U zrakoplovu

Kada sam prije nekoliko godina prvi put na Frankfurtskoj ILA-i7
gledao jednokrilce kako izvode svoje slabašne pokušaje leta,
čeznutljivo sam pomislio: "Čim to bude išlo malo bolje, moraš i ti
poletjeti!" A kada sam se dvije godine kasnije po prvi puta vinuo u
zrak u Zeppelinovom zračnom brodu, uživao sam u čudesnoj opijenosti
visinom i iznenađujuće veličanstvenom pogledu i novom viđenju
krajolika, no to je još snažnije potaknulo moju želju za letenjem, i
otada sam potajice priželjkivao da uskoro i poletim. Međutim,
stanovao sam na selu i uvijek samo zimi dolazio u velike gradove, a
prijatelji su me ismijavali i sve u vezi s letenjem nazivali
vratolomnim, samoubilačkim sportom u koji se u najboljem slučaju
upuštaju bivši automobilistički trkači i zahirjeli sportski jahači, i
zastupali su mišljenje da se čovjek koji je iole na višoj razini,
koji ima obveze i, dapače, otac je obitelji, ni pod kojim okolnostima
ne smije "tek radi puke senzacije" povjeriti takvoj đavoljoj napravi.
Te priče nisu mogle umanjiti moju žudnju za radošću letenja mada im
nisam proturječio. Čitao sam o letu iznad Simplona, čitao izvješća o
Pauu8 i Parizu, Diibendorfu i talijanskim avijati-čarima, a svojoj
ženi prešućivao tjedne novinske obavijesti o padovima letača. I
stoput sam se prisjećao i maštao o tome kakav zapravo mora biti
osjećaj u letača. Većinom su to bili okorjeli sportaši ili tehnički
špekulanti, i za njih su postojale samo jačine vjetra, konjske snage,
brojevi okretaja i cijene leta. No mnogi od njih zacijelo su bili
pravi pustolovi, onakvi s kojima bi se pjesnik istog časa mogao
poistovjetiti ili čak pobratimiti, u njima je bilo nešto od one
velike čežnje koja nas mami na šetnju i putovanje, čineći nam
mirovanje mrskim, koja se ničim ne da utažiti, već svakim ispunjenjem
biva sve dublja i nezasitnija. Nesumnjivo je ta čežnja, mada u svojim
najgrubljim oblicima, u mnogih letača bila onaj skriveni poticaj i
zavodnik, a te koji su padali s visina od stotinu metara ili
zakvačeni drljali po tlu, gorjeli u zraku ili pogibali u vodi, njih
se nije moglo uspoređivati s radnicima koje je život pokosio u
njihovoj jadnoj, hrabroj borbi za svakodnevnu koru kruha. Pripadali
su malenomu krugu onih koji su skončali robujući tajanstvenoj,
velikoj čežnji, onih kojima kosti leže u provalijama glečera ili koji
poginuše u šumama Afrike, na
Južnome polu ili dalekim morima. U tom stavu još jače me učvrstila
vijest o pogibiji Lathama kojega sam u Frankfurtu gledao kako leti,
koji je padao u Kanal, da bi na kraju skončao kao lovac u tropima.
Vrijeme je prolazilo, a letenje mi ostade željom i zagonetkom. Dvaput
su mi u ruke dopali vješto i uspješno sročeni članci novinara koji su
kao putnici letjeli zrakoplovom. Sa žarom sam ih pročitao, no u njima
nije bilo ničega. Ta su gospoda stajala iznad same stvari, dok bih ja
tako rado bio u samome središtu. Oni su znali brojati konjske snage i
okretaje, poznavali su pretpovijest svoga avijatičara, tvrtku koja mu
je sagradila motor, znali su pripovijedati o ponosu našega vremena, o
pradavnome snu čovječanstva i njegovu ostvarenju zahvaljujući
Bleriotu. No o samome letenju čitatelj bi saznao malo ili ništa. U
tim člancima pisalo je samo ono što ste otprije znali ili ono stoje
barem autor unaprijed mogao znati. Letenje je zapravo moralo biti
pomalo dosadno; bilo je to "ponosno i uzvišeno čuvstvo" koje je
podsjećalo na polaganje kamena temeljca i na obljetnice, čovjek se
"osjećao posve sigurno, ni traga strahu ili vrtoglavici", to je dakle
sličilo šetnji od Munchena do Nvmphenburga. Ili su autori tih članaka
doista zastupali ono neosobno, opće kulturno stajalište koje su
njihovi članci naglašavali, ili je bilo strašno teško dočarati
stvarne osjećaje čovjeka koji leti. Danas mislim daje ova druga
pretpostavka bila točna.
