PETO POGLAVLJE

U rezonanciji sa svijetom

GOTOVO SVI POKUSI bili su neuspješni. Štakori se nisu po- našali kako se očekivalo. Cjelokupan smisao vježbe, što se Karla Lashleya ticalo, bio je da se odredi gdje se nalaze engrami - točna lokacija u mozgu u kojoj su pohranjena sjećanja. Naziv «engram je u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća skovao Wilder Penfield koji je mislio da je otkrio da sjećanja imaju točnu adresu u mozgu. Penfield je proveo iznimna istraživanja na epileptičarima s aneste- tiziranim tjemenom dok su bili pri punoj svijesti; kada je određene dijelove njihovih mozgova stimulirao elektrodama, prizvao je u njima određene prizore iz njihove prošlosti, u živim bojama i po- praćene bolnim pojedinostima. Još je manje očekivano to da je svaki put kada je stimulirao istu točku u mozgu (osobito bez pacijentovog znanja) dozvao isti prizor sa svim njegovim pojedinostima.

Penfield i brojni znanstvenici poslije njega logično su zaključili da su u određenim dijelovima mozga pohranjena pojedina sjećanja. Svaki, i najsitniji detalj našeg života pažljivo je kodiran u određenim mjestima u mozgu, kao gosti u restoranu koje je po stolovima raspo- redio posebno točan šef sale. Još bismo samo morali otkriti gdje tko sjedi: i po mogućnosti, kao bonus, otkriti identitet šefa sale.

Lashley, američki neuropsiholog velikog ugleda, tražio je engra- me već približno trideset godina. Bila je 1946. godina i u svojem je laboratoriju u okviru Yerkesova laboratorija za biologiju primata na Floridi istražio sve moguće životinjske vrste kako bi otkrio što je, odnosno gdje je u mozgu ono što je odgovorno za sjećanje. Mislio je da će samo proširiti Penfieldova otkrića, no činilo se da je sve što je radio služilo kao dokaz da je Penfield bio u krivu. Lashley je bio sklon pretjeranoj kritičnosti, ali ne posve bez razloga. Imao je dojam kao da cijelo njegovo životno djelo ima jednu jedinu, negativnu svr- hu: da opovrgne sav rad svojih prethodnika. Još jedna sveta istina u kojoj je tadašnja znanstvena zajednica bila čvrsto usidrena, a koju je Lashley aktivno pobijao, bilo je mišljenje da svaki psihološki proces

ima odgovarajući i mjerljivi fizički izraz: pomak određenog mišića, izlučivanje određene kemikalije. Još jedanput mozak je bio tek šef sale koji užurbano raspoređuje svoje goste.

Premda je ranije uglavnom eksperimentirao s primatima, sada je prešao na štakore. Izgradio im je poseban mali poligon u kojem su učili skakati kroz minijaturna vrata iza kojih ih je kao nagrada čekala hrana. Štakori koji nisu pravilno reagirali padali bi u vodu, što je još bolje naglasilo cilj vježbe.1

Kada se uvjerio da su štakori dobro ovladali rutinom, počeo je sustavno raditi na tome da im kirurškim putem izbriše to pamćenje. Premda je sam kritizirao manjkavosti drugih istraživača, i njegova kirurška metoda bila je nadriliječnička: krajnje improviziran i prenagljen postupak. Njegov laboratorijski protokol razbjesnio bi svakog modernog borca za prava životinja. Kirurške instrumente nije sterilizirao, uglavnom zbog toga što se tada to nije smatralo po- trebnim za štakore. Po svim medicinskim standardima bio je surov i nemaran kirurg, možda čak i namjerno, rane je šivao jednostavnim šavom što je bio idealan recept za infekciju mozga kod većih sisava- ca, no nije bio ništa suroviji od većine istraživača svojega vremena. Naposljetku, ni jedan od pasa Ivana Pavlova nije preživio njegove operacije mozga; svi su uginuli zbog moždanih upala ili od epilepsi- je.2 Lashley je kod svojih štakora namjeravao deaktivirati pojedine dijelove mozga kako bi otkrio gdje se skriva dragocjeni ključ za spe- cifična sjećanja. Za taj osjetljiv zadatak upotrebljavao je ženino kovr- čalo za kosu (!) i jednostavno spaljivao dio koji je želio odstraniti.3

Njegovi prvi pokušaji da otkrije mjesto specifičnih sjećanja pro- pali su; iako su štakori ponekad i bili fizički oslabljeni, i dalje su se točno sjećali onoga što su bili naučili. Pržio je sve veće i veće dijelove njihovog mozga, no još uvijek su uspijevali skočiti kroz vratašca. Las- hley je sa svojim uvijačem postao čak još liberalniji, te je započeo su- stavno obrađivati jedan po jedan dio štakorskih mozgova, no i dalje se činilo da to nema nikakvog utjecaja na štakorovu sposobnost sje- ćanja. Čak i kada je oštetio veliku većinu mozga pojedinih štakora - a uvijač je prouzročio više štete od bilo kakvog čistog kirurškog reza - njihove su motoričke sposobnosti možda bile oslabljene, tako da su neskladno teturali, no štakori su se još uvijek sjećali svoje rutine.

Premda su ti rezultati u jednu ruku predstavljali neuspjeh, odgo- varali su ikonoklastu u Laashleyu. Štakori su potvrdili ono u što je dugo sumnjao. Još 1929. godine, u svojoj monografiji Moždani

mehanizmi i inteligencija, radu nevelika opsega koji je postao poznat zbog svojih radikalnih postavki, predstavio je svoj pogled da je kor- tikalna funkcija posvuda jednako potentna.4 Kasnije je zapisao da je sav njegov eksperimentalni rad doveo do neizbježnog zaključka da

«učenje ustvari uopće nije moguće».5 Na području kognicije mozak je u svakom pogledu bio kaša.6

Za Karla Pribrama, mladog neurokirurga koji se preselio na Flo- ridu isključivo kako bi mogao istraživati zajedno s velikim znanstve- nikom, Lashleyevi neuspješni pokusi bili su pravo otkriće. Pribram, koji je u antikvarijatu za deset centa kupio Lashleyevu monografiju, po dolasku na Floridu neustrašivo je izazivao njezine sporne točke s istim žarom kojim je Lashley napadao svoje kolege. Bistar i ambici- ozan vježbenik potaknuo je Lashleya, te ga je s vremenom prihvatio gotovo kao vlastitog sina.

Svi Pribramovi pogledi na sjećanje i više kognitivne moždane procese bili su okrenuti naglavačke. Ako ne postoje određene točke u kojima bi bila pohranjena specifična sjećanja - a Lashley je jednog za drugim spalio sve dijelove štakorova mozga - tada naša sjećanja, a možda i drugi viši kognitivni procesi, ustvari, sve što nazivamo

«percepcija» , moraju na neki način biti raspodijeljeni po cijelom mozgu.

