4

UČVRŠĆENJE SPOJNE TOČKE

Budući da je naš dogovor bio da o sanjanju raspra- vljamo samo kada to don Juan smatra potrebnim, rijetko sam ga ispitivao, te nikada nisam ustrajavao

na pitanjima preko stanovite granice. Bio sam više nego zna- tiželjan kad god bi odlučio načeti taj razgovor. Njegova tuma- čenja i razlaganja o sanjanju uvijek su bila popraćena drugim temama njegova učenja o kojima bi sasvim iznenada i neoče- kivano započinjao govoriti.

Jednom smo za mojeg posjeta njegovu domu razgovarali posve nevezano kada je bez ikakva prethodnog uvoda rekao kako, u smislu njegovih sanjalačkih dodira s anorganskim bi- ćima, stari vračevi postaju iznenada vrlo dobro upućeni u po- kretanje spojne točke, te ogromne i zloslutne oblasti.

Istog sam trena iskoristio prigodu i upitao don Juana o približnom vremenu kada su stari vračevi po svoj prilici živjeli. U raznim sam prigodama i ranije postavljao isto pitanje, ali na njega nikada nisam  dobio zadovoljavajući odgovor. Bio sam, međutim, uvjeren da će ovom zgodom, po svoj prilici zato što je sam načeo razgovor, don Juan htjeti udovoljiti mojoj zna- tiželji.

»Vrlo mučna tema«, odvratio je. Način na koji je to izustio navela me da povjerujem kako neće odgovoriti na moje pita- nje. Bio sam vrlo iznenađen kada je nastavio govoriti. »Iskušat

ću tvoj racionalni um kao i u slučaju anorganskih bića. Uzgred budi rečeno, što o njima sada misliš?«

»Odrekao  sam  se  svih  svojih  mišljenja«,  odgovorio  sam.

»Ne mogu si priuštiti da razmišljam ni na koji način.«

Moj ga je odgovor ushitio. Nasmijao se, te stao govoriti o vlastitim strahovima i odbojnostima spram anorganskih bića.

»Nikada nisu bili moja poslastica«, rekao je. »Dakako, glavni je razlog bio moj strah pred njima. Nisam ga mogao svladati, te se tako posve ustalio.«

»Bojiš li ih se i sada, don Juane?«

»Ne osjećam strah koliko odbojnost. Ne želim nijedan nji- hov dio.«

»Postoji li kakav određeni razlog tvoje odbojnosti?«

»Najbolji na svijetu: mi smo međusobno proturječni. Oni vole ropstvo, a ja slobodu. Oni vole kupovati, a ja ne proda- jem.«

Postao sam neobjašnjivo uznemiren, te mu osorno rekao da je ova tema za mene isuviše nategnuta da bih je mogao ozbiljno  shvatiti.

Zurio je u mene smijući se, te rekao: »Najbolja je stvar ko- ju možeš učiniti s anorganskim bićima ono što i činiš: poreći njihovo postojanje, ali ih redovito posjećivati i pritom držati da sanjaš, a u snovima je sve moguće. Na taj se način nećeš obvezati ni na što.«

Osjetio sam neobično spokojstvo, iako nisam bio u stanju shvatiti zašto. Nešto me je nagnalo da upitam, »Na što ciljaš, don  Juane?«

»Na tvoje susrete s anorganskim bićima«, odvratio je suho.

»Šališ li se? Kakve susrete?«

»Ne želim o tome raspravljati, ali mislim da je vrijeme da ti kažem kako je zanovijetajući glas koji si čuo, a podsjećao te da učvrstiš svoju pozornost u sanjanju na pojedinosti svojih snova, bio glas anorganskog bića.«

Mislio sam da je don Juan pretjerao. Postao sam u tolikoj mjeri uzrujan da sam stao vikati na njega. Nasmijao mi se i

zatražio od mene da mu ispričam sve o svojim neobičnim vjež- bama sanjanja. Takav me je zahtjev iznenadio. Nikada nikome nisam spomenuo da sam često isklizavao iz sna, poveden ne- kom stanovitom pojedinosti, ali umjesto da se snovi promi- jene, kako je trebalo biti, izmijenilo bi se cijelo raspoloženje sanjanja, te bih se zatekao u posve nepoznatom ozračju. Leb- dio bih u njemu, vođen nekim nevidljivim vodičem koji bi se izvrtao i okretao na sve strane. Uvijek bih se iz takvih snova budio i nadalje se izvrćući, te bih nastavio lebdjeti i okretati se dugo vremena prije no što bih se posve probudio.

»To su povjerljivi susreti s tvojim prijateljima anorganskim bićima«, rekao je don Juan.

Nisam se htio prepirati s njime, ali se nisam bio voljan ni složiti. Šutio sam. Zaboravio sam na svoje pitanje o starim vra- čevima, ali je don Juan iznova načeo taj razgovor.

»Koliko mogu shvatiti, stari su vračevi po svoj prilici živjeli prije otprilike deset tisuća godina«, rekao je, smijući se i pro- matrajući moju reakciju.

Zasnivajući svoj odgovor na aktualnim arheološkim poda- cima o kretanju seoba azijatskih nomadskih plemena u Ame- riku, odvratio sam kako mislim da je takav podatak netočan. Deset tisuća godina bilo je predugo vrijeme kojim bi se valja- lo vratiti u prošlost.

»Drži se svoga uvjerenja, a ja ću svoga«, rekao je. »Koliko ja znam, stari su vračevi vladali četiri tisuće godina, od sedmog do trećeg tisućljeća prije naše ere. Prije tri tisuće godina iščezli su. Otada se vračevi udružuju u nove skupine i stvaraju nova ustrojstva od onoga što je preostalo od starih vračeva.«

»Kako možeš biti siguran u točno navođenje vremena?«, upitao sam.

»Kako ti možeš biti siguran u svoje tvrdnje?«, odvratio je grohotom se smijući.

Rekao sam kako arheolozi raspolažu posve pouzdanim metodama kako bi utvrdili vrijeme trajanja minulih i nestalih kultura. Iznova je odgovorio praskajući od smijeha da vračevi imaju svoje posve pouzdane metode.

»Ne želim ti proturječiti ili pobijati tvoje tvrdnje«, nastavio je, »ali jednog ćeš dana, sasvim uskoro, biti u stanju upitati ne- koga tko ima pouzdane odgovore.«

»Nitko ne može biti posve siguran u točnost odgovora na ovo pitanje, don Juane.«

»To je još jedna od nemogućih stvari u koje valja vjerovati, ali postoji i netko tko može sve to potvrditi. Jednom ćeš upoz- nati tu osobu.«

»Hajde, don Juane, mora da se šališ. Tko može potvrditi nešto što se dogodilo prije sedam tisuća godina?«

»Vrlo jednostavno, jedan od vračeva o kojima smo govo- rili. Onaj s kojim sam se upoznao. On mi je ispričao sve o sta- rim vračevima. Nadam se da ćeš zapamtiti što ti budem rekao o tom čovjeku. On je ključ za mnoga naša nastojanja, te je ujedno i onaj koga moraš upoznati.«

Rekao sam don Juanu kako ga držim za svaku riječ, iako nisam razumio o čemu je govorio. Predbacio mi je da ga ne- prestance tjeram na smijeh ne vjerujući ni u jednu riječ o sta- rim vračevima. Priznao sam kako u stanju svakidašnje svjes- nosti, dakako, nikada nisam vjerovao u takve nategnute priče. U njih, međutim, nisam vjerovao ni u drugoj pozornosti iako sam u tom stanju trebao imati drugačije reakcije.

