Dvadeseta izreka...

Ucenici ga upitaše:

“Kada ce uskrsnuti mrtvi,

i kada ce doci novi svijet?”

On im rece:

“Ono što ocekujete je došlo,

ali vi to još uvijek ne znate “.

Onda mu ucenici rekoše:

“Dvadeset i cetiri proroka

pricaju u Izraelu,

i svi oni govore o tebi “.

Isus im tada odgovori:

“Propustili ste onog što se ispred vas nalazi,

i govorite o mrtvima “.

Isus je rekao:

“Ja sam bacio vatru na ovaj svijet

i gledajte -

štitim ga sve dok ne sagori “.

UM JE PIJAN

Stalno se dešava jedna te ista stvar: Isus se pojavi, a mi ne stignemo da ga prepoznamo; Buddha se

utjelovi, ali mi propuštamo shvatiti tko je on. Zašto se to dogada? Kada prosvijetljena bica napuste ovaj

fizicki plan, mi onda vjekovima mislimo o njima, i tako se stvaraju religije. Velike svjetske organizacije

stvaraju se oko onih ljudi koje nismo mogli prepoznati dok su bili medu nama. Zašto mi uvijek propuštamo

živog Krista? To se zaista mora shvatiti, jer greška je sigurno duboko ukorijenjena u ljudskom umu - njegova

priroda je takva da smo prisiljeni da idemo iz greške u grešku. Medutim, to uopce nije pojedinacna zabluda i

glupost, nešto što cini ovaj ili onaj covjek. Sve to od pamtivijeka cini um sam po sebi.

Um je ono što se mora shvatiti do kraja. Prva stvar: unutar uma ne postoji sadašnjost - postoje samo

prošlost i buducnost. Sadašnjost je oblast tako tanana da je um jednostavno stigne uhvatiti. U trenutku kada

um zgrabi sadašnji trenutak, on se vec pretvorio u prošlost. I tako je umu preostalo samo da se sjeca

prošlosti, da priželjkuje buducnost, ali ne i da vidi sadašnjost. Prošlost je nepregledna, baš kao i buducnost,

dok je sadašnjost veoma suptilna, atomska - sadašnji trenutak se izgubi prije no što ga uopce i postanemo

svjesni. Vi niste dovoljno svjesni. Potrebna je strahovita snaga svjesnosti da bi se spazila sadašnjost. Morate

biti apsolutno budni - bez toga kvaliteta nemoguce je pojmiti sadašnjost. Vi ste oduvijek opijeni vinom

prošlosti ili buducnosti.

Baš prije neki dan se dogodilo... Mula Nasrudin je imao namjeru posjetiti me, pa je pozvao taksi i

rekao vozacu: “Vozite me do Šri Radniš Ašrama”.

Vozac je odmah izašao iz taksija veoma uznemiren i bijesan, jer taksi je stajao pred samom kapijom

ašrama. Otvorio je vrata i rekao Nasrudinu: “Prijatelju moj, evo nas, stigli smo pred ašram - izlazi!”

“U redu je”, rece mu Nasrudin, “ali sljedeci put nemoj voziti tako brzo”.

Um je pijan. Potpuno je ocigledno: on ne može opažati sadašnjost - ono što je u vašoj neposrednoj

blizini. Ispunjen je snovima, željama. Zbog toga propuštamo primijetiti Isusa, Krišnu, Buddhu; i kada oni odu,

nas vjekovima razjeda osjecaj krivice, placemo nad prosutim mlijekom. Nismo prepoznali Isusa dok je bio tu,

sa nama, a kada je otišao, poceli smo s kuknjavom, a ona ni danas ne prestaje. Isusa ili bilo kog drugog

ostvarenog covjeka, možemo sresti samo ako zadržimo prisustvo uma, i to takvo prisustvo koje u sebi ne

sadrži nikakvu prošlost, nikakvu buducnost. Tek takvo jedno prisustvo je u stanju gledati pravo u sadašnjost.

I tada - kada vam se oci otvore - sadašnjost je vjecna. Medutim, stvar je u tome što je vjecnost uvijek u

dubinama; radi se o necem što ne podsjeca na linearni pokret - vjecnost nije horizontalna nego vertikalna.

