Carlos  Castaneda

UMIJEĆE   SANJANJA

BILJEŠKA PISCA

Tijekom proteklih dvadeset godina napisao sam niz knjiga o svojem naukovanju u meksičkog Yaqui indijanskog vrača, don Juana Matusa. U tim sam knjigama izložio kako me podučavao vračanju, ali ne na način na koji vračanje shvaćamo u svom uobičajenom svijetu: u smislu korištenja nadnaravnih moći nad drugima ili prizivanja duhova putem čaranja, vračanja ili obreda kako bismo proizveli nadnaravne učinke. Za don Juana vračanje je bilo čin otjelotvorenja posebnih teorijskih i praktičkih pretpostavki o prirodi i ulozi percepcije u oblikovanju svemira oko nas.

Slijedeći don Juanovu uputu, odrekao sam se korištenja šamanizma, kategorije koja je prikladna za antrolopologiju, kako bih odredio njegovo znanje. Stoga sam njegovo znanje uvijek nazivao kao i on sam: vračanje. Tijekom raspravljanja, međutim, uvidio sam kako nazivanje njegova znanja vrača- njem još više zamračuje ionako mračan fenomen koji mi je iz- lagao u svojem nauku.

U raspravama iz oblasti antrolopogije šamanizam se op suje kao vjerski sustav domorodačkih naroda sjeverne Azije - koji prevladava i u stanovitih domorodačkih plemena indijanske sjeverne Amerike - u kojem se tvrdi da nevidljivi svijet duhovnih sila predaka, dobrih i zlih, prožima svijet oko nas, te da se te duhovne sile mogu pribrati ili njima vladati posredstvom činova iskusnih ljudi koji su ujedno i posrednici između prirodne i natprirodne oblasti.

Don Juan je zaista posrednik između prirodnog svijeta svakidašnjeg života i nevidljivog svijeta kojeg ne naziva nad- naravnim, već drugom pozornošću. Njegova se uloga kao učitelja sastojala u tome da mi to ustrojstvo učini dostupnim. U svojim sam prethodnim djelima opisao njegove metode po- učavanja koje su vodile takvom učinku, kao i umijeće vračanja koje me je poučio koristiti, a od kojih se najvažnije naziva umijećem sanjanja.

Don Juan tvrdi kako je naš svijet, za kojeg vjerujemo da je jedinstven i apsolutan, samo jedan u nizu svjetova koji slijede jedan za drugim, a nižu se nalik ljuskama luka. Tvrdi kako, čak iako smo energetski uvjetovani za percepciju samo našeg svijeta, posjedujemo sposobnost pronicanja u druge oblasti koje su podjednako stvarne, jedinstvene, apsolutne i proždiru- će kao i naš vlastiti svijet.

Don Juan mi je objasnio kako u svrhu opažanja tih drugih oblasti nije dovoljno samo žudjeti za njima, već moramo imati i dovoljno energije kako bismo ih se domogli. Njihovo je pos- tojanje trajno i neovisno o našoj svijesti, tvrdi on, a njihova je nedohvatljivost samo posljedica naše energetske uvjetovano- sti. Drugim riječima, samo zbog takve uvjetovanosti primorani smo pretpostaviti da je svijet svakidašnjeg života jedinstven i jedini mogući svijet.

Vjerujući da se naša energetska uvjetovanost može ispra- viti, don Juan tvrdi kako su vračevi drevnih vremena razvili niz vježbi što su namijenjene pre-uvjetovanju naših energet- skih sposobnosti opažanja. Ovaj niz vježbi nazvali su umije- ćem sanjanja.

S otklonom što ga pruža vrijeme, danas shvaćam kako je najprikladnija tvrdnja don Juana o sanjanju bila ona u kojoj je naziva »ulaskom u beskrajnost«. U vrijeme kada mi je izrekao tu tvrdnju metafora što je u njoj sadržana za mene nije imala nikakvog značenja.

