Sedmo poglavlje

UNIVERZALNI MIR

Nalazimo se u kozmičkom trenutku. Ljudi danas, iako u tajnim programima, imaju načina za putovanje između zvijezda. Zato moramo iz ljudski orijentirane duhovnosti evoluirati u istinsku, univerzalnu duhovnosti. Ako se to ne dogodi, nećemo moći evoluirati na sljedeću razinu ljudske sudbine.

Neki kažu: »Pa, to je težak zadatak Još uvijek

se jedni s drugima tučemo, a sada bismo trebali izaći na kraj s odnosima prema životnim oblicima iz svemira.« No, promotrite to ovako: kada priznamo da nismo sami u svemiru ljudi će se - svi ljudi - jedni drugima činiti poput vrlo bliskih rođaka.

Dakle, kako bismo izašli na kraj s izazovorazumijevanja drugih civilizacija, morat ćemo transcendirati antropocentrični pogled na duhovnost i razviti univerzalnu duhovnost. To je u stvari ekstremno pozitivan razvoj situacije. Ti će izazovi čovječanstvu dati poticaj da istinski razvije širu, izvornu duhovnost koja je zbog našeg pogrešnog sustava vjerovanja odvojenosti tako dugo nedostajala.

Prava je istina da ne postoji odvojenost. Razgovarao sam s velikim brojem američkih Indijanaca koji kažu da je jedna od neobičnih stvari u ranim danima susreta Indijanaca s Europljanima bilo to u kolikoj mjeri smo živjeli u smislu da su stvari odvojene.

Indijancima se taj način razmišljanja činio prilično čudnim. Što se tiče australskih Aboridžina - koji još uvijek prakticiraju »vrijeme sanjanja« i svjesni su - oni znaju da nema odvojenosti. Osjećaju sjedinjenost sa zvijezdama, drugim narodima, svjetovima i jednih s drugima.

Onoliko koliko živimo na odvojeni način toliko patimo. A onoliko koliko živimo u jedinstvu sa samima sobom i svime što postoji, toliko smo oslobođeni patnje.

Dakle, to je jedna ključna tema koja se, kako vidim, stalno ponavlja. To je doživljaj univerzalnog jedinstva, ukorijenjen u iskustvu nelokalnog, kozmičkog uma. Svjetski mir neće biti dovoljan: došlo je vrijeme za univerzalni mir. Nema drugog izbora. Nema budućnosti za ljude bez univerzalnog mira.

To je vrijeme u kojem živimo i to je izazov ere koja dolazi. Sami sebe moramo spoznati kao univerzalna, svjesna bića, i na tom temelju se može uspostaviti univerzalni mir. Isprva ćemo ga možda samo intelektualno preispitivati, međutim on mora postati iskustven.

Živimo u vremenu kada bi univerzalno obrazovanje i univerzalna sposobnost čitanja svakom stanovniku Planeta trebala učiniti dostupnom golemu količinu znanja. Oni koji bi htjeli kontrolirati pristup znanju i davati ga na kapaljku jednostavno trebaju odstupiti i držati se postrani.

Budimo iskreni. Nekoć je tek jedan od tisuću ljudi na Zemlji znao čitati. Pisari su bili svećenici i oni su puku ponavljali i čitali što piše u duhovnim učenjima.

Ali, u dobu univerzalno dostupnog obrazovanja, kada većina ljudi zna čitati, to više nije potrebno. Dakle, čitajte, a zatim se okupite u vlastitoj duhovnoj zajednici i zajedno raspravljajte o tome. Ali ne trebate pomazati nekoga da bude guru ili svećenik.

To bi, u stvari, bilo pogubno za vaš duhovni razvoj. Nije važno je li to neki new age guru ili su to ljudi koji hodaju uokolo u haljama i tvrde za sebe da su veza između vas i Božjeg oprosta. Po meni, sve to je štetan ostatak iz vremena koje je prošlo.

Ne tvrdim da su svi koji prenose znanje i poučavaju takve stvari prevaranti. Tvrdim da su ljudi koji se izdaju za vrhovne arbitre za duhovno znanje - za posebne svećenike, ako želite - zastranili. To vrijeme je svršeno. Već barem sto do sto i pedeset godina smo u vremenu u kojem nitko na Zemlji ne treba svećenika, rabina, mulu ili gurua, osim kao onoga tko će mu pomoći pri učenju.

Ljudi će u konačnici spoznati istinu, međutim činjenica je da je duhovna infantilizacija masa duboko ukorijenjena institucija. Pod duhovnom infantilizacijom masa mislim na situaciju gdje moć i pristup prosvjetljenju ili duhovnom znanju prolaze kroz filtre, odnosno kontrolne točke. A svi ostali se ponašaju kao djeca i pasivno ga primaju.

To je oblik naučenog ponašanja, pa se morate odučiti od takvog ponašanja. To je duhovna ovisnost.

Slažem se, ljudi koji žele dijeliti i poučavati duhovne informacije i prenositi ih s generacije na generaciju imaju svoju ulogu. Međutim, ja govorim o hijerarhiji, uzurpiranju moći, drami kontrole i mentalnom sklopu duhovne ovisnosti.

