Šesnaesta izreka

Isus je rekao:

“Tko je blizu mene,

blizu je vatre,

a tko nije blizu,

daleko je od kraljevstva “.

Isus je rekao:

“Pridite k meni,

jer jaram je moj lak,

i vlast je moja nježna “.

Rekao je:

“Tko god pije iz mojih usta

morati ce postati ono što sam,

a ja cu sam postati ono što on jeste,

i skrivene stvari

bice mu otkrivene “.

UKUS HRANE JE U SAMOM JELU

Covjek je roden kao rob, i ostaje rob od pocetka do kraja - rob želja, požude, tijela, rob uma, bilo cega,

ali ropstvo je neprekidno. Naravno, tu se javlja i dugotrajna borba protiv ropstva. Religija se sastoji iz toga da

covjek postane slobodan, jer religija i jeste sloboda, sloboda od svakog ropstva, svake uslovljenosti.

Medutim, covjek nastavlja da se igra sa sobom, nastavlja da se zaluduje, jer to je ujedno i najlakše.

Biti savršeno osloboden je strahovito teško. Za tako nešto, bice vam neophodna unutrašnja

kristalizacija, novo središte. Trenutno, vi ste bez centra, i licite na minijaturni kaos. Možda ste kao grupa, ali,

sasvim je izvjesno, još uvijek niste individua. Ponekad vas neka želja nadvlada, i onda ona postane

predsjedavajuci. To traje nekoliko minuta, a zatim dolazi do promjene vlasti. A što je najgore, vi se

poistovjecujete uvijek sa onom željom koja je zauzela tron.

Kada je seks predsjedavajuci, vi postajete seks. Kada ljutnja drži vladarsku palicu, tada ste ljutnja.

Tako je sa svakim stanjem svijesti: sa ljubavlju, mržnjom, bilo cim, ali zapamtite: vi ništa od toga ne možete

biti. Samo se poistovjecujete sa onim što trenutno preovladuje u vama; cim je jedan dio nadmocniji od

drugih, vi se istovremeno identificirate s njim. Ono što predsjedava uvijek se mijenja, jer kada god se želja

ispuni, ona silazi sa vlasti. Zatim dolazi sljedeca želja, ona koja je još uvijek gladna, žedna, nezadovoljena, i

gospodari se smjenjuju - jedino je vaše ropstvo stalno jedno te isto.

Poistovjecenje je korijen svekolike bijede - tog vašeg robovanja - i sve dok ono ne išcezne, necete se

osloboditi. Sloboda je, u stvari, prestanak poistovjecivanja s tijelom, umom, srcem - ime nije bitno. To je

osnovna cinjenica koja se mora shvati: covjek je rob, i kao da se rada uz htjenje da ispuni vlastite želje. Taj

plac traje sve do smrti; dijete place zbog mlijeka, vi, možda, zbog neceg drugog - automobila, kuce, ali suza

stižu stiže. Plac može prekinuti jedino smrt.

Zaista, vaš život nije ništa drugo nego jedan doživotni plac - toliko je mnogo patnje i stradanja. Religija

vam daje kljuceve oslobodenja, ali vi stvarate lažnu duhovnost kako biste nastavili robovati ne primjecujuci

jednu stvar: promjenom stvarate samo novi tip ropstva, i to je sve. Kršcanstvo, Islam, Budizam, to su nova

imena vašeg starog zatvora.

Isus je sloboda, kao i Krišna, Muhamed, Buddha. Muhamed jeste sloboda, ali Islam nije. Budizam je

ropstvo, ali Buddha svakako nije. I tako dolazi do apsurda: mislite da se oslobadate, a u stvari ste

nekadašnjem ropstvu - željama, mislima, osjecanjima, nagonima dodali i ropstvo svecenicima, dogmama i

crkvenim pravilima. Iznutra se ništa ne mijenja - jedino ropstvo raste iz dana u dan.

Mula Nasrudin je imao velike probleme, jer se zadužio kod mnogih ljudi, a novca nije imao da vrati

dug. Pošto nije znao kako da se izvuce, upitao je svog advokata za savjet, a ovaj mu je predložio da proširi

vest da je umro. Na taj nacin, svi ce misliti da je s tim gotovo, a on ce se moci preseliti u drugi grad i poceti

život ispocetka, a zelenaši mu više ne bi stvarali nevolje.