»Samo kada razmišljaš o onome što ti govorim sve ti se počinje  doimati  poput  nategnute  izmišljotine«,  primijetio je.

»Ako  ne  uključiš  svoje  zdravorazumsko  rasuđivanje,  tada je riječ samo o energiji.«

»Zašto kažeš, don Juane, da ću se susresti s jednim od sta- rih vračeva?«

»Zato što hoćeš. Neobično je važno da se jednom sretnete. Ali zasada mi dopusti da ti ispričam drugu nategnutu iz- mišljotinu o jednom od naguala mojeg podrijetla, o nagualu Sebastijanu.«

Don Juan mi je rekao da je nagual Sebastijan bio crkveni grobar u crkvi u južnom Meksiku otprilike početkom osamna- estog stoljeća. Don Juan je isticao kako su vračevi, bilo suvre- meni ili minulih drevnih vremena, tražili i nalazili utočište u

raznim zaštićenim institucijama kao što je crkva. Smatrao je da su zbog svoje nadmoćne discipline vračevi bili pouzdani namještenici, te da je za njima postojala velika potražnja svih institucija kojima su bili potrebni takvi uposlenici. Don Juan je tvrdio kako, toliko dugo dok nitko ne zna za ono što čine vra- čevi, njihovo pomanjkanje ideoloških pristranosti čini od njih uzor-radnike.

Don Juan je nastavio svoju pripovijest, te rekao kako je jednoga dana, dok je Sebastijan vršio svoje dužnosti kao gro- bar, nepoznati čovjek došao u crkvu, stari Indijanac koji se doimao bolesnim. Slabim je glasom rekao Sebastijanu da mu je potrebna pomoć. Nagual je pomislio da je Indijancu potre- ban svećenik, ali se čovjek uz veliki napor obratio nagualu. Grubim i izravnim tonom rekao mu je kako vrlo dobro zna da Sebastijan nije samo vrač, već i nagual.

Sebastijan, uznemiren takvim obratom događaja, odgurne Indijanca u stranu i zatraži ispriku. Čovjek odvrati kako se nije došao ispričavati, već zamoliti za posebnu pomoć. Morao je, tako je tvrdio, primiti nagualovu energiju kako bi se održao na životu koji je, uvjeravao je Sebastijana, trajao tisućama godi- na, ali se sada bližio kraju.

Sebastijan, vrlo razborit čovjek, ne htijući obraćati po- zornost na takvu besmislicu, prigovori Indijancu da prestane s takvim glupostima. Starac se razgnjevi i zaprijeti Sebastijanu da će njega i njegovu skupinu izručiti crkvenim velikodostoj- nicima i njihovu sudu ako ne udovolji njegovu zahtjevu.

Don Juan me je podsjetio kako je riječ o vremenima kada je  crkveni  sud  i vlast nemilice  i  sustavno  proganjala  i  isko- rjenjivala  heretičke  vjere  među  Indijancima  Novoga  svijeta. Starčeva  se  prijetnja nije  mogla olako  shvatiti;  nagual i nje- gova skupina zaista su bili u smrtnoj opasnosti.  Sebastijan je upitao   kako   mu   može   prenijeti   energiju.   Starac   stade objašnjavati  kako  su  naguali,  putem  svoje  discipline,  stekli posebnu energiju koju su pohranili u svojim tijelima,  te kako će  ona  bezbolno  prijeći  na  njegovu  razinu  iz  Sebastijanova energetskog  središta.   Zauzvrat  Sebastijan  ne  samo  što  će

dobiti priliku nastaviti svoje djelatnosti bez ikakva proganja- nja, već će steći i dar moći.

Znanje kojim se koristio stari Indijanac nije posvema od- govaralo nagualu, ali je čovjek bio nepopustljiv i nije mu os- tavljao nikakve druge mogućnosti već da prihvati i udovolji njegovu zahtjevu.

Don Juan me je uvjeravao da stari Indijanac nije  pretje- rivao sa svojim zahtjevima. Ispostavilo se da je jedan od vra- čeva drevnih vremena, jedan od onih koji su bili poznati kao prkosnici smrti. Očigledno je preživio sve do  dana današnjeg preobličavajući svoju spojnu točku na načine koje je samo on poznavao.

Don Juan reče kako je ono što se odvijalo između Sebas- tijana i starca kasnije postalo osnov dogovora koji je povezao svih šest naguala što su slijedili Sebastijana. Prkosnik smrti održao je svoju riječ; zauzvrat za energiju od svakoga od tih vračeva, podario je davatelju uzdarje, dar moći. Sebastijan je morao prihvatiti takav dar, iako nerado; bio je na to prisiljen i nije imao drugog izbora. Svi ostali naguali koji su ga slijedili, rado su i s ponosom primili svoje darove.

Don Juan je završio pripovijedanje rekavši kako je tijekom vremena prkosnik smrti postao poznat kao stanovnik. I tije- kom narednih dvije stotine godina naguali don Juanova pod- rijetla slavili su svoj dogovor koji ih je čvrsto povezivao, obli- kujući tako simbiotski odnos koji je izmijenio tijek i krajnji cilj njihova  saveza.

Don Juan nije imao volje dalje objašnjavati pojedinosti svoje pripovijesti, te sam tako bio prepušten neobičnom osje- ćaju istinitosti koji je bio mnogo neugodniji no što sam mogao zamisliti.

»Kako je uspio tako dugo živjeti?«, upitao sam.

»Nitko ne zna«, odvrati don Juan. »Sve što smo narašta- jima o njemu znali bilo je ono što je sam rekao. Prkosnika smrti pitao sam o starim vračevima i upravo mi je on rekao da su na vrhuncu bili prije tri tisuće godina.«

»Kako znaš da ti je rekao istinu?«, upitao sam.

Don Juan je zatresao glavom u zaprepaštenju, ako ne i odvratnosti. »Kada se suočiš s nepojmljivo nepoznatim«, rekao je pokazujući prstom uokolo, »ne glupariš se jadnim lažima. Jadne su laži samo za one koji se nikada nisu suočili s onime što ih u toj oblasti očekuje.«

»Što nas ondje očekuje, don Juane?«

Njegov je odgovor, naizgled bezazlena izreka, za mene bio u većoj mjeri zastrašujući nego da je stao opisivati najjeziviju prikazu.

»Nešto posve neosobno«, rekao je.

Mora da je primijetio da sam ostao bez daha. Naveo me je da promijenim razine svijesti kako bi moj strah nestao.