Druga stvar koju treba razumjeti... vi možete shvatiti prošlost, jer da bi uvidjeli bilo što potrebno vam je

vrijeme za razmišljanje, filozofiranje, teoretiziranje, sistematizaciju, dokaze. Tada intelektualno sortirate

stvari. Ali, kada je ”Isus prisutan, ne možete misliti - za mišljenje nema vremena. A um je takva jedna stvar

koja mora misliti - samim tim, umu je vrijeme neophodno, jer onda može tumarati po mraku, i tako, ponekad

naravno, nabasa na netko razumijevanje koje s razumijevanjem nema nikakve dodirne tocke. Ako

posjedujete istinsko razumijevanje, onda jednostavno gledate u cinjenicu, i istina te cinjenice u potpunosti

vam se razotkriva. Ipak - a to se najcešce dogada - ako vam razumijevanje nedostaje, prisiljeni ste misliti, a

znamo da je za svako mišljenje potrebno vrijeme.

180

Zapamtite ovo: covjek razumijevanja uopce ne misli - on jednostavno posmatra cinjenice. Sam pogled

je dovoljan za razotkrivanje istine. Bez razumijevanja, covjek mora misliti i misliti i misliti, a tome se kraj ne

nazire. Kada slijepac želi izaci iz kuce, on mora razmišljati gdje su vrata, gdje su stepenice, ova stvar, ona

stvar. Covjek koji sve jasno vidi jednostavno istrci iz kuce. Onaj tko može vidjeti nema potrebe misliti.

Ako ste slijepi, mišljenje je nezaobilazno, jer mišljenje je zamjena - ona skriva slijepilo. I zaista, osoba

koja vidi nikada ne razmišlja: Isus nije mislilac, Buddha nije mislilac, ali zato jesu Aristotel i Hegel. Covjek koji

je prosvijetljen samo gleda, ne misli nego gleda, i samo videnje stvari govori: “Tamo su vrata, tamo su

stepenice, tamo je ova stvar tamo je ona stvar. Covjek vidi sve pred sobom, i koraca bez razmišljanja –

sigurno, nepogrešivo.”

Kada je Isus u blizini, kapija je otvorena, ali vi ste slijepi. Gotovo je izvjesno da cete ga pitati: “Gdje li je

ta kapija o kojoj govoriš”? Gdje sada trebamo staviti nogu?”

Kada je cuvena slika Vilijema Hanta prvi put izložena u Londonu, kritika je bila zacudena, jer neke

stvari kriticarima zaista nisu bile jasne. Na slici je bio Isus ispred nekih vrata koja su bila zatvorena, i po

mahovini koja je rasla u blizini sticao se utisak da nikada i nisu bila otvarana. Medutim, najcudnije od svega

je bila cinjenica što na vratima nje bilo kvake. Vrata su djelovala kao nešto izuzetno staro - kao da nikad nisu

bila otvarana, i Isus je bio pred njima, a slika je nosila naziv: “Vidi, ja stojim pred vratima!” Isusova ruka bila

je na zvekiru.

Slika je zaista bila božanstvena, ali kritika je citavu postavku doživljavala kao nešto pogrešno. Po

rijecima kritike, slici je nešto nedostajalo. Poslije duge i mucne analize, najzad su došli do otkrica: na vratima

postoji zvekir, ali nema kvake! Zbog toga su kriticari trijumfalno otišli kod Hanta: “Isus je u redu, i vrata su

lijepa, ali jednu stvar si propustio naslikati: kvaku na vratima”.

Hant se samo nasmijao i odgovorio: “Ništa nisam propustio - vrata se otvaraju iznutra”.

Isus stoji pred vratima ljudskog srca. Ta vrata se ne mogu izvana otvoriti, i zbog toga nema kvake -

kvaka je iznutra, a vani je samo zvekir. Ta vrata su ljudsko srce.

Isus dolazi i kuca na vaša vrata, ali vi pocinjete mislite, i ne dirate kvaku. Cak vas hvata strah: “Tko

zna tko je taj covjek? Izgleda kao skitnica. Stvarno ne znam što bi moglo da se dogodi ako mu otvorim

vrata”.

Jednom kada otvorite srce, postajete ranjivi. Odjednom, otvaranjem srca, vi gubite svoju sigurnost i

osjecaj da ste bezbjedni i nepovredivi. A taj covjek, koji uporno zvekirom udara o vrata srca, izgleda kao neki

stranac - ne možete imati povjerenja u njega. Zbog toga ostajete skopcani u sebi kada god se Isus pojavi.

Kao prvo i prvo: slijepi ste, ne možete vidjeti, možete samo misliti i ništa više, i kao drugo i drugo,

plašite se svega što je nepoznato. S prošlošcu vam je lako, jer prošlo je toliko vremena, mnogi su ljudi

smišljali i premišljali, stvarali su razlicite teorije, i snabdjeli su se svim i svacim. Sada možete samo zuriti u

knjige - one su mrtve, ali ne možete misliti o Isusu. Kada je on u pitanju, ne dolazite ni do kakvog zakljucka.

