Ako dođeš duhovnom učitelju - ili ovoj knjizi - tražeći stimulirajuće ideje, teorije, vjerovanja, intele-ktualno raspravljanje, onda ćeš biti razočaran. Drugim riječima, ako tražiš hranu za misli, to ovdje nećeš pronaći, i propustit ćeš samu suštinu ove knjige, koja nije u riječima već unutar tebe samo-ga. Dobro je ovo pamtiti, osjećati dok ovo čitaš. Riječi nisu ništa drugo osim putokazi. Ono na što oni pokazuju ne može se pronaći u stvarnosti misli, već u dimenziji unutar tebe koja je dublja i bes-konačno prostranija nego misao. Vibrantni živi mir je jedna od svojstava te dimenzije, tako kada god osjećaš unutarnji mir koji se pojavljuje dok čitaš, knjiga čini svoj rad i ispunjava svoju funkciju kao tvoj učitelj: ona te podsjeća tko si ti i pokazuje put nazad kući.

Ovo nije knjiga koja se čita od korica do korica i onda ostavi. Živi sa time, često je uzimaj, i što je najvažnije, često je odloži, ili provedi više vremena držeći je nego čitajući. Mnogi čitaoci će prirodno osjećati sklonost da pre-stanu sa čitanjem nakon svake stavke, da zastanu, upijaju, posta-nu smireni, Uvijek je korisnije stati čitati nego nastaviti čitanje. Dopusti knjizi da učini svoj rad, da te probudi iz starih kalupa tvog ponavljajućeg i uvjetovanog uma.

Oblik ove knjige može biti kao oživljavanje za sadašnje doba naj-starijih oblika zapisanih duhovnih učenja: sutri drevne Indije. Sutre su moćni pokazatelji prema istini u obliku izreka ili kratkih izgovo-ra, sa malo konceptualnog elabori-ranja. Vede i Upanishade su rana sveta učenja zabilježena u obliku sutra, kao što su to i riječi Buddhe. Riječi i prispobode Isusa, također, kada se uzmu van njihovog nara-tivnog konteksta, se mogu sma-trati sutrama, isto kao i duboka učenja sadržana u Tao Te Ching, drevnoj kineskoj knjizi mudrosti. Prednost oblika sutri je u kratkoći. To ne uključuje misleći um više nego li je to potrebno. Ono što one ne govore - već samo ukazuju na - je važnije od onoga što govore. Pisanja slična sutrama su i u ovoj knjizi i posebno se odnosi na prvo poglavlje (Tišina- smirenost), koje sadrži samo najkraće stavke. Ovo poglavlje sadrži suštinu cijele knji -ge i može biti sve što je nekim čitaocima potrebno. Ostala pogla-vlja su za one koji još trebaju nekoliko putokaza više.

Isto kao i drevne sutre, pisanja sa-držana unutar ove knjige su sveta i nastala su iz stanja svjesnosti koju možemo nazvati smirenost. Među-tim, nisu kao i drevne sutre, ne pripadaju ni jednoj religiji ili duhovnoj tradiciji, već su odmah pristupačna cijelom čovječanstvu. Ovdje ima i dodatnog osjećaja hi-tnosti. Preobrazba ljudske svjesno -sti više nije luksuz, tako reći, na raspolaganju samo nekolicini izo-liranih pojedinaca, već potreba ako čovječanstvo ne želi sebe uništiti. U današnje vrijeme, pore-mećaj  stare svjesnosti i nastajanje nove, i jedno i drugo je ubrzano. Paradoksalno, stvari postaju gore i bolje u isto vrijeme, premda je gore više očitije zato jer to stvara više “buke”. Naravno, ova knjiga, koristi riječi koje pri čitanju posta-ju misli u tvome umu. Ali to nisu obične misli - ponavljajuće, bu-čne, same sebi služe, koje traže pažnju. Isto kao svaki duhovni učitelj, isto kao drevne sutre, riječi u ovoj knjizi ne govore: “Gledaj mene” već “Gledaj iznad mene”. Zato što su riječi došle iz smire-nosti, one imaju moć - moć da te vrate u istu smirenost iz koje su proistekle. Ta smirenost je također unutarnji mir, i ta smirenost i mir su suština tvoga Bića. To je unu-tarnja smirenost koja će spasiti i preobraziti svijet.  Eckhart Tolle