Nakon nekoliko mjeseci moje su vježbe sanjanja zadobile neobični obrat. U svojim sam snovima stao dobivati odgovore na pitanja koja sam namjeravao postaviti don Juanu. Najdoj- mljivije je u tom neobičnom ozračju bilo da je sve vrlo brzo je- njavalo i iščezavalo tijekom buđenja. Jednoga dana, dok sam sjedio za svojim stolom, dobio sam odgovor na neizgovoreno pitanje o stvarnosti postojanja anorganskih bića. Anorganska sam bića vidio tijekom sanjanja toliko mnogo puta da sam o njima stao razmišljati kao o stvarno postojećima. Podsjetio sam se na činjenicu da sam jedno od tih bića čak i dodirnuo u stanju poluuobičajene svjesnosti u Sonoranskoj pustinji. Moji su snovi povremeno bili izobličeni u viđenje svjetova za koje sam ozbiljno sumnjao da mogu biti proizvodi samo moje du- hovnosti i ništa više. Želio sam sve povjeriti don Juanu u ob- liku kratka i sažeta pitanja, te sam tako pitanje isprva zamis- lio: ako se već mora prihvatiti da su anorganska bića stvarna kao što su stvarni ljudi gdje je u tvarnosti svemira oblast u ko- joj postoje?

Nakon što sam pitanje oblikovao za sebe sama, začuo sam neobičan smijeh, upravo onakav kakav sam čuo onoga dana kada sam se prvi puta susreo s anorganskim bićem. Potom mi odgovori ljudski glas. »Ta oblast postoji na posebnom mjestu spojne točke«, rekao je glas. »Kao što tvoj svijet postoji na uo- bičajenom mjestu  spojne  točke.«

Posljednje što sam htio bilo je uplesti se u razgovor s net- jelesnim glasom, te sam stoga ustao od stola i odjurio iz kuće. Pomislio sam da možda gubim razum. Još jedna briga  koju mogu dodati svojoj zbirci briga.

Glas je bio toliko jasan i vjerodostojan, pa čak i naredbo- davan, da sve to nije samo podstaknulo moju znatiželju, već me je i ozbiljno zastrašilo. U velikom sam uzbuđenju iščekivao iduće salve toga glasa, ali se taj događaj nikada više nije po- novio. Prvom sam se zgodom posavjetovao s don Juanom.

Nije bio ni najmanje zadivljen. »Jednom zauvijek moraš shvatiti da su takve stvari sasvim uobičajene u životu vrača«, rekao je. »Ne silaziš s uma; jednostavno čuješ glas izaslanika u svojem sanjanju. Prelazeći prva ili druga vrata sanjanja, sa- njači dosežu prag energije, te počinju vidjeti stvari ili slušati glasove. Ne mnoštvo glasova, već pojedinačni glas. Čarobnjaci ga nazivaju glasom izaslanika sanjanja.«

»Što je  izaslanik sanjanja?«

»Strana energija koja je obdarena sviješću. Strana energi- ja koja pruža pomoć sanjačima govoreći im razne stvari. Po- teškoća je s izaslanikom sanjanja što može reći samo ono što vračevi već znaju ili bi trebali znati ako su vrijedni svoga zrnca soli.«

»To što kažeš da je riječ o stranoj energiji koja ima svijest nimalo mi ne pomaže, don Juane. Koja vrsta energije - blago- naklona, zlosretna, ispravna, pogrešna, kakva?«

»Ono je što sam upravo rekao, strana energija. Neosobna sila koju preoblikujemo u osobnu jer ima glas. Neki se vračevi zaklinju njome. Čak je i vide. Ili, kako si ti učinio, jednostavno je čuju nalik muškom ili ženskom glasu. Glas im može kazivati o stanjima stvari, što većinom smatraju svetim savjetom.«

»Zašto tu energiju neki od nas čuju kao glas?«

»Vidimo je ili čujemo jer zadržavamo svoju spojnu točku učvršćenu na posebnom novom mjestu; što je snažnije uč- vršćenje, snažniji je i naš doživljaj izaslanika. Pazi! Tu energi- ju možeš vidjeti ili osjetiti i kao nagu ženu.«

Don Juan se nasmijao na svoj račun, ali ja sam bio isuviše uplašen za šalu.

»Je li ta sila sposobna za materijalizaciju?«, upitao sam.

»Dakako«, odvratio je. »Sve ovisi o tome kako je učvršćena tvoja spojna točka. Ali, budi sasvim miran, ako si sposoban zadržati ovu razinu neovisnosti, ništa ti se neće dogoditi. Iza- slanik ostaje što i jest: neosobna sila koja na nas djeluje zbog učvršćenja naše spojne točke.«

»Jesu li savjeti koje daje sasvim pouzdani?«

»To ne mogu biti savjeti. Energija nam govori samo što je što, a mi sami donosimo zaključke.«

Ispripovjedio sam don Juanu što mi je glas rekao.

»To je upravo ono što sam ti govorio«, primijetio je don Juan. »Izaslanik ti ne govori ništa novo. Njegova je tvrdnja is- pravna, ali se uza sve to samo pričinja da ti otkriva nešto no- vo. Izaslanik ustvari samo ponavlja što i sam znaš.«

»Bojim se da nisam u stanju tvrditi da sam sve to znao, don Juane.«

»Možeš, itekako možeš. Sada znaš neusporedivo više o tajnama svemira no što si svojim racionalnim umom i slutio. No, takva je bolest naše ljudske naravi, o tajnama svemira znamo više no što i podozrijevamo.«

Iskusivši sam cijelu tu nevjerojatnu pojavu, bez don Jua- nova uplitanja i vodstva, bio sam vrlo ponosan. Htio sam saz- nati više o izaslaniku. Upitao sam don Juana je li i sam čuo izaslanikov glas.

Prekinuo me je u pola rečenice i široko se osmjehnuo.

»Da. da. Izaslanik je i meni govorio. U mladosti sam ga mogao vidjeti kao redovnika s crnom kukuljicom. Govoreći redovnik koji me je svaki puta nasmrt strašio. Kada sam uspijevao izići na kraj sa svojim strahom, postao je netjelesni glas koji mi i danas kazuje mnoge stvari.«

»Kakve stvari, don Juan?«

»Sve na što usmjerim svoje nastojanje, stvari za koje ni- sam voljan uložiti truda da ih sam slijedim. Na primjer, poje- dinosti  o vladanju  mojih  učenika.  Što  čine kada  nisam u

njihovoj blizini. O tebi mi također govori, i to posebno po- drobno. Izaslanik mi govori o svemu što činiš.«

U tom trenutku zaista nisam mario za smjer kojim se naš razgovor stao odvijati. Bijesno sam pretraživao svoj um traga- jući za pitanjem o drugim stvarima dok se on gušio od smi- jeha.

»Je li izaslanik sanjanja anorgansko biće?«, upitao sam.

»Recimo da je izaslanik sanjanja sila koja dolazi iz oblasti anorganskih bića. To je razlog zbog kojeg ih sanjači uvijek susreću.«

»Misliš li time, don Juane, da svaki sanjač čuje ili vidi iza- slanika?«

»Svatko čuje izaslanika;  samo ih neki vide ili osjećaju.«

»Imaš li ikakvo objašnjenje svega toga?«

»Ne. Uostalom, zaista ne marim za izaslanika. U jednom trenutku moga života, morao sam donijeti odluku da li da se usredotočim na anorganska bića ili slijedim tragove starih vra- čeva ili da sve to odbacim. Moj mi je učitelj, nagual Julian, po- mogao donijeti odluku da sve to odbacim. Nikada nisam po- žalio zbog te odluke.«

»Misliš li da bih i sam trebao odbaciti anorganska bića, don Juane?«

Nije mi odgovorio; namjesto toga, objasnio mi je da je ci- jela oblast anorganskih bića uvijek u ravnoteži kako bi joj se moglo podučavati. Možda i zato što anorganska bića posjedu- ju produbljeniju svijest no što je naša, osjećaju se primorani- ma da nas čuvaju u svojem okrilju.