A sada prijeđimo na stvar: jučer sam letio. Zrakoplovci su stizali u
Bern i jednoga jutra nad svojim sam krovom začuo brujanje motora i
ugledao lijep jednokrilac koji je tako ponosito, spokojno i otmjeno
nadlijetao nada mnom da mi je srce poskočilo. Idućeg sam dana letio.
A sad želim, u mjeri u kojoj je to moguće, pokušati izreći neke svoje
dojmove s toga prvoga leta u svom životu, a budući da je priča o
"ispunjenom pradavnom snu čovječanstva", o "pobjedi inteligencije nad
materijom" itd. već svima poznata, učinit ću nezahvalan i težak
pokušaj da preskočim kulturu, tehniku i sve ostalo i zabilježim samo
svoje doživljaje. U toj nakani uživam snažnu potporu vlastitog
dubokog neznanja: ja ne znam ni ime tvrtke koja je proizvela motor,
ni broj njegovih konjskih snaga, ni njegovu težinu niti težinu
opterećenja. Baš ništa ne znam, osim da sam napokon letio i da mi se
to uopće nije učinilo sasvim običnim i općekulturnim, već krajnje
pustolovnim. Doista sam letio "radi puke senzacije", a ona mi je
priredila neobuzdanu radost.
Oko tri sata jednoga toploga, sunčanoga proljetnog dana pojavio sam se
na uzletištu na kojem se tiskalo nekoliko crnih skupina ljudi vrteći
se jedne oko drugih. Usred jedne od skupina ugledao sam stroj kojim
ću letjeti i koji me čekao. "Samo da mi ne pozli!" pomislio sam, jer
slabo podnosim gomile ljudi. Progurao sam se naprijed sa zelenim naočalama na nosu i žutom putnom torbom u ruci. Stavljao sam ljudima ruku na rame, lagano ih micao u stranu namjestivši poslovan izraz lica i ljudi su me propuštali iznad svakog očekivanja. Tako sam pregrmio najgori dio letenja. Stao sam pokraj zrakoplova, pozdravio pilote i pripalio cigaretu. Neki francuski monter pokušao me upoznati s motorom, a ja sam mu
zahvaljujući kimnuo i tek sada došao na ideju da pobliže razgledam
stroj. Na glavi ptičjega trupa stajao je drveni propeler, iza njega
motor i spremnik za benzin, zatim pilotsko mjesto, pa moje putničko
sjedalo iza kojega se laka, drvena konstrukcija brzo sužavala prema
zgodnom repnom kormilu. Kao igračka, to je izgledalo čarobno, ali da
to zrakom treba ponijeti dva čovjeka, činilo se čudesnim, jer tako su
lako i ljupko japanski izgledali ti štapići i žičice, a i krila su
bila izgrađena tako razigrano i tanko i prozračno da ih se niste
usuđivali dotaknuti.
"No ipak," pomislio sam, "motor je glavna stvar, a njega na sreću ne
znam procijeniti. Bilo bi dobro da ubrzo poletimo."
Uto mi pilot mahne da se i ja pripremim. Brzo sam otvorio svoju žutu
ručnu torbu i izvadio stvari, skijašku kapu, rukavice, vuneni šal.
Kada sam kapu sretno zakopčao na bradi i ispod nje, francuski mi se
monter ljubazno nasmiješio govoreći da se ne radi tako i da kapu
moram namjestiti naopako, sa šiltom prema natrag jer će mi inače vrlo
brzo odletjeti s glave. Mnoštvo se
smijalo i sa zanimanjem gledalo kako si odjeću napokon dovodim u red.
Na kraju mije avijatičar dao još i kaput i automobilske naočale, a ja
sam se preznojavao pod vunenom kapom i izgledao tako opčinjeno da se
mnoštvo ponovno od sveg srca smijalo. Fotografski su aparati bili
usmjereni prema nama, a netko mi je doviknuo da sada još samo moram
privezati nos i onda mi se sigurno više ništa ne može dogoditi.