Pribram je 1948. godine, u svojoj dvadeset i devetoj godini, pri- hvatio mjesto na sveučilištu Yale koje je imalo najbolji neurološki laboratorij na svijetu. Namjeravao je istraživati funkcije frontalnog korteksa (čeonog dijela moždane kore) kod majmuna kako bi po- kušao shvatiti učinke frontalne lobotomije koja se u to vrijeme obavljala na tisućama pacijenata. Poučavanje i istraživanje privlačili su ga mnogo više od unosnog života neurokirurga; nekoliko godina kasnije usprkos relativno skromnoj profesorskoj plaći odbio je ponudu za posao s plaćom od sto tisuća dolara u njujorškoj bolnici Mount Sinai. Poput Edgara Mitchella i Pribram se uvijek smatrao istraživačem, a ne liječnikom; kao osmogodišnjak najmanje je dese- tak puta pročitao knjigu o podvizima generala Byrda na Sjevernom polu. Za dječaka koji je u toj dobi došao iz Beča, Amerika je predsta- vljala novo istraživačko područje. Pribram je bio sin slavnog biologa koji se 1927. godine sa svojom obitelji preselio u SAD jer je smatrao da ratom iscrpljena i osiromašena Europa nije primjereno mjesto za odgoj djeteta. Kada je Karl odrastao, možda zbog svoje nejake građe i zbog toga što zaista nije bio tip za odvažne ekspedicije (u zrelijim

godinama izgledao je kao patuljasta verzija Alberta Einsteina, s je- dnakom dostojanstvenom draperijom bijele kose koja je sezala do ramena), za svoje je istraživačko područje odabrao ljudski mozak.

Nakon što je napustio Lashleya i Floridu proveo je dvadeset godina proučavajući tajne u vezi s organizacijom mozga, percepcije i svijesti. Osmislio je vlastite pokuse na majmunima i mačkama, te pedantno izvodio sustavne studije ne bi li otkrio funkcije pojedinih dijelova mozga. Njegov iznimno uspješan laboratorij među prvima je otkrio lokacije kognitivnih procesa, osjećaja i motivacije. Njegovi su pokusi jasno dokazali da sve te funkcije imaju specifične adrese u mozgu - otkriće koje je morao, iako teška srca, prihvatiti i Lashley.

Najviše mu je muke zadavao temeljni paradoks: kognitivni pro- cesi imaju vrlo precizne lokacije u mozgu, no same procese unutar tih lokacija očito određuje, kao što se izrazio Lashley «mnoštvo po- dražaja ... koji nisu u vezi s dotičnim živčanim stanicama«.7 Istina je da dijelovi mozga obavljaju specifične funkcije, no čini se da stvarnu obradu podataka izvodi nešto što je bazičnije od pojedinačnih ne- urona - u svakom slučaju, nešto što nije ograničeno na određenu skupinu stanica. Na primjer, izgledalo je da je pohranjeno sjećanje raspodijeljeno po određenoj lokaciji, a ponekad i preko nje. No, koji mehanizam to omogućava?

I Pribram je, kao i Lashley, u svojem ranom radu o višim spo- znajnim funkcijama došao u proturječje s prihvaćenom mudrošću tog vremena. Prema priznatom stajalištu, koje je većinom još i danas prihvaćeno, oko «vidi» tako što fotografsku sliku prizora ili predmeta reproducira na kortikalnu površinu mozga, na dio koji kao unutarnji filmski projektor prihvaća i interpretira viđeno. Ako je to točno, tada bi električna aktivnost u vizualnom korteksu morala točno odražavati ono što je predmet gledanja, a to je do neke mjere točno samo na vrlo gruboj razini. Lashley je u brojnim eksperimentima otkrio da može prerezati praktički cijeli optički živac mačke, a da to ne smanji njezinu sposobnost da vidi što radi. Na njegovo veliko iznenađenje, mačka je očito i dalje vidjela sve pojedinosti, i mogla je obavljati složene vizualne zadatke kao i prije.8

U drugim su pokusima Pribram i njegovi suradnici uvježbali majmuna da pritisne određenu polugu kada mu se pokaže kartica s crtama. Na vizualni korteks majmuna postavili su elektrode koje su trebale registrirati moždane valove kada majmun vidi krug, odnosno crte. Pribram je tim pokusom želio saznati isključivo razlikuju li se

moždani valovi s obzirom na oblik na kartici. Umjesto toga, otkrio je da je majmunov mozak pored različitih uzoraka na kartici registri- rao i da li je majmun pritisnuo pravu polugu ili ne, te čak i njegovu namjeru da pritisne polugu prije no što bi to učinio. Dobiveni rezul- tat uvjerio je Pribrama da se zapovijed formulira u višim sferama mozga i odande odašilje do primarnijih prijemnika. To znači da se u mozgu događa nešto daleko složenije od tadašnjeg općenitog uvje- renja prema kojem vidimo i odgovaramo na vanjske podražaje uz pomoć jednostavnog tunelskog toka informacija koji teče od naših osjetilnih organa do mozga, a iz njega u mišiće i žlijezde.9

Pribram je posvetio nekoliko godina istraživanjima s mjerenjem moždane aktivnosti majmuna za vrijeme obavljanja pojedinih za- dataka kako bi otkrio može li detaljnije izdvojiti točnu lokaciju u kojoj se percipiraju uzorci i boje. Ta su istraživanja pružila dodatne dokaze da su moždane reakcije raspoređene preko cijele moždane kore. U sljedećem istraživanju, kojega je za promjenu proveo na mladim mačkama kojima su usadili kontaktne leće s vodoravnim, odnosno okomitim crtama, Pribramova je skupina otkrila da se po- našanje vodoravno orijentiranih mačaka nije zamjetno razlikovalo od okomito orijentiranih, premda su njihove moždane stanice sada bile orijentirane horizontalno odnosno, vertikalno. To je značilo da percepcija nije povezana s detekcijom crta.10 Ti eksperimenti, kao i pokusi drugih znanstvenika kao što je bio Lashley proturječili su mnogim prevladavajućim neurološkim teorijama  o percepciji. Pribram je bio uvjeren da je unutrašnja projekcija slika pogrešna pretpostavka i da mora postojati neki drugi mehanizam koji nam omogućava da opažamo svijet oko sebe.11

Pribram je 1958. godine iz Yalea prešao u Centar za napredne studije behavijorističkih znanosti u okviru sveučilišta Stanford. Mo- žda nikada ne bi izradio alternativnu teoriju da njegov prijatelj Jack Hilgard, poznati psiholog sa Stanforda, 1964. godine nije pisao novu verziju udžbenika za koju je trebao neke novije teorije o čovjekovoj percepciji. Problem je za Pribrama bio u tome što je odbacio stare ideje o oblikovanju električnih «slika» u mozgu - o navodnom po- dudaranju između slika u vanjskom svijetu i električkom paljenju mozga - a zbog svojih vlastitih istraživanja s majmunima bio je krajnje skeptičan i glede najnovije i najpopularnije teorije o perce- pciji prema kojoj spoznajemo svijet uz pomoć linijskih detektora. Naime, prema toj teoriji mozak bi samo za fokusiranje na lice trebao

napraviti golemi izračun svaki puta kada bi se odmaknuli za ne- koliko centimetara. Hilgard je uporno navaljivao, no Pribram nije znao kakvu bi teoriju mogao ponuditi svom prijatelju pa je napinjao mozak ne bi li pronašao kakvu pozitivnu alternativu. Tada je jedan njegov kolega naišao na članak u časopisu Scientific American kojega je napisao Sir John Eccles, istaknuti australski fiziolog, i u njemu postulirao da bi mašta mogla biti povezana s mikrovalovima u mo- zgu. Samo tjedan dana kasnije izašao je još jedan zanimljiv članak u kojemu je Emmet Leith, inženjer sa sveučilišta u Michiganu, pisao o lomu laserskih zraka i novoj tehnologiji - optičkoj holografiji.12

