U posjetu Masagetima

Koliko god moja domovina, ako tako nešto doista imam, sve druge
zemlje svijeta nesumnjivo nadmašuje svojim prednostima i divnim
ustanovama, ipak sam nedavno osjetio želju za putovanjem i pošao u
daleku zemlju Masageta u kojoj od izuma baruta nikada više nisam bio.
Vukla me želja da vidim u kojoj se mjeri taj toliko slavni i hrabri
narod, čiji su ratnici nekoć svladali Kira Velikoga, u međuvremenu
promijenio i možda prilagodio običajima ovoga doba.
I doista, svojim očekivanjima nimalo nisam precijenio hrabre
Masagete. Poput svih zemalja, koje imaju ambiciju ubrajati se među
naprednije, i zemlja Masageta odnedavna svakom strancu, koji se
približi njezinim granicama, ususret šalje reportera -ne računajući,
naravno, one slučajeve kada su to važniji, časniji i ugledniji
stranci, jer tada im se, u ovisnosti o rangu, ukazuje, dakako, mnogo
veća čast. Tako boksače ili nogometne prvake prima ministar higijene,
plivačke natjecatelje ministar kulture, a vlasnike svjetskih rekorda
predsjednik države ili njegov zamjenik. Noja sam ostao pošteđen
izljeva takve pažnje: budući da sam bio književnik, na granici me
dočekao običan novinar, ugodan mlađi čovjek zgodnog izgleda, i
zamolio me da ga prije ulaska u zemlju počastim kraćim
predstavljanjem svoga svjetonazora, a napose svoga mišljenja o
Masagetima. Taj simpatični običaj u međuvremenu je, dakle, i ovdje
uveden. "Dragi gospodine," kazao sam, "dopustite mi, s obzirom na moje
nesavršeno poznavanje vašeg divnog jezika, da se ograničim na
najhitnije. Moj svjetonazor uvijek je svjetonazor one zemlje kojom
putujem, to se samo po sebi razumije. Što se pak tiče mojih znanja o
vašoj veleslavnoj zemlji i narodu, ona potječu iz najboljega mogućega
i najčasnijega izvora, naime iz knjige 'Klio' velikoga Herodota.
Ispunjen dubokim divljenjem prema neustrašivosti njezine moćne vojske i dičnom uspomenom na vašu junačku kraljicu Tomiris, već sam u ranijim vremenima imao čast posjetiti vašu zemlju, a sada sam taj
posjet želio obnoviti."
"Hvala lijepo", rekao je pomalo mračno Masaget. "Vaše nam ime nije
nepoznato. Naše ministarstvo propagande vrlo pomno prati sve izjave u
inozemstvu o nama, pa nam tako nije promaklo da ste vi autor
tridesetak redaka o masagetskim običajima koje ste objavili u
novinama. Bit će mi čast pratiti vas na vašem sadašnjem putu po našoj
zemlji i skrbiti se da uspijete uočiti koliko su se neki naši običaji
otada promijenili."
Njegov pomalo sumoran ton dao mi je do znanja da moje prijašnje
izjave o Masagetima, koje sam toliko volio i toliko im se divio,
ovdje u zemlji nipošto nisu naišle na opće odobravanje. Pomislio sam
da se okrenem i vratim i sjećao se kraljice Tomiris, koja je glavu
velikoga Kira gurnula u crijevo napunjeno krvlju, kao i drugih rasnih
očitovanja ovoga živahnoga narodnog duha. No, na posljetku, imao sam
svoju putovnicu i vizu, a Tomi-risina vremena bila su prošlost.
"Oprostit ćete mi", rekao je moj vodič sada nešto ljubaznije, "ako
moram ustrajati na tome da najprije provjerim vašu vjeru. Ne da bismo
imali išta protiv vas, premda ste jednom prije već posjetili našu
zemlju. Ne zbog toga, već radi puke formalnosti i zato što ste se
pomalo jednostrano pozvali na Herodota. Kao što znate, u vrijeme
onoga jamačno vrlo darovitoga Jonjanina još nije postojao nikakav
službeni ured za propagandu i kulturu, tako da one njegove ipak
donekle nemarne izjave o našoj zemlji još kako-tako mogu proći. Ali
ne možemo prihvatiti da se današnji autor poziva na Herodota i to
isključivo na njega. Dakle, molim vas, cijenjeni kolega, recite mi
ukratko što o Masagetima mislite i za njih osjećate."
Uzdahnuo sam. Tako dakle, ovaj mladi čovjek nije imao namjeru
olakšati mi posao, već je ustrajao na formalnostima. Pa onda krenimo
s formalnostima! Započeo sam:
"Razumije se da sam vrlo dobro upoznat s time da Masageti ne samo da
su najstariji, najpobožniji, najuljuđeniji i ujedno najhrabriji narod
na Zemlji, da su njihove nepobjedive vojske najbrojnije, njihova
flota najveća, njihov karakter najustrajniji a istodobno
najljubazniji, njihove žene najljepše, njihove škole i javne ustanove
najuzornije na svijetu, već i da u najvećoj mjeri posjeduju onu
diljem svijeta tako visoko cijenjenu i u mnogim drugim narodima
toliko nedostatnu vrlinu, naime da u svome osjećaju vlastite nadmoći
prema strancima budu tako dobrohotni i obazrivi i da od svakog ubogog
stranca ne očekuju da on sam, porijeklom iz neke manje zemlje, bude
na visini masagetskog savršenstva. Neću propustiti da u svojoj
domovini i o tome vjerodostojno svjedočim."