»Ne vidim nikakva smisla da postanem njihovim učeni- kom«, dodao je.  »Cijena je isuviše visoka.«

»Kakva je  njihova  cijena?«

»Naši životi, naša energija, naša odanost. Drugim rije- čima, naša sloboda.«

»Čemu podučavaju?«

»Stvari koje su svojstvene njihovu svijetu. Na isti način na koji bismo mi njih podučavali, kada bismo ih bili sposobni

podučavati, stvarima koje su svojstvene našem svijetu. Nji- hova se metoda, međutim, sastoji u tome da naše izvorno seb- stvo uzmu kao osnovnu mjeru onoga što nam je potrebno, te nas u skladu s time i poučavaju. Vrlo opasna stvar!«

»Ne vidim zašto bi bila opasna.«

»Ako nešto želi uzeti tvoje izvorno sebstvo kao osnovnu mjeru, sa svim tvojim strahovima, pohlepom i mržnjom, i tako dalje, i tako dalje, te te stanu podučavati onome što ispunja takvo zastrašujuće stanje postojanja, kakav misliš da bi mogao biti ishod?«

Nisam imao odgovora. Mislio sam da mogu savršeno ra- zumjeti razloge njegova odbacivanja takve mogućnosti.

»Poteškoća je sa starim vračevima u tome što su oni na- učili predivne stvari, ali na osnovama svojih neiskvarenih vo- ljenih sebstava«, nastavio je don Juan. »Anorganska su bića postala njihovi saveznici i, putem promišljenih primjera, po- učili stare vračeve čudesima. Njihovi su saveznici vršili sve djelatnosti, te su tako stari vračevi korak po korak bili vođeni podražavanju njihovih djela ništa ne mijenjajući u svojim iz- vornim prirodama.«

»Postoje li takvi odnosi s anorganskim bićima i danda- nas?«

»Ne mogu ti točno odgovoriti. Sve što ti mogu reći da sam ne mogu začeti takav odnos. Odnosi takve prirode ograničuju našu potragu za slobodom proždirući svu našu energiju. Kako bi uistinu slijedili primjer svojih saveznika, stari su vračevi morali uložiti cijele svoje živote u oblast anorganskih bića. Ko- ličina energije koja je bila potrebna za takav poduhvat pod- staknutog putovanja zaista je ogromna.«

»Misliš li, don Juane, da su stari vračevi bili u stanju pos- tojati u oblastima u kojima mi postojimo?«

»Ne baš u takvima, ali su zasigurno živjeli: zadržavali su svoju svijest i svoju osobnost. Izaslanici sanjanja postali su najživlje pojave za te vračeve. Ako vrač želi živjeti u oblasti anorganskih bića, izaslanik je u tome savršen most; govori, a njegov je zadatak poučavanje i vodstvo.«

»Jesi li ikada bio u toj oblasti, don Juane?«

»Nebrojeno puta. I sam si ondje bio. Nema, međutim, smisla sada govoriti o tome. Nisi još složio sve odlomke svoje pozornosti u sanjanju. Jednom ćemo govoriti o toj oblasti.«

»Shvaćam li dobro, don Juane, da ne podržavaš ili ti se ne sviđaju  izaslanici?«

»Niti ih podržavam niti mi se sviđaju. Pripadaju drugom raspoloženju,  raspoloženju starih vračeva.  Uzgred budi re- čeno, njihove su pouke ili vodstvo u našem svijetu sasvim bes- misleni. Zbog te besmislenosti izaslanici nas stoje ogromnih količina energije. Jednom ćeš se složiti sa mnom. Vidjet ćeš.« U tonu don Juanovih riječi uhvatio sam skrovitu boju nje- gova uvjerenja da se s njime ne slažem u pogledu izaslanika. Htio sam mu to i reći, ali sam u tom trenutku začuo glas iza- slanika u svojim ušima. »U pravu«, reče glas. »Sviđam ti se jer

ne nalaziš ništa loše u istraživanju svih mogućnosti. Želiš spoz-

naju; spoznaja je moć. Ne želiš ostati u poznatim stvarima i vjerovanjima svog svakidašnjeg svijeta.«

Sve je to izaslanik rekao na tečnom engleskom s jasno uočljivim južnopacifičkim izgovorom. Potom je stao govoriti na španjolskom. Začuo sam laki argentinski izgovor. Nikada ranije nisam čuo izaslanika da tako govori. To me je očaralo. Izaslanik mi je govorio o ispunjenju, spoznaji; o tome koliko se daleko nalazim od svojeg rodnog grada; o mojoj žudnji za pustolovinom i gotovo pravoj opsjednutosti novim stvarima i novim obzorjima. Glas mi je govorio čak i na portugalskom s jasnim akcentom Pampasa.

Začuti glas kako mi progovara o svim mojim duboko skri- venim tajnama nije bilo samo zastrašujuće, već i mučno. Na licu mjesta sam rekao don Juanu da sam prisiljen prekinuti svoje vježbe sanjanja. Pogledao me je u nevjerici. Kada sam, međutim, ponovio sve što sam čuo, složio se da bi valjalo pre- kinuti vježbe, iako sam osjetio da mi je privolio samo kako bi me umirio.

Nekoliko tjedana kasnije svoju sam reakciju smatrao isu- više prenagljenom, te sam prešutno opozvao svoju odluku.

Vratio sam se svojim vježbama sanjarija. Bio sam siguran da je don Juan svjestan mojeg opoziva  ranije donijete  odluke.

Za jednog od mojih posjeta, sasvim iznenadnog, don Juan mi je govorio o snovima. »Samo zato što nismo naučeni isti- cati snove kao izvorno polje istraživanja ne znači da to i nisu«, započeo je. »Snovi se ispituju zbog njihova značenja ili se uzi- maju kao predznaci, ali se nikada ne smatraju oblašću stvar- nih događaja.

»Koliko znam, samo su ih stari vračevi tako shvaćali«, nas- tavio je don Juan, »ali su ih na kraju sasvim zbunili. Postali su pohlepni i kada su se naposljetku zatekli na ključnom ras- križju, uzeli su pogrešan smjer. Sva su svoja jaja položili u košaru: učvršćenje spojne točke na tisućama mjesta koja može zauzeti.«

Don Juan je bio zbunjen činjenicom da su iz tih čudesnih otkrovenja stari vračevi, naučivši koristiti tih tisuću mjesta, svladali samo umijeće sanjanja i umijeće širenja svjesnosti. Ponovio je da je umijeće sanjanja povezano s mijenjanjem po- ložaja spojne točke. Širenje svijesti je odredio kao umijeće ko- je ima veze s učvršćenjem spojne točke na bilo kojem mjestu promijenjenog položaja.