Opasnost ne postoji kada otvorite svoje srce nekoj knjizi, jer ništa vam se nece dogoditi: papir ne ujeda.

Zbog toga, milijuni Kršcana sjede nad Biblijom, Hindusi svakodnevno citaju Bhagavad Gitu, Budisti ne

propuste ni jedan jedini dan a da ne zavire u Dhamapadu, i svi oni mehanicki ponavljaju iste smiješne stvari:

ali, opasnosti nema, jer u knjigama nema one žive vatre.

Ali, Isus je vatra: jednom kada pred njim otvorite svoje srce, biti cete ispeceni od glave do pete. Kada

stranac zakoraci u vašu unutrašnjost, nepoznato je prodrlo u ono poznato. Vaš nekadašnji um je sada na

izdisaju, dolazi do naglog prekida, i sa vlastitom prošlošcu gubite svaki odnos - ona se više ni u snovima ne

može držati; sve što ste od uvijek skupili u sebi više ne postoji. Taj covjek ce vas spaliti bez milosti - on ce

biti smrt za sve ono što niste! No vi ne shvacate da nakon svake smrti dolazi novi život - zbog toga drhtite

pred mogucnošcu da nestanete. Što veca smrt, to vece rodenje: potpuna smrt, potpuni preporod. A Isus nije

ništa drugo do predstavnik te potpune smrti.

Bojite se. Drhtite od straha. Ali, tko je taj što se plaši? Onaj koji se boji nije onaj što jeste. Rijec je o

egu, o lažnom identitetu, zasnovanom na smetlištu koje ste skupili za života: vi ste takvi i takvi, vi ste to i to,

mocan i utjecajan gradanin, covjek koga svi poštuju, koji je postigao sve i svašta. Ego ce biti pokošen samim

prisustvom tog stranca koji ne ispušta zvekir iz svoje ruke. Zbog toga vas ego upozorava: “Ne otvaraj vrata.

Prvo se osiguraj - provjeri tko je taj stranac”. No, dok se vi uvjerite u cistocu njegovih motiva, Isus je nestao,

jer ne može vjecno cekati da se smilujete i otvorite. On je jedna veoma rijetka pojava: ulazak nepoznatog u

oblast poznatog, ulazak vjecnosti u oblast vremena. Susret Isusa i vas je zaista rijedak fenomen koji se

dešava u izvjesnim trenucima, ali vi ih propuštate - nemate to prisustvo uma.

Cuo sam, jednom se dogodilo: neki bijednik dobio je od vlade pedeset tisuca rupija, jer mu se desila

nesreca dok je putovao vlakom. Kosti su mu bile prelomljene na nekoliko mjesta, zadobio je frakturu

lubanje, no i pored svega bio je neizmjerno sretan zbog onih pedeset tisuca rupija.

Išao je gradom i svima se hvalio: “Ha! Baš sam ja jedan sretan covjek. Od države sam dobio pedeset

tisuca rupija, dok je moja žena dobila dvadeset i pet tisuca”.

“Što?”, zacudio se jedan njegov prijatelj. “Pa, zar je i tvoja žena stradala u toj nesreci? Zar se i njoj

nešto dogodilo”?”

“Ma, nije”, nasmijao se bijednik. “No u trenutku nesrece, ja sam zadržao prisustvo uma: vidio sam da

nije povrijedena, ali sam je uspio iz sve snage zviznuti pesnicom po zubima - i tako je ona uspjela u ime

odštete dobiti dvadeset i pet tisuca rupija”.

181

U okvirima ovoga svijeta vi zadržavate prisustvo uma, premda se ta sabranost ne koristi u evolutivne

svrhe. Medutim, kada se pojavi covjek kao što je Isus, ili kao što je Buddha, vi tu sabranost, to prisustvo

uma, nikada ne koristite. Zašto? Zbog toga što je to opasno: on vam ništa nece dati, cak ce vam uzeti sve

ono za što ste smatrali da vam po svakom osnovu pripada. Isus nije država koja daje odštetu u iznosu od

pedeset ili dvadeset i pet tisuca rupija. Umjesto toga, on ce svo vaše blago pobacati - kao da je u pitanju

obicna prašina koja vam ometa vid. Zbog toga, kada god se Isus pojavi, vi nikada ne gledate pravo u

njegove oci. Gledate na ovaj ili onaj nacin, ali stalno izbjegavate da se neposredno suocite. Oci vam šaraju

lijevo, desno, pomicu se ka prošlosti ili ka buducnosti, ali gledati pravo u njega, to je stvarno strahovito

teško... lukavi ste vi:.. Propuštate istinu samo zbog toga što duboko dolje je želite izbjeci po svaku cijenu.