Nasrudin ga je poslušao, i tako je sahrana pocela. Nalazio se u kovcegu, i na ispracaj su došli i gotovo

svi ljudi kojima je dugovao silan novac. Jedan od zelenaša se oprostio od njega, i drugi mu je poželio sretan

put, isto je bilo i s trecim, cetvrtim, i sve tako do osmog. Medutim, deveti je, izvlaceci pištolj, uzviknuo:

“Nasrudine moj, znam da si mrtav, ali samo da bi mi bilo lakše, ispaliti cu ti metak u celo!”

Nasrudin je pretrnuo od straha. “Ama, jesi li lud, covjece”, povika ovaj dižuci poklopac, “pa vratiti cu ti

sve do dinara”.

Ne možete se igrati sa smrcu - smrt ne možete prevariti. Kako možete živjeti na lažan nacin ako ne

možete lažno ni umrijeti? Ako je lažna smrt nemoguca, onda je lažan život jednostavno neostvariv. Time ne

143

dolazite do razrješenja - samo stvarate dodatnu nevolju. Stvari se ne pojednostavljuju time, nego se još više

usložnjavaju.

Što više pokušavate nešto riješiti, to se ludilo sve brže uvecava, jer duboko u sebi, vi dobro znate da

je sve to laž. Jeste li ikada bili u hramu? To je površna religioznost, pokušaj da se drugima pokaže nešto što

zapravo nje u vama. Ali, zar ce vam to pomoci? I taj ce hram postati simbol vašeg ropstva - ritual i jeste

ropstvo. Tada ce vas svecenik moci iskorištavati, jer on vaše slabosti zna u dušu.

Najvecu igru igrali smo s religijom, i tako smo ojacali vlastite okove - u ime slobode! Krišna i Isus su

vrlo opasni: oni vam nece dati lažan život, ali je stvar u tome što vama onaj pravi uopce ne treba. Zbog toga

Isus kaže:

“Tko je blizu mene, blizu je vatre...”

Što ta vatra znaci? U njoj cete biti sprženi od glave do pete. Bice spaljena ta gomila u vama jer ta

rascjepkanost je bila oduvijek temelj vaše bijede. Sada ta masa mora nestati u jednom kristaliziranom

središtu.

Vatra je jedan alkemijski termin; sve što se treba zgusnuti mora proci kroz vatru. Ako želite zlatu

povecati vrijednost, morate ga baciti u vatru. Na taj nacin, zlato ce prvo postati tecno, zatim ce biti

procišceno, i nakon toga, možete ga izliti u bilo koji oblik. No, da biste dobili dvadesetcetvorokaratno zlata,

vatra se ne može mimoici. Ista stvar dešava se i sa ucenikom: Ucitelj je vatra, i vi morate postanete savršeno

tecni, kao rastopljeno zlato - od tog trenutka, pocinje zgušnjavanje.

Majstor je prvo vatra, a zatim neshvatljiva hladnoca dolazi kroz njega. No, u pocetku je vatren, i to

stvara strah. Lako je prici sveceniku - njegova lažnost možda je i dublja od vaše. Nema nikakvog straha, jer

ste isti - dobro se znate. Kada prolazite kroz ritual, vi znate da vam se suštinski ništa nece dogoditi. Ali,

približiti se Isusu je kao prilaziti otvorenom plamenu: što ste mu bliže, to cete se više opržiti. Kada mu pridete

zaista blizu... to je ono što ucenik radi: skuplja hrabrost, prilazi sve bliže, i dopušta vatri da radi svoj posao -

prolazi kroz istinsko spaljivanje. Isus je simbol tog unutrašnjeg procesa.

Ali, kada ucenik prode kroz sve to, nema slicnosti izmedu onog koji je ušao i onog koji je izašao:

gomila je nestala, te je onaj osnovni metal preobražen u viši oblik - željezo se pretvorilo u zlato. To je onaj

izvorni preobražaj. Kada kažem preobražaj, ja pod tim podrazumijevam da je došlo do prekida s prošlošcu.

