U SELU BOŽIĆNOGA ČAJA

Drugo jutro probudilo me udaranje mačete, protegnuo sam se u ležaju, dobacio nekom tupoglavom papagaju, bok stari, i sišao dolje. Bilo je svježe i manje vlažno nego jučer. Čaj je nasjekao nekoliko listova palme sago. Zatim je mačetom oslobađao njihove stabljike praveći strelice. Od neke tamnozelene grane napravio je luk. Odbacivši lišće, mojim je upaljačem palio vrhove tih strelica. Strelice su bile tako lagane da sam bio uvjeren kako su bez ikakvog efekta. Tek u šali uzeo sam luk, nanišanio u drvo i opalio. Malena, kao pero lagana strelica umjesto da mirno zaplovi zrakom fijuknula je kao metak. Dugi elastični rep zavrtio se dajući joj stabilnost. Zabila se duboko u drvo. Oboružani novim ubitačnim oružjem ukrcali smo se u kanu i nastavili put.

Oko podne trećeg dana pet crveno obojenih štapova koji su stršili iz vode najavljivali su

cilj. Na Čajevu licu razlio se osmijeh.

-Ovo biti oznaka moga sela.

Dočekao nas je bijelim crtama išaran sijedi starac nudeći nam oveće žuto jaje u ljuski.

-Ne jesti, Master, gaziti — objasnio je Čaj. Bio je to znak dobrodošlice.

Predao sam starcu darove, sjekiru, šibice i oštar čelični nož. Predstavljen kao doktor, krenuh u selo dijeleći tablete protiv malarije koje smo za tu priliku ponijeli sa sobom. Poslije nekih pola sata začula se tutnjava nevidljivih bubnjeva. Iz zelenila izronilo je šest kanua dolazeći nam ususret. Stigli smo!

Selo se sastojalo od nekakvih pedesetak koliba od bambusa i palminog lišća, s jednom

velikom dugačkom kolibom, kućom za neoženjene samce. Oni su živjeli odvojeno.

Oko nas gomila žena i djece, pipali su moju odjeću, smijali se, graktali dok su njihovi roditelji nudili neke kolače od sada. Bili su nejestivi, no s mukom pregrizao sam komadić. Nakon vizite sela valjalo se pozdraviti sa šefom kuće, mladoženjom, bećarom broj 1 u selu. I njemu smo dali nožiće za brijanje. Ne znamo zašto, ali svi su htjeli žilete. Izgledalo je da se ne briju, no, eto, kad ljudi vole, poklanjao sam im žilete.

Završivši sa tim uvodnim ljubeznostima, obrali smo se u starčevoj kući. Dok smo čučali na podu žvačući betel i pljujući na pod, upućivao sam starcu komplimente za ljepotu sela, zdravlje mladića, bogatom urodu banana, i tako dalje.

Nešto kasnije, ministar unutrašnjih poslova, kako sam nazvao niskog ćelavog debeljka koji je najviše zapitkivao kuda idemo i što hoćemo, najavio je ručak. Donijele su ga žene malih šiljastih ili potpuno visećih grudi. Riječna riba, kuhana, nije bila ukusna, jedva probavljiva.

Da mi ukažu počast, te me je noći vrač pozvao na tradicionalno žvakanje opojnih oraščića i betle. Znao sam što to znači i zamolih da se povučem i pripremim za seansu.

Spuštala se večer.

Potjerao sam radoznale klince od kolibe i započeo indijsku vježbu disanja prana— yamu. Da što više aktiviram rad srca i mozga, popio sam dvije litre mlijeka. Osjetio sam se spremnim. Vani se već uzdigao mjesec kada sam sjedio s grupom od muškaraca u vračevoj kolibi. U ognjištu plamtjela je vatra plavičastim dimom koji je grizao nosnice.

Ponudili su betel, tiho zapjevušili i opet je započelo pljuckanje u središte kolibe. Mlada

žena u plamenoj haljini donijela je na palminu listu 6 zelenkastih oraščića, umočila ih u nekakvu gustu „čokoladu” i sve to grijala na vatri dok se smjesa nije stvrdnula. Uljudno se

nasmiješila, predala oraščiće vraču i povukla se iz kolibe. Vrač se nakašljao, promrljao nekoliko riječi, nožem odrezao komadić, stavio ga u zube, mljacnuo, odrezao još jedan komadić i ponudio meni. Okus je bio gorak, kao da se žvače zelena kora nezrelog oraha. Drugi starac dodao mi je par listova biljke mehalina, koje sam, također, stavio u usta popravljajući donekle okus. Svi smo sjedili u tišini žvačući. Poslije nekoliko minuta vrač je ponudio fino usitnjeni bijeli prah iz tuljca što je nosio o pasu. Ukus je bio slatkast. Shvatih da se ništa ne smije gutati. Smjesa u ustima dobivala je neki ujednačeni mentolni okus. Žvakali smo prilično dugo vremena, bez efekta, no kad je bila ponuđena druga količina mehaline, osjetio sam kako mi izbija znoj na čelu. Naglo me počela hvatati vrtoglavica osjećajući da ću povratiti. Htio sam se dići, no Božićni Čaj mi reče:

-Ne povraćati, žvakati, ne gutati!

