PREDGOVOR

Ova će knjiga razočarati svakoga tko očekuje u njoj gotove upute o umijeću ljubavi. Baš na- protiv, ona želi pokazati da ljubav nije osjećaj kojem se svatko može lako prepustiti bez obzira na razinu zrelosti koju je dosegao. Ona želi uvje- riti čitatelja da će sva njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako najaktivnije ne po- kuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi po- stigao produktivnu orijentaciju; da se zadovolj- stvo u individualnoj ljubavi ne može postići bez sposobnosti da se voli svog bližnjeg, bez istinske poniznosti, hrabrosti, vjerovanja i discipline. Ma- lo tko će steći sposobnost voljenja u kulturi u ko- joj su te kvalitete rijetkost. Ili — svatko može upitati sama sebe koliko istinski zaljubljenih ljudi poznaje.

Ipak, težina zadatka ne smije nas odvratiti od pokušaja da saznamo teškoće i uvjete za njegovo ostvarenje. Kako bih izbjegao nepotrebne kom- plikacije, nastojao sam obraditi problem, koliko

je to god moguće, jezikom koji nije stručan. Iz istog razloga navodio sam vrlo malo literature o ljubavi.

Za jedan drugi problem nisam našao rješenje koje potpuno zadovoljava: nisam, naime, mogao

izbjeći ponavljanje ideja izraženih u mojim pri- jašnjim knjigama, čitalac, naročito onaj koji po- znaje knjige: »Bijeg od slobode-«, »Čovjek za se- be« i »Zdravo društvo«, naći će u ovoj knjizi mnoge ideje već iznijete u mojim prijašnjim ra- dovima. Međutim, knjiga »Umijeće ljubavi« nije nikako pretežno ponavljanje; ona iznosi mnoge ideje koje prije nisu izražene i, sasvim prirodno, Čak i neke starije ideje poprimaju katkada nove aspekte zbog toga što su sve usredotočene oko jedne teme •— umijeća ljubavi.

E. F.

Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko po- ima, taj i voli, zapaža, vidi. ... Više se voli ono o čemu se više zna ....... Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vri- jeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.

PARACELSUS

JE LI LJUBAV UMIJEĆE?

Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje ko- je se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi ne- sumnjivo vjeruje u drugu.

Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav ne- važnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavi- ma, iako slušaju stotine tričavih pjesama o lju- bavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi.

To se čudno stanovište zasniva na više pret- postavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljub- ljen a tek onda kao problem voljenja, kao pro- blem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih

11

problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi. U težnji za tim ciljem oni slijede neko- liko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogat- stvo, koliko socijalna granica nečije pozicije do- pušta. Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizava- nja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i že- ne, sastoje u razvijanju ugodnih manira, za- nimljive konverzacije, u skromnosti, dobrona- mjernosti, u nastojanju da se bude od koristi. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe:

»zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumi- jeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«.

Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka da je problem ljubavi problem objekta, a ne pro- blem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovi- šte postoji više razloga čije porijeklo moramo tražiti u samom razvitku modernog društva. Jedan je razlog velika promjena u izboru »objek- ta ljubavi« koja se zbila u dvadesetom stolje- ću. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tra- dicionalnim kulturama, ljubav  većinom nije bila spontano lično iskustvo koje je moglo do-

12

vesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran prema konvenciji — ili između porodica partne- ra, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez tak- vih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav ra- zviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je postala gotovo univerzalna na Zapadu. U Sjedi- njenim Državama, mada obziri konvencionalne prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj mjeri traže »romantičnu ljubav«, lični doživljaj ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka. Ta nova ideja slobode u ljubavi morala je znat- no uvećati važnost objekta nasuprot važnosti funkcije.

S tim je faktorom usko vezana i druga ka- rakteristična osobina suvremene kulture. Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupo- vanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća suvremenog čovjeka sastoji se u zado- voljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i ku- povanje svega onoga što on sebi može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za mu- škarca je privlačna djevojka, a za ženu privla- čan muškarac, nagrada koju traže. »Privlačan« obično znači zgodan omot osobina koje su po- pularne i tražene na težištu personalnosti. Ono Što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o modi vremena, u fizičkom  kao i duhovnom smislu. Dvadesetih godina bila je privlačna dje-

13

vojka koja puši i pije, koja je neuglađena i iza- zovna; danas moda više zahtijeva privrženost domu i povučenost. Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan — danas mora biti dru- štven  i  tolerantan,  kako  bi  imao  privlačan

»omot«. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su do- stupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenji- vanja. Spreman sam, dakle, za pogađanje: pred- met mora biti poželjan sa stanovišta njegove so- cijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me že-

ljeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i pri-

krivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle naj- bolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti. Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikri- vene mogućnosti, koje se mogu razviti, igraju znatnu ulogu u tom pogađanju. Ne hi nas tre- balo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna orijentacija prevladava i u kojem je materijalni uspjeh vrhunska vrijednost, i ljudski ljubavni odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na tržištu roba i radne snage.

Treća greška koja vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci između početnog doživljaja »zaljubljivanja« i trajnog stanja »ljubavi« ili, bolje rečeno, »osta- janja« u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste

da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sje- dinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u ži- votu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljub- ljene. To čudo iznenadne intimnosti  često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlač- nošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Me- đutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj pri- rodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje i uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još pre- ostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju inten- zitet zanesenosti, ono »ludovanje« jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove prijašnje osamljenosti.

To stanovište — da ništa nije lakše nego lju- biti — ostalo je i dalje pretežno shvaćanje o ljubavi unatoč obilnim dokazima o suprotnom. Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nada- ma i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i šta bi čovjek mogao uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odr- rekli svakog nastojanja. Budući da je to drugo nemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da po-

stoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi — da se istraže razlozi tom neuspjehu i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi.

Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, mo- ramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvo- djelstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva.

Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo kojim umijećem?

Proces ovladavanja umijećem može se prik- ladno podijeliti na dva dijela: jedno, ovlada- vanje teorijom, i drugo, ovladavanje praksom. Ako želim ovladati umijećem medicine, moram prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umi- jeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno — u moju intuiciju, tu suštinu majstor- stva u svakom umijeću. Ali, i pored svladavanja teorije i prakse, postoji i treći faktor nuždan da netko postane majstor u bilo kojem umijeću — ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjelstvo — a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu

tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, čak usprkos svojim očitim neuspjesima. Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju ener- giju upotrebljavamo da saznamo kako da posti- gnemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi.

Zar se samo ono smatra za vrijedno truda čime se može steći novac, prestiž, a ljubav, koja koristi »samo« duši, ali je nekorisna u moder- nom smislu, predstavlja luksuz na koji nemamo pravo trošiti mnogo energije? Kako bilo da bilo, mi ćemo dalje razmatrati umijeće ljubavi u smislu prijašnje razdiobe: prvo ću razmatrati teoriju ljubavi — a to će obuhvatiti veći dio knjige, i zatim ću razmatrati ljubavnu praksu

—   tek onoliko koliko se može reći o praksi na ovom kao i na bilo kojem drugom području.