Ne možeš vidjeti muhu u oku svome, brate moj, kao mušicu na svojoj nozi; jednako tako ne možeš vidjeti pravo značenje situacija u kojima sudjeluješ, sve dok ne pogledaš unatrag na događaje koji su im prethodili.

Knjiga ispravnog osjećaja

Vjerojatno ste se mnogo puta u životu divili atletskom obilježju snage, izdržljivosti i spretnosti. Možda ste se čudili i pitali zašto su neki ljudi obdareni takvom sposobnošću koja nadaleko nadilazi napore ostalih. Na isti način možete se često čuditi, možda s malom dozom zavisti, iznimnom talentu koji iskazuju neki članovi vaše profesije ili struke, koji se doimaju kao da su sposobni s lakoćom riješiti najteže probleme.

Ipak, eksperimentalna hipnoza konačno dokazuje da spomenute kvalitete ne posjeduje samo nekoliko »nadljudi« našega roda. One su zajedničko vlasništvo svakoga od nas. Gotovo svaki dobar subjekt, pod utjecajem hipnotičke sugestije, može razviti vrlo jasnu i vidljivu nadljudsku snagu. U tom stanju vidio sam slabe, nježne ljude kojima je sugerirano da je njihovo tijelo ukočeno, i tada ga više ništa nije moglo saviti. Potiljak bi im položili na jednu stolicu, a pete na drugu. Onda je u sredinu, dakle nasred tijela, sjeo čovjek težak stotinu kilograma, a tijelo se nije niti malo savinulo. Vidio sam mladu ženu, učiteljicu glazbe, kojoj je sugerirano da hoda po užetu. Ona se uzetom kretala sa savršenim skladom i ravnotežom, iako u budnom stanju zasigurno ne bi mogla načiniti korak ili dva a da ne padne.

Na jednak način svaki umjetnik, pod utjecajem hipnotičke sugestije, može stvoriti djelo ili rad koji nadilazi sve što se inače čini na jedan uobičajeni način. Kako protumačiti ovaj fenomen?

U prethodnim poglavljima pratili smo razvitak Instinktivnog uma kroz eone. Vidjeli smo kako napreduje iz života u život, učeći pomalo u svakom razdoblju fizičkog postojanja i prilagođavajući tijelo sukladno naučenim lekcijama. Želja je bila unutarnji poriv koji je Instinktivni um pokretao naprijed, a bol vodič koji ga je održavao na pravome putu. Dodirne li dijete vrući štednjak, doživljena bol ga kasnije sprečava da ponovi to isto. Od tog trenutka imat će jedan zdravi respekt, ili strah, od vrućeg štednjaka. Na jednak način Instinktivni um uči svoje lekcije očuvanja, jer nerado trpi bol.

S razvitkom Intelektualnog uma, međutim, i rađanjem samosvijesti, u sliku ulazi novi element boli - mentalna bol. Kako se mentalne težnje razvijaju, postaju sve važnije za ljudski rod od prijašnjih, čisto fizičkih aktivnosti. Ovaj element ima razmjerno veliku ulogu u našem razvoju. Postajemo podložni ismijavanju, razočaranju, poniženju i frustraciji, a svaka od tih stvari donosi mentalnu bol. Tako Instinktivni um djeluje na isti način u pokušaju izbjegavanja mentalne boli kao što je to činio u izbjegavanju pojave fizičkog bola: razvija refleks »straha« od ponavljanja događaja koji je prouzročio mentalnu bol. Čak štoviše, unatoč tom instinktivnom strahu, mi uporno pokušavamo stupiti u incidentna stanja. Instinktivni um nastoji ispuniti naše vrijeme beznačajnostima tako da nećemo imati ni vremena ni energije izvršiti našu glavnu svrhu: izražavanje sposobnosti i prirođenih sklonosti koje nam, u hipnotičkim eksperimentima, omogućuju isticanje određenih zadržanih ili spriječenih težnji.

U bolesti ovo načelo radi na isti način. Gotovo svaki kronični slučaj sadrži povijest velikih nada koje su se preobratile u gorko razočaranje.

