Nitko nikada nece biti covjek kojeg ste ocekivali. Tko god doci, biti ce za vas pogrešan covjek, jer sve

to nije pitanje pravog ili pogrešnog covjeka, vec pitanje uma samog po sebi. Um živi u buducnosti, i stalno

ulaže u neko buduce vrijeme. I sada, kada Isus dode, buducnosti nema - u tom casu svi vaši snovi se

zaustavljaju. Isus je oduvijek bio ubica svih ljudskih sanjarija, a vi ste toliko energije uložili u sve te iluzije...

teško je, stvarno je teško.

Jedan doktor je naredio pijanici: “Odmah da ste prekinuli s alkoholom, inace cete imati problema sa

sluhom”.

“Ma ne pada mi na pamet da prekinem”, drsko mu odgovori pijanac, “jer ono što pijem mnogo je bolje

od onog što slušam. Tude rijeci nisu vrijedne pažnje, a alkohol je mnogo ljepši od cula sluha”.

Toliko toga ste uložili u buducnost, i sada je ta stvar koju sanjate izuzetno vrijedna u vašim ocima.

Ona vam daje ravnotežu - jer prošlost je uvijek bijedna, ništavna, i samo vam pomaže da trcite i da jurite za

nekim izmišljenim horizontima. Takoder, sve vam to pomaže da održite stabilnost i trajnost vlastitog ega.

Teško je odbaciti ga. Kada god Isus dode i kaže: “Ovdje sam!”, vi odmah odgovorite: “Ne, nisi ti onaj

odabrani!” Odabrani covjek nikada ne dolazi; i to ne zbog toga što stvari zaista tako stoje, nego zbog toga

što vi nikom ne dopuštate biti onaj izabrani. Ako dopustite Isusu da je on zaista obecani Krist, vi se onda

morate promijeniti automatski. Ne možete nastaviti po starom, i stari nacin života se zaista mora odbaciti. Da

biste se preporodili, vi jednostavno morate odumrijeti.

“On im rece: “Ono što ocekujete je došlo, ali vi to još uvijek ne znate” .

“Onda mu ucenici rekoše - oni su uporno vezani za prošlost stalno govore o onom što je bilo:

“Dvadeset i cetiri proroka pricaju u Izraelu, i svi oni govore o tebi”.

Taj broj - dvadeset i cetiri - vrlo je znacajan, jer Hindusi misle da imaju dvadeset i cetiri avatara, Daini

misle da imaju samo dvadeset i cetiri Tirtankare, Budisti misle da imaju dvadeset i cetiri Buddhe, a Židovi

imati isti broj proroka.

Zašto baš dvadeset i cetiri? Zašto ne nešto malo više - trideset, recimo? Ili manje - na primjer,

dvadeset dva? Zašto su se sve tradicije složile baš sa brojem dvadeset i cetiri? U ovom svijetu, sve postoji u

odredenoj kolicini, cak i mudrost. Ta kolicina je takva da, kada se jedan covjek prosvijetli onda je drugima

teško odmah doci do slicnog stupnja svijesti. Citava svjetlost je upijena otvorenošcu, to jest ostvarenjem tog

covjeka. Možete živjeti u njegovoj sjenci; on ce pokušati da vam pomogne, ali citav napor ponekad ce biti

uzaludan zbog same prirode te pojave.

Otuda taj cudan fenomen: Buddha napusti tijelo, i nekoliko ucenika ostvari prosvjetljenje. Mahavir

umre, i tri sljedbenika realiziraju sebe. Ista se stvar dešava i pod nekim velikim drvetom: manje biljke kao da

ne mogu preživjeti. Odredena kolicina postoji, i kada se pojavi Krist, on svu tu kolicinu jednostavno upije u

sebe. Toliko je nepregledan da manje ostvareni ljudi jednostavno presahnu u njegovoj blizini. On je postao

sveukupna svjetlost. Matematicari koji su proracunavali kolicinu mudrosti došli su do istovjetnog broja:

dvadeset i cetiri. U jednoj mahakalpi, u jednom periodu od stvaranja do razaranja Univerzuma, doci ce do

prosvijetljenja dvadeset i cetiri osobe.