Cijelo je vrijeme bila tu, tik pred njegovim nosom! Tražio je baš takvu poredbu. Izgledalo je da je koncept valnih fronti i holografija predstavljao odgovor na pitanja koja si je postavljao dvadeset godina. Lashlev je već bio postavio hipotezu o uzorcima valne interferencije u mozgu, ali ju je napustio zato što nije mogao zamisliti na koji bi način ti uzorci mogli nastati u moždanoj kori.13 Ecclesove ideje riješile su problem. Pribram je sada razmišljao da mozak mora na neki način «čitati» informacije, pretvarajući obične slike u valno interferencijske uzorke i ponovno u virtualne slike, kao što to čini laserski hologram. Još jedna tajna koju je razriješila usporedba s ho- logramom bilo je sjećanje koje nije smješteno na nekom određenom mjestu, nego je raspodijeljeno posvuda, na način da svaki dio sadrži cjelinu.

Na konferenciji UNESCO-a u Parizu Pribram je upoznao Den- nisa Gabora koji je dobio Nobelovu nagradu za otkriće holografije, kada je četrdesetih godina prošlog stoljeća pokušao izraditi mikro- skop pomoću kojeg bi se mogao vidjeti atom. Gabor, prvi inženjer koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku, radio je na matematici svjetlosnih zraka i valnih duljina, pri čemu je došao do iznimnog otkrića: ako prelomite svjetlosnu zraku, njome fotografirate razli- čite predmete i pohranite te informacije kao valno interferencijske uzorke, dobit ćete bolju sliku cjeline nego pri običnom načinu foto- grafiranja u kojem se snimanjem pojedinih točki dobiju samo dvije plošne dimenzije. Gabor je za svoje matematičke izračune koristio Fourierove preobrazbe, niz jednadžbi koje je na početku devetnae- stog stoljeća razvio francuski matematičar Jean Fourier. Fourier je najprije počeo raditi na svojem sustavu analize koji je i dan danas neizbježno sredstvo u matematici i računanju, kada je na Napoleo- nov zahtjev izračunao optimalni interval između pucnjeva iz topa

tako da se cijev ne pregrije. Pomoću Fourierove metode kasnije su i najsloženije uzorke uspjeli raščlaniti i točno opisati matematičkim jezikom koji opisuje odnos između kvantnih valova. Bilo koju opti- čku sliku moguće je pretvoriti u matematički ekvivalent interferen- cijskih uzoraka, odnosno informaciju koja je rezultat uzajamnog preklapanja valova. U toj se tehnici i nešto što se nalazi u vremenu i prostoru prenosi u «spektralno područje«, neku vrstu bezvremenog i bezprostornog stenograma za odnose među valovima, mjereno kao energija. Kod tih jednadžbi elegantno je i to što ih isto tako možemo upotrebljavati u suprotnom smjeru, na način da uzmemo sve komponente valne interakcije - njihovu frekvenciju, amplitudu i fazu

-  i iskoristimo ih za rekonstruiranje proizvoljne slike.14

Navečer, kada su se našli, Pribram i Gabor su ispijali pamćenja vrijednu bocu Beaujolaisa, te kompliciranim Fourierovim jedna- džbama ispunili tri ubrusa da bi matematički izveli kako mozak obavlja složeni zadatak odgovaranja na određene valno interferen- cijske uzorke i njihovog pretvaranja u slike.15 Preostalo je još mnogo pojedinosti koje je trebalo razraditi u laboratoriju; teorija još nije bila zgotovljena. Međutim, u jedno su bili uvjereni: percepcija je posljedica kompleksnog čitanja i pretvaranja informacija na nekoj drugoj razini stvarnosti.

Da bismo lakše razumjeli kako je to moguće, dobro je poznavati neka posebna svojstva valova koja najbolje ilustrira laserski optički hologram, usporedba koja je toliko plijenila Pribramovu maštu. Kod klasičnog laserskog holograma laserska zraka je prelomljena. Jedan se dio odbija od predmeta - recimo, čajne šalice od kineskog porcu- lana - a drugi dio se odbija od nekoliko zrcala. Oba dijela se potom ponovno združuju, te ih hvatamo na fotografski film. Rezultat na fotografskoj ploči, koji predstavlja interferencijski uzorak tih valova, izgleda jednostavno kao niz krivulja ili koncentričnih kružnica.

Međutim, kada kroz film pošaljemo zraku iz iste vrste lasera, prikaže nam se iznimno živa, vrlo detaljna i trodimenzionalna slika šalice koja lebdi u prostoru (primjer za to je princeza Leia čiju je sliku na taj način izradio R2D2 u prvom filmu serijala Ratovi zvijezda). Mehanizam koji stoji iza toga povezan je sa svojstvima valova koja im omogućavaju da dekodiraju informacije, ali i s posebnom značaj- kom laserske zrake koja baca čistu svjetlost jedne jedine valne dulji- ne, pa je stoga, kao takav, idealan izvor za stvaranje interferencijskih uzoraka. Kada obje prelomljene zrake dođu na fotografsku ploču,

jedna polovica donosi uzorke svjetlosnog izvora, a druga konfigu- raciju čajne šalice, nakon čega obje zajedno interferiraju. Kada film osvijetlimo istovrsnim svjetlosnim izvorom dobijemo sliku koja je na njemu otisnuta. Još jedno neobično svojstvo holografije je da svaki djelić kodiranih informacija sadrži cjelovitu sliku; razrežemo li fotografsku ploču na komadiće i laserskom zrakom osvijetlimo bilo koji komadić, dobit ćemo čitavu sliku šalice.

Premda je poredba s hologramom Pribramu bila važna, pravi značaj njegovog otkrića nije bila sama holografija, koja priziva men- talnu sliku trodimenzionalne fantomske projekcije, kao ni činjenica da je svemir samo naša projekcija. Za nj je bilo važno da kvantni va- lovi imaju jedinstvenu sposobnost pohranjivanja ogromnih količina informacija - u cijelosti i trodimenzionalno - te da naš mozak može čitati te informacije i odatle kreirati svijet. Konačno je pronašao me- haničku napravu koja točno odražava način na koji mozak doista djeluje: kako stvara slike, kako ih pohranjuje, te kako ih po potrebi priziva ili povezuje s nečim drugim. I najvažnije, pronađen je ključ za najveću Pribramovu zagonetku: kako je moguće da su zadaci u mozgu lokalizirani, a obrađuju se, odnosno pohranjuju u većoj cjelini. U određenom je smislu holografija samo prikladan stenogram za valnu interferenciju - jezik Polja.