Prikazat ću ovdje jedan takav tipičan slučaj:

Sedamnaestogodišnja učenica dugo je patila od isprekidanog kašlja. Jednoga dana, u školi, došlo je do plućnog krvarenja. Odveli su je kući. Roditelji su pozvali doktora. Liječnik je zaključio da se radi o plućnoj tuberkulozi. Šok koji je ta mlada, inteligentna i ambiciozna djevojka doživjela bio je vrlo ozbiljan. Svi njezini zlatni snovi vezani za budućnost odjednom su se raspršili. Iznenada se našla u pustoši kroničnog invaliditeta. Iz dubine svoje duše pobunila se protiv tog stanja i mahnito je počela tražiti izlječenje. Savjeti dobronamjernih prijatelja bili su djelotvorni i uvjerljivi te je konačno otišla u sanatorij.

Prvih nekoliko tjedana boravka u toj ustanovi bili su pravi pakao. Svi njezini planovi i zamisli o izlječenju nailazili su na sažaljive osmijehe drugih pacijenata ili na rezignirano kimanje glavom. U krajnjem stanju očaja zatražila je razgovor s doktorom koji joj je rekao da nije mudro sanjati o izlječenju s obzirom da se radi o tuberkulozi te da je za nju mnogo bolje razmišljati o terminu »zaustavljanje bolesti«.

Napustila je sanatorij koji se najbolje i najjednostavnije može opisati kao osjećaj smrti. Čitavih mjesec dana pokušavala je živjeti jednom sušičkom veselošću, a sve to samo da bi zaboravila na bolest. Međutim, to ju je potpuno slomilo i odvedena je u drugi sanatorij.

Potom slijedi dvanaest godina gorkog razočaranja i frustracije. Pokušala je sve što su joj savjetovali. Ali svaki pokušaj na kraju je završio razočaranjem. Tada se okrenula kršćanskoj znanosti, ali do tog vremena njezin Instinktivni um već je ustuknuo pred zadatkom, želeći izbjeći mentalnu bol koju su uzrokovala sve veća i veća razočaranja. Naposljetku je jedno plućno krilo potpuno zatajilo, a drugo je bilo jako oštećeno. Zapala je u stanje cinične rezignacije i strpljivo je čekala kraj.

Pregled ovog istinitog slučaja pokazat će vam, ukoliko ste pažljivo pročitali prethodna poglavlja, gdje se nalazi pravi problem.

Instinktivni um nadzire sve svojim radom obnavljanja u tijelu. Provodi ga nevjerojatno učinkovito ukoliko mu se dopusti da to radi bez prekida i smetnji. Također znate da osjećaj straha uzrokuje vrlo jasan i određeni prekid ili obustavu bilo kakve reparacije na određeno vrijeme. Instinktivni um reagira jednako, bez obzira je li strah posljedica mentalne muke ili tjelesne boli. Stoga ovdje imamo paradoks pacijentice koja je pobijeđena u svojoj bici za zdravlje svojim iskrenim naporima. Bilo bi to isto kao da dijete koje je jednom dodirnulo peć, s vremena na vrijeme pokušava prisiliti ruku na isto govoreći si pri tome da se ovaj put više neće opeći; ipak, svaki put doživjelo bi bol, nastala bi opeklina, a refleks Instinktivnog uma protiv tog postupka bio bi sve moćniji i jači.

Upamtite kako su svjesni um i Instinktivni um u razmimoilaženju; Instinktivni um je taj koji obično pobjeđuje.

Spomenuli smo primjer mlade žene koja je pod utjecajem hipnotičke sugestije hodala po užetu. Mogla je to činiti jer su njezine svjesne kritičke sposobnosti bile zapriječene, a njezina imaginacija, pod kontrolom hipnotizera, dobila je pozitivni signal da može hodati lakoćom po užetu. Njezin Instinktivni um otpustio je neophodne prirodne sklonosti koje su joj omogućile ono što joj nije bilo moguće učiniti u svjesnom stanju.

U njezinom budnom stanju u djelovanje ulaze svjesne kritičke sposobnosti njezina uma i govore njezinoj imaginaciji: »Ne možeš to učiniti, jer to nije moguće. Sigurno ćeš pasti. Ne samo da ćeš ispasti smiješna, nego ćeš se zasigurno teško povrijediti.!« Ta misao o mentalnoj i fizičkoj boli brzo pokreće Instinktivni um na djelovanje, povlačeći osjećaj ravnoteže i druge sposobnosti nužne za izvršenje ove majstorije.

