Posvećeno ženi

Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe

PROLOG

„Mnogi prekrasni regioni skrivaju se na zemlji, dragi moj Simije, jer planet Zemlja nije po svojoj prirodi ni po svojoj veličini onakav kakvim ga pretpostavljaju geografi.”

Sokrat, prema Platonu — Dialog „Fedon”, 108c

Povraćanje i groznica tresli su me u toku cijelog prijelaza. Zvukovi njištećih konja. Bebekov glas kroz vjetar izdaje uputstva tibetskim vodičima dok ja ležim na nosiljci između dva konja. Svi se ti zvukovi miješaju sa škripom tramvaja što je vjetar donosi kroz prozor bolnice na zagrebačkoj Zvijezdi.

U bijelo odjeveni tamnoputi doktori i pitanja na pomiješanom hindiju i engleskom:

—Koje je vaše zanimanje? Čime se bavi otac? Koliko zarađujete? I onda Zagreb — zarazna bolnica, poznata draga lica naših ljudi.

—Znate, snimamo samo u izuzetnim okolnostima.

—Ne brinite doktore — odgovorio sam. — I ja snimam, samo u izuzetnim okolnostima. Nadam se da vam neće biti neugodno ako se uspostavi da sam zdrav.

Nije im bilo neugodno. Nepoznata bolest. Dvadeset i devet kaverni na plućima, visoka temperatura, što ni sada, nakon četiri mjeseca ležanja još uvijek ne pada. Tu je i sjena na plućima što ne nestaje.

—Znate, vaš slučaj je poseban — govore doktori. — Vi se ipak krećete po nama nepoznatim predjelima. Svega kod vas ima, i ameba, i iscrpljenosti, i nepoznatih bakterija, i tuberkuloze neke čudne vrste!

Uglavnom spavam i sanjam. Mala soba s velikim stolom, bijelim ormarom i željeznim krevetom. Ljubazna doktorica Novak, opet topli meki san, i avantura koju proživljavam uvijek i nanovo, tražeći odgovore što leže negdje daleko u Tibetu ili možda baš ovdje, u ovom gradu, u ovoj zemlji.