Isus je jedna nelagodnost, jer on uništava sva vaša prilagodavanja. On vam svojim prisustvom

objašnjava koliko ste pogrešni i lažni, koliko se vremena zaludujete nebitnim stvarima - govori vam da ste u

potpunosti promašili smisao vlastitog života. Pored njega, vi shvacate da niste ostvarili ništa što je trajno i

istinski vrijedno, vec da ste upropastili sve što ste imali da biste dobili nešto što je sporedno, glupo, ništavno.

Stojite na istom mjestu vec hiljadama života - ni do cega niste došli. Naravno, pred njim vam je nekako

nelagodno, drhtite iznutra i strah vas hvata od same mogucnosti da ga pogledate pravo oci. Jedina

mogucnost - tako barem vi vidite citav problem - je da ga izbjegnete, ali na takav nacin da ni vi sami ne vidite

što radite. Sada pokušajte shvatiti ovu izreku.

“Ucenici ga upitaše: “Kada ce uskrsnuti mrtvi, i kada ce doci novi svijet?”

Židovi cekaju vec vjekovima to uskrsnuce mrtvih, cekaju novi svijet, vrijeme mira i spokoja, slavlja i

božanski red. Ovaj svijet je ružan da ružniji jednostavno ne može biti; ovakav kakav je sada, svijet je nocna

mora. Jedini nacin da se takve okolnosti otrpe je nada da ce se jednoga dana nešto promijeniti, i da ce sav

taj užas nestati u trenutku. Sanjaju: “Jednom ce išceznuti ovaj gadni i ljigavi svijet, i pojaviti ce se svijet

sastavljen od ljepote, dobrocinstva i istine”. A to nije ništa drugo do potpuno providni trik ljudskog uma: ta

nada djeluje kao sedativ, uspavljuje vas, a ma se da je nada najteži alkohol koji postoji - ništa se po jacini ne

može usporediti sa nadom - ništa! Ako se možete nadati, vaše pijanstvo nikada se ne prekida. To vam daje

snagu da cekate: “Ovaj svijet nije nešto konacno i stvarno, jer je njegova ružnoca prolazna. Istinski život tek

ce doci”. Tako misli svaki covjek koji sa duhovnošcu nema nikakve veze.

Duhovna osoba prihvaca sve, i ne ceka da se nešto dogodi - nešto što bi moglo promijeniti trenutnu

situaciju. On prihvaca život onakvim kakav život zaista jeste, i to je duboko prihvacanje: nema žaljenja i

nekog zamjeranja, vec samo zahvalnost. Duhovni covjek ne govori: “Ovo je ružno, prava nocna mora, užas”.

Ne. On samo kaže: “Što god da jeste, jednostavno jeste - prihvacam svijet u potpunosti, jer sve je divno

takvo kakvo je”. Kroz to prihvacanje covjek se preporada, a za covjeka koji je nov, javlja se i novi svijet. To

je, u stvari, jedini nacin da do bilo kakve promjene uopce dode. Ako samo cekate, ništa se nece dogoditi -

oduvijek je tako bilo. Od kada su Adam i Eva napustili rajski vrt, stvari se nisu promijenile.

Jedna kineska izreka kaže: “Napredak je najstarija rijec”. Svaki ljudski um neosporno misli da negdje

napreduje, premda nikuda ne idemo, i svijet od pamtivijeka stoji na svom starom mjestu. Suština je ostala

nepromijenjena - tek su neki detalji prepravljeni, i to je sve. Tocak se okrece ali nikuda ne stižemo - nikuda,

zaista.

Duhovna osoba je ona koja prihvaca baš ovaj trenutak - bez obzira na njegovu kvalitetu - i kroz to

prihvacanje, covjek se preporada: mrtvac uskrsava. To je taj preobražaj. Kada je pogled drugaciji, svijet ne

može ostati kakav je ranije bio. Dakle, stvar je u videnju svijeta, a ne u svijetu samom po sebi. U stvari, vaš

stav je vaš svijet. Svijet je neutralan: za Buddhu je Mokša, vrhovna ljepota i ekstaza, a za vas pakao - nešto

najgore. Sve zavisi od pristupa.