»Izostavimo, dakle, metafore«, popustio je. »Recimo da je sanjanje vračanje, praktičan način dovođenja običnih snova do njihova pravog korištenja.«

 

»Ali kako se obični snovi mogu dovesti do svojeg pravog korištenja?«,  upitao  sam.

»Uvijek se dajemo zavesti riječima«, odvratio je. »Moj mi je učitelj pokušao objasniti sanjanje rekavši da je ono način na koji vračevi kažu laku noć svijetu. Svoj je opis, dakako, baj- kovito izložio kako bih ga bio u stanju razumjeti. To isto činim i ja s tobom.«

U drugoj mi je prigodi don Juan rekao: »Sanjanje se može samo iskušati. Sanjanje nije samo imati snove; niti je ono sa- njarenje na javi, želja ili maštanje. Posredstvom sanjanja mo- žemo opažati druge svjetove koje zasigurno možemo i opisati, ali ne možemo opisati i ono što nas nagoni da ih opažamo. Pa ipak možemo osjetiti kako nam sanjanje otvara takve druge oblasti. Sanjanje se pričinja kao osjet - proces u našim tijeli- ma, svjesnost u našim umovima.«

Tijekom općeg naukovanja don Juan mi je podrobno objasnio načela, logičke osnove i vježbe umijeća sanjanja. Nje- govo je poučavanje bilo podijeljeno na dva dijela. Jedan je dio govorio o postupcima sanjanja, dok je drugi bio posvećen pos- ve apstraktnim objašnjenjima tih postupaka. Njegova se meto- da poučavanja sastojala u uzajamnom preplitanju privlačenja moje intelektualne znatiželje apstraktnim načelima sanjanja i navođenja na traganje za ulaskom u njegove vježbe.

Sve sam to već opisao u onoliko pojedinosti koliko sam bio sposoban navesti. Opisao sam i vračevu okolinu u koju me je don Juan smjestio kako bi me podučavao svojim umijećima. Moj je odnos s okolinom dobio na svojem iznimnom značenju jer je svoje značajno mjesto zauzeo u drugoj pozornosti. U toj sam pozornosti bio u vezi s deset žena i pet muškaraca koji su bili don Juanovi prijatelji u vračanju, kao i s četiri mladića i četiri djevojke koji su bili njihovi učenici.

Don Juan ih je okupio odmah nakon što sam dospio u nje- gov svijet. Objasnio mi je kako oni čine tradicionalnu skupinu vračeva - repliku njegove privatne zabave - koju sam ja trebao predvoditi. Vježbajući sa mnom,  međutim, ustanovio je da sam drukčiji od onoga što je očekivao. Objasnio mi je kako je

 

razlika u energetskom ustrojstvu vidljiva samo vračevima: na- mjesto četiri odjela energije, kao što ih je on imao, imao sam samo tri. Takvo je ustrojstvo, za kojeg se pogrešno nadao da će biti ispravno, predstavljalo tijek koji se mogao ispraviti, ali me je ipak činilo posve neprikladnim za djelovanje ili vodstvo nad onih osam učenika. To je nagnalo don Juana na  okup- ljanje druge skupine ljudi koja je bila prikladnija mojoj ener- getskoj  strukturi.

O tim sam događajima podrobno pisao. Ipak nikada ni- sam spomenuo drugu skupinu učenika; don Juan mi to nije dopustio. Tvrdio je kako oni pripadaju isključivo mojem polju, dok je dogovorom utvrđeno da ću pisati samo o njegovu, a ne i svojem polju.

Druga je skupina učenika bila iznimno složna. Sastojala se od samo tri člana: sanjača, Florinde Donner-Grau; kočoperca, Taishe Abelar; i nagualke, Carole Tiggs.