Ucenici su se obratili Isusu: “Dvadeset i cetiri proroka pricaju u Izraelu, i svi oni govore o tebi”. I

svi oni kažu: “Mi smo samo oni koji donose radosne vesti. Doci ce onaj koji je zaista ostvario sebe, svoju

suštinu. Doci ce onaj koji je postao jedno s Apsolutom, a mi smo tu samo da bismo tu vijest obznanili”. To je

razlika izmedu proroka i Krista. Krist je vrhunac svih ljudskih žudnji, svih snova ovog napacenog

covjecanstva, a prorok je tu samo da bi ukazao na ono što ce se dogoditi - on je glasnik dobrih vesti.

Dvadeset i cetiri proroka Izraela govorili su da dolazi onaj najviši, te ce s njim i citavo covjecanstvo doci do

najvišeg nivoa vlastite svijesti.

“Onda mu ucenici rekoše: “Dvadeset i cetiri proroka pricaju u Izraelu, i svi oni govore o tebi”.

Isus im tada odgovori: “Propustili ste onog što se ispred vas nalazi, i pricate o mrtvima”.

“Zašto sada spominjete masu tih proroka? Vi izgleda, ne gledate u mene? Stalno spominjete neke

mrtve proroke. Oni govore o meni, vi govorite o njima - a ja sam ovdje sa vama. Moji me ucenici ne

prepoznaju, jer gledaju negdje daleko, iza horizonta, ili negdje duboko u prošlost, a mene ne vide, mene, koji

sam u njihovoj neposrednoj blizini”.

185

“Isus je rekao: “Ja sam bacio vatru na ovaj svijet, i gledajte štitim ga sve dok ne sagori”.

Ovu izreku morate shvatiti u potpunosti. Lako je govoriti o mrtvima, jer vi ste svi mrtvi. Kvaliteta nekog

leša ne razlikuje se mnogo od kvaliteta koji su u vama. Teško je gledati Isusa - jer onda morate biti živi.

Prepoznavanje je moguce samo ako se sretnu dvije istovjetne duše; slicnost je potrebna da bi došlo do uvida. Ako ste mrak, kako biste onda mogli prepoznati svjetlost? Kako cete znati što je to ljubav? Kako cete

znati što je to život - ako niste istinski u njemu? Isusa ne prepoznajete, jer on je utjelovljenje ciste životnosti.

Vi i dalje živite jedan beskrvni život, i taj se život zove životom samo uslovno. Kod Isusa, život je na vrhuncu;

kod vas je na najnižoj tocki - on je omega, vi ste alfa. Jaz je nepremostiv.

Vi ste pocetak, on predstavlja kraj, završetak svega. Zbog toga, vi se cak ni pred njim ne ustežete

ponavljati neke svoje gluposti. Bilo bi bolje kada bi ucenici šutjeli pred njim, ali oni to nisu u stanju -

jednostavno, kao da moraju mu postavljati idiotska pitanja. Ucenjaci mogu odgovoriti na tu vrstu pitanja -

nastalih iz radoznalosti - ali ne i Isus. Osoba kakva je Isus zaista se rijetko dešava - on je vrhunac razvoja

ljudske svjesnosti, i predstavlja nešto što se dešava jednom u tisucu godina, no to vas ne sprecava da mu

postavljate neka maltene abnormalna pitanja. Vi, iz neke infantilne radoznalosti, pitate:

“Dvadeset i cetiri proroka pricaju u Izraelu, i svi oni govore o tebi”.

Isus jednostavno odbija citavu stvar. Kaže: “Glupost! Ne pitajte me takva djetinja pitanja. Promašili ste

onog živog - samim tim što možete mene pitati tako nešto, dovoljan je dokaz da ne shvacate tko stoji pred

vama”.