- TIŠINA GOVORI, 2003

Ja od vas ne tražim da vjerujete meni. Vjerujte mojim riječima i za -pamtite ih, ja želim vašu sreću, ne moju. Ne vjerujte onima koji stvaraju odvojenost između vas i vašeg istinskog bića, i nude sebe kao posrednika. Ja ne činim ništa od toga. Ja čak i ne dajem neka obećanja. Ja samo kažem; ako vi vjerujete mojim riječima i pro-vjerite ih, vi ćete za sebe otkriti ka -ko su one apsolutno istinite. Ako vi tražite dokaz prije poduhvata, ja samo mogu da kažem: ja sam do-kaz. Ja sam vjerovao riječima mo-ga učitelja i držao ih u umu i pro-našao da su one bile istinite, da sam ja bio, da jesam, i da ću biti Vječna Stvarnost, koja sve obu-hvaća i sve prevazilazi. Pošto vi kažete, da nemate niti vremena niti energije za duže prakticira-nje, ja vam nudim alternativu. Pri-hvatite moje riječi sa povjere-njem i živite iznova, ili živite i umrite u patnji. . .-Pitanje: Ja razu-mijem da će ovi razgovori biti objavljeni. Kakav će biti njihov utjecaj na čitaoce?  - Nisargadatta: Kod pažljivog i ozbiljnog čitaoca oni će sazrijeti i donijeti cvijeće i plodove. Riječi zasnovane na Istini, ako se potpuno analiziraju, prihvate, imaju svoju vlastitu moć.

Nisargadatta Maharaj JA SAM TO

Otpečatite sebe, i sve će biti ot-pečaćeno. Ključ za razotkrivanje sebe i za otpečaćivanje sebe jeste jedna riječ, koju vi za sva vre-mena držite između svojih usana. Od svih riječi, ta je najmanja i naj -veća. Mirdad je tu riječ nazvao:

Stvaralačka Riječ.  Mikhail Naimy

Uistinu fina poezija se mora čitati glasno. Dobra poezija sebi ne dopušta da se čita ispod glasa ili tiho. Ako bi to čitali tiho, to nije vrijedna poezija: poezija zahtije-va izgovoranje. Poezija se uvijek sjeća da je to bila usmena umje-tnost prije nego je bila pisana umjetnost. Ona se sjeća da je prvo bila pjesma.

- Filmovi su čak čudniji (od kazališta), jer ono što vidimo nisu maskirani ljudi već slike maskira-nih ljudi, i mi im ipak vjerujemo dok se film prikazuje. Jorge Luis Borges – Predavanje naslovljeno  "The Divine Comedy," 1977

Znanost je nastala iz poezije - kada se vrijeme promjeni - to  dvoje se mogu ponovno susresti na višem nivou kao prijatelji.

Johann W. Goethe 1749-1832

Sve dok čovjek ne izradi duplikat vlati trave, priroda se može smi-jati na njegovo takozvano znan-stveno znanje.  Thomas Edison

Govorite o fizičkoj znanosti koja je uvjetovana fizičkim svijetom. Ali sama nauka nije tako uvjeto-vana. Fizička znanost je ograni-čena, znanost nije. Ono što nam je potrebno jeste prirodan prelaz sa fizičkog na nefizičko. Ako se zaustavimo na fizičkoj razini tu će znanost stagnirati. 

Swami Ranganathananda

Naši napori trebaju biti usmjereni u pravcu da se svijetu otkriju prave vrijednosti znanosti i reli-gije. To će biti moguće ostvariti samo ako nađemo pravu ravno-težu između te dvije istine.

