U zračnome brodu

Čovjek stari i krug onoga što očekuje da ga izvana obogati, obraduje
i pruži mu novo zadovoljstvo, sve više se sužava. U radosti i nova
iskustva, koja sam godinama priželjkivao i od njih očekivao osobito
snažne i lijepe dojmove, ubrajala se i vožnja zračnim brodom. A sada
su i to iskustvo i radost, koji su mi se činili još dalekima, već iza
mene i pripadaju prošlosti.
Sjedio sam okružen knjigama i učio jezike za svoje iduće putovanje,
kada mi je tih dana listonoša donio pismo iz Friedri-chshafena s
pozivom na vožnju novim zračnim brodom "Schwa-ben". Pismo je dugo
putovalo'i daje zakasnilo dvadeset minuta ne bih mogao prihvatiti
poziv, jer zračni je brod još samo idući dan trebao ostati na jezeru,
a za pola sata polazio je zadnji brod kojim sam još mogao stići do
Friedrichshafena.
Blagoslovio sam poštu koja svakodnevno donosi toliko nepotrebnoga, a
sada se jedanput pokazala i korisnom, te sam po pasjoj žezi, onakav
kakva me pismo zateklo, iz istih stopa pohitao na parobrod, uhvatio u
Konstanzu posljednju vezu i zaputio se prema Friedrichshafenu,
prolazeći u dugom sutonu kraj Me-ersburga i lijepih večernjih obala.
U prvoj gostionici na koju sam naišao dobio sam urednu i jeftinu sobu
što me ugodno iznenadilo, jer su mi pričali daje u posljednje vrijeme
Friedrichsha-fen postao strašno elegantan i skup. Ubrzo zatim, šećući
noću tim starim gradićem, na novogradnjama i sumnjivim uljepšanji-ma
doista sam vidio da je u onim pričama ipak bilo i ponešto istine.
Navečer je u hotelskim vrtovima bilo vrlo živo, a kod lječilišne
zgrade društvo se sjajno zabavljalo uz vojnu glazbu. Starije grof5
bio pozvao veliko časničko društvo i nije bilo lako, stajalo me više
od sat vremena i više od jedne napojnice dok nisam uspio pronaći
nekoga iz Zeppelinova društva i saznati hoće li zračni brod sutra
poletjeti i u koje vrijeme. Dobivši pouzdan odgovor povukao sam se i
još neko vrijeme sa zadovoljstvom u miru promatrao šaroliku vrtnu
zabavu. Jedan me turist uvukao u razgovor pa smo pričali, kao što je
to Friedrichshafenu neizbježno, o grofu Zeppelinu i njegovim zračnim
brodovima. Pritom smo nadošli i na temu Hardenovih6 napada na
Zeppelina, zapravo je stranac o tome govorio, a ja ga slušao jer se u
tehničke stvari doista slabo razumijem. No idućeg sam dana malo
pažljivije pročitao jedan od Hardenovih članaka i bio sam sklon ne
primiti ga sasvim ozbiljno budući da je u pojedinostima očito bio u
zabludi. Između ostaloga izgleda da on misli kako su omotači
Zeppelinovi zračnih brodova još uvijek, kao prije mnogo godina, od
aluminija, a upravo taj aluminijski omotač on navodi kao dokaz.
Međutim, novi zračni brodovi imaju omotače od svilenoga materijala.
Uostalom, nije ni bitno koliko su duboke te zablude; ne tiču me se;
zabavljao me taj turist koji je pripadao onoj vrsti ljudi koji u
nedostatku vlastita mišljenja pribjegavaju temeljitosti. Znao je
svaku sitnicu koja je davala pravo Hardenu,i svaku koja je išla u
prilog grofu, pa se njegova poduka nastavljala u stilu "sjedne
strane" i "s druge strane", "unatoč" i "nasuprot tomu" kao kritika
nekog marljivog recenzenta koji nema dovoljno ukusa i osobnosti da
knjigu jasno pohvali ili pokudi, već umjesto toga oprezno i s puno
znanja lavira između da i ne.