Kako netko, pored Isusa, u njegovoj neposrednoj blizini, može postaviti takvo pitanje, kazati takvu

jednu glupost? Covjek ga mora neprestance gledati, upijati ga ocima, izložiti mu najskrivenije slojeve

vlastitog bica. Ljudsko se bice zaista mora rastopiti u njemu, i Isusu dozvoliti da ga potpuno obuhvati.

A svi vi pitate istovjetna pitanja! I vi takoder pricate o nekakvim prorocima! Oni su pricali ono što su

pricali, i vi sada od Isusa tražite potvrdu. Želite od njega da vam uruci neki certifikat, htjeli biste da vam on

svojom rukom napiše: “Da, to sam ja - o meni govore svih dvadeset i cetiri izraelska proroka!” Zar ne možete

u Isusa gledate pravo? Treba vam certifikat? Pa, ako vam Isus glavom i bradom nije dovoljan dokaz, kako

biste onda povjerovali u nekakve potvrde? Cak i da Isus potvrdi sve što tražite od njega; da kaže: “Da, ja

sam taj izabrani” - a nekoliko puta Isus je to i ucinio, iz suosjecanja prema svima vama - vi ipak nastavljate

po starom: glupost vaših pitanja stvarno je besmrtna. Duboko u vama nalazi se sumnja, a pitanja su samo

posljedica te podozrivosti. Ucenik koji mu je postavio doticno pitanje vjerojatno je posmatrao kako se Isus

ponaša, kako odgovara.

Sve je to trik uma. Ako Isus kaže: “Da, ja sam onaj kojeg su svi proroci svijeta najavljivali”, vi cete

onda citirati proroke: “Onaj izabrani nece govoriti da je izabrani”, a ako, s druge strane, Isus bude rekao: “Ne,

nisam ja taj”, tada cete zakljuciti: “Pa, znali smo mi to odavno eto, sada i on sam priznaje da prorocanstva ne

govore o njemu”.

Pogledajte malo to beskrajno lukavstvo ljudskog uma - jer covjek zaista želi pobjeci od Isusa. Ljudi

pitaju: “Da li ste vi ostvarena osoba?” I sada, ako vi kažete da jeste, oni ce se poceti smijati: “A, niste, znali

smo da niste, jer Upanišade kažu da se istinski guru nikad ne izjašnjava kao istinski guru. Dakle, ako covjek

tvrdi da je prosvijetljen, to je dokaz da je daleko od svakog prosvijetljenja”. Ako kažete da niste prosvijetljeni,

oni ce reci: “Pa, u redu je. Mi se onda ne smijemo duže zadržavati kod vas - idemo naci nekog tko je

prosvijetljen”.

Um je u traganju, ali ne da bi se suocio sa smislom, vec da bi ga izbjegao, da bi ga mimoišao u

širokom luku. Sva su ta pitanja jednostavno smiješna, djetinjasta - zbog toga Isus ne odgovara na njih - jer

pitanje je suština doticnog trika. Na jedan suptilan nacin, Isus odgovara na jednu stvar, a ucenici ga pitaju o

necem desetom. Kada bi on neposredno odgovorio, vi biste ga automatski napustili, i krenuli u potragu za

onim koji vam stoji pred ocima.

Vi ste ionako spremni da ga napustite. Pravo je cudo što je moguce da ga još uvijek niste napustili.

Možda ste s njim samo zbog toga što još uvijek ne odgovara ni sa “da” ni sa “ne”, zbog toga što vam još

uvijek nije jasno o cemu to on govori, pa stoga ne donosite odluku. Kada bi rekao: “Da, ja sam taj izabrani”,

vama bi to bilo sumnjivo: “Kako se može hvaliti onaj koji se prosvijetlio?”

“Isus im tada odgovori; “Propustili ste onog što se ispred vas nalazi..” Ja sam ovdje, a vi - tko o

cemu - samo mrtve proroke spominjete”.