Posljednji važan aspekt Pribramove Moždane teorije, koju je predstavio nešto kasnije, bio je povezan s još jednim Gaborovim otkrićem. Gabor je, uz pomoć iste matematike koju je Heisenberg u kvantnoj fizici upotrijebio za komunikacije, izveo maksimalnu količinu u koju je moguće stisnuti telefonsku poruku preko preko- atlantskog kabla. Pribram je, zajedno s nekoliko kolega, Gaborovu hipotezu dodatno razvio u matematičkom modelu koji je pokazao da ista matematika opisuje i procese u ljudskom mozgu. Došao je do toliko radikalnog zaključka da je to bilo gotovo nezamislivo; naime, da vruća, živa tvar kao što je mozak funkcionira po zakonima ču- dnog svijeta kvantne teorije.

Kada promatramo svijet, teoretizirao je Pribram, ne vidimo samo grube stvari, "palice i kamenje", već opažamo na mnogo dubljoj razini. Naš mozak sam sa sobom i s ostalim dijelovima ti- jela primarno ne komunicira riječima ili slikama, a ni bitovima ili kemijskim impulsima, nego se služi jezikom valne interferencije: jezikom faza, amplituda i frekvencija u «spektralnoj domeni». Pre-

dmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se

«uskladimo» s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegovoj valnoj duljini.

Naš je mozak poput klavira. Kada promatramo neku stvar u vanjskom svijetu, određeni dijelovi mozga rezoniraju na određenim frekvencijama. Kod pojedinih točaka na koje smo obratili pažnju naš mozak pritišće samo određene tipke koje aktiviraju strune s određe- nom duljinom i frekvencijom.16 Tu informaciju potom preuzimaju obični elektrokemijski krugovi u mozgu, baš kao što vibracije struna počnu rezonirati u cijelom klaviru.

Pribram je pomislio da svaki puta kada nešto ugledamo ne

«vidimo» sliku tog objekta negdje u stražnjem dijelu naših glava ili iza očne mrežnice, nego u tri dimenzije i u vanjskom svijetu. Mora biti da stvaramo virtualnu sliku danog objekta te ju projiciramo u prostor, na isto mjesto na kojem se nalazi stvarni objekt, tako da se objekt i naša percepcija tog objekta poklapaju. A to znači da je vje- ština gledanja ustvari vještina transformiranja. Samim činom pro- matranja na neki način transformiramo bezvremeni i bezprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan (odvojen) svijet prostora i vremena: svijet same jabuke koju vidimo pred so- bom. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzorke i pretvori ih u trodimenzionalne slike. Takva virtualna projekcija je potrebna zato što za jabukom posežemo tamo gdje se ona doista nalazi, a ne negdje u našoj glavi. Ako cijelo vrijeme projiciramo slike u vanjski prostor, tada je naša slika svijeta zaista virtualna stvarnost.

Pribramova teorija govori da kada nešto primijetimo, određene frekvencije počnu rezonirati s neuronima u našem mozgu. Ti neuroni šalju informaciju o tim frekvencijama sljedećoj skupini neurona. Drugi set neurona prevede te rezonancije po Fourierovim jednadžbama, a dobivene podatke šalje trećoj skupini neurona, pa oni počinju stvarati uzorak s kojim u vanjskom svijetu naposljetku stvorimo virtualnu sliku jabuke na vrhu posude s voćem.17 Taj tro- struki postupak omogućava mozgu da odvojene slike mnogo lakše stavi u uzajamni odnos, što se bez teškoća postiže sa stenogramima interferencijskih valova; to bi bilo vrlo nezgodno s pravim, realnim slikama.

Nakon viđenja - razmišljao je dalje Pribram - mozak procesira informacije u stenogramu valno frekvencijskih uzoraka, te ih raspr-

ši u distributivnoj mreži po cijelom mozgu, kao lokalna računalna mreža koja kopira sve glavne upute brojnim djelatnicima u velikom poduzeću. Pohranjivanje sjećanja u valno interferencijskim uzorci- ma iznimno je djelotvorno i moglo bi objasniti zašto je ljudsko sje- ćanje toliko opsežno. Valovi mogu sadržavati nezamislive količine podataka - daleko više od 280 trilijuna (280.000.000.000.000.000.

000) bitova informacija, što navodno predstavlja prosječno ljudsko sjećanje prikupljeno tijekom prosječnog životnog vijeka.18 Napra- vljeni su izračuni koji govore da bi se s holografskim interferen- cijskim uzorcima cjelokupnu Kongresnu knjižnicu SAD-a, u kojoj su pohranjene gotovo sve do sada objavljene knjige na engleskom jeziku, moglo stisnuti u kocku šećera. Holografski model objašnjava i trenutačnost prisjećanja koje je često u obliku trodimenzionalne slike. Pribramove teorije o raspodijeljenoj ulozi sjećanja i jeziku val- nih fronti u mozgu naišle su na veliku nevjericu, osobito šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su i prvi put objavljene. Jedan od onih koji su najviše ismijavali Pribramovu teoriju o distribuiranom sje- ćanju bio je Paul Pietsch, biolog na sveučilištu u Indiani. Pietsch je u svojim ranijim pokusima otkrio da se daždevnjaku može odstraniti glava i da životinja, premda postane komatozna, ponovno funkcio- nirati kada mu se mozak vrati na mjesto. Ukoliko je Pribram imao pravo, tada bi bilo moguće odstraniti ili ispremiješati daždevnjakov mozak a da to ne utječe na njegovo uobičajeno funkcioniranje. Međutim, Pietsch je bio uvjeren da Pribram griješi, a njegova odlu- čnosti da to i dokaže bila je upravo strasna. U više od sedam stotina pokusa izrezao je velik broj daždevnjakovih mozgova, a prije negoli bi ih stavio natrag, 'prčkao' je po njima na sve moguće načine.. U uzastopnim pokusima okrenuo je, izrezao na kriške, odrezao, izmi- ješao, pa čak i samlio mozgove svojih pokusnih životinja. Međutim, bez obzira koliko brutalno ih iznakazio, ili okrnjio, nakon što je da- ždevnjacima vratio ono što je od mozga ostalo oni su se oporavili, i opet počeli ponašati kao i prije. Od potpunog skeptika Pietsch je postao preobraćenik koji vjeruje u Pribramovu teoriju da je sjećanje raspoređeno po cijelom mozgu.20

Godine 1979. Pribramovu je teoriju potvrdio i bračni tandem neurofiziologa s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Russell i Ka- ren DeValois konvertirali su jednostavne karo-uzorke šahovnice u Fourierove valove i otkrili da moždane stanice mačaka i majmuna ne odgovaraju na same vizualne uzorke nego na interferencijske

uzorke valova koji ih tvore. Bezbrojna istraživanja, koja su DeValoi- sovi opisali u knjizi Prostorno gledanje,21 govore da su brojne stanice u vizualnom sustavu usklađene s određenim frekvencijama. Druga istraživanja Fergusa Campbella iz Cambridgea u Engleskoj, kao i brojnih drugih laboratorija, također su potvrdila da je kora ljudskog mozga ugođena na određene frekvencije.22 U toj činjenici možda leži objašnjenje zašto određene stvari prepoznajemo kao jednake premda su po veličini vrlo različite.

