U daljini ugledah tračak svjetlosti. Crna masa što me okruživala počela je poprimati oblike tunela, a ja sam još većom brzinom nastavila putovati prema svjetlu. Ta me svjetlost instinktivno privlačila. Pritom sam bila potpuno svjesna da sa drugima i ne mora biti tako. Kad sam se sasvim približila ugledah figuru nekog čovjeka kako stoji nasred te svjetlosti. Oko njega su se na sve strane širile zrake svjetla. Kad sam prišla još bliže svjetlost je postala još sjajnija. Njen sjaj je naprosto neopisiv, sjajniji od sunca, a naše zemaljske oči ne bi ga izdržale. Samo duhovne oči mogu uživati u tom sjaju. Sada sam već bila u uspravnom položaju.

Primijetila sam da je svjetlost oko figure onog čovjeka zlatna, kao da mu je cijelo tijelo optočeno zlatnom aurom. Oko aure je sijala blještava svjetlost koja se nadaleko širila, stvarajući oko nas veličanstvenu bjelinu. Osjećala sam da se njegova svjetlost miješa s mojom i da njegovo svjetlo upija moju svjetlost. Naša dva svjetla postala su jedno. Iako je iz njega zračila puno snažnija svjetlost, ni moja nije bila zanemariva. I kako su nam se svjetlosti sve više stapale tako sam osjećala da me preuzima neki njegov potpuni spokoj: kao da sam se našla usred najdivnije eksplozije ljubavi, ljubavi koja je bila bezuvjetna. Vidjela sam da širi svoje ruke kako bi me prigrlio. I kada me potpuno obgrlio ja sam samo ponavljala 'Stigla sam kući, konačno sam kod kuće'. Osjećala sam njegov beskrajni duh i znala sam tada da sam oduvijeka bila dio njega, i da se od njega nikad nisam ni odvajala. Nešto mi je govorilo da zaslužujem da me on drži u zagrljaju. Znala sam da je upoznat sa svim mojim grijesima i nedostacima ali i to da to sada uopće nije važno. On je samo želio da me drži i da samnom podijeli svoju ljubav, baš kao što sam ja željela s njim podijeliti svoju ljubav.

Nije bilo nikakve sumnje u njegov identitet. Znala sam da je to moj Spasitelj, i prijatelj i Bog. Bio je to Isus Krist, koji me oduvijek volio, čak i onda kad sam pomišljala da me mrzi. On je bio utjelovljenje života, i ljubavi. Njegova ljubav preplavila me radošću koje je i preticalo. Bilo mi je jasno da ga znam odavna, od vremena prije mog zemaljskog života, moja duša ga je pamtila.

Čitavog života sam ga se bojala, a sada sam vidjela, znala, da je on moj najveći prijatelj. Nježno je raširio ruke i pustio me da koraknem toliko unazad da ga mogu pogledati u oči. Rekao je: 'Tvoja smrt je došla prerano. Još nije kucnuo tvoj čas.' Nikada me nijedna riječ nije toliko dirnula kao ove njegove dvije rečenice. Do tog momenta nisam imala predodžbe o smislu našeg postojanja. Muvala sam se po svijetu tražeći ljubav i dobrotu, ali se nikad nisam zapitala jesu li moji postupci ispravni. Sada su mi njegove riječi pokazale put. Shvatila sam da postoji svrha, smisao. Nisam znala koji smisao i koja svrha, ali sam shvatila da moj život na zemlji nije bio besmislen.

Još nije kucnuo moj čas.

Moje će vrijeme doći onog časa kad ispunim svoje poslanje, svoju svrhu i svoj smisao života. Dakle, postoji razlog mog postojanja. No, iako sam to sada shvatila, moj se duh pobunio. Znači li to da se sad moram vratiti nazad, na zemlju? 'Ne želim te napustiti sad kad sam te pronašla', rekoh. Razumio me potpuno, i ni u jednom trenu nisam osjetila da se njegov odnos prema meni promijenio. Kroz glavu mi je projurila misao: 'Zar je to onaj Isus, Bog, stvor kog sam se cijelog svog  života toliko bojala? Ne, nije mu ni nalik! Ovaj ovdje pun je ljubavi i razumijevanja.'