Da je prošlost preživjela, do preobražaja ne bi moglo doci. Došlo bi do neke izmjene, i to je sve. Sve ono što

ste radili do tada sa sobom je ispravka i ništa drugo.

Vi se prepravljate: malo ovdje, malo ondje - to je pacvorak, a ne revolucija. Sklapanje otpadaka nece

vam pomoci. Doci ce do površne promjene, ali cjelina ce biti kakva je i bila. Ona je tako mocna, da one sitne

prepravke nece trajati dugo. Prije ili kasnije, ukupnost ce upiti onu sitnu ispravku, i svijest ce nastaviti po

starom, Vi se samo dotjerujete, uljepšavate, ali takva jedna aktivnost nije ono što se podrazumijeva pod

religijom. Koga vi u suštini ispravljate? Vi ste bolest, i sve što radite je dotjerivanje bolesti. Na taj nacin,

gadost ima ljepše lice, ali bolest je bolest, bez obzira na masku.

Preobražaj je raskid svih veza s prošlošcu, i to sa pacvorkom nema nikakve veze. Zbog toga Isus

stalno govori o uskrsnucu i preporadanju. Staro je otpalo i novo se pojavilo. To što je novo ne proizlazi iz

starog, i nije izmijenjena prošlost. Ne! Starog više nema, i desilo se nešto cega do tog trenutka nikada nije ni

bilo. Postoji jaz u svemu tome: staro otpada i novo stupa na snagu, a uzrocne veze nema. To je dosta teško

za razumijevanje, jer obucenost uma u pojmovima nauke prosto je ubila um teorijama o kauzalnosti.

Mi mislimo da je sve prouzroceno - cak i Buddha, Isus: ispada da su i oni dio prošlosti koja se

pretvorila u nešto novo. Ama ne! Ako mislite da je Buddha proizišao iz svoje vlastite prošlosti, nalazite se na

potpuno pogrešnom tragu. Gautama Sidarta je postojao, ali Buddhe nije bilo u njemu. Staro je išcezlo od

glave do pete, a novo se desilo samo zbog toga što mu je omogucen slobodan prostor za djelovanje. Staro

mjesto je prazno, a novo je došlo pravo iz nepoznatog. Staro je isparilo iz poznatog, a novo se smjestilo u

ispražnjeno srce.

Vaša soba je zatvorena i tamna kao noc, no vi otvorite prozor ili vrata. Odjednom, mrak se prorjeduje i

nestaje - Sunce je ušlo u sobu. I što cete vi zakljuciti? - da je Sunce prouzrocilo mrak koji je bio u sobi? Ne!

Da se nije možda tama preobrazila u svjetlost? Nije, svakako da nije. Mrak je jednostavno nestao iz sobe, a

svjetlost je ušla. Svjetlo uopce nije povezano s tamom, ono nije prouzrokovano mrakom - sunceva svjetlost

je sasvim nova pojava. Ona je cekala izvana, i kada su se vrata otvorila put je bio cist - sve što je potrebno je

vaša spremnost na otvaranje.

Kada god meditirate, vi u stvari stvarate jedno otvaranje. Molitva ima isto djelovanje. Stara tama ce

nestati, i pojaviti ce se nova svjetlost. To svijetlo nije povezano s prošlošcu, baš kao što mrak nije povezan

sa svijetlom. To su razlicite dimenzije, i izmedu njih nalazi se diskontinuitet. Pokušajte da to shvatite do kraja,

jer to je cudo koje je religija uvijek naglašavala. Nauka to ne može razumjeti zbog toga što nauka razmišlja u

pojmovima modifikacije, promjene i kontinuiteta. Termini religije su transformacija, diskontinuitet, istinski

preobražaj.

Vi niste ono što ce jednom da postane Isus ili Buddha. Ne. Vi ste prepreka koja ne dopušta da do

promjene uopce dode. Morate biti spaljeni, i kada se viša svjesnost spusti, vas nece biti. Osjetiti cete da je

prošlost bila prosanjani san koji sa vama nije imao nikakve veze. Identitet ce biti uništen u potpunosti.