Pribram je dokazao i da je mozak visoko-razlučivi analizator fre- kvencija. Pokazao je, naime, da mozak sadržava posebnu «omotni- cu» ili mehanizam koji ograničava u suprotnom neograničeni dotok valnih informacija; na taj način nismo bombardirani beskonačnim brojem valnih informacija iz polja nulte točke.23

U vlastitim laboratorijskim istraživanjima Pribram je potvrdio da vizualni korteks mačaka i majmuna odgovara na ograničen opseg frekvencija.24 Russell DeValois i njegovi kolege također su pokazali da su receptivna polja u neuronima moždane kore ugođena na vrlo malen opseg frekvencija.25 I Campbell s Cambridgea u svojim je istraživanjima na mačkama i ljudima demonstrirao da neuroni u mozgu odgovaraju na ograničen frekvencijski pojas.26 Pribram je u jednom trenutku tijekom svojih istraživanja naletio i na rad Rusa Nikolaja Bernsteina. On je na film snimio ljude koji su se odjenuli u crne kostime s bijelim prugama i točkama koji su označavali udove

-   nešto slično klasičnom kostimu kostura za Noć vještica. Sudionici na snimanju zamoljeni su da plešu ispred crne pozadine. Pri obradi filmske snimke moglo se vidjeti tek nizove bijelih točaka koje su se pomicale u kontinuiranom uzorku u obliku vala. Nakon analize valova Bernstein je na svoje zaprepaštenje otkrio da je sve ritmičke pokrete moguće tako točno prevesti u Fourierove trigonometrijske zbrojeve da je sljedeće pokrete plesača mogao predvidjeti do «to- čnosti od nekoliko milimetara«.27

Činjenica da se gibanje može formalno prevesti u Fourierove jednadžbe dovela je Pribrama do zaključka da se i komuniciranje moždanih valova s tijelom najvjerojatnije odvija u obliku valova i uzoraka, a ne u obliku slika.28 Mozak očito ima sposobnost da ana- lizira gibanje, raščlani ga na valne frekvencije, te da taj valni uzorak stenogramski raspodijeli po ostatku tijela. Nelokalan i istovremen prijenos informacija do mnogih dijelova objasnio je kako složene zadatke - kao što je, na primjer, vožnja automobila - možemo bez

većih poteškoća obavljati uz pomoć više dijelova tijela. Obrazložio je i na koji način možemo tako brzo naučiti ponoviti neki zadatak. Pribram je u literaturi naišao na istraživanja koja su dokazivala da i naša druga osjetila (miris, okus i sluh) djeluju na temelju analizira- nja frekvencija.29

U vlastitim proučavanjima provedenim na mačkama, u kojima je registrirao frekvencije njihovog motoričkog korteksa kada se nji- hova desna šapa pomicala gore-dolje, Pribram je došao do otkrića da pojedine stanice u mačkinom motoričkom korteksu, slično kao i u vizualnom, odgovaraju tek na ograničeni broj frekvencija pokreta, baš kao što pojedine strune u klaviru odgovaraju na ograničen opseg frekvencija.30

Pribram se mučio ne bi li otkrio gdje bi se neki, tako zamršeni proces dekodiranja i transformiranja valnih fronti mogao odvijati. Tada mu je sinulo da područje u mozgu u kojem bi mogli nastajati valno interferencijski uzorci nije u nekoj posebnoj stanici, nego u prostoru između stanica! Na završetku svakog neurona, osnovne jedinice moždane stanice, nalaze se sinapse u kojima se stvaraju ke- mijski naboji koji naposljetku prouzroče elektronsko paljenje, a ono preko međustaničnih prostora prelazi na druge neurone. U istim prostorima dendriti - sitna vlakna od živčanih završetaka, koja se zibaju naprijed-natrag kao žitno klasje na laganom vjetru - oda- šiljući i primajući vlastite električne valne impulse komuniciraju s drugim neuronima. Ti «potencijali polaganih valova» protječu kroz gliju, potporno tkivo koje okružuje neurone, u kojoj se nježno dodiruju ili čak sudaraju s drugim valovima. To prometno križanje, mjesto neprekidne gužve i susretanja elektromagnetnih komunika- cija između sinapsi i dendrita, najvjerojatnije je mjesto za prijem i analiziranje valnih frekvencija te stvaranje holografskih slika, budući da ti valni uzorci cijelo vrijeme križaju svoje putove i stvaraju na stotine i tisuće valno interferencijskih uzoraka.

Pribram je slutio da ti valni sudari stvaraju slikovne predodžbe u našem mozgu. Kada nešto opažamo, to nije posljedica aktivnosti samih neurona nego djelatnost određenih područja dendrita, raspo- dijeljenih po cijelom mozgu, koji se ponašaju poput radio postaje koja je namještena da rezonira samo na određenim frekvencijama. To je slično kao kada bi preko cijele glave imali raspoređen velik broj klavirskih struna, od kojih bi pri sviranju određene note zatitrale samo neke od njih.

Pribram je najvećim dijelom prepustio drugima testiranje svojih stavova; nije želio da ga povezuju s njegovim revolucionarnim postavkama kako ne bi doveo u pitanje svoj inače tradicionalniji la- boratorijski rad. Njegova je teorija nekoliko godina stajala po strani. Morao je čekati nekoliko desetljeća da ga u razmišljanjima dostignu i drugi pioniri znanstvene zajednice. Najvažnija potvrda stigla mu je iz neočekivanog izvora: od Nijemca koji je želio poboljšati uređaj za medicinsku dijagnostiku.

Walter Schempp, profesor matematike sa Sveučilišta u njema- čkom Siegenu, bio je uvjeren da samo nastavlja djelo svojega pret- hodnika Johannesa Keplera, astronoma koji je živio na prijelazu iz šesnaestog u sedamnaesto stoljeće. Kepler je u knjizi Harmonice Mundi iznio slavnu tvrdnju da ljudi na Zemlji mogu čuti glazbu zvijezda. Keplerovi suvremenici smatrali su ga ludim. To je bilo če- tiristo godina prije no što su dva američka znanstvenika dokazala da glazba nebesa zaista postoji. Naime, 1993. godine Hulse i Taylor dobili su Nobelovu nagradu za otkriće binarnih pulsara: zvijezda koje odašilju pulsirajuće elektromagnetske valove. Najosjetljivija oprema postavljena na jednom od najviših dijelova svijeta, visoko na planinskom vrhu u portorikanskom Arecibu, uz pomoć radijskih valova registrira dokaz o njihovom postojanju.

Na čast svojemu prethodniku Walter je specijalizirao matematiku analize harmonija, odnosno frekvencija i faza zvučnih valova. Jednoga dana, dok je sjedio u svojem vrtu - njegov trogodišnji sin tada je bio bolestan - sinulo mu je da bi se iz zvučnih valova mogle izdvojiti trodimenzionalne slike. Iako nije čitao Gabora, izveo je vlastitu holografsku hipotezu rekonstruiranu iz matematičke teorije. U svojim matematičkim knjigama uzalud je tražio reference, no nakon što se upoznao sa spoznajama u optičkoj teoriji, naišao je na Gaborov rad.