Werner Heisenberg 1901-1976  - fizičar, dobitnik Nobelove nagrade

Znanost shvaća misao o stvarno-sti, a ne i samu stvarnost, misao o životu, a ne život. To je njeno ograničenje, to je nesnosno ogra-ničenje, jer je ona utemeljena na samoj prirodi misli što je jedini organ znanosti. Na ovoj prirodi se nesumljivo temelje prava i velika misija znanosti, ali isto tako i njena vitalna nemoć i čak njeno štetno djelovanje kada god kroz svoje službene predstavnike, aro-gantno traži pravo da vlada živo-tom. Mikhail Bakunin 1814-1876

Znanstvena civilizacija je uništila dušu svijeta. Dr. Alexis Carrel

Baš kao što je zdrava umjetnost prepuna duhovnosti, tako i zna-nost, kada se njome pravilno slu-žimo, može biti izrazom i ispu-njenjem  duha.  Meher Baba

Umjetnici svih vrsta su najčešće muškarci, a njihova djela često izražavaju nerazumjevanje žena. Muškarac umjetnik baveći se umjetnošću - teškim naslućujim poslom, dolazi do mrvica onoga što žena svakodnevno obavlja u svojoj praktičnoj dnevnoj umje-tnosti. I dok muškarac misli da se iza anđeoskog lica žene krije ne-poznavanje umjetnosti ili napri-mjer fizičke kemije, neće znati da su dostignuća znanosti i umjetno-sti ženska djela i da je on - muška -rac gurnut da ih stvara, nesvje-stan toga da ženski biološki poslodavac zna što će od svega ispasti i čemu će služiti. Jovo Toševski - PLANETA ŽENA, 1988

Umjetnost za ženu mora biti više kao personificirani, drevni ritual gdje svaka duhovna misao biva učinjena vidljivom, ostvarenom, predstavljenom.  Anais Nin

Ustanovljujući posebni odjel za žene u okviru svog instituta, Pitagora je samo čistio i produ-bljivao ono što je postojalo prije njega. Žene koje je on inicirao, uz ritual su dobivale i posebne upute vezane, za uzvišene principe nji-hove uloge. Tako je kod onih, koje su toga bile dostojne, budio svijest o njihovoj istinskoj ulozi. Otkrivao im je kako se ljubav transformira kroz savršeni brak, u kojem se dvije dušu međusobno stapaju i prožimaju, u samom sre-dištu života i istine. Nije li muška-rac svojom snagom pred-stavnik principa i stvaralačkog duha? Ne personificira li žena u svoj svojoj moći samu prirodu, u njezinoj sna -zi oblikovanja, u njezinim čude-snim, zemaljskim i božans­kim ostvarenjima? Kada se ta dva bića potpuno prožmu svojim tije­lom, dušom i duhom, njihovo jedinstvo personifikacija je univerzuma sa-mog. No da bi mogla vjerovati u Boga, žena ga mora vidjeti kako živi u muškarcu; i stoga muškarac treba biti posvećen. Samo je takav muškarac sposoban svojim dubo-kim razumijevanjem života i svo­jom stvaralačkom voljom oploditi žensku dušu i transformirati je u skladu s božanskim idealom. A taj mu ideal ljubljena žena uzvraća mnogostruko kroz svoje prekrasne misli, svoje uzvišene osjećaje, svo -ja duboka proročanstva. Ona mu vraća njegovu sliku preo-braženu oduševljenjem, ona postaje njego-vim idealom, budući da ga ostva-ruje snagom ljubavi u svojoj duši. Kroz nju, on postaje živim i vi-dljivim, on postaje krvi i mesom. Naime, ako muškarac stvara že-ljom i voljom, žena fizički i duhov -no stvara kroz ljubav. U svojoj ulozi ljubavnice, supruge, majke ili nadahnute žene, ona je jednako velika i božanska još u većoj mjeri no što je to muškarac, budući da ljubiti znači - zaboraviti sebe.