Dakle, Isus je vatra. Ako mu prilazite, onda budite spremni na sve, pa i na smrt, jer Isus za vas ništa

drugo i ne može biti do smrt u ljudskom obliku. Naravno, preporadanje je moguce jedino ako se osmjelite i

144

voljno umrete. Ako se bojite smrti, onda bježite od Isusa glavom bez obzira. Ne prilazite mu - taj covjek je

zaista opasan. On je ponor: ako se nagnete, uhvatiti ce vas vrtoglavica, pa cete se sunovratiti u njegovo

bice.

Isus je rekao: “Tko je blizu mene, blizu je vatre...” blizu smrti, blizu umiranja; staro nestaje, i onaj

sirovinski metal išcezava. Iznenada, on govori i drugu stvar. Ako možete podnijeti toplinu, onda ce ta druga

stvar da vam bude moguca. Inace...

Isus kaže: “Tko je blizu mene, blizu je vatre, a tko ni je blizu, daleko je od kraljevstva”.

Ako možete proci kroz Isusovu vatru, ako se ucenik osmjeli da prode kroz vrelinu Uciteljevog

prisustva, odjednom ce se novi svijet ukazati pred njim: kraljevstvo nebesko, besmrtnost, život koji ne umire.

Zbog toga Isus kaže da je svako, tko je blizu njega, blizu vatrenog prisustva, dok su oni koji se ne

usuduju da mu pridu, daleko od kraljevstva. Ako ste pobjegli od Isusa, vi ste u suštini pobjegli od unutrašnjeg

bogatstva koje može biti vaše. To je problem: ta privlacnost i odbojnost - kada je Majstor u pitanju. Ponekad

prilazite - kada osjetite da vas kraljevstvo privlaci, ali kada pridete i kada shvatite da ta vatra zaista pece,

onda bježite iz sve snage.

Kada ste u blizini nekog prosvijetljenog bica, to ce biti vaš problem citavog života: približiti se još više,

ili pobjeci što dalje. Kada god odete daleko, razmišljati cete kako da se vratite - jer tad se djelovanje vatre ne

osjeca - i kraljevstvo ce vam opet djelovati kao nešto privlacno, jer vi u suštini znate da je tu ispunjenje. Bez

blizine tog kraljevstva osjecati cete da ste šuplja maternica koja nikome nije podarila život, i sve ce vam liciti

na nocnu moru koja nikuda ne vodi. Kada vam sve to iskrsne pred ocima, nastaje preokret: razmišljate o

povratku, o propuštenoj prilici da procvjetate.

To se može desiti samo u blizini Majstora, covjeka koji je odavno procvjetao. Samo ce se pored njega

vaše sjeme osjecati nelagodno: shvatiti ce da je u zatvoru; i tada ce da se pojavi riješenost - da se celija

razruši, i da se unutrašnje bice izloži blagonaklonim zracima Sunca. No, do toga ce doci samo ako ste u

stanju proci kroz vatru. To je istinski problem svakog živog ucenika: kada god pride Majstoru, on pokušava

pobjeci na tisucu i jedan nacin; um je jednostavno opsjednut time. Ucenik nalazi nebrojeno mnogo

racionalizacija, samo da bi se držao na pristojnoj udaljenosti. U sebi ce razmišljati: kako pobjeci? Kako da

budem daleko a ipak blizu? Kako? Kako? Kako? Medutim, kada god pobjegne, snažna želja za preporodom

uvijek ce ga vratiti na mjesto sa kojeg je pobjegao.

Covjek mora odluciti. Odluka je konacna, jer nema vracanja. Jednom kada ste u vatri, bježanja više

nema, upamtite. Kada jednom stvarno postanete bliski s Isusom, onda povratak zaista nije moguc. Došli ste

do tocke sa koje nema povratka, jer cak i kroz vatru kroz koju prolazite, vi možete osjetiti iskru kraljevstva o

kojoj Isus stalno govori. Tad vatra nije puki bol, vec nagovještaj skorašnje radosti. U vama se rada

zahvalnost prema covjeku koji vas je dotle doveo. Sada, kroz sve te iskrice, shvacate da kraljevstvo više nije

tako daleko.

Jednom kada vam se dogodi ta iskra, maloprijašnja vatra - koja pece - prestaje biti bolna. Njeno

djelovanje pocinje da vas blaži i smiruje, i u poredenju s njom, ništa sa ovoga svijeta nema tako okrepljujuce

djelovanje. No, ako pobjegnete sa same ivice lomace, biti cete u dugorocnoj nevolji - a u njoj ste ionako bili

tko zna koliko vremena.