Godine 1986. Walter je objavio knjigu u kojoj je matematički dokazao da se iz odjeka radarskih valova može napraviti hologram; knjiga je postala klasik u radarskoj teoriji. Schempp je počeo ra- zmišljati da bi se ista načela valne holografije mogla primijeniti na magnetno rezonantno snimanje (magnetic resonance imaging ili MRI), medicinskom aparatu za proučavanje mekih tjelesnih tkiva koji je tada bio još u povojima. Međutim, kada se raspitao, ubrzo je shvatio da ljudi koji su razvili i upotrebljavali te uređaje vrlo slabo

razumiju sam način rada MRI-a . Tehnologija je bila tako primitivna da su je upotrebljavali isključivo intuitivno, a pacijenti su za vrijeme skeniranja morali sjediti četiri sata, pa i više. Walter je bio krajnje nezadovoljan tadašnjom MRI tehnologijom, budući da je znao da bi bilo relativno lako poboljšati uređaj kako bi se dobile oštrije slike.

Međutim, takav bi pothvat zahtijevao nevjerojatnu predanost od tada pedesetogodišnjeg Schemppa koji je, unatoč činjenici da je imao mladu obitelj, zbog svoje prosijede kose i melankolične prirode izgledao stariji no što je bio. Prije same uporabe te opreme morao bi se školovati za liječnika te dovršiti studij medicine, biologije i radiologije. Najprije je prihvatio ponuđeno mjesto u marylandskoj medicinskoj školi Johns Hopkins u Baltimoru koja je imala najbolji radiološki odjel u Sjedinjenim Državama, a praksu je obavio u općoj bolnici Massachusetts koja je udružena s MIT-om. Nakon što je do- bio i profesuru iz radiologije u Ziirichu, konačno se mogao vratiti u Njemačku gdje je sada imao odgovarajuće kvalifikacije da službeno počne raditi na stroju.

Slikanje mozga i mekih tjelesnih tkiva uz pomoć MRI-ja obično se sastoji od otkrivanja vode koja je skrivena u različitim kutićima i pukotinama. Da biste to napravili morate pronaći jezgre vodenih molekula koje su raspršene po cijelom mozgu. Protoni se kao maleni magneti vrte oko svoje osi, pa ih zato često najlakše lociramo uz po- moć magnetnog polja. Ono prouzroči da se njihova vrtnja ubrza sve do točke kada se jezgre počnu ponašati kao mikroskopski žiroskopi i nekontrolirano se vrtjeti. Sva ta molekularna manipulacija potrebna je da bi se vodene molekule «izdale», nakon čega ih MRI može locirati, te naposljetku ekstrahirati sliku mekih tkiva u mozgu.

Kada molekule počnu usporavati, odašilju radijaciju. Walter je otkrio da to zračenje sadrži kodirane informacije o tijelu koje stroj može registrirati i upotrijebiti za rekonstrukciju trodimenzionalne slike tijela. Ekstrahirane informacije su kodirani hologram možda- nog režnja ili kakvog drugog dijela tijela kojeg želimo proučiti. In- formacije dobivene od mnogih režnjeva na kraju udružujemo te ih s Fourierovim jednadžbama pretvorimo u optičku sliku.

Schempp je revolucionirao MRI uređaje i o tome napisao udžbe- nik u kojemu je pokazao da magnetno rezonantno slikanje funkcio- nira poput holografije; uskoro poslije toga postao je svjetski autoritet za strojni i funkcionalni MRI kojim je ustvari moguće promatrati

moždanu aktivnost koju prouzroče osjetilni podražaji.31 Zahvaljujući njegovim poboljšanjima vrijeme potrebno da pacijenti mirno sjede skraćena su sa četiri sata na dvadeset minuta. Međutim, tada se zapitao mogu li se matematika i teorija tog stroja primijeniti i na biološke sustave. Svoju teoriju nazvao je «kvantna holografija» jer je otkrio da su sve vrste informacija o predmetima, zajedno s njihovim trodimenzionalnim oblikom, sadržane u kvantnim fluktuacijama polja nulte točke, te da je te informacije moguće ponovno prizvati i sastaviti u trodimenzionalnu sliku. Schempp je otkrio, kao što je bio pretkazao Puthoff, da je polje nulte točke golemo skladište sje- ćanja. MRI uređaji, uz pomoć Fourierove transformacije slika, mogli su uzeti informacije pohranjene u polju nulte točke i pretvoriti ih u slike. Ono pravo pitanje koje si je postavljao daleko je nadilazilo razmišljanje o mogućnosti postizanja oštrije slike u MRI. U stvari ga je zanimalo jesu li njegove matematičke jednadžbe ključ koji otvara vrata ljudskog mozga.

Dok je razmišljao o široj primjeni svojih teorija, Walter je naišao na rad Petera Marcera, britanskog fizičara koji je najprije radio s Denisom Gaborom, kao njegov student i kolega, a potom je otišao u švicarski CERN. Marcer je i sam obavio nekoliko izračuna zasno- vanih na valnoj teoriji i zvuku, te je imao vlastitu teoriju za koju je intuitivno osjećao da ju je moguće primijeniti na ljudski mozak. Problem je bio u tome što je njegova teorija bila apstraktna, a za njezinu konkretizaciju bilo je potrebno još mnogo matematičkog učvršćivanja. Početkom devedesetih nazvao ga je Walter Schempp čiji rad je predstavljao spas za Peterovu hipotezu. Njegov vlastiti rad utemeljio je u nešto uređeno i matematičko.

Prema Marcerovom mišljenju Walterov je stroj  djelovao na temelju istog onog principa koji je Karl Pribram izveo za ljudski mozak: čitanje prirodnog zračenja i emisija iz polja nulte točke. Me- đutim, Walter ne samo da je imao matematički nacrt načina obrade podataka u mozgu koji je odgovarao matematičkoj demonstraciji teorija Karla Pribrama; Peter je uvidio da on ima i stroj koji je već radio sukladno tom postupku. Poput Pribramovog modela za mo- zak i Schemppov uređaj MRI imao je višestruki proces, udruživanje valno interferencijskih informacija iz raznih vidnih kutova tijela i, naposljetku, njihovo pretvaranje u virtualnu sliku. MRI je predsta- vljao eksperimentalnu potvrdu da Peterova vlastita kvantno-meha- nička teorija zaista djeluje.