»Učvrstiti spojnu točku na novom mjestu znači postići srašćivanje«, rekao je. »Upravo si to činio tijekom svojih vježbi sanjanja.«

»Mislio sam da usavršavam svoje energetsko tijelo«, rekao sam pomalo  začuđen njegovom izjavom.

»Činiš i to i mnogo više; učiš zadržavati srašćivanje. Sa- njanje to postiže navođenjem sanjača na učvršćivanje njihove spojne točke. Pozornost u sanjanju, energetsko tijelo, druga pozornost, odnosi s anorganskim bićima, izaslanici sanjanja, sve je to uzgredni učinak postizavanja srašćivanja; drugim ri- ječima, sve je to uzgredni učinak učvršćivanja spojne točke na nizu mjesta sanjanja.«

»Što je mjesto sanjanja, don Juane?«

»Bilo koji novi položaj na koji je spojna točka premještena tijekom spavanja.«

»Kako učvršćujemo spojnu točku na položaj sanjanja?«

»Podsticanjem viđenja bilo koje pojedinosti u našim snovi- ma ili voljnim mijenjanjem snova. Posredstvom tvojih vježbi sanjanja iskušavaš svoju sposobnost srašćivanja; drugim rije- čima, iskušavaš svoju sposobnost zadržavanja novog energet- skog oblika zadržavanjem spojne točke učvršćene na položaju pojedinog sna kojeg sanjaš.«

»Zadržavam li zaista novi energetski oblik?«

»Ustvari ne, ali ne zato što to ne možeš učiniti, već samo zato što premještaš spojnu točku namjesto da je pokrećeš. Po- kretanje spojne točke stvara trenutne promjene koje su goto- vo neumoljive. Izazov se pomicanja sastoji u tome što su vrlo malena i u tolikoj mjeri brojna da zadržati srašćivanje u svim položajima pomicanja predstavlja pravu pobjedu.«

»Kako znamo da zadržavamo srašćivanje?«

»Znamo prema jasnoći svojeg opažaja. Što je jasnije vi- đenje u našim snovima, veće je i srašćivanje.«

Rekao je kako je već sazrelo vrijeme da u vježbama pri- mijenim što sam naučio tijekom sanjanja. Ne dajući mi priliku da bilo što upitam, naveo me je da usredotočim svoju po- zornost, kao da sam u snu, na lišće pustinjskog drveta koje je raslo u blizini.

»Želiš li da ga samo promatram?«, upitao sam.

»Ne želim da ga samo promatraš; želim da učiniš nešto sasvim posebno s tim lišćem«, rekao je. »Zapamti da u svojim snovima, jednom kada postaneš sposoban promatrati bilo koju pojedinost, uistinu zadržavaš mjesto sanjanja svoje spoj- ne točke. Sada promatraj to lišće kao da si utonuo u san, ali uz jednu neznatnu, ali vrlo važnu izmjenu: zadržat ćeš svoje mjesto sanjanja na lišću tog drveta u svjesnosti svakidašnjeg svijeta.«

Moje mi je uzbuđenje priječilo slijediti ovaj tijek misli. Pomnjivo mi je objasnio da, krećući od lišća, mogu postići trenutno pomicanje svoje spojne točke. Potom, sabirući svoju pozornost u sanjanju putem pažljivog promatranja pojedinih listova, moći ću zaista učvrstiti takvo trenutno pomicanje, a

moje će me srašćivanje navesti na opažanje druge pozornosti. Dodao je, uz hihot, da je cijeli postupak toliko jednostavan da to postaje zaista smiješno.

Don Juan je bio u pravu. Sve što sam trebao učiniti bilo je usredotočenje pogleda na lišće, zadržavanje pogleda, i već sam u jednom trenutku bio obuzet osjetom nalik vrtlogu, ne- obično nalik vrtlogu u mojim snovima. Lišće je drveta postalo svemir osjetilnih podataka. Doimalo se kao da me je lišće progutalo, ali nije samo moj pogled bio obuzet; gotovo kao da sam dodirivao lišće, doslovce sam ga osjećao. Mogao sam osjetiti i njegov miris. Moja je pozornost u sanjanju bila pre- puna osjeta umjesto da je bilo samo vidna, kao tijekom uobi- čajenog sanjanja.

Ono što je započelo kao promatranje lišća drveta pretvo- rilo se u san. Vjerovao sam da se nalazim u sanjanom drvetu, kao što sam u drveću bio u bezbrojnim snovima. I, dakako, u tom sam se sanjanom drvetu vladao onako kako sam to nau- čio u svojim snovima; kretao sam se od pojedinosti do pojedi- nosti, nagnan snagom vrtloga koji je poprimao oblik bilo kojeg dijela drveta na kojeg se usmjeravala moja pozornost u sa- njanju ispunjena osjetima. Vrtlozi su nastajali ne samo proma- tranjem, već i doticanjem svega bilo kojim dijelom  moga tijela.

Usred ovog viđenja ili sna, doživio sam napad sumnji što su potjecale iz mojeg racionalnog uma. Stao sam se pitati ve- rem li se zaista drvetom u zaslijepljenosti i dodirujem li zaista lišće, izgubljen u njemu, ne znajući što činim.  Ili sam možda zaspao, po svoj prilici opčinjen treperenjem lišća na vjetru, te sve to samo sanjam. Ali, upravo kao tijekom sanjanja, nisam imao dovoljno energije za isuviše dugo razmišljanje. Moje su se misli posve raspršile. Trajale su tek kratak tren; potom ih je sila  neposrednog  doživljavanja  posve  izbrisala.

Iznenadno kretanje  oko mene sve je preoblikovalo i dos- lovce me izvuklo iz gomile lišća kao da sam iznenada otrgnut od magnetske moći drveta. Potom sam s visine vidio sasvim drugačije  obzorje.  Okruživale  su  me  tamne  planine  i zeleno

raslinje. Sljedeći me je udar energije istresao iz vlastitih kosti- ju; potom sam se zatekao na posve drugačijem mjestu. Po- svuda se propinjalo gigantsko drveće. Bilo je više od Dougla- sovog spomenika u Oregonu i VVashingtonu. Nikada nisam vi- dio sličnu šumu. Prizor je bio tako oprečan pustopoljini Sono- ranske pustinje da više nisam nimalo sumnjao o svojem snu.

Zadržao sam se na tom neobičnom prizoru, bojeći se na- pustiti ga i znajući da je sve to zaista san i da će nestati onoga trenutka kada mi ponestane pozornosti u sanjanju. Likovi su, međutim, i nadalje ostali postojani, čak i kada sam pomislio kako je već vrijeme da mi ponestane pozornosti u sanjanju. U tom mi je trenutku umom  proletjela  zastrašujuća  pomisao: nije riječ ni o snu ni o svakidašnjem svijetu?

Prestrašen istim onim užasom kojeg mora osjećati zas- trašena životinja, uzmaknuo sam u gomilu lišća iz koje sam se pojavio. Trenutak mojeg povlačenja naveo me je da se krećem kroz gusto lišće i oko čvrstog granja. Odmaknulo me je od drveta i u jednom kratkom trenu našao sam se kraj don Juana, pred vratima njegove kuće, u pustinji Sonore.