Jedno smo sa drugim zajedno djelovali samo u drugoj po- zornosti. U svijetu svakidašnjeg života nismo se poznavali ni približno. Rječnikom mojeg odnosa s don Juanom rečeno, me- đutim, nije bilo nikakve približnosti; uložio je ogroman trud kako bi nas sve jednako uvježbao. Bez obzira na to, pri kraju, kada je don Juanovo vrijeme bilo pri svršetku, psihološki je pritisak njegova nestanka stao rušiti stroge granice druge po- zornosti. Ishod je bio da je naše zajedničko djelovanje stalo prodirati u svijet svakidašnjih poslova, te smo se tako i susre- li, naizgled po prvi puta.

Nitko od nas svjesno nije ništa znao o dubini i naporu našeg zajedničkog djelovanja u drugoj pozornosti. Budući smo svi bili obuzeti akademskim studijima, bili smo više nego zaprepašteni kada smo ustanovili da smo se već ranije upoz- nali. I danas nam je to, kao što nam je i tada bilo, intelektual- no sasvim neprihvatljivo, iako smo svjesni da se sve odvijalo u granicama našeg iskustva. Prepušteni smo, dakle, uznemiru- jućoj spoznaji da je ljudska psiha neusporedivo složenija od onoga na što nas naše svjetovno ili akademsko rasuđivanje na- vodi da vjerujemo.

 

Jednom smo u jedan glas zamolili don Juana da nam ras- vijetli naše neprilike. Odvratio nam je kako raspolaže dvama tumačenjima. Jedno se od njih sastojalo u uvažavanju naših racionalnih pretpostavki koje je valjalo dovesti u red tvrdnjom da je druga pozornost stanje svjesnosti koje je podjednako prividno kao što je to i leteći slon, te sve ono za što smo mi- slili da smo doživjeli u tom stanju predstavlja samo učinak hipnotičkih sugestija. Druga je mogućnost bila tumačenje na način na koji ga razumijevaju sanjači: kao energetsko ustroj- stvo  svijesti.

Tijekom ispunjavanja mojih sanjačkih zadataka, međutim, granica je druge pozornosti ostala netaknuta. Svaki puta kada sam ulazio u sanjanje, prodirao sam i u drugu pozornost,  te buđenje iz sna nije nužno značilo da sam napustio i drugu po- zornost. Godinama sam se uspijevao prisjetiti samo  djelića svojih iskustava sanjanja. Mnoštvo onoga što sam učinio bilo mi je energetski nedostupno. Trebalo mi je petnaest godina neprekidna rada, od 1973. do 1988. kako bi prikupio dovoljno energije da sve što se zbilo poredam u razborit redoslijed u svojem umu. Tada sam se stao prisjećati nizova za nizovima sanjanja, te sam naposljetku bio  sposoban  popuniti  manjka- juće praznine u svojem sjećanju. Na taj sam način dokučio unutrašnji slijed don Juanovih učenja o umijeću  sanjanja,  sli- jed koji je za mene bio izgubljen jer me je nagnao da lebdim između svjesnosti svakidašnjeg života i svjesnosti druge po- zornosti.  Ovo je djelo ishod takvog uspostavljanja  slijeda.

Sve me ovo dovodi do zaključnog dijela  ranije  postav- ljene tvrdnje: razloga za pisanje ove  knjige.  Posjedujući ve- ćinu dijelova don Juanovih nauka u umijeću sanjanja,  u  ne- kom budućem djelu rado bih izložio današnji položaj i zani- manje njegova posljednja četiri učenika: Florinde Donner- Grau, Taishe Abelar, Carole Tiggs i mene samoga. Prije no što opišem i izložim ishode don  Juanova  vodstva  i  utjecaja  na nas, moram ukratko opisati, u svjetlosti onoga što znam,  di- jelove don Juanovih pouka u sanjanju kojima  ranije  nisam imao  pristupa.

 

Konačni je povod ovoj knjizi, međutim, dala Carola Tiggs. Ona vjeruje da izlaganje svijeta don Juana koji smo naslijedili predstavlja najprikladniji izraz naše zahvalnosti i predanosti njegovu traganju.