“Propustili ste onog što se ispred vas nalazi, i govorite o mrtvima”.

Ali to se dešava bez prestanka. Ako ja nešto kažem, i ako ste vi Hindus - i ako je to što ja govorim

receno i u Bhagavad Giti - vi klimnete glavom: “Da, tocno tako”. No, da li vi shvacate da ne potvrdujete meni

- vi u stvari odbijate onog što se ispred vas nalazi. Ne klimate glavom meni osobno, vec svom Hinduizmu,

vlastitim ubjedenjima. Pa, pogledajte malo: ako kažem nešto cega nema u svetim spisima - ili Bhagavad Giti

- vi cete vjerojatno istovremeno pomisliti da ja griješim, i to samo zbog toga što Bhagavad Gita ne govori o

tome. Ako ne propuštate onog živog, onog što se ispred vas nalazi, tad, ako kažem cak i nešto što se ne

slaže s Gitom, vi cete znati da Gita griješi a ne ja. Ako govorim o stvarima koje i Gita spominje, Gita ce biti u

redu, ali zato što ja to potvrdujem.

Medutim, to se zaista rijetko dešava. Ako ste kojim slucajem Židov, i ako nešto kažem u vezi Židova ili

židovstva uopce, odmah ce se uznemiriti nešto u vama. Sva ova predavanja silno uznemiravaju Židove u

publici. Ovdje se nalazi na stotine Židova - neki od njih su mi napisali i dugacka pisma od preko trideset

186

stranica, i to sve u smislu: “To nije tako, ne razumijete vi Židove”, i tako dalje, i tako dalje. Cim kažem nešto

što se ne slaže s židovskim predstavama o svijetu, odmah sam odbijen. Umjesto da odbacite taj židovski um,

vi odbacujete mene. Ako kažem nešto što se uklapa, što vam odgovara, vi me prihvacate - no tu se opet ne

radi o pravom prihvacanju. Samo se zaludujete. Ako ubjedim vaš um, vi se “kao” slažete sa mnom. Medutim,

bilo kako bilo, o cemu god da je rijec, jedna stvar je stalna: vaš um je središte. On odlucuje što ce biti

prihvaceno a što odbijeno kao neprihvatljivo.

Zbog toga je Isus primoran da kaže: “Propustili ste ono što se ispred vas nalazi, i govorite o mrtvima.

Pa, pogledajte malo bolje, ja sam ovdje! Sunce se pojavilo, a vi pricate o onima koji su u mrklom mraku

najavljivali dolazak Sunca. Vi ne gledate u Sunce, nego ponavljate kao papagaj: “Uskoro ce se pojaviti

Sunce - bice to vjecito jutro, i sav mrak ovoga svijeta zauvijek ce išceznuti”. Vi i dalje vidite samo one koji su

u mrklom mraku, i govorite o meni, a ja sam ovdje pred vama. Govorite o meni, a ja sam vam, izgleda,

najmanja briga”.

Vrlo je naporno biti istinski budan! Kada se Hindus osjeti pogodenim, ili Židov, ili Kršcanin, zapamtite

samo jednu stvar - niste vi sami pogodeni time, vec uslovljavanje koje vas prisiljava da se osjecate kao

Hindus, Židov ili Kršcanin. Zbog toga bi bilo najbolje da, ako možete, ostavite po strani sva ta uslovljavanja.

Samo pokušajte primijetiti kolika je slicnost ucenika i neprijatelja - neke dublje razlike nema, i gotovo

da su istovjetni. Židovi su Isusu rekli: “Ti nisi onaj koji nam je obecan, jer svih tih dvadeset i cetiri proroka dali

su nam nacin da ocijenimo i provjerimo da li se stvarno radi o izabranom. I mi tocno znamo da ti nisi taj, jer

od mrtvih smo dobili mjerilo za procjenjivanje onog živog”. Oni mu govore: “Ne možemo ti vjerovati sve dok

nam ne dokažeš da si baš ti onaj o kojem govore proroci. Hajde, pruži nam neki dokaz, oživljavaj mrtve,

neka slijepci progledaju, ucini bilo što!” Isus ni sebe samog nije mogao spasiti sa križa - možda zbog toga što

nije ni htio to ciniti - ali što je mogao uraditi? Kako bi onda nekog drugog spašavao od smrti? Židovima se

cinilo da su križem dokazali da Isus nije Spasilac.