U trenutku sam shvatio da sam iznova ušao u stanje u kojem sam mogao jasno razmišljati, ali nisam mogao govoriti. Don Juan mi reče da se ne brinem. Naša je sposobnost govo- ra vrlo krhka, te su napadi mučaljivosti sasvim uobičajeni me- đu vračevima koji su putovali s onu stranu granica uobiča- jenog opažanja.

Moj mi je osjećaj oduzetosti govorio da se don Juan sa- žalio nada mnom, te me je odlučio umiriti takvim lažljivim ri- ječima. Glas izaslanika sanjanja, međutim, koji sam u tom tre- nutku jasno začuo, kazivao mi je da ću za nekoliko sati i na- kon valjanog odmora opet biti sasvim u redu.

Nakon buđenja izložio sam don Juanu, na njegov zahtjev, podrobni opis svega što sam vidio i učinio. Upozorio me je da je bilo nemoguće pouzdati se u moć mojeg racionalnog uma kako bi shvatio cijeli doživljaj, ne zato što bi moja moć ra- suđivanja na bilo koji način bila smanjena, već zato što je ono što se dogodilo bila pojava van mjerila rasuđivanja.

Odmah sam se, dakako, usprotivio, te ustvrdio kako ništa ne može biti izvan mjerila rasuđivanja; pojave mogu biti mračne i tajanstvene, ali prije ili kasnije razbor uvijek pro- nalazi način da sve osvijetli primjerenom svjetlošću. U to sam zaista i vjerovao.

Don Juan je s neobičnom strpljivošću stao objašnjavati kako je  naš razbor samo uzgredni učinak uobičajenog po- ložaja spojne točke; znajući, dakle, što se događa, zdravog razuma, s nogama čvrsto na tlu - izvor našeg ponosa i smatra- jući sve to prirodnom posljedicom naše vrijednosti - tek su is- hodi učvršćenja spojne točke na njezinu uobičajenom mjestu. Što je ukrućenija i nepokretnija spojna točka na takvom polo- žaju, veće je naše samopouzdanje, znatniji naš osjećaj pozna- vanja svijeta i moći predviđanja.

Dodao je kako je učinak sanjanja sposobnost pokretljivosti i pokretljivijeg ulaženja u druge svjetove razaranjem našeg osjećanja poznavanja ovoga svijeta. Sanjanje je nazvao puto- vanjem u nezamisliva obzorja, putovanjem koje, nagnavši nas na opažanje svega što kao ljudska bića možemo zamijetiti, navodi spojnu točku na iskakanje iz ljudske oblasti i opažanje nezamislivog.

»Opet smo na istome, vraćajući se na najvažniju temu svi- jeta vraćanja«, nastavio je, »položaj spojne točke. Prokletstvo starih vračeva, kao i trn čovječanstva zbog njegova razme- tanja.«

»Zašto to kažeš, don Juan?«

»Jer su oboje, i čovječanstvo u cjelini i stari vračevi ulov- ljeni u zamku položaja spojne točke: čovječanstvo zbog nez- nanja da spojna točka postoji, te zbog toga što je prisiljeno pri- hvatiti uzgredni učinak njezinog uobičajenog mjesta kao nečega konačnog i neopozivog. A stari vračevi zato što su, iako su znali sve o spojnoj točci, bili ulovljeni u zamku njezi- na korištenja.

»Moraš izbjeći upadanje u te dvije zamke«, nastavio je.

»Bilo bi zaista odvratno da staneš na stranu čovječanstva kao da ne znaš za postojanje spojne točke. Bilo bi čak i odvratnije

kada bi stao na stranu starih vračeva, te spojnu točku koristio za postizavanje nekog cilja.«

»Još uvijek ne razumijem. Kakva veze ima sve to s onime što sam jučer doživio?«

»Jučer si bio u drugom svijetu. Ali ako me pitaš gdje se nalazi taj svijet, a ja ti na to odgovorim da je u položaju spo- jne točke, sve to neće za tebe imati nikakvog smisla.«

Don Juan je tvrdio da imam dva izbora. Jedan je bio sli- jeđenje racionalnog uma čovječanstva i  suočenje s tvrdnjom: moje će mi iskustvo reći da postoji drugi svijet, ali će moj ra- zum ustvrditi da takvi svjetovi ne postoje i ne mogu postojati. Drugi je izbor bio  slijeđenje rasuđivanja starih vračeva u  ko- jem bih slučaju odmah morao prihvatiti postojanje drugih svjetova, te bi samo moja pohlepa mogla navesti moju spojnu točku na zadržavanje na mjestu koje stvara takve svjetove.  Is- hod bi bio sljedeća tvrdnja:  primoranost na tjelesno kretanje u oblasti nalik snu koji su vođeni očekivanjima moći i pos- tignuća.

Bio sam isuviše omamljen da bih slijedio njegov tijek ra- suđivanja, ali sam potom ipak shvatio da ništa ne moram sli- jediti jer se s njime u potpunosti slažem, unatoč činjenici da nisam imao cjelovitu predodžbu o onome s čime se slažem. Slaganje je s njime bilo tek osjećaj koji je dopirao iz velike daljine, drevnog pouzdanja kojeg sam izgubio, a ono do mene nije lako pronalazilo put.

Povratak mojim vježbama sanjanja otklonio je sve moje nedoumice, ali i stvorio niz novih. Na primjer, nakon mjeseci svakodnevnog slušanja prestao sam se čuditi glasu izaslanika sanjanja. Postao mi je sasvim uobičajen. Počinio sam toliko mnoštvo pogrešaka slušajući ga da sam gotovo posve razumio don Juanovo odbijanje da ga ozbiljno prihvati. Psihoanalitičar bi imao posla napretek tumačeći izaslanika u skladu sa svim mogućim promjenama u mojoj interpersonalnoj dinamici lič- nosti.

Don Juan je ustrajavao na vrlo čvrstom gledištu: riječ je o neosobnoj ali postojanoj sili iz oblasti anorganskih bića: tako

je iskušavaju svi sanjači na manje  ili  više  podjednak  način. Ako riječi glasa odlučimo primati kao savjet, zaista smo neiz- lječivi  glupani.

Ja sam svakako bio jedan od takvih. Nije postojao način na koji bih mogao ostati ravnodušan u neposrednom dodiru s takvim neobičnim doživljajem: glasom koji mi je jasno i sažeto kazivao na tri jezika skrivene tajne o svemu i svima na koje sam usmjeravao svoju pozornost. Tek je mala smetnja, koja za mene nije imala znatnije posljedice, bila što glas nije bio sinhroniziran. Izaslanik mi je običavao govoriti o ljudima i do- gađajima u trenucima kada sam zaista zaboravljao da sam im poklanjao bilo kakvu pozornost.

Upitao sam don Juana o toj neobičnosti, te mi je odgovo- rio da to mora imati veze s krutošću moje spojne točke. Ob- jasnio mi je da sam bio obuzet odraslima starije dobi, te da su me oni zadojili gledištima staraca; zbog toga sam bio opasno u pravu. Njegovo ustrajavanje na dozama halucinogenih bi- ljaka bilo je tek pokušaj, kako je rekao, pomicanja moje spoj- ne točke i otvaranja prolaza barem osnovne mjere pokret- ljivosti.

