Nanguo Ziqi je sjedio na stolici oslonjen o stol. Zabacio je glavu unazad, duboko udahnuo i ušao u transcendentno stanje. Njegov ga učenik Ziyou upita: "Umireno tijelo može biti poput suha drva; može li umiren um biti poput izgorena pepela? Učitelju, danas se doimate drukčije? Zbog čega?"

Ziqi odgovori: "Dobro pitanje! Danas sam odbacio svoj egocentrični kut gledanja. Znaš li što to znači? Čuo si ljudsku glazbu, ali nisi čuo zemaljsku glazbu. A ako si čuo i zemaljsku glazbu, nisi čuo rajsku glazbu!"

 

Ziyou reče: "Učitelju, recite mi kakva je to glazba."

 

Ziqi reče: "Kada velika zemlja diše, to nazivamo vjetrom. Kada vjetar puše, svi otvori zemaljski stvaraju veliku buku. Nisi li i ti čuo zavijanje? Pogledaj stabla na planini, visoke stare krošnje s mnogo otvora, poput nozdrva, usta, uha, poput čašice, poput pera, poput mlinskog kamena, poput duboka bunara, poput plitka jezerca. To je huk vode koja preskače, strelice koja je odapeta, prekoravanja, disanja, vikanja, vrištanja, smijanja, uzdisanja. Sam vjetar odsvirao je jednu notu, slijedi je svojom notom netko drugi, pa treći i nastaje harmonija. Povjetarac nježno šapće, vihor glasno urliče. Kad moćni vjetar stane, svi otvori zemaljski ušute i posve su tihi. Nisi li vidio kako se grančice i lišće i dalje njišu i kad vjetar utihne?"

Ziyou reče: "Zemaljska glazba nastaje u svim tim brojnim otvorima u prirodi; ljudska glazba nastaje u tijelu frulice i drugih glazbenih instrumenata. A rajska glazba?"

Ziqi odgovori: "Te tisuće i tisuće raznih zvukova nastaju zbog različita oblika otvora kroz koje puše vjetar. Što ih je načinilo tako različitima? Što misliš, što je aktivirajuća sila koja stoji iza svega toga?"

 

Tao

Priča tako završava jer je učitelj Ziqi namjerno izbjegao opisati rajsku glazbu da bi to njegov učenik sam pokušao.

Govoreći o zemaljskoj glazbi, učitelj Ziqi nam kaže da je glazbeni instrument koji je stvara sama divljina, odnosno priroda. Kad u divljini zapuše vjetar, to je kao kad čovjek zasvira frulu. Povezuje ih osnovna ideja da glazba nastaje kad određena vrsta sile prođe kroz mnoštvo njezinih otvora. To se događa kad dah svirača prolazi kroz rupice na frulici jednako kao i kad vjetar zapuše kroz prirodne udubine i pukotine.

Podignemo li ovu metaforu na višu razinu, uviđamo da je i cijeli univerzum glazbeni instrument. I da postoji jedna sveprisutna sila koja prolazi kroz sve što postoji, svako živo biće, pa tako i kroz sva ljudska bića.

Za razliku od daha ili vjetra, ova sila ne pokreće zrak. To je kozmički vjetar koji predstavlja živu, dinamičku snagu stvaranja i evolucije. To je sila koja je iza svega i sve pokreće, i kako ta sila prolazi kroz nas i kroz sve što nas okružuje, stvara prelijepu glazbu, virtuoznu simfoniju veličanstvenih razmjera.

Ta rajska glazba nije zvuk na kakav smo navikli. U njoj postoji ritam, melodija, harmonija i sve drugo tipično za glazbu, ali ovo nije glazba koja se sluša. Ona nalazi izraz u ljepoti prirode, u rođenju i smrti zvijezda i zvjezdanih galaksija, u jednostavnosti i dostojanstvenosti ljudskih ideala. I vi i ja smo članovi univerzalnog orkestra koji stvara ovu rajsku glazbu. Mi smo i glazbenici koji je izvode i njihovi instrumenti. Kad kroz nas struji esencija taa, izviru nečujni tonovi i stapaju se u transcendentalnu pjesmu. Ta je pjesma najčišći izraz duše.