A što su ucenici radili? Vjerovali su da on lijeci bolesne, i da mrtve oživljava, vjerovali su da je na križu

ostao živ, i da je nakon tri dana uspio uskrsnuti sebe samoga. Cak su bili ubjedeni da su ga mnogi ljudi

vidjeli nakon ta tri dana.

Ali i neprijatelji i ucenici zavise od smrti. Kriterij je smrt i jedne i druge strane. Ako se Isus treba slijediti,

onda je to zbog ona dvadeset i cetiri mrtva proroka - kao da mu nije dozvoljeno biti spontan, prirodan,

onakav kakav jeste u suštini. Ako bi netko poceo razglašavati da Isus nije ucinio nikakvo cudo, Židovi bi bili

sretni: “Da, tocno tako, to je upravo ono što smo i mi govorili”. Medutim, Kršcani bi bili nesretni, jer ako se

kojim cudom dokaže da nije uskrsavao mrtve, onda Isus nije Krist.

Zar Krist nije dovoljan sam po sebi? Takav kakav je, bez ikakvog cuda, zar nije svjetlost sama, istina,

život? Zar nije donio, takav kakav je, nepoznatu milost u ovaj prljavi svijet bijede? Ne, jer vi imate odredena

mjerila, i on se mora uklapati u neke vaše zamisli. Ako se uklopi, sve je u najboljem redu, a ako ne, on onda

više ne predstavlja izabranu osobu. Citava stvar izgleda ista - ucenici i neprijatelji imaju jednaka mjerila:

smrt. Nitko ne gleda u život, jer Isus je život, suština života, postojanje samo po sebi.

Isus im tada odgovori: “Propustili ste onog što se ispred vas nalazi, i govorite o mrtvima”.

Isus je rekao: “Ja sam bacio vatru na ovaj svijet...”

Zašto to govori? Zbog toga što su stari proroci govorili da ce sa sobom donijeti vjecni mir, spokojstvo i

srecu.

On kaže: “Ne! Ja sam bacio vatru na ovaj svijet, i gledajte - štitim ga sve dok ne sagori u potpunosti.

Ne donosim nikakav mir”.

Isus ovdje ocigledno proturjeci, i to samo da bi vidio kako ce ucenici da reagiraju na ono što kaže.

Zbog toga je primoran upotrebljavati proturjecne stvari, ali proturjecnost u stvari nije mnogo duboka, jer mir

dolazi tek nakon djelovanja vatre.

Tek kada je na svijet bacena vatra koja ce sagorjeti sve staro i zastarjelo, nacinjen je slobodan prostor

za razvitak neceg novog i neiskušanog. i Novo se uvijek rada na ruševinama starog. Da bi novo moglo biti,

staro više ne smije biti. Da bi se život pojavio, smrt mora nestati. Poznato zaista mora otici, kako bi sve ono

što je nepoznato moglo da se pojavi u punom sjaju.

Isus, dakle, ne proturjeci - on to i ne može ciniti. To i nije moguce, jednostavno zbog toga što su

proroci stvarno govorili baš o njegovom dolasku, ali on govori doticne stvari samo da bi vidio kako ce se

ucenici ponašati kada ga cuju da proturjeci. Vjerojatno da su ga mnogi od njih napustili nakon toga: “O cemu

on to govori? Stari proroci govorili su da ce donijeti mir, a on prica o nekakvoj vatri. Pa, zar nam nije dosta

paklene jare na ovoj Zemlji? Zašto mora pojacavati vatru? Ionako gorimo od silnog stradanja, tjeskobe i

patnje; nama je potreban mir, a ne vatra”.