»Ako ne razviješ i povećaš ovu mjeru«, nastavio je, »ili ćeš postati još ispravniji ili histerični vrač. Moje nastojanje na razlaganju načina starih vračeva nije ogovaranje, već pokušaj da ih  nahuškam protiv tebe. Prije  ili kasnije tvoja će spojna točka postati pokretljivija, ali ne i dovoljno pokretljiva kako bi navela tvoje sposobnosti da im nalikuješ:  da budeš ispravan i histeričan.«

»Kako sve to mogu izbjeći, don Juane?«

»Postoji samo jedan način. Čarobnjaci ga nazivaju skrenu- tim razumijevanjem. Nazivaju ga udvaranjem spoznaji. To je put koji su vračevi koristili kako bi spoznali, otkrili, bili ob- dareni.«

Don Juan je promijenio temu, te nastavio objašnjavati uč- vršćivanje spojne točke. Rekao je da je viđenje dječje spojne točke u neprestanom lepršanju jer se kreće u drhtajima, lako mijenjajući  svoje  mjesto.  Zbog  toga  su  stari vračevi  došli do

zaključka da uobičajeno mjesto spojne točke nije prirođeno, već je plod navika. Budući da je viđenje samo u odraslih uč- vršćeno na jednom mjestu, zaključili su da se posebno mjesto spojne točke podupire posebnim načinom opažanja. Korište- njem ovaj posebni  način opažanja postaje sustav osjetilnih podataka koji je podložan tumačenju.

Don Juan je istaknuo da smo od trenutka rođenja po nuž- di nagnani da se borimo za prilagodbu našeg opažanja kako bi ono odgovaralo zahtjevima ovoga sustava, sistemom koji upravlja našim životima zbog jednostavne činjenice što smo u taj sustav uklopljeni samim svojim rođenjem. Stoga su vračevi bili posve u pravu vjerujući da je čin opozivanja ovog sustava i neposrednog opažanja energije ono što osobu preoblikuje u vrača.

Don Juan se čudio onome što je nazivao najvećim pos- tignućem našeg ljudskog odgoja: zatvaranja naše spojne točke na njezinu uobičajenom mjestu. Jednom kada se učvrsti i pos- tane nepokretnom, naše se opažanje može voditi i upravljati na tumačenje onoga što opažamo. Drugim riječima, možemo se usmjeriti na opažanje sve više stvari unutra našeg sustava negoli unutar naših osjetila. Uvjeravao me je da je ljudsko opažanje univerzalno jednoliko jer su spojne točke cijele ljud- ske rase učvršćene na istome mjestu.

Nastavio je rekavši kako su vračevi sve to dokazali u tre- nutku kada su vidjeli kako se nova svemirska vlakna energije mogu zamijetiti u trenutku kada se spojna točka pomakne preko granice stanovitog praga, te stoga ono što opažamo ne- ma nikakvoga smisla. Neposredni je uzrok tome u činjenici što novi osjetilni podaci naš sustav moraju zadržati izvan uporabe; više se ne može koristiti kako bi tumačio ono što opažamo.

»Opažanje je bez našeg sustava, dakako, kaotično«, nas- tavio je don Juan. »Sasvim neobično, međutim, kada samo po- mislimo da smo posve izgubili osnovu svoga vladanja, odnose unutar starog sustava; to dovodi do našeg spasa, te naše novo neshvatljivo  opažanje  ustrojava  u  posve  shvatljiv  novi  svijet.

Sve je to upravo onako kako se tebi dogodilo kada si proma- trao lišće onog drveta.«

»Što mi se zapravo dogodilo, don Juane?«

»Tvoje je opažanje za trenutak bilo kaotično; sve ti se dogodilo odjednom, te tvoj sustav tumačenja svijeta nije bio uporabljiv. Potom se kaos razbistrio i u tom si trenutku stajao pred  novim  svijetom.«

»Opet smo, don Juane, na istome mjestu kao i ranije. Postoji li taj svijet ili je tek opsjena moga uma?«

»Zasigurno smo na istom mjestu i pitanje je isto. Postoji upravo na onom mjestu tvoje spojne točke na kojem se u tom trenutku nalazila. Kako bi je zamijetio bilo ti je potrebno sraš- ćivanje, drugim riječima, morao si zadržati svoju spojnu točku učvršćenu na tom mjestu, što si i učinio. Posljedica je bila da si za trenutak u cijelosti opažao novi svijet.«

»Bi li i drugi opažali isti svijet?«

»Kada bi imali jednolikost i srašćivanje, svakako bi opažali isti svijet. Jednolikost znači zadržavanje, objedinjavanje istog mjesta spojne točke. Cijeli čin postizavanja jednolikosti i sraš- ćivanja izvan uobičajenog svijeta stari su vračevi nazivali pro- širenjem  opažanja.

»Umijeće proširenja«, nastavio je, »kako sam već rekao, ima veze s učvršćenjem spojne točke. Stari su vračevi putem vježbi otkrili da je, kolika god važnost pomicanja spojne točke bila, mnogo je važnije učvrstiti je i zadržati na novom mjestu, ma koje ono bilo.«

Objasnio je da u slučaju da se spojna točka ne ustali, ne postoji način na koji bismo postojano mogli opažati. U tom bismo slučaju doživjeli kaleidoskop nepovezanih likova. To je razlog zbog kojeg su stari vračevi u tolikoj mjeri isticali sa- njanje, kao i proširenje. Jedno umijeće ne može postojati bez drugoga, posebice u takvim vrstama djelatnosti kojima su stari vračevi bili obuzeti.

»Kakve su to djelatnosti, don Juane?«

»Stari su ih vračevi nazivali neprilikama druge pozornosti ili velikom pustolovinom nepoznatog.«

Don Juan je rekao kako se takve djelatnosti oslobađaju pomicanjem spojne točke. Ne samo što su stari vračevi naučili mijenjati položaj svoje spojne točke na tisuće mjesta na po- vršini ili u unutrašnjosti svoje energetske mase, već su naučili i učvršćivati svoje spojne točke na tim mjestima, te tako za- držati njihovu jednolikost do beskonačnosti.

»Što su time postizavali, don Juane?«

»O tome se ne može govoriti. Možemo govoriti samo o krajnjim ishodima.«

Objasnio je da je jednolikost starih vračeva bila u tome što im je dozvoljavala da u percepciji i tjelesnosti postanu sve što je dozvoljavao poseban položaj njihove spojne točke. Mogli su se preoblikovati u bilo što za što su posjedovali poseban popis. Popis je, rekao je, spisak svih pojedinosti percepcije koja je obuhvaćena postajanjem, na primjer, jaguar, ptica, kukac, i ta- ko dalje, i tako dalje.

»Vrlo mi je teško povjerovati da takvo preoblikovanje mo- že biti moguće«, rekao sam.

»Moguće je«, uvjeravao me je. »Ne toliko za mene i tebe, ali za njih svakako.  Za njih je to bila prava sitnica.«

Rekao je nadalje da su stari vračevi imali izvanrednu po- kretljivost. Sve što im je bilo potrebno sastojalo se u najma- njem pomicanju spojne točke, najneznatnijem pomaku per- cepcije u njihovu sanjanju da bi istoga trena zahvatili njihovu percepciju, preoblikovali njihovu jednolikost kako bi odgova- rala novom stanju svjesnosti, te tako postali životinja, druga osoba, ptica ili bilo što drugo.