Na posljetku je stranac barem iskreno i jasno priznao žarku želju da
se jednom provoza takvim zračnim brodom, rezignirano uzdišući kako
zasad to mogu samo ugledna gospoda i imućnici. Sada sam se trebao
osjetiti nadmoćnim i važnim, što sam i učinio, no ne govoreći mu da
ću i ja sutra letjeti cepelinom. Nisam mu htio nepotrebno stvarati
zavist, a ni izazivati sudbinu, jer u sebi sam se još uvijek
pribojavao da bi mi vrijeme i neke druge okolnosti još mogle
uskratiti vožnju. No kada sam idućega nedjeljnoga jutra, iščetkan i
izglačan kako sam najbolje znao i umio, izašao na već ranim jutrom
vrelu cestu koja vodi prema hangaru za balone, iznad mene je pređivno
zujala divovska igračka vraćajući se sa svoga prvoga jutarnjeg leta,
i bilo je neobično uzbudljivo gledati kako se na širokom poiju
krcatom nedjeljnim posjetiteljima ta grdosija spušta i na kraju
privezuje.
Nije potrajalo dugo i mogli smo ući penjući se udobnim malenim
drvenim stubama, i pritom, začudo, nije bilo nikakvoga novoga i
neobičnog osjećaja, ni uzbuđenja ni tjeskobe, već je bila
najjednostavnija i najzabavnija stvar na svijetu ući u brod i u
elegantnoj, prozračnoj kabini smjestiti se na udobnim stolicama od
španjolske trske u kojima se sjedilo kao u nekom udobnom vagonrestoranu
ili panoramskom vagonu. Radnici su marljivo pritezali užad,
a brojni se gledatelji znatiželjno tiskali oko broda. Turisti s
perjanicama na šeširima i nedjeljni biciklisti promatrali su događaj,
dok smo mi putnici ponosno i hladnokrvno sjedili u svojoj kabini.
Sunce je veselo pržilo suhu travu i svjetlucalo u daljini na jezeru.
Preda mnom su stajala dva časnika koja su sudjelovala u posljednjem
letu, a epolete su im svjetlucale na suncu.
No brod je iznenada uzletio, a dva su časnika zašutjela i stala
poprimati neobičan izgled te na kraju nisam od njih vidio ništa drugo
doli oblo gornjište šešira, svijetle epolete, a dolje vrške cipela. A
kada sam se hitro ustavši nagnuo preko ograde, ispod nas je zemlja
nestajala i od prvoga trenutka više nisam imao osjećaj da sam s njom
u ikakvoj vezi i da joj pripadam. Okupljeno mnoštvo gledatelja
izgledalo je sitno i smiješno, grad Friedrichshafen postao je
začuđujuće pregledan i ljubak, a golemi hangar za balone smežurao se
u beznačajnu točkicu. No zauzvrat nam se otvorilo carstvo zraka i
svijet je postao začudno velik i širok, promatrali smo bliske i
udaljene gradove kako tiho leže uz jezero koje je također izgubilo
veličinu, a međusobna povezanost krajobraza, oblici obala, spuštanje
planina od Arlberških i Graublindenskih Alpa preko predalpskoga gorja
i obalnih brežuljaka postadoše jasni. Rajna više nije bila veduta,
već joj se moglo sagledati veličinu, važnost i povijest, a dalje sve
do bedema visokih planina taj godinama dobro mi poznati kraj nizao se
i razjašnjavao toliko iznenađujuće i jednostavno kao što se katkada
studentu, nakon dugoga rada na pojedinostima, iznenada rasvijetli
cijela struktura i njezine sveze.