Ali, zapamtite jedno: za vas, takve kakvi jeste, mira ne može biti. To nije pitanje mira, nego vas samih:

takvi kakvi ste, sve ce vas uznemirivati, i vi cete od svega stvoriti novi razlog za produbljivanje tjeskobe. Ali,

zar ne shvacate da tjeskoba nije neka nesreca koja vam se slucajno dešava - tjeskoba je rast. Baš kao što

se lišce pojavljuje iz drveta, tako se i tjeskoba rada iz vas - ona je vaš sastavni dio. Možete da prorjedujete

lišce, ali vam to nece moci mnogo pomoci. U stvari, na taj nacin - potkresivanjem - drvo ce biti sve zelenije,

što ce reci - biti cete sve tjeskobniji. Umjesto jednog lista, sada cete imati cetiri nova koja su zauzela

upražnjeno mjesto. Sve dok unutrašnju krošnju ne spalite u potpunosti, sve dok ne nestanete od glave do

pete, tjeskoba ce se stalno iznova pojavljivati.

187

Hindusi, Patandali posebno, koristili su dva termina za preobražaj: jedan preobražaj je nazvao sabid

samadhi, ili transformacija sa sjemenom, a drugi je nirbid samadhi, transformacija bez sjemena. Prvi

preobražaj nije vrijedan spomena, jer sjeme je i dalje u vama, i ono ce opet stvoriti mladice - dakle tjeskobu.

Sjeme još uvijek nije spaljeno, i ono ce donijeti plod. Nosite i dalje to sjeme u sebi. Drveta nema na vidiku, ali

ono ce se uskoro pojaviti, jer sjeme je u vama. Možda ste ga potisnuli iz sve snage, ali prije ili kasnije,

mladice ce se poceti granati i rasti. Stara stabla su nestala, ali vi ste postali sjeme koje ce se uskoro

pretvoriti u novu šumu.

Što je, u stvari, sjeme? Sabijeno drvo, ništa drugo - toliko je sabijeno da ga ne možete vidjeti golim

okom. Ali, samo mu dajte mogucnost, okolnosti, plodno zemljište, i uskoro cete biti iznenadeni velicinom

novonastalog drveta. Sjeme je matrica drveta: vrsta lišca, broj, boja i oblik cvijetova - sve je to u jednoj

jedinoj sjemenci. Ako možete dešifrirati poruku sjemena, u stanju ste zamisliti sliku drveta koja ce se prije ili

kasnije pojaviti iz doticne sjemenke.

Drvo, dakle, nije ništa drugo do razotkrivanje sjemena. Što god da ste - ne mijenja stvar. Uopce nije

bitno koji tip sjemena nosite u sebi. Ono što jeste nije, opet, ništa drugo do razotkrivanje one malene

sjemenke. Možete sjeci grane, ali to ce biti samo prepravljanje drveta, ali ne i promjena suštine. Možete

ukrašavati na taj nacin do sudnjega dana, ali, ponavljam, do promjene uopce nece doci. Ako ukrasite pakao

duginim bojama, zar stvarno mislite da ce se pakao, jednoga dana, pretvoriti u raj?

Patandali kaže da ništa nije ostvareno ako niste došli do onog samadhi-ja bez sjemena. Dakle, stvar

je u sljedecem: spaliti sjeme, svu tu bijedu, svu tjeskobu, jer onda sva patnja nestaje. Drugim rijecima,

nevolja išcezava tek kada uništite matricu. Zbog toga Isus govori na takav nacin:

“Ja sam bacio vatru na ovaj svijet...”

On kaže: “Donosim vatru da bili vas spalio u potpunosti. Ne dolazim da bih vas tješio i da bih vam

brisao suze. Ovdje sam samo zbog toga što hocu da vas uništim, jer sjeme u vama stalno ce iznova radati

novu tjeskobu, nove probleme, i tek kada je sjeme spaljeno, tek kada ste prazni iznutra, tek tada nebesko

sjeme može vam se dati u ruke. Nakon toga, pocinje novo cvjetanje bica”.