Walter je doduše već bio napisao nekoliko općenitih znanstvenih članaka o primjenjivosti svojega rada na biološke sustave, no tek je u vrijeme partnerstva s Peterom započeo svoju teoriju primjenjivati na teoriju o prirodi i pojedinačnoj stanici. Zajedno su napisali više članaka, svaki put dodatno usavršavajući svoje teorije. Dvije godine kasnije Peter je prisustvovao konferenciji na kojoj je Edgar Mitchell predstavljao svoju teoriju o prirodi i čovjekovoj percepciji koja je nevjerojatno podsjećala na njegovu vlastitu. Tijekom nekoliko za- jedničkih objeda uzbuđeno su uspoređivali bilješke i odlučili da sva trojica trebaju početi tijesno surađivati. Walter je razmjenjivao infor- macije i s Pribramom dopisujući se s njim. Svi su otkrili ono na što je Pribramov rad oduvijek ukazivao, naime da se opažanje odvija na mnogo fundamentalnijoj ravni materije: u donjem svijetu kvantne čestice. Prilikom gledanja ne vidimo same predmete, nego perci- piramo samo njihove kvantne informacije, te iz njih gradimo sliku našega svijeta. Opažanje svijeta je usklađivanje s poljem nulte točke.

Stuart Hameroff, anesteziolog sa Sveučilišta u Arizoni, razmi- šljao je kako je moguće da anestetički plinovi isključuju svijest. Činilo mu se krajnje neobičnim da plinovi tako nejednakog sastava, kao što su dušikov oksid (N2O), eter (CH3CH2OCH2CH3), halotan (CF3CHClBr), kloroform (CHC13) i izofluran (CHF2OCHC1CF3) prouzrokuju gubitak svijesti.32 Tomu je očito kumovalo neko drugo svojstvo pored same kemije. Hameroff je nagađao da opći anestetici najvjerojatnije ometaju električnu aktivnost u mikrotubulama, te da to isključuje svijest. Ako je to istina, tada vrijedi i obrnuto: električna aktivnost u mikrotubulama, koje tvore unutrašnjost dendrita i neu- rona u mozgu, mora na neki način biti samo srce svijesti.

Mikrotubule (mikrocjevčice) predstavljaju skelet stanice, održa- vaju njezinu strukturu i oblik. Te mikroskopske šesterokutne rešetke od finih proteinskih vlakana, koja se nazivaju tubulini, tvore malene šuplje valjke neodređene duljine. Trinaest tubulinskih niti spiralno se omotavaju oko šuplje jezgre, a sve mikrotubule u stanici se, kao kotač sa žbicama, iz središta šire prema van, ka staničnoj membrani. Znamo da te male strukture nalik saću djeluju kao tračnice za tran- sport različitih produkata po stanicama, posebno živčanim, i da su nužne za razvlačenje kromosoma prilikom diobe stanica. Znamo i da se većina mikrotubula neprestano obnavlja, sastavlja i rastavlja, kao beskonačan komplet lego-kocaka.

Hameroff je u pokusima s mozgovima malih sisavaca otkrio, isto kao i Fritz Popp, da živo tkivo prenosi fotone, i da u određena područja mozga dopire dosta «svjetlosti».33

Činilo se da su mikrotubule izuzetni provodnici pulsova. Pulso- vi poslani na jednom kraju putuju kroz džepove proteina i nepro- mijenjeni dospijevaju do drugog kraja. Hameroff je otkrio i visok stupanj koherencije između susjednih tubula, tako da vibracija u jednoj mikrotubuli unisono rezonira preko svojih susjeda.

Hameroffu je sinulo da bi mikrotubule u stanicama dendrita i neurona mogle predstavljati neku vrstu «svjetlosnih cijevi» koje se ponašaju kao «valni vodiči» fotona, te šalju te valove od jedne sta- nice do druge, po cijelom mozgu, bez gubitka energije. Možda čak djeluju kao malene tračnice za svjetlosne valove duž cijelog tijela.34

U vremenu kada je Hameroff počeo oblikovati svoju teoriju, brojne Pribramove zamisli - koje su na početku bile posve nepoj- mljive - malo pomalo počeli su prihvaćati znanstvenici iz svih kra- jeva svijeta. Znanstvenici u istraživačkim centrima diljem planeta počeli su se slagati s predodžbom da mozak djeluje na temelju kvan- tnih procesa. Kunio Yasue, japanski kvantni fizičar iz Kyota, izveo je matematičke formulacije koje su pomogle pri razumijevanju živčanih mikroprocesa. U svojim jednadžbama je, kao i Pribram, pokazao da se moždani procesi odvijaju na kvantnoj razini, te da dendritne mreže u mozgu uz pomoć kvantne koherencije djeluju u tandemu. Jednadžbe razvijene u kvantnoj fizici precizno su opisivale to koope- rativno međudjelovanje.35 Neovisno o Hameroffu, Yasue i Mari Yibu s anesteziološkog odjela sveučilišta Okayama postavili su sličnu teoriju da kvantno obavještavanje u mozgu vjerojatno uz pomoć staničnih mikrotubula teče kroz vibracijska polja.36 Drugi su teoretizirali da se osnovne funkcije mozga najvjerojatnije temelje  na  interakciji između fiziologije mozga i polja nulte točke.37 Talijanski fizičar Ezio Insinna iz Udruženja za bioelektronska istraživanja (Bioelectronics Research Association) u vlastitom je eksperimentalnom radu s mi- krotubulama otkrio da te strukture imaju signalni mehanizam koji je vrlo vjerojatno povezan s prijenosom elektrona.38

Naposljetku je više znanstvenika, od kojih je svaki imao po djelić slagalice, stupilo u kontakt i započelo suradnju. Pribram, Yasue, Ha- meroff i Scott Hagan s Odjela za fiziku na sveučilištu McGill izradili su zajedničku teoriju o prirodi ljudske svijesti.39 Prema njihovoj su teoriji mikrotubule i dendritne membrane nalik Internetu u našem

tijelu. Uz pomoć unutrašnjih kvantnih procesa svaki neuron u mo- zgu može se u isti mah prijaviti i komunicirati s bilo kojim drugim neuronom.

Mikrotubule dovode u red neusklađene energije i stvaraju glo- balnu koherenciju valova u tijelu, takozvano suprazračenje, uslijed čega tim koherentnim valovima omogućavaju pulisranje cijelim tijelom. Kada se uspostavi koherencija, elektroni mogu putovati po svjetlosnim cijevima kao da su prozirne, što zovemo «samoizazvana prozirnost». Fotoni mogu prodrijeti do jezgre mikrotubule, te ko- municiraju s drugim fotonima po cijelom tijelu, što omogućava ko- lektivnu suradnju subatomskih čestica u mikrotubulama po cijelom mozgu. Ako ta teorija stoji, mogli bismo objasniti jedinstvo misli i svijesti, odnosno činjenicu da ne mislimo na velik broj raznovrsnih stvari odjednom.40

Zbog tog mehanizma koherencija postaje zarazna, od pojedina- čnih stanica prelazi na skupine stanica, a u mozgu s jednih skupova neurona na druge. To bi moglo objasniti trenutačno djelovanje našeg mozga koje se dogodi u vremenskom intervalu od jedne de- settisućinke do jedne tisućinke sekunde; to znači da se informacije prenose brzinom od sto tisuća metara u sekundi, a ta brzina nadilazi sposobnosti svih poznatih veza između aksona, odnosno dendrita u neuronima. Suprazračenje uzduž svjetlosnih cijevi moglo bi obra- zložiti i pojavu koja je davno primijećena - težnju uzoraka EEG-a u mozgu da se sinkroniziraju.41

Hameroff je opažao da elektroni s lakoćom klize duž tih svjetlo- snih cijevi, bez da se zapliću u svoju okolinu, odnosno smire u bilo kojem određenom, pojedinačnom stanju. To znači da mogu ostati u kvantnom stanju, stanju svih mogućih stanja, i tako mozgu omogu- ćiti da naposljetku odabire između njih. Ovo bi moglo pružiti dobro objašnjenje slobodne volje. Naš mozak u svakom trenutku obavlja kvantne izbore pri čemu odabire potencijalna stanja i ostvaruje ih.42

To je bila samo teorija koju još nisu bili podvrgli temeljitim testovima kakve je obavio Popp na svojim biofotonskim emisijama, no nešto dobre matematike i posrednih dokaza svejedno su joj davali težinu. I talijanski fizičari Del Giudice i Preparata upravo su tada objavili nekoliko eksperimentalnih dokaza u korist Hameroffo- ve teorije da se u svjetlosnim cijevima nalaze koherentna energetska polja.