Žena koja zaboravlja sebe i koja nestaje u svojoj ljubavi uvijek je uzvišena. U tom uništenju ona otkriva svoje nebesko uskrsnuće, svoju krunu od svjetlosti i bes-mrtno zračenje svoga bića. Već vjekovima ljubav poput gospoda-ra vlada modernom literaturom. To nije čisto senzualna ljubav koju raspiruje ljepota tijela, kao u antičkih pjesnika; to nije ni blju-tavi kult apstraktnog i kon­vencio-nalnog ideala kao u srednjem vijeku, ne; riječ je o ljubavi, koja je istovremeno senzualna i dušev-na, riječ je o slobodnoj ljubavi ko-ja rasplamsava maštu. Najčešće u ljubavi samoj vlada rat među spo-lovima. Žene su revoltirane egoiz-mom muškarca i njegovom bru­talnošću; muškarci, pak, preziru laži i taštine žene; krikovi mesa, nemoćni bijes žrtava sladostra-šća, robovanje raspusnosti. U sve-mu tome, duboke strasti i silovite, snažne privlačnosti bivaju uguše-ne konvencijama i društvenim in-stitucijama. Otuda te ljubavi pune oluja, moralnih razaranja i tragi-čnih katastrofa, koje predstavljaju isključivu potku modernog ro-mana ili drame. Reklo bi se da moderni čovjek, koji ni u religi-jama ni u znanostma nije uspio naći Boga, uzalud ga pokušava pronaći u ženi. Premda je u suštini na pravom putu, on ne zna da ga i On u Njoj i Ona u Njemu mogu pronaći samo kroz posvećenje u velike istine. Između tih duša, ko-je se međusobno ne poznaju i koje ne poznaju ni same sebe, koje se rastaju katkada očajnički prokli-njući jedna drugu, postoji neuta-živa žeđ da proniknu jedna u drugu i da se međusobno potpuno prožmu, tražeći u tom stapanju ne-ku nemoguću sreću. Usprkos izo-paćenostima i zasićenjima, koji otuda proizlaze, to očajničko tra-ganje je neizbježno i izvire iz božanskog nesvjesnog. Upravo ono može predstavljati vitalnu točku za ponovnu izgradnju budućnosti. Kada muškarac i žena pronađu sebe i jedno drugo kroz duboku ljubav i posvećenje, njihovo će sjedinjenje predstavljati blistavu snagu, stvaralačku snagu par excellence. Psihička ljubav, ljubav -strast duše tek je, dakle, nedavno ušla u literaturu i univerzalnu svi-jest, no njezin je izvor u antičkoj inicijaciji. Činjenica da je se kroz grčku literaturu jedva može naslu-titi, po svoj je prilici u svezi s time što je predstavljala izuzetnu rijet-kost. To pro­izlazi iz najdublje taj-ne misterija. Međutim religiozna i filozofska tra­dicija sačuvala je tragove ženske inicijacije. Iza poe-zije i službene filo­zofije, pojavlju-je se nekoliko likova žena, napola za-krivenih velom koje usprkos to

-me blistaju svojom veličinom.

Već smo upoznali proročicu Teokleju koja je inspirirala Pitagoru; kasnije će doći svećeni-ca Korina, nadahnuta suparnica Pindara, koji bijaše najveći posve -ćenik među grčkim liričarima; konačno će se na Platonovoj go-zbi pojaviti i Diotima, da  bi otkri -la najuzvišenije tajne o Ljubavi.

Pored tih izuzetnih uloga, grčka je žena obavljala svoje svećeničke dužnosti u okviru domaćeg ognji-šta i u odajama, koje su bile nami-jenjene ženama. Njezino su djelo oni junaci, umjetnici i pjesnici, u čijim se pjesmama, djelima iskle-sanim u mramoru i podvizima mi i danas divimo. Ona ih je začela u tajni ljubavi, oblikovala u svojim njedrima žudnjom za ljepotom, ona ih je rodila i štitila svojim materinskim krilima. Dodajmo da je za muškarca i ženu, koji bijahu posvećeni u rađanje djeteta imalo beskrajno ljepši i značajniji smi-sao no što ga ima za nas. Budući da su otac i majka znali da je duša djetetova postojala i prije njegova rođenja na zemlji, za njih je čin začeća predstavljao sveti čin, po-ziv duše na inkarnaciju. Između inkarnirane duše i majke, gotovo uvijek postoji duboki stupanj sličnosti. Kao što zle i perverzne žene privlače demonske duhove, tako i nježne majke pri-vlače bo-žanske duhove. Nije li ta nevi-dljiva duša koju očekuju, duša koja će doći i koja dolazi - tako tajanstveno i tako sigurno u isti mah - nešto posve božansko?