“Ja sam bacio vatru na ovaj svijet, i gledajte -štitim ga sve dok ne sagori”.

I to je obecanje. Isus obecava: “Štititi cu vas sve dok se citav svijet ne potpali kako treba”.

Kada god se pojavi covjek koji se preobrazio u Krista ili Buddhu, on više nikada ne može nestati. Vi

možete, jer vi ste još uvijek samo jedan oblik - dolazite i odlazite - licite na val oceana. Zašto je to tako?

Zbog toga što još uvijek nema u vama one trajne srži; još uvijek se niste kristalizirali. Pojavljujete se i

nestajete baš kao da ste od iste tvari od koje je i san napravljen. Svake noci ste tu, ali izjutra išcezavate.

Tisucu puta dolazite, tisucu i jedan put odlazite. Ali, kada god se Krist dogodi… Što se, u stvari,

podrazumijeva pod Kristom? Podrazumijeva se onaj koji je došao do neceg istinski trajnog u sebi, netko tko

više nije forma, vec je došao do stupnja bezoblicnog. Dakle, Krist je netko tko jednostavno ne može nestati.

On više nije val - covjek je postao ocean, a ocean ne išcezava.

Buddha ne išcezava, Krist istrajava. To je ono što Isus obecava: “Biti cu sa vama sve dok ovaj svijet u

potpunosti ne sagori”. Ali, ako vi niste u stanju da ga vidite dok je u tijelu, kako onda ocekujete da ga

prepoznate kao bestjelesnog? A pogledajte samo kako je to cudno: mnogi Kršcani imaju viziju Krista dok su

u molitvi, a ni najbliži ucenici nisu uspijevali da ga vide dok im je on bio pred ocima. Što se to dešava?

Svi ti Kristovi koje vidate u takozvanim ekstazama nisu ništa drugo do vaša halucinacija, oblik

sastavljen od mašte, obicna projekcija. Tog Krista nije stvorio život sam po sebi, nego vaš vlastiti um. Zbog

toga, Krista vide samo Kršcani - kada ste culi da se Židovima ili Hindusima on pojavio u viziji? Hindusi vidaju

iskljucivo Krišnu, jer oni imaju sopstvene objekte za umišljanje. Jedan Dain nikada ne vidi Krišnu, nego

Mahavira. O cemu je tu rijec? Vaš um se poigrava s vama, i vi se lijepo zabavljate snagom vlastite

imaginacije. Ta autohipnoza je jedno vrlo prijatno stanje, jer lijepo je imati snagu da stvoriš po jednog Krista,

Krišnu ili Mahavira za sebe. Osjecaš kako te to usrecuje, ali sreca je slicna stanju u kom se budiš nakon

nekog lijepog sna. Medutim, cak i kada je predivan, san je samo san - nešto beskorisno.

Tašto Isusa uvijek previdaju? Kada je bio medu ljudima, on im je sam govorio: “Nitko od vas ne gleda

u onog što je živ”. I sada - što se dešava? Kada Isusa više nema ni od korova, gomile vjernika ga vidaju

kako im se javlja, kako im maše, i kako im prenosi nevjerojatno bitne poruke za buducnost covjecanstva. No,

možda su ti vjernici isti oni ljudi koji su ga razapeli dok je bio utjelovljen. Sada isti ljudi pocinju umišljati i

misliti - jer imaginacija nije vatra nego utjeha. Ona vas tješi, jer, eto, vidjeli ste Krista.