»Nije li to upravo ono što čine mentalno bolesni ljudi? Stvaranje vlastite zbilje?«, rekao sam.

»Ne, to nije isto. Bolesni ljudi zamišljaju vlastitu stvarnost jer  nemaju  nikakvog  unaprijed  postavljenog  cilja.  Bolesni ljudi kaos dovode u stanje kaosa. Čarobnjaci, nasuprot tome, kaos dovode u smisleni red. Njihova je unaprijed postavljena, transcendentalna svrha  oslobađanje percepcije.  Čarobnjaci ne  stvaraju  svijet koji percipiraju;  oni  neposredno percipi- raju energiju,  te potom otkrivaju da je ono što percipiraju

nepoznati novi svijet koji ih može cijele progutati jer je pod- jednako stvaran kao i sve što poznajemo kao stvarno.

Don Juan mi je potom iznio novo objašnjenje onoga što mi se dogodilo dok sam netremice promatrao drvo. Rekao je da sam započeo percipiranje energije drveta. Na subjektivnoj razini, međutim, vjerovao sam da sanjam jer sam koristio pos- tupke sanjanja kako bih percipirao energiju. Tvrdio je da je korištenje postupaka sanjanja u svijetu svakidašnjeg  života bilo jedan od najučinkovitijih postupaka starih vračeva. Takav postupak neposredno percipiranje energije čini nalik snu, namjesto posvemašnjem kaosu, sve do trenutka kada nešto preoblikuje percepciju, te se vrač zatekne suočenim s novim svijetom - to je upravo ono što se i meni dogodilo.

Povjerio sam mu misao što mi je proletjela umom, a kojoj nisam posvetio mnogo pažnje: da prizor koji sam promatrao nije bio ni san, ni svakidašnji svijet.

»I nije bio«, odvratio je. »Sve sam ti ovo mnogo puta po- navljao, te zasigurno misliš da se vrtim u krugu. Znam kako ti je teško dopustiti i misaonu mogućnost o stvarnosti onoga što ti se događalo. Ali, novi svijet postoji! Svjetovi su omotani je- dan oko drugoga nalik ljuskama luka. Svijet u kojem postoji- mo tek je jedna od tih ljuski.«

»Misliš li, don Juane, da je cilj tvoga poučavanja moja pri- prema za ulazak u te svjetove?«

»Ne, ne mislim. U te svjetove ulazimo samo za vježbu. Tak- va su putovanja preteče današnjih vračeva. Sanjamo na isti na- čin na koji su to običavali stari vračevi, ali jednoga trenutka svakako skliznemo na novo tle. Stari su vračevi više voljeli po- micanja spojne točke, te su se stoga uvijek nalazili u više ili manje poznatom, predvidivom svijetu. Nama su draža pokre- tanja spojne točke. Stari su vračevi tragali za ljudskom svijetu nepoznatim. Mi tragamo za onime što nadilazi ljudsku oblast.«

»Do toga još nisam dospio, zar ne?«

»Ne. Tek si na početku. Na početku svatko mora iznova proći tragovima starih vračeva. Naposljetku, oni su izumili sa- njanje.«

»Kada ću početi učiti način sanjanja novih vračeva?«

»Tek moraš savladati ogromnu oblast. Možda za nekoliko godina. Uzgred budi rečeno u tvojem slučaju moram biti po- sebno pažljiv. Po svojem si karakteru vrlo nalik starim vra- čevima. To sam ti i prije rekao, ali ti uvijek nekako uspijevaš zaobići moje primjedbe. Ponekad čak pomišljam da te savje- tuje neka strana energija, ali potom odbacujem takvu ideju. Ipak nisi toliko zastranio.«

»O čemu govoriš, don Juane?«

»Nesvjesno si učinio dvije stvari koje me nasmrt straše. Svojim si energetskim tijelom putovao na mjesto izvan ovoga svijeta u svojem prvom sanjanju. I ondje si šetao! Potom si svo- jim energetskim tijelom putovao na drugo mjesto izvan ovoga svijeta  zadržavajući  pritom  svjesnost  svakidašnjeg  svijeta.«

»Zašto te to brine, don Juan?«

»Sanjanje ti je prelagano. A to je prokletstvo kojeg se mo- ramo čuvati. Ono vodi u oblast izvan ljudskoga. Kako sam ti već rekao, moderni vračevi nastoje presegnuti u ljudskome nepoznatu oblast.«

»Što bi mogla biti ljudskome nepoznata oblast?«

»Oslobođenje ljudskoga. Nezamislivi svjetovi što dopiru s onu stranu oblasti ljudskoga, ali koje još uvijek možemo perci- pirati. To je stranputica kojom kreću moderni vračevi. Njihova ih sklonost nagoni na potragu  za nečime što je izvan oblasti ljudskog. A ono što se nalazi izvan te oblasti sveobuhvatni su svjetovi, ne samo područja ptica, životinja ili ljudi, pa čak ni da je riječ o nepoznatim ljudima. Ono o čemu govorim svje- tovi su nalik onome u kojem živimo; cjeloviti svjetovi beskraj- nih oblasti.«

»Gdje se nalaze ti svjetovi, don Juane? Na drugim polo- žajima spojne točke?«

»Upravo tako. Na drugim položajima spojne točke, ali ujedno i na položajima koje vračevi dosižu zajedno s pomi- canjem spojne točke, a ne njezinim pokretanjem. Ulazak u te svjetove vrsta je sanjanja koju poduzimaju samo vračevi su- vremenog doba. Stari su se vračevi klonili takva prodiranja jer

ono zahtijeva ogromnu mjeru izdvojenosti i zanemarivanje svakog osjećaja vlastite važnosti. Bila je to cijena koju nisu bili voljni platiti.

»Za vračeve koji danas vježbaju sanjanje, ono je osloba- đanje do razine percipiranja svjetova s onu stranu svega za- mislivog.«

»Što je  svrha  takvog percipiranja?«

»Danas si me već pitao isto pitanje. Govoriš nalik pravom trgovcu. Koji je ulog?, pitaš me, Koji je postotak kojeg ću zara- diti takvim ulogom? Hoće li mi takav podvig poboljšati imo- vinsko  stanje?

Ne postoji način na koji bih mogao odgovoriti na takva pi- tanja. Um trgovca uposlen je u trgovanju. Sloboda, međutim, ne može biti ulaganje. Sloboda je pustolovina bez kraja u koju ulažemo naše živote i mnogo više za samo nekoliko neizre- civih trenutaka za koje ne dostaju ni misli ni riječi.«

»Nisam te pitao u takvu duhu, don Juane. Ono što sam že- lio znati bilo je o pokretačkoj sili koja nas navodi da sve to čini i netko nalik trutu kao što sam ja?«

»Traganje za slobodom jedina je pokretačka sila koju znam. Sloboda da se poleti u beskonačnost. Sloboda da se ras- prši; da se uzdigne; da se bude nalik svjetlosti svijeće koja, unatoč svjetlucanju naspram bilijuna zvijezda, ipak ostaje ne- taknuta jer nikada ne nastoji biti više od onoga što jest: jed- nostavno svijeća.«