Muhu s prijateljeva čela nikad ne uklanjaj
sjekirom. — Kineska poslovica

Zadovolji se dobrim djelima, a drugima
prepusti da o tebi govore kako god žele. — Pitagora

Svejedno je koga ćeš hvaliti, no dobro pazi
koga ćeš okriviti. — Edmund Cossee

Više učimo kada objeručke prihvaćamo kritiku nego kada izražavamo kritičke prosudbe. — J. Jelinek

KAKO mi reagiramo kad netko izražava ljutnju ili kritike usmjerene prema nama? Čini se da nam se nude dvije osnovne mogućnosti:
možemo se pokušati braniti, ili iz tog sukoba možemo nešto naučiti. Stav obilježen ljutnjom dopušta pojavu emocija bijesa, okrivljavanja i kritiziranja, što samo produbljuje sukob.

S druge strane, ako smo voljni naučiti ono što životna situacija već izražava, možemo li izdignuti svijest iznad osobnosti i čovjekovih ograničenja? Pada li vam na pamet dobar način da započnete postupak učenja? Što kažete na slušanje sugovornikova stava i davanje prilike da iznese svoje osjećaje? Mirno slušanje potiče smirenost i strpljivost čak i pod pritiskom. Emerson je rekao:
»Svim je ljudima zajednički jedan um, a kada smjerno slušamo svakako ćemo čuti ispravnu riječ«. Bi li postavljanje odgovarajućih pitanja također moglo poslužiti kao pozitivan način na koji je moguće doznati nešto više u vezi sa situacijom? Postavljanje pitanja može pomoći nadvladavanju nesporazuma. Tako ćemo možda uvidjeti da zapravo nismo čuli što je naš prijatelj govorio!

Jasna je komunikacija iznimno važna.

Prihvaćanje kritike nudi priliku za iskreno propitivanje vlastitih vrlina i mana! A takvi povremeni osvrti mogu biti važni i za naš duhovni razvoj. Kad pred sobom imamo pluseve i minuseve karaktera, nismo li lakše u stanju ujednačiti duhovni proračun? Je li nova svijest o vlastitim nedostacima jednostavno način otkrivanja programa poboljšanja? Nitko ni od koga ne očekuje da živi bez određenih mana i pogrešaka. Međutim, nije li najpoželjnije da učimo i stječemo korist od vlastitih pogrešaka? Kako stojimo s predrasudama? Pridonosi li našem stavu i neznanje? Jesmo li najuravnoteženiji kada su naši stavovi, ideali i mišljenja razvijeni u jednakijim omjerima?

Što nam se događa kada osuđujemo druge? Koja je razlika između osude i prosudbe? Netko je rekao da kada upremo prst u drugoga, barem tri prsta pokazuju prema nama! Što to znači? S jednog stajališta, »osuda« se može opisati kao mentalno ocjenjivanje posredstvom usporedbi i kontrastiranja. Ne bi li takav postupak mogao biti blagotvoran i u našem životu? Je li to taj »prosudbeni« dio osude? Vrijedi li to osobito kada se osude izriču kroz duhovno shvaćanje, a ne emocije?

Kada netko učini nešto dobro, plješčite mu. Tako ćete usrećiti dvoje ljudi. — Samuel Coldwyn

Još nisam upoznao čovjeka koji mi se nije
dopao. — Will Rogers

To me podsjeća na priču o dvojici starih Nizozemaca koji su sjedili na klupi u parku. Primicala se noć i park je obasjavao mjesec. Nedaleko od klupe protjecala je rijeka. S obala je dopirao zvuk zbora cvrčaka. Prvi gospodin, Peter, osluškujući cvrčke, reče: »Cvrčci uistinu vole pjevati«.

Stekni naviku da ljude i stvari prosuđuješ u najpovoljnijem svjetlu,
u svako doba i u svim okolnostima. — St. Vincent de Paul John, koji je sjedio do njega, odgovori: »Da, doista znaju pjevati«. U tom trenutku John je začuo pjesmu zbora koja je dopirala iz obližnje crkve. Stoga reče: »Prelijepa glazba, zar ne?«

Pete osluhne pa reče: »Da. Kad samo pomisliš da sve to rade pukim trljanjem nogu!«

Svaki od njih čuo je drugu glazbu. Jedan je slušao cvrčke.
Drugi crkveni zbor. Život je takav. Stvoritelj nam daje osjetila kojima opažamo svijet, a naš dojam o svakoj situaciji ipak ovisi o tome gdje se nalazimo na osobnome planu. Kako slušamo? Ovisi li to što čujemo o tome odakle dolazimo i kamo idemo?

Kad se nađemo usred sukoba ili nesporazuma, možda bismo mogli načas zastati i promisliti o kreativnoj energiji koja je stvorila i koja održava svemir i sve što u njemu živi, pa tako i nas.

Kad se koncentriramo na širu i veću stvarnost, kako se uopće može naći mjesta ili želje za kritiziranjem ili strogim kritikama
drugih ljudskih bića?

O sebi sudi iskreno, pa ćeš o drugima suditi milosrdno. — John Mitchell Mason

Bez prestanka oblikujemo karakter i sudbinu svojega života.
Dio čovjekova postojanja sastoji se i od spoznaje da u svakoj situaciji možda i nismo besprijekorni. Neslaganje nije ujedno i napad na našu osobnu vrijednost. Je li moguće da jednostavno trebamo otvorenije promotriti sebe i svoje misli i osjećaje? Netko je lijepo rekao: »Više učimo kada objeručke prihvaćamo kritiku nego kada izražavamo kritičke prosudbe«.