Onda je počelo pljuvanje, nevjerojatno koliko smo svi skupa izlučivali sline: mrlja od pljuvačke u sredini poda postajala je lokva. S tim silnim pljuvanjem nestalo je i mučnine, osjetih da lebdim, odjednom me prošao ugodan osjećaj, bilo mi je lijepo. Polako, polako osjetih kako se dižem. Tijelo mi se odvajalo od tijela. Pogledao sam ruke i vidio dvije ruke, podigao sam jedno tijelo, a drugo je ostalo sjedjeti. Koji čudnovat osjećaj, počeo sam se igrati, čas bih sjeo spajajući oba tijela, čas bih lebdio ostavljajući drugo u nevolji. Započeo sam razgovor s vračom na njegovu jeziku. Išlo mi je bez poteškoća, razgovarali smo o mojim problemima s kamionima u Zagrebu. Vrač je bio pun razumijevanja i slagao se s mojim gledištem. Tek toliko da bude zanimljivo, jedno tijelo sam ostavio da razgovara s vračem, a drugim sam ga zaobišao gledajući ga s leđa kako razgovara sa Željkom nasuprot.

Ugledah velikog crnog pauka kako se približava onom drugom Željku koji razgovara. I pauk se hoće uključiti u razgovor i nešto pripovijeda Željku. Vraćam se u onog Željka na podu da čujem što želi. Moli me da mu ne prekidam mrežu. Pitam ga što će mi dati za uzvrat. Pauk odgovara da će mi dati moć nad krokodilima. Ja želim zlato i dijamante, no pauk ne da. Ljutim se, zašto ne daš, vičem ali on ne, pa ne. Kidam mu mrežu. Što više kidam, tim je mreže sve više i obavija me kao meki crni plašt. Čujem šapat:

-Ti si sada noć.

Širim se po čitavoj džungli. No nešto mi ipak govori:

-Ne ostaj ovdje, na tebe čeka šuma.

I onda, snažan bljesak i mir. Kada sam otvorio oči bio je dan. Ležao sam sam u vračevoj kolibi.

Pokušao sam se podići ali me spriječio oštar bol u nozi. Pogledao sam u noge i uhvatio me strah. Zglob lijeve noge napukao je i otekao kao da imam slonovsku bolest. Jauknuh od boli. Na ulaznim vratima pojavile su se Čajeva i vračeva prilika. Ugledavši me u tom stanju, vrač je mirno prišao i opipavši nogu izabrao pregršt trava iz vreće o pasu. Sjeo je do mene, žvakao travu i mrmljao stavljajući mi sažvakanu travu na otekli dio noge. Potpuno svjestan, okrenuh se Čaju da mi objasni što se desilo.

Trebalo mu je nekoliko minuta dok se sabrao koliko je bio uzbuđen i veseo.

-Moje selo sada veliki prijatelj Mastera.

Ispalo je da sam spasio vračev život. Prošle noći održao sam govor o duhovima

plamena i plešući pozivao ih na borbu. Moje plesanje privuklo je pažnju velikog otrovnog pauka koji već nekoliko mjeseci živi u vračevoj kući. S obzirom na činjenicu da je pauk došao iz kuće njihova sela, lokalni vrač nije ga smio ubiti. Samo vrač drugoga sela imao je pravo ubiti tog seoskog pauka. Sela su bila posvađana i vrač je već mjesecima živio u strahu od tog pauka.

Pauka se nije moglo ubiti tek tako, postojala je opasnost da zao duh iz pauka uđe u

vrača koji bi tada sebi trovao život. Pauka se mora zgaziti bosom nogom i to u plesu. Upravo sam ja preuzeo tu ulogu. Taj posao, objasnio je Čaj, nije lagan jer je taj pauk brz i okretan. Nekoliko puta sam promašio, i on me ugrizao. Da nisam plesao i bio pod zaštitom duha

krokodila, sigurno bih umro od ugriza, no ja sam zgazio pauka, pobijedio ga i, eto, ostao živ.

Priča mi je bila gotovo nevjerojatna. Gledao sam Čaja kako mi s ponosom pokazuje ostatke ogromnog zgaženog pauka. Čak sam osjetio neki ponos.

Vračeve trave djelovale su bolje od najbolje medicine. Još istog dana noga mi je splasnula, drugoga dana već sam mogao hodati, i nakon tri dana, kada je došlo vrijeme polasku u selo ljudoždera, osjećao sam se zdravim i čilim.