Počela su da se redaju pitanja. Htjela sam da saznam zašto sam umrla ovako kako sam umrla - ne zašto sam umrla prije vremena, već zašto je moja duša došla k njemu prije sudnjeg dana. Još uvijek su me opterećivala učenja i vjerovanja iz mog djetinjstva. Tada je njegova svjetlost obasjala i moj um, pa su odgovori na moja pitanja stizali i prije nego što bi ih postavila. Njegova svjetlost je bila znanje, ono me ispunjavalo istinom. Kad sam se malo oslobodila, pitanja su navirala još većom brzinom. A odgovori su bivali sve brži i brži, apsolutni i potpuni. U mojim strahovima, moja interpretacija smrti bila je potpuno pogrešna. Grob nije bio namijenjen duši, već samo tijelu. Moja pogrešna tumačenja nisu mi uzimana za zlo. Shvatila sam da je on Sin Božji, ali da je i sam Bog, te da je još prije nego što je svijet i stvoren odlučio da bude naš Spasitelj. Shvatila sam, ili bolje rečeno sjećala sam ga se kao Stvoritelja. Njegova misija na zemlji bila je da poučava ljubavi. Prisjećala sam se stvari iz vremena prije mog postanka na zemlji. Ta su sjećanja namjerno bila zapretena, prekrivena nekim 'velom' zaborava u času mog rođenja.

Pitajući ga tako, shvatila sam da ima smisla za šalu.

Skoro u smijehu me zamolio da malo usporim s pitanjima jer da će mi ionako reći sve što me zanima. A ja sam željela znati sve, od početka do kraja. Moja znatiželja je u djetinjstvu izluđivala moje roditelje, a kasnije i mog muža, a često i mene samu. Sada je konačno ta znatiželja imala blagoslov: drhtala sam od sreće što mi je data sloboda saznavanja. A učitelj je bio majstor nad majstorima. Moja sposobnost učenja postala je neizmjerna. Jednim pogledom mogla sam pročitati i najdeblju knjigu. Sve u jednom jedinom trenu. I čim bih shvatila jednu stvar, nahrupila bi nova pitanja i novi odgovori, preplićući se međusobno i pletući jednu univerzalnu istinu. Riječ 'sveznajući' bila mi je sada potpuno bliska i jasna. Znanje je prosto prodiralo u mene. U određenom smislu, znanje i ja smo bili jedno te isto.

Htjela sam znati zašto na svijetu ima toliko crkvi. Zašto nam Bog nije dao samo jednu crkvu i jednu čistu vjeru? Odgovor je bilo lako razumijeti. Svaka je jedinka, reče mi, na različitom stupnju duhovnog razvitka i sposobnosti razumijevanja. Svaka je osoba prema tome pripremljena za različit nivo duhovnih saznanja. Svaka od svjetskih vjera je nužna, jer postoje ljudi kojima je potrebno baš njeno učenje. Ljudi koji slijede jednu vjeru možda nikada neće shvatili božje evanđelje. Ali ako je ta vjera samo jedna stepenica ka višem znanju, onda ona ispunjava svoju svrhu, svrhu koje druge vjere, na primjer, ne mogu ispuniti. Nema crkve koja će zadovoljiti svačije potrebe na svakom nivou. Kako pojedina osoba podiže svoj prag razumijevanja Boga i njegov vječni progres, tako postaje nezadovoljna učenjem svoje crkve te počinje tražiti drugačiju filozofiju ili vjeru koja će ispuniti prazninu koja se pojavila. Kada u tome uspije, znači da je dostigla naredni, viši nivo razumijevanja, pa će tada krenuti u potragu za novim istinama i znanjima, i prilikama da se i dalje usavršava. A na putu spoznaje, svakome se pruža prilika da nauči još više.

Čuvši ovakvo objašnjenje shvatila sam da nemamo nikakva prava kritizirati nijednu crkvu ili vjeru, jer su sve podjednako dragocjene i važne. U svakom mjestu, u svakoj zemlji, u svakoj crkvi, u svakoj zajednici, naići ćemo na izabranike koji imaju poslanje da nas prosvijetle. Da bismo shvatili što je istina moramo se prepustiti Duhu i zaboraviti naš mali i beznačajni ego.

Htjela sam saznati što je svrha života na zemlji. Zašto smo ovdje? Ovako okupana ljubavlju Isusa Krista, nisam mogla da shvatim zašto bi ijedna duša dobrovoljno napustila predivni raj i sve ono što on nudi - nove neistražene svijelove, mogućnosti stvaranja i neslućena znanja. Zašto bi, dakle, itko poželio da bude na zemlji? U odgovoru sam se prisjetila stvaranja svijeta. Zaista sam ga doživjela kao da se odvija pred mojim očima. Upravo to je bilo važno: Isus je htio da usvojim to znanje, da saznam kako sam se osjećala u vrijeme stvaranja svijeta. A to se moglo samo tako da ponovo budem svjedok stvaranja i osjetim ono što sam osjećala tada.