Nažalost, ta duhovna zavisnost je vrlo, vrlo snažna u smislu da su umovi ljudi indoktrinirani na način da  ne mogu naučiti i iskusiti istinu samostalno, nego da mora postojati netko tko će ih putem usmjeravati korak po korak.

Jedna od pozitivnih stvari u ranim godinama mog života bila je spoznaja da pojedinac može dokučiti te istine i doživjeti prosvjetljenje s malo formalnog obrazovanja i bez neke posebne osobe koja će ga upućivati.

Ograničenoj vjerskoj ortodoksiji ravna je, ili je čak nadmašuje, ograničena ortodoksija znanstvenika koji su u našem društvu postali novi visoki svećenici. Upamtite: znanstvenici su prvo ljudi, a tek onda znanstvenici. Dakle, imaju sve ljudske mane i slabosti.

 Samo zato što profesor s Harvarda ima doktorat, to ne znači da on ili ona nisu podložni jednakim zabludama, u smislu samohvale i egoizma, kao i neki svećenik. I oni također - umjesto da traže istinu - mogu postati fanatični i dogmatični unutar sustava vjerovanja u koji su indoktrinirani.

Do većine problema s kojima se suočavamo u današnjem svijetu - bilo da su duhovni i vjerski ili znanstveni, politički i ekonomski - dolazi zato što se ljudi slijepo drže određenih pogleda koji nemaju veze s istinom nego s njihovim vlastitim sustavom vjerovanja i vezanošću za nešto što je zastarjelo, a čega se oni ne mogu odreći.

To svakako vrijedi i za znanstvenike. Brojni su primjeri gdje je mainstream znanstvena zajednica odbacila golema otkrića jer se nisu uklapala u njezin sustav vjerovanja.

Zato ljudima govorim: »Čovjek treba imati vrlo malo uvjerenja, ali obilje vjere.« Možete imati bezgraničnu vjeru, ali konkretna vjerovanja koja gajite trebaju biti na minimumu. U suprotnom, ljudi upadaju u klopku indoktrinacijskih dogmi, bilo vjerskih, bilo znanstvenih.

Zatim postanu šovinistički i egoistički vezani za njih. A čim se to dogodi, čovjek je prestao tražiti istinu.

Potrebna nam je istinski ponizna, univerzalna duhovnost. Moramo željeti pronaći istinu. Ako sljedeća vrata koja otvorimo osporavaju neka naša otprije prihvaćena uvjerenja i vjerovanja, neka bude tako.

To je jedan od razloga zbog kojih je, bilo da ste liječnik ili znanstvenik ili netko tko se bavi duhovnim radom ili ekonomist, mentalni sklop koji je vezan za neku ideju — nasuprot onoga koji je jasno usredotočen na želju za spoznajom istine — smetnja u pronalaženju istine.

Osobno sam vrlo zahvalan da sam, prije nego što sam se počeo baviti medicinom, proučavao meditaciju, zdravlje i prehranu tako da sam u medicinu ušao sa širom paradigmom. Iz medicinskog i znanstvenog područja mogao sam uzeti ono što je dobro, a da me to ne indoktrinira.

To metasistemsko hvatanje u klopku događa se u svakoj profesiji i na svakom polju. Događa se iz razloga što ljudi trenutno stanje znanja brkaju s konačnim stanjem znanja. A konačno stanje znanja ne posjeduje nitko osim Božanskog bića.

Međutim, zato što znaju ono što znaju, misle da znaju sve. A prava je istina da većinu onoga što je potrebno spoznati (naučiti) još nitko nije spoznao.

Stoga smatram da je jedini način da se izbjegnu zamke visokih svećenika iz znanstvenih i vjerskih krugova imati dovoljno istinske predanosti u otkrivanju istine i spremnosti da se mijenjaju vlastite trenutne procjene. Na taj način vrlo malo toga postaje nepromjenjivo i apsolutno. I sve je relativno. Jer to je priroda svijeta u kojem živimo.

To je relativni svijet. Vrlo je malo stvari koje trebaju biti nepromjenjive i apsolutne.

Proučite li središnja učenja svih duhovnih tradicija na Zemlji, vidjet ćete da se sva slažu u sljedećem: postojanje Boga; kvalitete opraštanja i ljubavi; druge velike duhovne teme. Sva ta učenja su univerzalna.

Razlikuju se doduše u ovom ili onom socijalnom učenju, ovoj ili onoj kulturološkoj uvjetovanosti, što su, u biti, sporedne stvari, mijenjaju se sa svakom duhovnom tradicijom i nisu od presudne važnosti.

Znate, možete biti vrlo ortodoksni na nekim područjima, i to je u redu ako vama tako odgovara. Ali nemojte misliti da je to početak i

kraj cjelokupnog znanja duhovnih tradicija. Nije. Vrlo je malo toga što treba biti u kategoriji trajnih, nedvojbenih istina. Većina svega drugog treba biti u stanju procjene i evolucije.