Bolno će biti njezino rođenje, nje-zino zatočenje u tijelu. Ako se između nje i neba koje je napustila spusti gusti veo, ako se prestane sjećati svoje božanske domovine - ona će patiti! Sveti je i božanski zadatak majke koja toj duši treba stvoriti novo boravište, ublažiti težinu tamnice tijela i olakšati iskušenja koja je čekaju na njezinu putu na Zemlji.  Edouard Schure –

VELIKI POSVEĆENICI, 1889

Umjetnost ovladavanja životom je preduvjet za sve daljnje oblike izražavanja, bilo da su to slike, kipovi, tragedije ili muzičke kom-pozicije. Paul Klee

Čovjek odista postaje pjesnikom kada uspijeva ljudima predstaviti osobnu ideju na takav način da oni u njoj uživaju, što nije u stanju uraditi ako nema podesan medij, blizak svima u publici. Taj uobiča -jeni jezik ima vlastite zakone, koje pjesnik mora otkriti i slijediti, pri čemu postaje istinit i doseže pjesničku besmrtnost.

Rabindranath Tagore

Pročitao sam sinoć stihove je-dnog istaknutog slikara a bili su, začudo, veoma samosvojni i ni-malo uobičajeni. Iz takvih redova duša uvijek čuje savjet, kakva god da je tema. Osjećanje koje oni ulijevaju vrijednije je od bilo koje misli koju bi mogli sadržati. Vjero

-vati vlastitim mislima, vjerovati da je i ono što je istinito za vas u vašem rođenom srcu, istinito za  sve ljude - to je stvaralački duh.

Izgovorite vaše potajno uvjerenje, i ono poprima sveopći smisao; jer najskrivenije postaje u dogledno vrijeme najudaljenije, i našu prvu pomisao vraćaju nam trube Poslje-dnjeg Suda. Prisna kao što je glas duha svakom od nas, najviša za-sluga koju pripisujemo Mojsiju, Platonu i Miltonu jeste ta da oni ne brinu; za knjige i tradicije i kazuju ne ono što ljudi već ono što sami misle. Trebalo bi da čovjek nauči da otkriva i motri onaj mu-njeviti bljesak koji obasjava nje-gov duh iznutra, prije nego trepe-ravi sjaj nebeskog svoda pjesnika i mudraca. A, eto, on otpisuje i ne zamjetivši vlastitu misao, jer je njegova. U svakom dijelu genija mi prepoznajemo naše vlastite od-bačene misli; one nam se vraćaju sa izvjesnom tuđom veličanstve-nošću. Čuvena djela umjetnosti nemaju za nas pouke upečatljivije od ove.

Ona nas uče da ostanemo pri svom najspontanijem utisku sa dobronamjernom nepokolebljivo-šću čak i kad je sva povika glasova na drugoj strani. Inače će nam sutra stranac saopćiti sa majstorskom okretnošću upravo ono što smo slutili i osjećali cijelo vrijeme i, tako, bićemo primorani da postiđeno prekupimo našu ro-đenu misao od drugog. U obra-zovanju svakog čovjeka postoji trenutak kada dolazi do ubjeđenja da je zavist neznanje, da je oponašanje samoubistvo: da mora prihvatiti po svaku cijenu, sebe za svoju sudbinu, silni svemir, iako pun dobrote, ni zrno pšenice neće mu prepustiti bez njegovog znoja lica nad onim komadićem zemlje koja mu je udjeljena.

Moć koja u njemu počiva nova je u prirodi, i nitko osim njega ne zna što sve on može, sve dok to ne pokuša.

Ralf Waldo Emerson 1803-1882

To nije jezik slikara, već jezik prirode koji bi trebali slušati, osjećaj za same stvari, za stvar-nost, ovo je važnije nego osjećaj za slike.  Vincent Van Gogh