Kada se vi preporodite, sve se preporada: drvece ce biti isto, no opet drugacije - jer ste se vi sami

promijenili. Vi se nalazite u središtu vlastitog svijeta, i kada se centar promjeni, obod se mora mijenjati - jer

svijet je vaša vlastita sjenka. Budale su svi oni koji cekaju da se sjenka pomjeri sama od sebe. Oni cekaju,

nadaju se, ali se ništa ne mijenja - a i kako bi?

Židovi su cekali baš kao što svako ceka, taj dan: kada ce mrtvi uskrsnuti i kada ce se pojaviti svijet

beskrajnog spokojstva, svijet neprolaznog života. Zbog toga su ucenici upitali Isusa:

“Kada ce uskrsnuti mrtvi, i kada ce doci novi svijet?”

Oni pitaju nešto u vezi buducnosti - na taj nacin, svi propuštaju Isusa.

Ne pitajte ga o buducnosti, jer za Isusa buducnost ne postoj i - pred njim je prisutna sadašnjost i samo

sadašnjost. Za njega nade nema, jer nada je samo san i ništa više. Isus je usmjeren iskljucivo na istinu, a ne

na nadu. Nada je oduvijek bila najopasniji alkohol, metoda samozavaravanja; ona vas opija, i svijet je

drugaciji kada ste pijani. Za Isusa, samo istina jeste - gola istina - i nema nikakve nade u tome. Isus nije

ocajan, jer ocaj i beznade su logicne posljedice nadanja.

Ako se nadate u pogledu buducnosti, ocaj ce uslijediti kao posljedica. Kroz nadu doci cete samo do

osujecenja - jer ocaj je sjenka svake nade. Što se više nadate, to cete se više osjecati izgubljenim, jer nada

stvara san koji se ne može ispuniti. Isus niti jeste niti uopce može biti ocajan. Nicemu se ne nada, a sve se

ispunjava samo od sebe. Ništa ne ocekuje, a sve je baš onakvo kakvo treba biti. Ne sanja, i zato - do

neuspjeha ne dolazi. Ništa vas ne može razocarati ako niste zaludeni uspjehom, niti vas išta može osujetiti

ako niste usmjereni na buducnost - bijeda je oduvijek bila samo posljedica ocekivanja, nice drugog.

182

Iza svakog sna stupa bijeda, premda je život cista ekstaza. Isus je uvijek ovdje i sada - to je za njega

jedini život vrijedan spomena. Zbog toga je Isusu jako teško doprijeti do vas, jer vi ste uvijek negdje u

buducnosti, a on se nalazi ovdje i sada. Kako biste ga sreli? Razdaljina je nepremostiva.

Postoje dva nacina... Jedan: Isus bi morao sanjati vaše snove - što je sasvim nemoguce, jer svjesno

nitko ne može sanjati. Nema nacina da covjek svjesno sanja, jer gdje je znalac, nema sna. Do sna dolazi

tek kada je covjek opijen, usnuo, nesvjestan. Dakle, Isus se ne može spustiti na tako nizak nivo svijesti - ma

koliko pokušavao, to je jednostavno neizvodljivo. On bi možda silno želio da i na taj nacin dopre do vas, ali

on jednostavno ne može biti nesvjestan, ne može se nadati, nešto ocekivati i sanjati. Pa, kako ce onda doci

do susreta? Ako se Isus spusti u nesvjesno, prepoznati cete se, ali, ponavljam - to je nemoguce. Jedino što

je moguce je da dopustite Isusu da vas probudi, da vam prekine san.

Zbog toga Isus bez prestanka ponavlja svojim ucenicima: “Probudite se, ne spavajte. Gledajte,

posmatrajte, budite pažljivi, zadržite prisustvo uma ovdje i sada”. No, problem je u tome što cak i njegovi

najbliži ucenici postavljaju pitanja u vezi buducnosti. Oni ne gledaju u Isusa nego u buducnost - zbog toga

što su se napatili u prošlosti. I to je ta ravnoteža: ucenici su patili u prošlosti, te zbog toga maštaju kako ce u

buducnosti biti blaženi. Da nije tog pokušaja da usklade citavu stvar, poludjeli bi, u to nema sumnje.

U davnim vremenima, svaki imperator je na svom dvoru imao po jednog mudraca i po jednu ludu. To

stvarno izgleda apsurdno - mudrac je zaista neophodan, ali zašto je potrebna dvorska luda? Pa da bi stvorila

ravnotežu! - inace dvor bi bio neuskladen. Zbog toga prisustvo dvorske budale ima dubok smisao.