Pilot krenu u zrakoplov i stvar postade ozbiljna. Kada je taj teški
muškarac svojom smeđom čizmom grubo nagazio na tanku drvenu prečku,
nije se slomila, već nakon toga izdržala i mene, pa smo sada sjedili
na svojim mjestima, u kosturu od sipki presvučenom platnom, na
udobnim stolicama, a okupljeno se mnoštvo malo povuklo i zrak postao
bolji.
Isuse, ostavio sam dolje rukavice! No sada nipošto nisam htio
smetati.
U tom trenutku motor zabruji, pred očima nam zazuji propeler
opisujući blistav krug, iza nas velika ptica stade rigati dim i
smrad, a narod se s obiju strana galameći razbježi. Vozili smo se
elastično preko tratine na dva mala kotača, neobično meko i udobno, a
meni u mojoj vunenoj kapi najednom ponovno postade ugodno i strašno
napeto. Mi letimo, vikalo je moje srce, samot što nismo uzletjeli!
Uto se tratina izgubi ispod nas i stadosmo se koso dizati u visinu, a
to bijaše krajnje ugodno i umirujuće. Mi letimo! Da, to jest
uzbudljivo, ali sam zamišljao još uzbudljivijim.
Ne, povlačim što sam rekao. Bilo je dovoljno uzbudljivo. I baš kada
sam se upitao je li prošlo deset sekundi ili čitav sat od
polijetanja, gospodin pilot se sagnu, osjetih pritisak leđa na
sjedalo, a stroj poskoči u visinu. Tu je na trenutak zastao, dok mi
je struja zraka tutnjeći šibala kraj ušiju, a zatim učinio novi skok,
prokleti, neočekivani skok.
Bacio sam pogled na rotirajući propeler. Ako se ta bitanga ušćudi,
nastradali smo, pomislio sam na trenutak, no više reproduktivno, jer
sam u to samo napola vjerovao i to odmah posve zaboravio, jer mi je
pogled slučajno sa strane pao na zemlju, pa sam tek sad primijetio da
smo već bili visoko, vrlo visoko. Motor je brujao, vjetar urlikao,
ruke mi se smrzavale, a nos hladio, i tu pored sebe, pokraj tanke
drvene letvice, ugledao sam grad Bern i krivudavu Aaru i tvornice,
vojarne, jahališta i aleje, smiješno male, iskrivljene i raštrkane, i
pade mi na pamet kako me je nekoć u cepelinu zabavljao pogled na tu
sićušnu vrevu i ljudska bića pretvorena u igračke.
No to je bilo nešto drugo! Ono tamo bilo je udobno promatranje kao iz
neke lože. Ovdje su pogledi na grad i polja i cijeli taj skraćeni i
spljošteni svijet bili tek slučajni dodaci. Glavno je bilo letenje. I
letjeli smo! Uspinjali smo se u valovitim crtama, sve više i više, i
s vremena na vrijeme iznenada, kao u nekom predahu, kratko bismo i
bešumno propali, sjedalo bi poda mnom nestalo, a želudac se razjapio.
Zatim opet uzgon, uspon, osjećaj snage. A onda nanovo kratko,
nepredvidivo poniranje, predah, napeta šutnja u želucu.
Krajolik mi još nije jasan; sjedim poput dječaka, opčaran
doživljajem, a razum ostavili kod kuće. Prekidan jezom blažene
tjeskobe bacam poglede i udahe kao pjesme i uzdisaje u svijet, lebdim
bez daha kroz prostranstva uvučen u neku divovsku glazbu, i posve sam
dijete, posve dječak, posve pustolov, i ispijam opojno vino
otrgnutosti, ravnodušja i prezira prema svemu jučerašnjemu, animalnog
uzbuđenja, ja sam zmaj i oblak, Prometej i Ikar.
Bože, stoje to? Sto to stoji tako veliko, tako stvarno i plemenito
usred toga ušljivog svijeta koji tako duboko prezirem, koji tako
bijedan i sićušan i sitničavo podijeljen leži pod mojim nogama? Na
rubu svijeta, iza svekolike vreve ništavnih oblika i prizemnih
ljubakanja stoje čudesne i moćne planine. Gledam gdje divovski Eiger,
strog i mračan, i visoki Steckhorn, samotan i otmjen stoje na svom
mjestu, i pri pogledu na taj strahotno prošireni obzorja slutim nešto
poput brzoga leta iznad Zemlje kada preostaju još samo velike
planine, pustinje i mora, a sve drugo tone pretvarajući se u
raspadnute morene.