Svi ljudi su, tada kao duše, u predsmrtnom svijetu učestvovali u stvaranju zemlje. Čin stvaranja nas je sve podjednako uzbuđivao: bili smo uz Boga, znali smo da nas je on stvorio, da smo njegova djeca. Bio je zadovoljan našim napretkom i svakog od nas iskreno je i bezuslovno volio. Bio je tu i Isus Krist. Iznenadila sam se kad sam vidjela da je Isus biće odvojeno od Boga, biće sa svojim božanskim poslanjem. Shvatila sam da je Bog naš zajednički Otac. Moj protestantski nauk me učio da su Bog, Otac i Isus Krist jedno. Kad smo se svi okupili, Otac nam je objasnio da će nam boravak na zemlji omogućiti duhovno usavršavanje. Svaka duša koja bude boravila na zemlji učestvovat će u utvrđivanju uvjeta života, uključujući i zakon smrtnosti koji će važiti za sve. Tu su bili i zakoni fizike, onakvi kakve ih  znamo, ograničenja našeg tijela, i duhovna snaga koju ćemo biti u slanju da postignemo.

Pomagali smo Bogu da razvije pojedine biljne i životinjske vrste koje će obitavati na zemlji. Fizičkoj kreaciji je uvijek prethodila duhovna kreacija. To se odnosilo na sve - sunčeve sisteme, sunca, mjesece, zvijezde, planete, život na planetima, planine, rijeke, mora i drugo. Pratila sam pažljivo cijeli proces, a da bih ga bolje razumijela Spasitelj mi je objasnio da se duhovna kreacija može najbolje uporediti s izradom fotografija; duhovna kreacija, dakle, nalikuje oštroj, jasnoj besprijekornoj fotografiji, a zemlja je njen tamni negativ. Zemlja, dakle, predstavlja samo sjenu ljepote i divote duhovne kreacije, a tu je samo zato da nam pomogne u našem razvoju. Bilo je veoma važno da shvatim da smo svi odreda učestvovali u stvaranju života na zemlji.

Često su naša stvaralačka nadahnuća na ovome svijetu posljedica nevidljive inspiracije. Mnogi naši epohalni izumi pa čak i tehnološka dostignuća najprije su stvoreni u duhu. Duh je taj koji nadahnjuje kreativnom inspiracijom pojedince na zemlji. Shvatila sam da postoji vitalna, dinamična veza između svijeta duša i smrtnosti, te da nam duša treba radi daljnjeg usavršavanja 's onu stranu'.

Naučila sam da smo u predsmrtnom svijetu bili upoznati sa sadržajem misije i da smo mogli birati misiju koju ćemo imati na zemlji. I tok našeg života određen je u skladu s ciljevima odabranog poslanja. Posredstvom božanske spoznaje svjesni smo kakva nas iskušenja očekuju, pa se za njih i pripremamo. Da bismo svoju misiju što uspješnije izvršili vežemo se u porodice i sklapamo prijateljstva. Rodbina i prijatelji nam pomažu u uspješnom okončanju našeg poslanja. Svi smo na zemlju stigli kao dobrovoljci željni da naučimo i iskusimo sve ono što je za nas stvorio Bog. Svi odreda smo podjednako odvažni. Čak i oni među nama koji su na zemlji najslabije razvijeni, tamo su snažni i odvažni.

Na zemlji smo prepušteni sami sebi. Naše aktivnosti određuju tok naših života, pa smo u stanju da svoj život preusmjeravamo kad god to zaželimo. U tome je ležala suština cijele stvari: Bog se zavjetovao da neće intervenirati izuzev ako to od njega zatražimo. Samo u tom slučaju on će nam svojim bezgraničnim sveznanjem pomoći da ostvarimo naše pravedne ciljeve. Tako smo u mogućnosti da prakticiramo svoju slobodnu volju ali i da se koristimo njegovom moći, da odaberemo radost ili tugu. Izbor je na nama, i ovisi o našim odlukama.

Iskreno mi je laknulo kad sam shvatila da zemlja nije naše prirodno stanište, da nam porijeklo nije zemaljsko. Odahnula sam sa zadovoljstvom kad sam ustanovila da nam je zemlja samo privremeno boravište i učilište, te da grijeh nije dio naše prave prirode. U duhovnom smislu, mi se nalazimo na različitim stepenicima svjetlosti - koja predstavlja znanje - a uslijed naše božanske, duhovne naravi gonjeni smo željom da činimo dobro. Međutim, naša zemaljska priroda u stalnoj je opreci s našim dušama. Spoznala sam svu slabost, ali i izdržljivost ljudskog tijela. Premda su naša duhovna tijela sazdana od svjetlosti, istine i ljubavi, ona su primorana na stalnu borbu sa našim smrtnim tijelom koja ih jača. Oni od nas koji su dostigli zavidan nivo razvoja uživat će u savršenoj harmoniji duha i tijela; taj blaženi sklad podarit će im smirenost i sposobnost da pomažu drugima.