"Odlično," reče moj pratitelj dobrohotno, "u svojem nabrajanju naših
vrlina doista ste pogodili bit stvari, štoviše bit stvari. Vidim da
ste o nama bolje obaviješteni negoli se isprva činilo, i iskreno vam,
iz odanog masagetskog srca, u našoj lijepoj zemlji želim
dobrodošlicu. Neke pojedinosti u vašim znanjima iziskuju još pokoju
dopunu. Napose mije upalo u oči da niste spomenuli naša visoka
postignuća na dva važna područja: u sportu i kršćanstvu. Bio je to
Masaget, dragi gospodine, koji je na međunarodnom natjecanju u
skakutanju unatrag zavezanih očiju s 11,098 postavio svjetski
rekord."
"Doista," uljudno sam slagao, "kako se toga nisam sjetio! No, vi ste
spomenuli još i kršćanstvo kao područje na kojem je vaš narod
postavio rekorde. Mogu li vas zamoliti da me o tom podučite?"
"Kako da ne", rekao je mladi čovjek. "Želio sam samo napomenuti da bi
nam dobro došlo kada biste u svome putopisu o toj točci pridodali
pokoji ljubazni superlativ. Primjerice, u jednom gradiću na Araxesu
imamo starog svećenika koji je u svom životu održao ni manje ni više
nego 63000 misa, a u jednom drugom gradu postoji slavna moderna crkva
u kojoj je sve od cementa i to od domaćega cementa: zidovi, toranj,
podovi, stupovi, oltari, krov, krstionica, propovjedaonica itd., sve
do zadnjeg svijećnjaka, do zadnje škrabice."
Lijepo, pomislio sam, onda vam valjda i zacementirani svećenik stoji
na propovjedaonici od cementa. No, šutio sam.
"Vidite," nastavio je moj vodič, "bit ću vam iskren. Naš je interes
da što više širimo svoj kršćanski ugled. Naime, premda je naša zemlja
još prije mnogo stoljeća prihvatila kršćansku religiju, a nekadašnjim
masagetskim bogovima i kultovima više nema ni traga, u zemlji ipak
postoji jedna mala i odveć vatrena stranka koja nastoji ponovno
uvesti stare bogove iz doba perzijskoga kralja Kira i kraljice
Tomiris. Znate, to je običan hir nekolicine fantasta, no dakako,
tisak u susjednim zemljama dokopao se te smijurije i dovodi ju u vezu
s reorganizacijom našeg obrambenog sustava. Sumnjiči nas se da želimo
ukinuti kršćanstvo kako bismo u idućem ratu lakše srušili i onih
posljednjih nekoliko prepreka za primjenu svih sredstava za
uništavanje. To je razlog zbog kojeg bi nam dobro došlo da se naglasi
kršćansko usmjerenje naše zemlje. Naravno da ne pomišljamo ni u
najmanjoj mjeri utjecati na vaša objektivna izvješća, no ipak vam u
četiri oka mogu povjeriti da bi vaša spremnost da ponešto napišete o
našem kršćanstvu, za posljedicu mogla imati osoban poziv našega
rajhskancelara. To onako usput."
"Razmislit ću", rekao sam. "Kršćanstvo zapravo nije moja
specijalnost. A sada se silno radujem što ću ponovno vidjeti onaj
prekrasni spomenik koji su vaši pradjedovi podignuli junačkomu
Spargapisesu."
"Spargapises?" promrsi moj kolega. "A tko je to?"
"Pa, veliki sin kraljice Tomiris, koji nije mogao podnijeti sramotu
što gaje Kir nadmudrio pa si je u zatočeništvu oduzeo život."
"A, da, naravno", uzviknuo je moj pratitelj. "Da, navodno je taj
spomenik bio vrlo lijep. Na neobičan je način nestao s lica zemlje.
Vidite, kao što vam je poznato, mi se strašno zanimamo za znanost,
osobito za proučavanje starine, i što se tiče broja četvornih metara
iskopanih ili potkopanih u istraživačke svrhe, naša je zemlja u
svjetskoj statistici na trećem ili četvrtom mjestu. Ta zamašna
iskopavanja koja su pretežito bila posvećena prethistorijskim
nalazima vodila su u blizinu onoga spomenika iz doba Tomirise, a
budući daje upravo to zemljište obećavalo značajne nalaze, osobito
kostiju masagetskog mamuta, pokušalo se na određenoj dubini potkopati
spomenik. On se, međutim, tom prilikom urušio! Navodno se njegovi
ostaci još mogu vidjeti u Masagetskom muzeju."
Odveo me do pripremljenog vozila i u živahnom razgovoru pođosmo prema
unutrašnjosti zemlje.
(1927.)