4.      UNIVERZUM

Riječ "kreacija" je pogrešna. Ona u sebi nosi ideju o proizlaženju nečega iz ničega (ništavila). Ona također ograničava Neograničeno. Ako kažemo da je Bog Sveprožimajući, onda zvuči besmisleno da On kreira. Kada bi to i bilo moguće tada bi Božja osobina, kao Sveprožimajućeg, bila besmislena. Tada bi na jednoj strani bio Sveprožimajući Bog, a na drugoj (pored Njega) nešto drugo što On ne prožima. To bi značilo da je Bog ograničen. Već smo spomenuli da se Beskonačnosti ne može ni dodati ni oduzeti čak niti jedan atom. Kada bi to bilo moguće tada bi Beskonačnost bila ograničena, a ograničena stvar nije Beskonačna već konačna. Dakle, riječ "kreacija" je pogrešna.

Univerzum nije ništa drugo nego projekcija nečijeg vlastitog uma. Zbog pogrešnog vježbanja uma, zbog mnogobrojnih želja i grješnih djela, čovjek vidi različitost/raspršenost umjesto Jedinstva.

Kao primjer uzmimo sunce. Sunce i njegovo svjetlo koegzistiraju. Ne možemo ih razdvojiti. Oni su kao lice i naličje novčića. Jedno ne može biti bez drugog. Sunce bi bilo besmisleno bez svjetlosti, dok svjetlost ili sunčeve zrake ne mogu postojati odvojene od sunca čak niti na jednu sekundu. Na sličan način koegzistiraju Bog i univerzum. Dakle, nije postojalo vrijeme kad nije bilo ovog univerzuma niti će doći vrijeme kad ovaj univerzum neće postojati. Pitati se kad je započelo stvaranje ili kreacija isto je kao da se pitamo kad je Bog bio stvoren. To bi bilo apsurdno pitanje. Kada bismo mogli ustanoviti početak ovog univerzuma tada bismo lako mogli odrediti i kada je Bog počeo postojati. Nametnulo bi se pitanje "što je bilo prije toga? " Tako zaključujemo da je univerzum bio s Bogom. Ta pojava vječno će biti prisutna. Ona je bila, jest i uvijek će biti.

Univerzum poznajemo onako kako nam ga predočuju naših pet osjetila i um. Ako su osjetila oštećena i intelekt izvježban u krivom smjeru, bit ćemo zavedeni. Tada će i naše znanje i razumijevanje univerzuma biti iskrivljeno. Dok smo u budnom stanju svijesti, sve što činimo, vidimo, dodirujemo, okusimo i pomirišemo, mi doživljavamo kao veliku realnost. Kada spavamo i sanjamo, zaboravljamo iskustvo budnog stanja svijesti, odnosno svijet koji doživljavamo dok smo budni. Tada nam svijet snova postaje realniji od stvarnosti i jave. Već prema sadržaju snova, možemo se u snu smijati ili plakati. Nakon stanja snova ulazimo u stanje dubokog sna bez snova, te zaboravljamo i svijet snova i svijet budnog stanja svijesti. Kada, međutim, osoba uđe u Nirvikalpa Samadhi, dobiva potpuno novo iskustvo. To je jedinstveno i trajno postignuće. Kada čovjek jednom postigne to stanje svijesti, neznanje je potpuno uništeno, a on vidi Jedinstvo u različitosti. Za njega ovaj univerzum imena i formi potpuno nestaje. U tom stanju svijesti čovjek živi u vlastitoj slavi, odnosno u slavi Jastva, ili u Oceanu Svijesti Samom po Sebi. Kada čovjek nakon postizanja Transcendentalnog Stanja siđe dolje na nivo relativne Svijesti, on više nije zaveden niti prevaren imenima i formama koje postoje u ovom univerzumu. On vidi Boga iza svih imena i formi. Kao primjer uzmimo nešto različitog nakita načinjenog od zlata. Neupućeno dijete vidi različite oblike nakita koji nose različita imena i svu pažnju posvećuje različitosti oblika i imena, a zaboravlja zlato koje

je uzrok svog tog nakita najrazličitijeg oblika i imena. Jedna se odrasla osoba neće zavarati različitim oblicima. Isti slučaj je s jednim neupućenim čovjekom i čovjekom koji je postigao Nirvikalpa Samadhi.