Vi niste ništa novo na ovoj Zemlji. U stvari, nitko i nije nov; stari ste kao planeta Zemlja, ako ne i stariji,

jer sazrijevali ste i na drugim planetima. S vašom starošcu možda se još jedino Univerzum može usporediti.

Oduvijek ste postojali, jer ono što se nalazi unutar Života ostaje uvijek u njemu - nema nacina da se iz njega

izade. Bili ste u blizini mnogih prosvijetljenih bica, i problem o kojem smo govorili mucio vas je od

pamtivijeka.

Bili ste privuceni cim ste culi za prisustvo onoga koji je procvjetao. Kada god ste bili daleko,

prosvijetljena bica imala su ulogu magnetne sile. Tad ste se približavali, bili ste im svakoga dana sve bliže i

bliže, i što je razdaljina bila manja, to ste osjecali sve veci i veci strah, jer vatra je vatra; ona baš ne stvara

povjerenje. Tad ste odlucili da pobjegnete glavom bez obzira - zbog toga još uvijek lutate. Ali, jednoga dana,

covjek zaista mora odluciti proci kroz vatru, jer ne postoji drugi put. Za utjehu - da ne biste priznati da ste

pobjegli, vi pridete nekom lažnom ucitelju koji s prirodom vatre nema nikakve veze: klanjate se svecenicima,

idete u hramove, sinagoge, crkve i džamije; radite kojekakve rituale, i sve vrste površnih stvari, i to samo da

ne biste primijetili od kog ste zapravo pobjegli. Ono što je stvarno važno, dešava se iskljucivo kroz bica od

kojih ste odavno pobjegli u nepoznatom pravcu. Vi i sami znate kako stvari stoje.

Morate biti procišceni, jer kada ste potpuno nestali, pojavljuje se praznina. Unutar te ispraznosti,

nakon izvjesnog vremena dešava se Božji zrak - odjednom ste ispunjeni njime. Kada se to dogodi, prestaju

svi jadi - tjeskoba nestaje jednom za svagda. Ekstaza koja se tada zacne, nikada ne prestaje. Ekstaza se

sada ne pojavljuje iz neceg - ne, to je sama suština vašeg bica. Ako doživite radost zbog neceg drugog - bilo

cega - ona onda ne može biti vjecna, jer uzrok se može izgubiti. Ako je ekstaza izvana prouzrokovana, onda

ona može biti trenutna, ali ne i trajna.

Ekstaza i blaženstvo mogu biti bez prestanka u vama, ali samo ako ste ostvarili vlastitu suštinu. Kada

srž onog što jeste napokon izbije na površinu, onda vam to stanje nitko ne može oduzeti. Ali, za sve to je

potrebna kristalizacija, procišcenje, jedan skoro alkemijski preobražaj. Staro mora nestati - kako bi se novo

uopce moglo pojaviti. Prošlost mora umrijeti kako bi se buducnost mogla roditi. To je jedina odluka koju svaki

ucenik zaista mora donijeti.

145

“Tko je blizu mene, blizu je vatre, a tko nije blizu, daleko je od kraljevstva”.

Zapamtite ovo: kada god osjecate vrelinu te vatre - odlucite se - to je trenutak da joj se približite i da

skocite u nju. Ako i dalje morate tješiti sebe raznoraznim racionalizacijama, onda bježite koliko vas noge

nose - možda cete usput naletjeti na nekog svecenika, ali na Majstora sigurno ne. Svecenici su najveci

tješitelji na svijetu - zbog toga su oni toliko privlacni slabicima.

Svakodnevno posjecujete svecenike zbog toga što je život takva jedna nepodnošljiva bijeda. Svecenik

je pravi psihoterapeut - tješitelj. Pažljivo vas sasluša, pa na kraju kaže pokroviteljskim glasom: “Nema

razloga da strepiš. Samo se moli i Bog ce uciniti sve da ti pomogne. Bog je suosjecajno bice, i svi grijesi biti

ce ti oprošteni - u to nema nikakve sumnje”. Ako se bojite smrti, svecenik ce ovako poceti: “Ne boj se, dijete

moje; duša je besmrtna”. Ako vas osjecaj krivice razjeda iznutra, svecenik ce vam ponuditi sredstvo koje ce

da vas sigurno zaštiti od tog mracnog osjecaja: “Nije to strašno. Samo ostavi neki novac u crkvi kao

dobrovoljni prilog, jer ceš tom pomoci prevazici sve svoje grijehe. Ucini netko dobro djelo: napravi bolnicu ili

školu, idi i služi narodne mase, pomaži sirotinju, gladne i bolesne”.