Jednom se dogodilo: na dvoru jednog imperatora nije bilo lude - kralj je imao mudraca, ali dvorsku

budalu nije mogao naci. Zbog toga što se osjecao njegov nedostatak, ovaj je odlucio da ga po svaku cijenu

pronadu. I tako su glasnici krenuli u potragu za savršenom ludom. Teško je naci savršenog mudraca, ali naci

savršenu ludu - to je jednostavno nemoguce. Ali, savršenstvo je predivno, bez obzira na oblik, cak i

savršena luda posjeduje kvalitetu koja se ne može mjeriti s kvalitetama drugih ljudi. Ako želite shvatiti što je

to savršena luda, samo procitajte “Idiota” Fjodora M. Dostojevskog.

Poslije danonocnog traganja - koje je potrajalo - savršena luda je pronadena. Medutim, kralj ga je ipak

htio provjeriti. U tu svrhu, napravio je jedan test.

Kralj mu rece: “Evo, ovo je tvoj zadatak - imaš sedam dana da dovršiš posao, Napravi mi listu od

deset najvecih budala mog kraljevstva, Na prvom mjestu neka bude ime onoga koga smatraš najludim, i tako

redom: deset imena”.

Poslije tjedan dana, kralj je presreo ludu i upitao je: “Što je bilo? Jesi li dovršio listu?”

“Jesam”, odgovori luda.

Kralj je jednostavno uzdrhtao od radoznalosti. “Pa, što cekaš? - reci mi - tko je na prvom mjestu te

tvoje cuvene liste?”

“Ti! , rece mu luda ne trepnuvši.

Kralj je bio iskreno zbunjen. “Ja? Zašto ja? Moraš mi dati neko objašnjenje... Zbog cega si moje ime

stavio na listu? - i to na prvom mjestu?”

Dvorska luda poce natenane: “Samo polako... Evo, baš jucer sam saznao da si jednom ministru dao

milijun rupija, i poslao ga u prekomorsku zemlju da ti nakupuje bisere, dijamante i ostalo drago kamenje. A ja

ti lijepo kažem, tog covjeka nikad više neceš imali prilike vidjeti. Vjerovao si mu naslijepo. Kažem ti - nema

vece budale od tebe. Samo idioti mogu vjerovati kao ti”.

“Dobro”, rece kralj. “Ali, reci mi, molim te - što ce biti ako se moj ministar ipak vrati? Što li ce onda biti

sa tvojom listom?”

“Pa, ništa”, rece luda. “Onda cu izbrisati tvoje ime sa liste, i umjesto tebe, proglasiti cemo tvog ministra

za najvecu budalu kraljevstva”.

I zaista, na dvorovima, luda je bila jednostavno neophodna, jer ona je stvarala ravnotežu. Vaš život

nije ništa drugo do pokušaj da se dode do ravnoteže. Ako se previše usmjerite ka samo jednom cilju, balans

je izgubljen, i prije ili kasnije doci ce do bolesti koja je samo posljedica nesklada. Bolest je u stvari normalna

reakcija na nedostatak ravnoteže. Sama rijec govori o neskladu (“dis-ease” - prim. prev.). I zato, kada je

vaša prošlost ružna, kada predstavlja samo dugo, predugo mucenje i patnju, kada vam je život pravo

utjelovljenje dosade - što vi radite? Kako cete sve to uskladiti? Da ne biste poludjeli, vi izmišljate neku

nevjerojatno pozitivnu i privlacnu buducnost, koja je sva radosna, divna, božanstvena, i naravno, ta iluzija je

preko potrebna za stvaranje ravnoteže.

Ali, Isusu ne treba sklad - on je ravnoteža sama po sebi. Njemu nisu potrebni ni mudraci ni dvorske

lude. Vaša je prošlost kao mudrac, jer ste kroz nju došli do iskustva, a kroz iskustvo došli ste do kakve takve

mudrosti. Medutim, vaša je buducnost dvorska luda - ona sanja nestvarne snove. Ako nemate nikakvu

buducnost, što ce se dogoditi? Poludjeti cete. Bez buducnosti, vaša abnormalnost bi automatski postala

uocljiva.

Zbog svega toga, što li se sada dešava na Zapadu? I to posebno u Americi? Uslijed otkrica

hidrogenskih i atomskih bombi, buducnosti jednostavno nema. Amerika je postala zemlja hipika, i to iz

prostog razloga što su Amerikanci svjesniji nekih negativnih mogucnosti. Oni su u drugom svjetskom ratu

koristili atomsku bombu, i zbog toga znaju koliko je buducnost neizvjesna: buducnosti gotovo da nema, a

prošlost je ružna da ružnija ne može biti. Što da se radi? Buducnosti nema (pomocu koje bi se zaludivali) i

zato se pojavljuju hipici - ravnoteža ne postoji.