Za jednu neupućenu neznalicu, ovaj svijet je stvarniji od bilo čega. To je stoga jer mu osjetila stalno predočuju osjetilne objekte. On ih tako gleda, dodiruje, miriše, sluša i isprobava im okuse. Kako bi ih tada mogao nijekati, kako bi ih mogao proglasiti lažnima? S druge je strane Bog, budući da je Suptilniji od najsuptilnije stvari, iznad osjetilne percepcije. Takav čovjek, koji vjeruje svojim osjetilima, ne može vjerovati u postojanje Boga. Razmatrajući različite nivoe i stupnjeve ljudske egzistencije i iskustva, vrlo jasno možemo uočiti konfuziju  i potpunu bespomoćnost jednog neupućenog čovjeka. U budnom stanju svijesti, svijet mu je realan. Kad sanja, potpuno zaboravlja budni svijet i tada mu je svijet snova realniji od bilo čega. Kad pak uđe u duboki san bez snova, potpuno zaboravlja i budni svijet i svijet snova. Koji od tih nivoa egzistencije da uzmemo kao stvaran? Ima li uopće kakvog rješenja? Da. Postoji rješenje (oslobođenje) za one koji to žele. Postoji nada za one koji traže i postoji Put za one koji žele poći njime. Tajna je u kontroli uma. Kada čovjek u potpunosti stavi um pod kontrolu, on ulazi u Samadhi. U stanju Nirvikalpa Samadhija, čovjek realizira svoju Vlastitu Istinsku Prirodu. Do tada trpi paklene muke.

Svijest se prostire čitavim Univerzumom ili Beskonačnošću. Ona je uvijek puna. Nikada ne može biti razdijeljena, iako tako izgleda. To nije ništa drugo nego krivo poimanje uzrokovano krivim uvježbavanjem vlastitog uma. Kao primjer uzmimo sunce koje obasjava čitavu šumu u kojoj je lišće orošeno kapima. Zrake sunca koje padaju na bezbrojne kapi pojavljuju se kao bezbrojna sunca koja se reflektiraju u tim kapima. Malo dijete u svom neznanju doživljava te refleksije kao bezbrojna mala sunca. Odrastao čovjek zna da te bezbrojne refleksije sunca samo prividno stvaraju dojam o mnoštvu sunaca i da sve te zrake sunca ni sekunde ne mogu postojati bez sunca i da je jedino sunce stvarno. Ovdje sunce može biti uspoređeno sa Sviješću, a bezbrojne refleksije s individuama koje se pojavljuju kao odvojene egzistencije u Univerzumu. Svaka zraka sunca proizvodi malenu refleksiju sunca, a ta refleksija se sastoji od Svijesti, uma, intelekta, ega i Chitte (umne tvari). Um i ego, budući da neprestano izlaze van kroz osjetila, zaboravljaju Istinsku Prirodu Jastva ili Svijest. Svaki pojedina refleksija misli da je odvojena od drugih refleksija i s tom idejom odvojenosti dolaze sve vrste zala kao što su: sebičnost, mržnja, ljubomora, pohlepa, požuda, srdžba, itd. Tim krivim aktivnostima um gubi svoju prvotnu čistoću i njegove se snage raspršuju, te postaje nečist i glup. To je uzrok bijede i zaslijepljenosti. Univerzum je potpuno u umu. Kada procesom Sadhane (čist, svet i jednostavan život, Mantra Japa i meditacija) postane čistim i kada postigne Nirvikalpa Samadhi, individua gubi svoju individualnost te odlazi natrag u svoj Izvor. Stanje Nirvikalpa Samadhija je baš kao vraćanje zrake sunca od refleksije natrag suncu. Kada ta sunčeva zraka stigne ponovno do sunca, refleksija nestaje, osoba gubi ideju o individualnosti i univerzum imena i formi nestaje, ostaje samo Ocean Svijesti Sam po Sebi. Služeći se ovim iskustvom i promatrajući stvari na taj način, univerzum imena i formi nema stvarno postojanje. On je samo jedna prividna pojava, a jedina stvarnost je Ocean Svijesti Sam po Sebi. On je Jedan bez drugoga.