Sve to ne donosi preobražaj, ali predstavlja sjajnu utjehu. Možete napustiti radnju, prodavaonicu, i

postati socijalni radnik. Možete otici u džunglu i služiti divljake, ali stari obrasci time nece nestati. Možda

nikoga necete iskorištavati, možda cete drugima stvarno biti na pomoci, ali robot u vama nastaviti ce da traje

- sve je to neprekidnost.

Bili ste pohlepni i nagomilali ste nevideno bogatstvo; sada dajete dobrovoljne priloge, ali ste iznutra

isti. Možda vam je pohlepa dozlogrdila, i sada se opsjednutost otimanja pretvorila u opsjednutost davanja;

jednom ste uzimali kao ludak, sada dijelite kao ludak, ali ludak je ludak, bez obzira što izvana radi.

Unutrašnje bice još uvijek nije prošlo kroz istinski preobražaj. Ljudi ce vas cijeniti, društvo ce vas tapšati po

ramenu i da vam prica kako ste se mnogo promijeniti, ali ništa od svega toga nema sa promjenom nikakve

veze. To je samo pokušaj da se ublaži grijeh, jer vremenom ste, zbog neprestanog grabljenja, postali

optereceni krivicom.

I sada dobrotvorni prilozi postaju neka vrsta oslobadanja od napetosti - to vam daje osjecaj da ste

sada veoma dobri, no rijec je o osjecanju, i to cisto subjektivnom osjecanju, a ne o cinjenici. Zbog toga što

ste bili loši, vi sada pokušavate podmiriti stare racune, no iznutra se ne mijenjate - ista lukavost izvire iz vas,

jer sve to radi um koji razmišlja u pojmovima matematike, te zbog toga nešto izjednacava, proracunava,

pokušava napraviti ravnotežu.

Prije toga, bili ste ubjedeni da radite nešto zaista dobro i pametno, gomilali ste novac, jer to je bila

vaša najuocljivija karakteristika: opsjednutost novcem. Još uvijek ste opsjednuti njime. Novac je i dalje

veoma znacajan: vi mislite da nekome služite kada mu dajete novac. Promjena je neznatna: pohlepa je sa

pozitivnog pola prešla na negativni, ali pohlepa je pohlepa, ma gdje se nalazila.

Živjeli ste životom u kome ste bili izuzetno seksualno aktivni, i sada ste postali brahmachari - odlucili

ste se na celibat. Zasitili ste se i muškaraca i žena, i s tim ste stvarno završili. Ali, jeste li zaista završili?

Zapamtite ovo: kada god ono što je do maloprije bilo pozitivno postane negativno, to vam daje lažni osjecaj

da je došlo do dubinske promjene. Ali, ako se covjek, koji je do malocas stajao normalno, okrene i pocne

dubiti na glavi, što vi mislite: da li se on zaista promijenio? Prvo je stajao kao i svi drugi - što je i normalno - a

zatim se obrnuo i poceo izvoditi siršasan, stoj na glavi. Ali, recite mi, molim vas, kako ce to da vas promjeni?

Biti cete isti: do malocas ste bili opsjednuti seksom, sada se zalažete za celibat, a ništa se suštinski

promijenilo nije...