Brzinom koju smo mogli samo približno procijeniti prema brzom
kretanju sjene zračnoga broda letjeli smo preko jezera u smjeru
Bregenza, nadlijećući Wasserburg, Bad Schachen i Lindau, i najednom
se našli već u Bregenzu. Usprkos širokim neostakljenim prozorima u
kabini se nije osjećao ni dašak propuha, ali čim biste glavu ili ruke
gurnuli kroz prozor, zapuhnuo bi vas zrak silovit poput olujnoga
vjetra. Ispod nas je promicalo jezero s plitkom obalom zaraslom u šaš
i s močvarnim pustopoljinama, nadlijetali smo sela, gledali krovove i
dvorišta, ljude i životinje u čudesnom skraćenju na koje se oko
neobično brzo priviknuto, slušali smo i gledali pozdrave kojima je
nedjeljni puk posvuda očitovao svoju znatiželju, radost i čuđenje.
Upalo mi je u oči (premda pri takvom prvom letu čovjek jedva da nešto
zapaža uživajući u ugodnom lebdenju i bezbrižnoj radosti putovanja),
primijetio sam, dakle, da su bez iznimke sve životinje reagirale na
zračni brod, i to sve s užasom i strahom. Poljski zec bježao je u
luđačkome strahu glavom bez obzira, opisujući neobične zavojite i
ovalne oblike dok se napokon nije skrio u vrtu među mahunarkama.
Ptice, pa i jastrebovi, preplašeno su odlijetali, psi bijesno lajali
ili podvijali repove, a kokoši se posve izbezumile. Nama u kabini
buka stroja nimalo nije smetala, tek tu i tamo bočni bi nas vjetar
zapuhnuo mirisom benzinskih para i to je bilo sve, dok vibracijama ni
najmanjega traga.
I dok su naši propeleri zujali, uspinjali smo se nadlijećući osunčanu
dolinu Rajne, a Kamor, Hohe Kasten i mnoge druge dobro poznate
planine moćno su blistale u blještavilu svjetla. Dok je dolje u
plodnoj dolini rijeke žarko sunce pržilo lozu, mi smo opušteni u
hladu plovili visinom, gledali dolje ispod sebe Rajnu, sela,
samostane, gradiće, promatrali sa strane prohladne zelene šumske
doline i strme, uske planinske proplanke i za manje od sata stigli do
Feldkircha. U Feldkirchu stare su kuće sa sjenicama izgledale
neobično skraćene, lijepi, stari toranj tvrđave gledao sam toliko
ravno odozgo da se obli, smeđi krov doimao poput tanjura, a kapelica
na brežuljku u polju iz te je perspektive bila toliko skraćena da
samjoj oblik mogao prepoznati samo po velikoj sjeni koja je duga i
šiljata padala kraj nje kao sjena kazaljke na sunčanoj uri.
Kada se Nijemac osjeća veoma uzvišeno, on pije pjenušac, a pjenušac
se mogao dobiti i u zračnome brodu. Bio je zgodno i ljupko poslužen,
pa i dobre kakvoće, no taj mi se dodatak ipak učinio jedinim
pomanjkanjem stila i viškom na tom putovanju.
Povratak je bio još brži, s tri motora, i meni kao i svima nama bilo
je prerano kada smo nakon dva sata ponovno lebdjeti nad hangarom kraj
kojeg nas je čekao roj užurbanih radnika koji su lovili izbačenu užad
čvrsto ju držeći. Pritom smo proletjeli tik iznad vrhova nekoga
borika i poplašili još jednog škanjca. Uopće se ne razumijem u
tehniku i ne znam koliko će daleko još dotjerati grof Zeppelin.
Zatvaram oči i ponovno osjećam lakoću lebdenja, mekoću plovidbe
zrakom, iznova uživam u pogledu na široko otvorene krajolike i u
osjećaju otklona od svih zemaljskih sitnica; i pouzdano znam: čim mi
se ponovno pruži prigoda za let, mome veselju neće biti kraja.
(1911.)