Naučimo li poštovati zakone stvaranja, znat ćemo i kako ih koristiti za vlastito dobro i kako živjeti u skladu sa stvaralačkim silama koje nas okružuju. Bog nas je obdario raznim vještinama, od kojih neke jesu, a druge, opet, nisu u suglasnosti s našim potrebama. Koristeći se tim vještinama, učimo kako slijediti zakone stvaranja i kako prevazići ograničenja zemaljskog života. Razumijevanjem zakona stvaranja dovodimo se u položaj da pomažemo svojoj okolini. Sve što postignemo za zemaljskog života postaje besmisleno ako nije na korist onih koji nas okružuju. Naš talenat i naše vještine date su nam samo zato da pomažemo drugima. Služeći drugima razvijamo se u duhovnom smislu.

Prije svega, naučila sam da je ljubav na prvom mjestu. Shvatila sam da smo bez ljubavi nitko i ništa. Na svijet smo došli samo zato da jedan drugome pomažemo, da praštamo, da se razumijemo, da brinemo o bližnjima i da jedni drugima služimo. Tu smo da volimo sve one što su, kao i mi, poslani na zemlju. Pri tome nas ne smije zavesti boja nečije kože, nečija ljepota, bogatstvo, pamet, znanje, neznanje, debljina, siromaštvo, jer svaka je duša sposobna za čistu ljubav i posjeduje vječnu energiju. U početku života, svaka duša u sebi sadrži određenu količinu svjetlosti i istine, koja se kasnije razvija i dopunjuje. Te su kategorije nemjerljive. Samo Bog je u stanju upoznati ljudsko srce i samo Bog o tome može donositi savršene sudove; samo on poznaje naše duše, a mi poznajemo samo prolaznu snagu i slabosti. Uslijed naših ograničenja rijetko smo u prilici da zavirimo u ljudsko srce.

Znala sam da je vrijedno truda sve ono što činimo kako bismo iskazali našu ljubav: osmijeh, riječ ohrabrenja, mala žrtva. Takvo ponašanje pomaže nam da se usavršavamo, da se razvijamo. Teško je voljeti baš svakoga, ali kad naiđemo na nekoga koga je teško zavoljeti, onda se najčešće radi o ljudima koji imaju neke osobine koje nas podsjećaju na naše nedostatke, na nešto što ni kod sebe baš ne volimo. Naučila sam da neprijatelje moramo voljeti, a zaboraviti bijes, mržnju, zavist, ogorčenost i odbijanje oprosta, jer to su osjećaji koji razaraju dušu. Jer, doći će čas kad ćemo morati odgovarati za postupke prema ljudima.

Kad nam je dat plan stvaranja, radosno smo zapjevali, ispunjeni Božjom ljubavi. Radost nas je ispunjavala i zbog onoga što nas je očekivalo na zemlji: razvoj, rast, usavršavanje, međusobni odnosi i zajednice koje ćemo sami stvarati.

Tada smo posmatrali samo stvaranje zemlje. Gledali smo kako duše naše braće i sestara ulaze u tijela kako bi odradili svoju smjenu na zemlji, prolazeći kroz sva iskušenja, boli i radosti koje će im pomoći da napreduju na svom putu. Živo se sjećam kako sam posmatrala prve doseljenike kako osvajaju američki kontinent i kako se raduju što su izdržali sva iskušenja i što su uspješno izvršili svoju misiju. Znam da su tamo bili samo oni kojima je to iskustvo bilo nužno. Vidjela sam i anđele koji su se radovali zbog onih koji su izdržali i tugovali zbog onih koji nisu uspjeli. Vidjela sam da neki nisu uspjeli zbog vlastite slabosti, a drugi zbog tuđe slabosti. Osjećala sam da mnogi od nas, da smo se kojim slučajem tamo zatekli, ne bi uspješno obavili zadaću. Baš kao što ljudi nekih prošlih vremena možda ne bi izdržali terete našeg vremena. Zato i jesmo tamo gdje trebamo biti.

Tada sam shvatila koliko je plan stvaranja savršen. Vidjela sam da smo se svi odreda dobrovoljno javili na naša mjesta i položaje na ovome svijetu, i da svatko od nas ima pomoć koje nije ni svjestan. Jer, vidjela sam kako nas Bog sve odreda obasipa svojom bezuslovnom ljubavlju, ljubavlju koju smrtni život uopće ne poznaje. Vidjela sam i anđele koji su uvijek bili uz nas, kako se raduju našim postignućima, uvijek spremni da nam pomognu. Na koncu, vidjela sam Krista, Stvoritelja i Spasitelja zemlje, svog prijatelja i najboljeg prijatelja kog ćemo ikad imati. Imala sam osjećaj da se topim od radosti u njegovu zagrljaju, u svom jedinom pravom domu; i dala bih sve što je u mojoj moći, sve što sam ikad bila, samo da me opet preplavi takva ljubav - da me obujme ruke njegove vječne svjetlosti.