Jedan prijatelj Mula Nasrudina odlazio je u Meku na hadž, hodocašce. Rijec je o jednom starcu koji se

baš prije nekih mjesec, dva dana oženio jednom mladom ljepoticom. Odlucio je otici na hodocašce, ali,

naravno, bio je zabrinut zbog svoje mlade tene. Gotovo da je bilo potpuno izvjesno njeno nevjerstvo -

jednostavno je visilo u zraku. I sada što da se radi? Kupio je pojas nevinosti, ali sada se pojavio problem:

kome da ostavi kljuc? Nositi kljuc od pojasa nevinosti na hadžiluk nije mu se ucinila privlacna ideja - grizla bi

ga savjest, jer, eto, pokazao je kako joj ne vjeruje. Medutim, i sam taj kljuc mucio bi ga iznutra, jer, kada god

bi ga pogledao, to bi ga podsjetilo na moguce nevjerstvo. I stoga je poceo duboko razmišljati. Mislio je i

mislio, a kada je napokon prosudio što je najbolje, uputio se do svog najboljeg prijatelja, Mula Nasrudina...

Taj covjek je zaista bio star - imao je skoro devedeset i nešto godina, i svi su u selu znali da je, za

njega, svršeno sa ženama; a kada god ljudi zadu u taj period, oni pocinju propovijedaju celibat. Tako je bilo i

s tim Abdulom, Nasrudinovim prijateljem. On je stalno govorio o neophodnosti celibata, i strašnim je glasom

osudivao mlade: “Vi razbacujete dragocjeno vrijeme i energiju na potpuno nevažne stvari. Vjerujte mi, to je

samo gubitak koji vas nikuda ne vodi, osim u potpunu propast” .

Abdula je tako, nakon silnog razmišljanja došao do svog najboljeg prijatelja: “Nasrudine moj, pomagaj,

ako Boga znaš. Velika me nesreca sustigla pod stare dane. Eto, imam mladu i lijepu ženu kojoj je teško

vjerovati, te sam zato kupio pojas nevinosti, no onda se nisam mogao sjetiti - gdje da ostavim kljuc? I tad

sam se sjetio tebe, prijatelju moj, jer ti si oduvijek pricao u slavu celibata, i, zbog tega što ti najviše vjerujem,

dajem ti ovaj kljuc da ga cuvaš dok se ja ne vratim. Necu ja dugo - za tri mjeseca eto mene nazad”.

“Neizrecivo sam ti zahvalan”, otpoce Mula Nasrudin strašno ozbiljnim glasom, “što si me se sjetio baš

u trenutku kada ti je bilo najteže, jer to mi govori da me poštuješ kao prijatelja i covjeka. Ja te uvjeravam da

kljuc nije mogao doci u sigurnije ruke. Bez brige. Idi na hadžiluk pjevajuci - tvoja žena ce biti stalno na mom

oku”.

146

Abdula je od Nasrudina otišao presretan, jer mu je kamen pao sa srca. Nije bilo opasnosti... kao prvo:

Nasrudin je bio star, a kao drugo, stalno je pricao o celibatu. Van sebe od radosti - što su se stvari ipak

sredile - Abdula je otišao na put.

Medutim, poslije samo pola sata, okrenuo se i vidio nekoga na magarcu - covjek je mamuzao jadnu

životinju iz sve snage. Kada se jahac približio, i kada se prašina malo slegla, Abdula je prepoznao

Nasrudina, a ovaj mu je, zadihan, doviknuo: “Abdula, Bog te ubio, pa dao si mi pogrešan kljuc”.

To ce se dogoditi svakom negativno usmjerenom umu. Ako možete iz pozitivne krajnosti skrenuti u

negativnu, onda bez problema možete uciniti i obrnuti zaokret. Možda ce vas ovo iznenaditi, ali ja vam

kažem da sve te bramacarije neprekidno razmišljaju o seksu osuduju, doduše, ali ne prestaju misliti. I

pozitivna i negativna opsjednutost moraju se odbaciti, ali ne možete izvesti nemoguce: odabrati jednu

krajnost, a odbaciti drugu. Što god da se ospori, osporavanjem se potvrduje; što god se potiskuje,

potiskivanjem se hrani.

Možete odbaciti obje krajnosti - to je sasvim moguce - ali tada niste ni bramacarija ni seksualni

manijak. Ne jednostavno ste prevazišli suprotnosti, i ne potpadate ni pod jednu kategoriju. Tada ste ono što

Isus podrazumijeva pod “eunusima Božjim”. Inace, ako odbacite jednu stvar i ako je se držite istinski uporno

- ako iz pohlepe skrenete u milosrde, nikada se necete promijeniti. Vidao sam na stotine tipova bijede, ali u

osnovi, imamo samo dva tipa: pozitivan i negativan. Pozitivni bijednik gomila novac, i društvo je protiv njega;

negativni bijednik dijeli šakom i kapom, i društvo ga obožava. Jedina trajna stvar u oba tipa je jad.