Međutim, nisu nas podučili da to činimo. Naš obrazovni sustav, bilo vjerski ili znanstveni, oblikovan je tako da stvara krutost te, na taj način, izaziva fanatizam. Tada postaje feud koji oni što profitiraju iz strukture vjerovanja koju promiče žele zaštititi po svaku cijenu. Zasigurno to vrijedi za znanost u kojoj postoje ljudi koji će bez obzira na to koliko dokaza postavite pred njih reći: »To ne može biti istina.«

Znanstveni savjetnik našeg Projekta dr. Loder ima kolegu na sveučilištu New Hampshire koji je rekao da ga ne bi bilo briga ni da mu date neki od tih strojeva za proizvodnju nove energije, te da ga on vlastoručno testira i dokaže da funkcionira: svejedno ne bi vjerovao jer to jednostavno nije moguće!

Dakle, to postaju fanatični sustavi vjerovanja koji su jednako toliko tragični kao i fanatični sustavi vjerovanja kojima su privrženi određeni vjerski ekstremisti. I sve to, na kraju krajeva, društvu donosi štetu.

Jedna od stvari koje želim s vama podijeliti je nešto što se dogodilo na MIU-u (Maharishijevo međunarodno sveučilište;

op„ prev.) gdje sam bio na obuci za instruktora meditacije.

Tamo sam eksperimentirao s primjenama viših stanja svijesti.

Jednog dana kasno navečer sjedio sam i meditirao te u svom unutarnjem oku ugledao jednu djevojku iz svoje skupine i pozvao je da dođe u moju sobu. Trebali smo razgovarati o duhovnim temama i zatim zajedno meditirati.

Iznenada sam je ugledao u svom unutrašnjem oku. Bio sam u dubokoj, tihoj meditaciji i vidio sam je kako izlazi iz svoje sobe, zatim iz zgrade, obilazi oko kampusa, penje se uz stepenice i zatim, kuc, kuc, pokucala je na moja vrata. To me prilično prestrašilo jer je bilo gotovo kao san, osim što sam doista to vidio kao da je preda mnom.

Otvorio sam vrata i rekao: »O, to doista jesi ti.« Odvratila je: »Zar si me očekivao?« »Pa, vidio sam te kako dolaziš.« - odgovorio sam. I bilo je jednostavno kristalno jasno.

Između Šesnaeste i dvadesete godine života takve sam stvari doživljavao svakodnevno, ako ne nekoliko puta dnevno, a ponekad i neprekidno.

Također, iskoristio sam tu sposobnost da utemeljim CSETI i Projekt razotkrivanje te da identificiram mnoge obavještajne izvore i svjedoke s kojima raspolažemo. Neki od njih pronađu mene, no i ja pronalazim njih ili ih privučeni k sebi. O tome će biti govora kasnije.

Postat će izrazito neobično.

Upamtite, u nama je sadržan cijeli svemir, mi posjedujemo ogromne moći, svako ljudsko biće ne samo ja, i ne samo vi; svi mi. Jednaki smo, i kada je potrebno možemo zazvati tu Višu moć da učinimo ono je potrebno kako bismo postigli nešto čudesno.

Dakle, ako ste spremni na krajnju žrtvu i osim toga posjedujete to znanje, tada postajete, kako ja to nazivam, duhovni ratnik: netko tko je spreman učiniti ono što je potrebno, bez obzira na to kakvi su rizici.

Tada postojite izvan utjecaja straha.

Mislim da su me te rane godine pripremile za ono što sam kasnije trebao učiniti kao dio svoje životne svrhe. Nakon što sam imao iskustvo na rubu smrti kada mi je rečeno: »Možeš ići s nama ili se vratiti u svoje tijelo na Zemlji« i kada mi je rečeno da Duh želi da se vratim na Zemlju, uvijek sam osjećao da me čeka zadatak koji trebam obaviti.

 Mogao sam odlučiti da se ne vratim na Zemlju i ostanem u zajedničkom stanju svjesnosti s tim vrlo visokim božanskim bićima. Odlučio sam pokoriti se njihovoj volji, premda nije da sam bio previše sretan s tim izborom. Rekao sam vam u početku da sam bio prilično deprimiran - s obzirom na djetinjstvo kakvo sam imao, i zato što sam bio vrlo bolestan — doista nisam bio zainteresiran za povratak. Međutim pristao sam.

Do preobrazbe dolazi isključivo posredstvom slobodne volje ljudi.

A to znači - nas. Dakle, očigledno, između 1980. i 1990. godine bio sam svjestan tih stvari — ali budući da sam se nedavno bio oženio, u roku od osam godina dobio četvero djece, i budući da sam postajao doktor medicine, odrađivao specijalistički staž i kasnije započinjao svoju liječničku praksu, bio sam prezauzet.

Pa ipak nisam zaboravio te pouke. Znao sam da je vrijeme da zasnujem obitelj i započnem karijeru te razvijem sposobnosti za nastavak ovog rada.