Poniremo duboko, želudac mi se na to naviknuo, već se nakon par
minuta prilagodio i ne reagira na podražaje. Vrhovi su nestali,
naginjemo se nalijevo usuprot neprijateljskom vjetru, preko krila se
vidi planinski lanac Jure, okomito ispod nas rijeka Aare,njegovana
šuma, dvorišta, a na kraju luka što ga opisujemo -iznenadan pogled na
cijeli grad, od Barengrabena naviše, smješten na stijenama u zavoju
Aare.
Kada ću letjeti preko Alpa, preko mora? Moram se toga jednom naužiti!
Ne vidim ništa, tek slutim i ćutim, ushićeno i uplašeno teturam nekim
drugim, preda mnom naglo rastvorenim svijetom, i polako se učim
ponovno misliti. Svijet je uzvišenost, uzvišena je planina, pustinja,
more. Čovjek unosi humor. Počinjem ih ponovno voljeti, ljude koji
tamo dolje gospodare tako sitničavo i neobično, koji su okresali šumu
i polovicu svijeta rastrgali na male, ograđene krpice zemlje. Ne
želim biti oblak što plovi, pahulja na vjetru, ptica u letu, ne želim
ljubiti planine, a prezirati ljude od kojih sam najslabiji - želim
samo cijelom svojom ljubavlju prihvatiti njihove slabosti i njihov
ponos. Nisu ni konjske snage ni točni proračuni tehničke znanosti
mene i pilota, Bleriota i Lathama trgnule u visinu, nego drevna silna
čežnja, iz slabosti rođeni prkos, naslijeđe Titana. To nas je naučilo
letjeti. No letenjem se čežnja ne ispunjava, luk se još jače i
bješnje napinje, krug se želja sve više širi, a srce prkosnije
izgara.
Okružuju me snovi, ulomci misli, ulomci velike glazbe. Uto me probudi
neizrecivo radostan i tjeskoban, napet, iznenađen, sumnjičav osjećaj
koji struji živcima. Motor šuti. Stojimo u visini, naginjemo se i sad
dolazi ono najčudesnije: klizimo na meku zraku koji nas povremeno
zapljusne laganim valom, spuštamo se oprezno i spretno kao što
automobil s ugašenim motorom klizi niz brijeg, a skijaš niz svoj
obronak. Krovovi, drvoredi i dimnjaci iskakuju nam ususret, sve veća
i veća biva malena tratina koju ciljamo, i sada vidim daje to
uzletište, a onih nekoliko nejasnih crnkastih grozdova i hrpica što
na njemu vrve, to su ljudi. Isuse, letimo ravno na njih! Obrušavamo
se naprijed kao mahniti približavajući se crnoj gomili. Sada jasno
vidim pojedine skupine i likove, već su tik ispred nas, žene
vriskaju, dadilje užasnute i očajne bježe s dječjim kolicima, dječaci
se trkom spašavaju, padaju, odustaju. No mi uzmemo - to se zbiva bez
moga znanja te mi još jednom, po posljednji put čudno zagolica
želudac -uzmemo kraći zalet, poskočimo i ponovno se vinemo u zrak.
Samo smo tražili uzletište i sadajošjednom u krugu oblijećemo veliko
polje tonući sve niže i niže. Veliki je obzor odavno utonuo, zemlja
nadire prema nama, ususret nam dahće okupljeno mnoštvo. Još jednom se
razbježe pred našim strojem, stvori se ulica i mi klizimo nadolje.
"Ne još! Još ne!" želim preklinjući zavapiti. Maleni su kotači već
udarili o tlo, osjetim trzaj u sjedalu, zemlja je ispod nas i prima
nas, već se zaustavljamo, tisuće ljudi zaurla i nahrupi prema
letjelici. S čudnim osjećajem malenosti i srama izlazim iz
zrakoplova, silazim na tlo, skidam naočale, kapu, kaput, pružam ruku
pilotu i odlazim, probijajući se kroz zbijenu gomilu, i nisam siguran
ni ujedan osjećaj ili misao, ali sva čežnja i potreba za pustolovinom
i neukrotiva, nagonska žudnja za dalekim putovanjima u menije nanovo
probuđena, osnažena i produbljena.
(1912.)