Jednako je i s učenicom koja je bolovala od tuberkuloze. Svaki put kada je probala neko novo »liječenje«, njezine kritičke sposobnosti rekle su: »Dobro, pretpostavljam da će to opet biti jedno novo razočaranje!« Želeći izbjeći takvu mentalnu bol, njezin Instinktivni um, suradnja kojeg je pri svakom izlječenju od suštinske važnosti, povlači svoje napore i prisiljava pacijenta da se udalji od tijela koje obećava samo bol. Drugim riječima, njezin Instinktivni um morao je izabrati između mogućnosti akutne boli uzrokovane razočaranjem i razmjerno manjeg bola koji donosi kronična tuberkuloza. Izabrao je ovo drugo. Vrijedno je spomenuti da je ova mlada žena upućena u rad reorganiziranja svojeg mentalnog života sukladno načelima zacrtanima u ovoj knjizi; postala je svoj najbolji liječnik i gotovo odmah je nastupilo poboljšanje njezinog zdravstvenog stanja. Poboljšanje je pouzdano napredovalo sve dok se nalazila pod piščevom prismotrom. Tijekom tog vremena postupno je promijenila svoje stanje beznadnog, bespomoćnog invalida, koje je bilo toliko slabo da nije mogla progovoriti niti riječ a da se pritom nije zapuhala i umorila. Postala je energična živa osoba koja je svakodnevno radi vježbe hodala po nekoliko kilometara bez zamaranja. Žustro je mogla raspravljati o nekoj temi onoliko koliko je htjela. Uzimajući sve u obzir, njezino je liječenje bilo potpuno dovršeno.

Već prije sam protumačio da je imaginacija tipka kojom se uključuje zamršeni mehanizam Instinktivnog uma te da u sukobu između svjesnog i Instinktivnog uma pobjeđuje uvijek Instinktivni.

Za slučajeve koje smo opisali u ovoj lekciji lijek je očit: Prvo treba shvatiti da imaginacija može biti najpouzdaniji i najuvjerljiviji saveznik. Vojnik koji čeka zapovijed da »bezobzirno krene naprijed« može stotinu puta umrijeti u imaginaciji, a na kraju proći kroz borbu bez i najmanje ogrebotine. No, sa svakom od tih imaginarnih smrti on postaje malo neučinkovitiji, sve do trenutka kada nastupi vrijeme za napad, kada će biti poput tupog, smušenog automata; sve dok ne postane poput hodajućeg leša, nesposobnog za brzo, jasno razmišljanje o odlučnoj akciji koja bi povećala njegove šanse da kroz kišu metaka i granata prođe neozlijeđen. Postoje dvije alternative toj imaginarnoj smrti. Jedna je da otpusti i preusmjeri svoju imaginaciju od situacije, primoravši je da se fokusira na neku drugu situaciju ili stvar (poznavao sam časnika, odlikovanog nekoliko puta, koji je u takvim trenucima pokušavao mentalno rješavati matematičke probleme te jednog drugog koji je sastavljao pjesmice ili napjeve); druga mogućnost je prisiliti imaginaciju na jasnu spoznaju da, bez obzira što se dogodilo tijelu, stvarni »ja« ne može umrijeti, ne može biti povrijeđen te da je besmrtan.

Vratimo se na problem korištenja imaginacije. Za nadilaženje instinktivnog straha uzrokovanog prijašnjim neuspjesima, osoba se u imaginaciji mora vratiti onim prigodama i slučajevima kada je polučila plodove uspjeha. Moramo pokušati ponovno stvoriti radosno uzbuđenje i širenje duha, uvijek iznova žar samoodobravanja, a tada takvo raspoloženje prema problemu nositi sa sobom. Uspijemo li to, čitava mašinerija Instinktivnog uma stavljena je u pokret kako bi nam pomogla. Zaboravljene i neočekivane sklonosti se pojavljuju i uspjeh je lagan.

Primijenimo to načelo na bolest. Praktički je svaki kronični invalid ili bolesnik imao »uspone i padove«, i mora ponovno zadobiti zanos i radost tog prvog razdoblja vidljivog oporavka. Ako ne možemo zadržati taj osjećaj zanosa i radosti čitavo vrijeme, tada iskopčajmo, odvojimo našu imaginaciju i usmjerimo je na nešto drugo, po mogućnosti nešto veselo. Pobudimo volju za čitanjem, dobrom glazbom ili započnimo s nekim konstruktivnim radom, možda pisanjem prijateljima, itd. Nikada si ne smijemo dopustiti da govorimo o stanju, niti da razmišljamo o sebi osim ako te misli nisu povezane s oporavkom ili zdravljem.