Ljudi mi stalno dolaze govoreci o istim halucinacijama: “Vidio sam Krista”, pa nakon što kažu tako

nešto, pogledaju me tako molecivo da mi je jednostavno teško da im osporim. Kao da me primoravaju da im

kažem: “Pa da, jesi, nego što si nego si ga vidio”, jer oni onda odu od mene pjevajuci od srece, kao neka

djeca koja su na poklon dobila novu igracku. Ako im kažem da je to jedna obicna glupost... recimo, ako im

kažem: “Ma sve su to budalaštine - odbaci tu umišljenost!”, ja tocno znam da ih nikada više necu vidjeti. Ti

ljudi mi više nikada ne dolaze, jer misle da sam ih unesrecio. I stvarno - zašto bi netko išao kod onog koji

uništava te predivne snove?

Dok je Krist živ, vi ga ne prepoznajete - jednostavno ga previdate. Kako ga onda možete vidjeti dok je

bestjelesan? I sada se obnavlja ista ona idiotska pojava: Kršcani govore o Isusu baš kao i onih dvadeset i

cetiri proroka. On je sada mrtav - vi i dalje pricate o onom što nije medu živima, a propuštate onog koji vam

se pred ocima nalazi.

188

Jednom se dogodilo da je kršcanski misionar ponudio Zen monahu da procita neke stvari iz Biblije.

Misionar mu je rekao: “Zaista bih volio da procitaš par recenica iz ove naše svijete knjige”.

Problem je bio u tome što je kršcanski misionar ponudio “Propovijed na gori” vrhunskom Zen Majstoru

onog vremena.

Majstor je pogledao u misionara, i nasmijavši se, rekao: “Dobro, daj mi malo tu tvoju knjigu da vidim o

cemu je rijec”.

Kršcanski misionar je trljao ruke od srece - jer, cinilo mu se, “Danas cu obaviti sjajan posao –

preobratiti cu budistickog monaha”.

I tako je Majstor poceo citati “Propovijed na gori”, no poslije samo dvije, tri recenice, sve mu je bilo

jasno.

“Ovo su rijeci prosvijetljenog bica”, rece mu Majstor. “Covjek koji je mogao da kaže ovakve mudrosti

nesumnjivo je bio prosvijetljen”. Misionar je u sebi jednostavno plesao od srece, jer Kristova mudrost bila je

prepoznata, i zbog toga je želio da monah nastavi s citanjem.

Da bi misionaru ispunio želju, Majstor je nastavio s citanjem. Poslije nekog vremena, ponovio je svoje

mišljenje: “Zaista, u to se ne može posumnjati ni jednog jedinog trenutka - svaka rijec dolazi iz duše

prosvijetljenog bica, iz covjeka koji je ostvario samorealizaciju”.

Kršcanin se zahvalio Majstoru, otrcao kuci, radujuci se što je cak i jedan ortodoksni Budista uspio

prepoznati Kristovu velicinu - ali je potpuno previdio da je poturao Kristove rijeci covjeku koji je Kristovog

nivoa svijesti:

Sutradan je opet donio Bibliju, i prekosutra, no Majstoru je zaista bilo suviše: “Što je mnogo, mnogo je.

Dovoljno sam procitao, i sve sam ti saopcio vec prilikom prvog citanja. Možeš dolaziti kada god hoceš, ali

pod uslovom da ostaviš malo Bibliju po strani”.

Ako je taj misionar zaista zainteresiran za istinu, on bi pogledao u Majstora, jer “Tko je taj koji kaže da

je covjek koji govori te rijeci prosvijetljen?” - da ga je samo jednom pogledao, to bi mu bilo sasvim dovoljno

da baci vec jednom tu svoju Bibliju. Medutim, problem je u tome što se on stalno vracao s knjigom pod

miškom. Mora da je cesto svracao do svojih kršcanskih prijatelja: “Znaš, Isus je zaista bio prosvijetljen. Cak

ga je i jedan okorjeti Budista proglasio za ostvarenog. Taj monah je stvarno velik covjek - on je uspio

prepoznati Isusovu velicinu”.

I oduvijek je tako bilo: ljudi od živog traže potvrdu za mrtvog. Pazite dobro, jer - možda ste i vi takvi,