183

Buddha je roden na slican nacin, ali metoda je drugacija. Sa Isusom je slicna stvar - nacin gotovo

istovjetan, ali opet, metoda se razlikuje: on odbacuje prošlost, prestaje sanjati i razmišljati o buducnosti, i

odjednom, preobražava se u stanje istinske ravnoteže. Ne možete u Isusu stvoriti nesklad, to je nemoguce.

Možete iz ravnoteže izbaciti samo onog tko je pokušavao da se prilagodi - a Isus zasigurno ne spada u tu

vrstu ljudi. Osoba koja se prilagodava citavog života može biti izbacena iz sklada uz pomoc najsitnije

nesrece, ali Isus iz ravnoteže ne može izaci, on ne može poludjeti, jer temelj se promijenio u potpunosti. Isus

više ne živi u prošlosti, u uspomenama, niti se nada nekoj promjeni u buducnosti - sa obje noge stoji u

sadašnjosti.

A ucenici stalno pitaju stvari u vezi buducnosti. I kako sada doci do susreta? Rijec je o najbližim

ucenicima - što onda reci za onaj obican narod, za gomile koje nemaju pojma o dubljim nivoima postojanja?

Zbog toga Isus kaže:

“Ono što ocekujete je došlo, ali vi to još uvijek ne znate”.

“Ono što ocekujete je došlo: mrtvi su odavno uskrsnuli. I novi svijet je došao - on je tu pred vama, ali vi

to još uvijek ne znate”.

Isus na ovom mjestu govori o sebi: “Ja sam novi svijet, ja sam taj uskrsnuli leš. Sada sam život,

središte postojanja - i evo me ovdje, stojim pred vama, a vi to ne vidite. Buducnost vam je neposredno pred

ocima, a vi postavljate neka smiješna pitanja”.

On im rece: “Ono što ocekujete je došlo, ali vi to još uvijek ne znate”.

U vjecnosti, buducnost ne postoji. Buducnost je, u stvari, dio sadašnjosti, ali zbog suženosti uma,

zbog njegove ogranicenosti, mi nismo u stanju vidjeti sveobuhvatno, ne možemo vidjeti cjelinu. Mi smo kao

covjek koji je zakljucan u nekoj sobi, i sada pokušava da kroz kljucanicu shvati što se dešava izvan sobe. To

je nemoguce - osim ako ne uzmete hašiš ili neku drugu drogu. Inace, pa znate i sami: kroz kljucanicu je

nemoguce vidjeti cjelinu,

Ispricati cu vam jednu pricu... Jednom se dogodilo da su tri covjeka stigla u grad, i to baš negdje pred

suton. Žurili su iz sve snage, jer su znali da ce sva vrata uskoro biti zatvorena, a opasno je nociti na ulici.

Zbog toga su gotovo trcali, ali ipak, nisu stigli na vrijeme: sva su vrata bila zakljucana. Jedan je odmah

poceo, ocajavajuci, lupati na necija vrata, drugi je išao oko zida, tražeci neku rupu ili prolaz u njemu, dok je

treci, inace hašišoman, smješkajuci se, samo rekao: “Ma što ste se zabrinuli? Pa, lijepo cemo uci kroz

kljucanicu”.

To se dešava kada god ste pod djelovanjem neke halucinogene droge: kljucanica vam izgleda

ogromna, pa umišljate da kroz nju možete doci do kraljevstva nebeskog. Nitko kroz kljucanicu ne može proci

pogotovu ne do kraljevstva nebeskog! Biti cete vani, i kada povratite zdravorazumsko sagledavanje, smijati

cete se sebi.

Razmišljajte malo o covjeku koji je zakljucan u sobi, i koji je primoran gledati svijet kroz kljucanicu: on

ne može pogledom obuhvatiti cjelinu. On je u stanju pomjerati oci kako bi se prilagodio skucenoj perspektivi:

vidi jedno drvo, pa zatim neko drugo. Ali, to drugo drvo može vidjeti tek kada mu ono prvo nestane pred

ocima. To nestalo drvo se pretvorilo u prošlost, ono koje sada gleda je sadašnjost, dok je ono trece, koje još

nije uocio, negdje u buducnosti. Oci se krecu... i stvari se stalno mijenjaju, pa covjek misli: “Ono što više ne

mogu vidjeti više i ne postoji, a ono što još ne mogu uociti još uvijek nije. Postoji samo ono što mogu

neposredno opažati”.