Mikrotubule su šuplje i prazne; u njima je tek nešto vode. Obična voda iz slavine ili rijeke je neuređena, njezine molekule gibaju se nasumično. Međutim, Talijani su otkrili da su neke molekule vode u moždanim stanicama koherentne i da se ta koherencija proteže najmanje tri nanometra izvan staničnog citoskeleta. Na temelju toga su zaključili da je voda u mikrotubulama vrlo vjerojatno uređena upravo tako. To je bio posredan dokaz da se u unutrašnjosti odvija neka vrsta kvantnog procesa koji stvara kvantnu koherenciju koja se unutra pojavljuje.43 Pokazali su i da fokusiranje valova stvara zrake promjera petnaest nanometara što je identično veličini unutrašnje jezgre mikrotubule.44

Sva ta otkrića navela su skupinu znanstvenika na heretičnu pomisao koja se već bila rodila kod Fritz- Alberta Poppa: svijest je globalna pojava koja se odvija u cijelom tijelu, a ne samo u našem mozgu. U samoj svojoj osnovi svijest je koherentna svjetlost.

Edgar Mitchell bio je jedan od rijetkih koji je shvatio da rad Put- hoffa, Poppa, Benvenista i Pribrama - premda su istraživali neovisno jedan od drugoga - kao cjelina predstavlja ujedinjenu teoriju svijesti i materije: ostvarenje «neslomljive cjelovitosti« svijeta o čemu je go- vorio fizičar David Bohm.45 Svemir je ogromna dinamična mreža iz- mjene energija čija bazična supstancija sadrži sve moguće varijante svih mogućih oblika tvari. Priroda nije slijepa i mehanička; nasuprot, ona je otvorena, inteligentna i djeluje sa svrhom, pri čemu upotre- bljava kohezivan povratni proces učenja putem informacija koje se neprestano izmjenjuju između organizama i njihove okoline. Njezin mehanizam ujedinjavanja ne predstavlja «sretnu pogrešku» nego in- formacije koje se posvuda i istovremeno kodiraju i prenose.46

Biologija je kvantni proces. Sve tjelesne procese, uključujući staničnu komunikaciju, uzrokuju kvantne fluktuacije, kao što i sve više funkcije mozga i svijest očito djeluju na kvantnoj razini. Eksplo- zivno otkriće Waltera Schemppa o kvantnom sjećanju dovelo je do najnevjerojatnije od svih zamisli: ni sjećanje na nedavne, kao ni sje- ćanje na vremenski udaljene događaje nije locirano u našem mozgu, nego je pohranjeno u polju nulte točke. Nakon Pribramovih otkrića više je znanstvenika, među kojima i teoretičar sustava Emil Laszlo, zagovaralo zamisao da je mozak samo mehanizam za pridobivanje i iščitavanje podataka iz ultimativnog medija za pohranu - polja nulte točke.47 Pribramovi kolege iz Japana postavili su hipotezu da je ono

što zovemo sjećanje jednostavno koherentna emisija signala iz polja nulte točke, te da su daleka sjećanja strukturirane grupacije tih val- nih informacija.48 To bi moglo objasniti činjenicu da jedna majušna asocijacija mnogo puta povlači iz sjećanja cijeli niz prizora, zvukova i mirisa. Osim toga, objasnilo bi i zašto se prisjećanje, posebno kod dugoročnih sjećanja, dogodi trenutno, bez posebnog mehanizma za traženje koji bi morao pretraživati godine i godine sjećanja.

Ukoliko su ovi znanstvenici u pravu, tada naš mozak nije medij za pohranjivanje podataka nego samo prijemni mehanizam, a sjećanje je samo daljnji rođak obične percepcije. Mozak pridobiva

«stare» informacije jednako kao što obrađuje «nove»: holografskim pretvaranjem valno interferencijskih uzoraka.49 Štakori kojima je Lashley spržio mozgove u potpunosti su se sjećali svoje trke zato što sjećanje na to iskustvo nije izgorjelo. Prijemni mehanizam koji je preostao u mozgu, a za kojega je Pribram dokazao da je raspodi- jeljen po cijeloj njegovoj površini, preko Polja se ponovno uskladio s tim sjećanjem.

Neki znanstvenici idu tako daleko da pretpostavljaju kako su svi naši kognitivni procesi posljedica interakcije s poljem nulte točke.50 Takva neprestana interakcija mogla bi objasniti intuiciju i kreati- vnost, kao i pojavu da ideje dobivamo u trenutku iznenadnog uvida, ponekad u dijelovima, a ponekad i nevjerojatno cjelovite. Sasvim je moguće da je intuitivni skok jednostavno sjedinjenje koherencije u Polju.

Činjenica da ljudsko tijelo razmjenjuje informacije s nestalnim poljem kvantne fluktuacije svijetu daje mnogo dublje značenje i govori o tome da su čovjekove sposobnosti znanja i komuniciranja mnogo veće i šire nego što smo trenutno svjesni. Osim toga, ova je činjenica djelomično izbrisala granice naše individualnosti, sâm osjećaj naše odvojenosti. Ako su živi organizmi svedeni isključivo na nabijene čestice u interakciji s Poljem, koji odašilju i primaju kvan- tne informacije, gdje završavamo mi a gdje započinje ostali svijet? Je li svijet unutar našeg tijela ili negdje izvan, u Polju? I doista, više ni ne možemo govoriti o «izvan», ukoliko smo mi i ostali svijet tako inherentno međusobno povezani.

Implikacije tih ideja bile su prevelike a da bi ih se moglo ignorirati. Ideja o sustavu razmjene i uzorkovanja energije, te pohranjivanja i prizivanja sjećanja u polju nulte točke sadržavala je najrazličitije mogućnosti za ljude i njihov odnos prema njihovu svijetu. Suvreme-

ni fizičari nekoliko su desetljeća zadržavali napredak čovječanstva. Ignorirajući učinak polja nulte točke eliminirali su mogućnost uza- jamne povezanosti, i prikrili znanstveno objašnjenje mnogih vrsta čuda. «Renormalizacija» njihovih jednadžbi bila je nešto slično kao da su oduzeli Boga.