Nije prošlo ni šest mjeseci od smrti Mula Nasrudina, a njegova je žena vec pocela pobolijevati - njih

dvoje su inace bili najsiromašniji par u mjestu. Cim je osjetila da je smrt samo pitanje dana, ako ne i sata,

Nasrudinova žena pozvala je susjedu: “Slušaj me dobro, Rehama moja. Kada umrem sahrani me u mom

kompletu od crne svile. Ali, taj materijal je jako skup, i zato te molim ucini jednu stvar: odsjeci pola materijala

i uzmi za sebe, jer meni treba svila samo za prednji dio tijela. Nitko me ionako ne može vidjeti sa obje

strane”.

Rehama jednostavno nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Kao prvo, uopce joj nije bilo jasno kako je

moguce da Nasrudinova žena preko noci postane toliko milosrdna; a kao drugo, prijedlog joj je bio stvarno

glup.

Medutim, Nasrudinova žena bila je zaista uporna: “Biti cu istinski sretna da nekom nešto poklonim

prije no što odem na onaj svijet, i zato te molim da primiš moj dar. Ipak, teško mi je uništiti tako skupocjeni

materijal: tako je divan i nov i lijep. Ali, bez obzira na sve, ti slobodno odsjeci onaj stražnji dio - nitko nece

primijetiti što smo uradile”.

Ipak, susjeda se malo zamislila: “Možda te mještani nece vidjeti sa te strane, ali što ce biti kada budeš

prelazila preko zlatnog mosta na svom putu do raja? Kada Mula Nasrudin i ti budete krocili u rajski vrt, smijati

ce ti se svi andeli s neba”.

“Ama ne luduj”, nasmija se žena. “Stvarno nema razloga da se brineš. Andeli na mene nece ni obratiti

pozornost, jer ja sam Nasrudina sahranila bez hlaca”.

Covjek pohlepe ostaje covjek pohlepe; onaj koji je bio pun ljutnje ostaje do kraja takav. Bez obzira na

to - koliko puta covjek ode iz krajnosti u krajnost - to ne mijenja stvar, upamtite to. Možete se bez problema

uputiti ka nekoj lažnoj religiji, jer svaka lažna religija naglašava onaj drugi pol. Ako se lako razljutite, onda ce

pravilo lažne religije glasiti: “Steknite suosjecanje, volite svoje susjede oko sebe. Budite prema svima

prijateljski raspoloženi, i nemojte se ljutiti - to ce biti sasvim dovoljno da se poravna dug”. Ako ste pohlepni,

onda ce vas lažna religija posavjetovati: “Zavladajte svojom pohlepom, jer biti cete nagradeni na onom

svijetu”. Privlacnost je opet zasnovana na pohlepi, jer, eto, vaša pohlepa bice zadovoljena u kraljevstvu

nebeskom, i zato: “Dijelite šakom i kapom! Ako ponudite siromahu dolar, dobiti cete milijun dolara na onom

svijetu”. To je ono što lažna religija propovijeda od pamtivijeka: ona vam samo pomaže da se pomaknete sa

pozitivnog na negativni pol, a to je ujedno i najlakša moguca stvar.

Um uvijek voli da se pomice kao klatno - iz jedne krajnosti u drugu, jer on se vrlo brzo zasiti jedne

strane, a suprotna stvar vraca mu staru želju da kuša stranu koju je upravo napustio. Covjek koji se

prežderava, jednoga se dana zaista zasiti svake hrane: tijelo više ne osjeca glad, nepce ne raspoznaje

suptilne ukuse, i uživanje u hrani gubi se iz dana u dan. I tako on pocne razmišljati o postu - jer post ce mu

povratiti onu staru radost prežderavanja, pošto ce tijelo morati osjetiti glad. Gladovanje je uvijek sjajna stvar

za sve one koji su opsjednuti hranom. Postite jedno dva, tri dana, i glad ce razbiti obrazac - opet cete moci

nalaziti smisao života u jelu.