To je ono što mi radimo. Covjek koji gleda kroz kljucanicu nece da misli o suženosti naprave kroz koju

posmatra svijet, vec ce pomisliti kako stvari ulaze u život i izlaze iz života. To je ono što mi uvijek govorimo -

to je cak postala i poznata izreka: “Vrijeme se krece”. Zapamtite, ne krece vrijeme krece se um. Gdje bi se

vrijeme moglo kretati? Jeste li ikada razmišljali o tome? Gdje se vrijeme može kretati? Jer, za svaki pokret

potrebno je vrijeme: ako se vaše vrijeme krece, onda je potrebno netko drugo vrijeme da pomaže kretnji tog

vašeg vremena, zar ne? Krecete se iz neke kuce prema svom domu, i za to vam je potrebno, recimo,

trideset minuta vremena. Ono je uvijek neophodno kada želite da iz jedne tocke stignete u drugu. Ako se

vrijeme krece - a to je ono što vecina ljudi misli (da se vrijeme krece kao rijeka koja dolazi iz buducnosti i

otice u prošlost) - ako je to istina, onda je potrebno prisustvo nekog drugog vremena, jer naše vrijeme mora

da se krece uz pomoc odredenog instrumenta, nekog pomocnog sredstva. I tako cemo polako ali sigurno,

zapetljati citavu stvar: za ovo vrijeme potrebno je ono vrijeme, a za ono je potrebno neko drugo, za neko

drugo neko trece i tako u nedogled. Ne, tako ne može biti.

Vrijeme se ne pomjera. Nasuprot tome um je taj koji se krece, ali vi to ne možete vidjeti. To je baš kao

kada ste u vlaku, i cini vam se da se krece drvece pored željeznicke pruge. Ili, dok ste na stanici, kada vas

neki drugi vlak mimoilazi, ucini vam se da se i vaš vlak krece.

Covjek se na ovoj Zemlji nalazi gotovo milijun godina. Ova Zemlja se krece, ali toga nitko nije svjestan,

i svi i dalje govore da se to Sunce krece - i dalje! Nauka objašnjava, ali mi i dalje upotrebljavamo stari jezik:

“izlazak Sunca”, “zalazak Sunca”. Sunce nikada ne izlazi, niti ikada zalazi, no opet, mi i dalje mislimo da tako

stoje stvari. Cak i naucnici, koji su upoznati sa svim cinjenicama, misle na stari nacin i upotrebljavaju iste

rijeci. Njihovo mišljenje je duboko ukorijenjeno, i oni još uvijek misle - mada znaju da je rijec o zabludi - da se

Zemlja ne krece. Ne postoje rijeci kakve su, na primjer”izlazak Zemlje”, ili “Zemljin zalazak”. Ne, mi kažemo

da se Sunce okrece oko Zemlje.

184

Ista se glupost ponavlja i u vezi vremena. Vrijeme se ne mice, ono je vjecno. Samo se naši umovi

pomjeraju, i kada se um krece, perspektiva mu je vrlo sužena, pa je ono što nam je pred ocima sadašnjost,

ono što je do malocas bilo pred ocima prošlost, dok je buducnost ono što nam još uvijek nije došlo u vidno

polje. Ali, zapitajte se malo: gdje bi ta sadašnjost mogla ici?

Ako malo dublje razmislite, osjetiti cete koliko su apsurdne sve te stvari. Kako sadašnjost može

nestati? Kako život može umrijeti? Prošlost ne možemo pronaci, ona je postala mrtva. I kako može

buducnost, koja još uvijek nije postala, prijeci iz ne-života u život? Sve je to apsolutno apsurdno. Život je

život, život ostaje život, smrt ostaje smrt - samo se naši umovi pomjeraju. Vi stvarate podjelu samo zbog toga

što niste u stanju vidjeti cjelinu.

Isus živi u samom središtu cjeline. Zbog toga on kaže: “Ono što ocekujete je došlo, ali vi to još

uvijek ne znate...” I ne samo da je došlo - ono je oduvijek bilo tu: taj novi svijet niti dolazi niti prolazi”. Zbog

toga Isus kaže: “Prije Abrama, ja jesam. Ja sam oduvijek bio gdje sam i sada”. Vaš um vam govori da ce

Isus doci negdje u buducnosti. Taj isti um osporava Isusa, jer ne može stvoriti nikakvu vezu sa sadašnjošcu.

Otuda ubjedenje Židova: “Isus? Pa to uopce nije onaj covjek kojeg smo cekali toliko godina”.