U PAHULJAMA tišina JE SAMA...

Tu sam pjesničku sliku jednom čula od profesorice hrvatskog jezika dok sam još bila u srednjoj školi. Jako sam voljela hrvatski jezik, i njena predavanja. Društveni predmeti općenito bili su mi dragi i uvijek sam govorila da ću nakon gimnazije studirati jezike. Engleski govorim kao materinji i pored toga htjela sam naučiti još neki egzotični jezik. U to vrijeme srednje škole moja je mama, inače prof. Fizike i matematike, upisala u Rijeci Shiatsu skolu.

Čuvši prvi put za Shiatsu jedva sam nakon toga znala i izgovoriti tu riječ a kamoli još da znam i što je to. Mama mi je objasnila da je to nekakva metoda rada na tijelu koja dolazi iz Japana, a vuče korijene iz Kine i ima veze sa Tradicionalnom Kineskom Medicinom. Kad je mama krenula u Shiatsu školu i dolazila kući nakon seminara puno mi je pričala o tome što su učili.

Ja sam gledala njene bilješke, pitala ju sve i svašta iako mi baš nije bilo sve kristalno jasno. Ali zanimalo me je, zatitralo je nešto u meni na tu informaciju i pitala sam sve više i više.

Mama je vježbala na meni tehnike koje su učili, pokazala mi vježbe koje bi nas dvije ujutro prije škole radile... Shiatsu je postao dio nas. U onim danima nismo imale viziju koliko je Shiatsu moćan. Bilo je veoma ugodno primati tretmane, dobro sam se osjećala i to mi je sve bila jedna prekrasna priča. U trenucima kad sam bila u bolnici, u vrijeme izlaska iz bolnice i povratka kući, u periodima kad bi mi bilo teško i kad bi plakala i pitala se - zašto meni, mama je sa svojom podrškom i lijepim riječima i istinskim svjesnim dodirom pomogla da se stvari smire, pomogla da barem malo shvatim kako život ima smisla u bilo kakvom obliku. Shvatila sam da je Shiatsu u danima učenja i savladavanja novih vještina izuzetno moćna psihička podrška.

Pred kraj 2004. godine pojavila se prilika da krenem na prvi stupanj Shiatsu-a. U to sam vrijeme već bila u fazi kad sam u dobroj mjeri prihvatila činjenicu da sam slijepa i trebalo je početi razmišljati o budućnosti. Shiatsu mi se činio kao jedan zanimljiv početak i prilika za osobni rast i razvoj. Cilj mi je bio da fizički ojačam i da se počnem baviti s nečim što će mi biti od koristi. Godinu dana nakon što sam izgubila vid, sjela sam u SEIZA i krenula svojim prvim Shiatsu koracima. Taj prvi dan prisjetila sam se prvog Shiatsu tretmana koji sam primila još sa šesnaest godina od Sonje Pulin, moje prve Shiatsu učiteljice. Rekla sam pred grupom kako sam nakon tretmana imala osjećaj kao da ću poletjeti te da mi je cilj kroz život slobodno letjeti kao ptičica. Slijedećih nekoliko mjeseci posvetila sam se seminarima, vježbanju, počela sam polako raditi prve tretmane... to su bili počeci. Učila sam o tehnikama opuštanja, o Yin i Yang energijama, o tradicionalnim kineskih pet elemenata, o ljudskom tijelu kroz Anatomiju, o makrobiotici i Do-In-u......

Nakon završenog prvog stupnja pružila se prilika da školovanje nastavim u Zagrebu. Prelazak u Zagreb značio je susret sa novim ljudima, novim učiteljima, putovanja i puno radosti, smijeha i zabave. Pred kraj drugog stupnja, na zadnjem seminaru iskusila sam nešto što ću dugo pamtiti. Prije seminara svaki me je dan po nekoliko sati jako boljela glava. Glavobolje su bile intenzivne i iscrpljujuće. Čak smo mama i ja razgovarali o tome da ne idem na seminar ali ja nisam pristala. Shiatsu je čarolija, u školi se osjećam kao doma i odlučila sam biti na seminaru pa makar ležala tri dana i samo slušala. I tako je bilo. Mama je bila sa mnom prisutna. Učitelj koji je predavao zove se Christijan. Osnivač je Međunarodne Shiatsu Škole Austria, vrhunski je Shiatsu praktičar i učitelj i pravi čarobnjak. Predavanja su mu uvijek izuzetno zanimljiva jer obavezno u predavanje ubaci jednu ili dvije priče iz prakse i svog iskustva iz vremena dok je on učio od učitelja diljem svijeta. I tako dok je Christijan pričao o kvalitetama meridijana, Južnoj Americi i Kaktus šnapsu ja sam ležala na strunjači, plakala, plakala i plakala. I to je bio vikend za mene. Došli smo kući i odlučili otkriti zašto mene toliko boli glava. Nakon puno sati čitanja i traženja došli smo do spoznaje da sam rođena sa jednim sitnim poremećajem koji se zove Chiari Malformacija.

Ljudsko tijelo je čarobno. Duh prirode se stvarno poigrao i stvorio najsavršeniji organizam nama poznat. Ljudski je organizam savršen laboratorij. Sve kemijske reakcije koje se danas dešavaju u laboratorijima dešavaju se i u našem tijelu.

Kad uđemo duboko na molekularnu razinu možemo vidjeti da je čovjek sličan, ako ne i isti kao i ostala živa bića i biljke na Zemlji.

Veliki je broj različitih organskih molekula, a samo ih pedeset sudjeluju u formiranju osnove života. Istih se pedeset ponovno i ponovno koristi za različite funkcije u svakom živom biću. Kada dotaknemo same vođe života, proteine koji kontroliraju kemiju stanice, do spirale nukleinskih kiselina koje nose nasljednu informaciju primjetit ćemo da su te molekule identične kod svih živih bića na planeti Zemlji.

Da bi razotrili molekularnu mašineriju, srce života na Zemlji, potrebno je poći na putovanje do same srži stanične jezgre. Ljudski organizam čine trilijuni stanica, i svaka ima sposobnost hranjenja, komunikacije sa ostalima i što je najbitnije - sposobnost razmnožavanja. Svaka stanica u sebi sadrži istu bit. Stanični prostor isto je toliko kompleksan i divan kao i prostor galaksija i zvijezda.

Prolazeći kroz membranu ulazimo u samu unutrašnjost stanice gdje svaka struktura ima svoju funkciju. U tom prostoru možemo naći tvornice, gdje molekule prijenosnici grade enzime koji kontroliraju kemiju stanice. Prijenosnici primaju naredbe od nukleusa, stanične jezgre, srca i mozga stanice. Sve upute o radu i reprodukciji stanice skrivene su u samoj jezgri. Do nje nalazimo tunel koji dovodi do mjesta gdje je skrivena biološka svetost nad svetostima. Te ogrlice, uvrnute trake nazivaju se nukleinske kiseline, DNK. Sve što trebamo znati o tome kako stvoriti ljudsko biće skriveno je u kodovima, na jeziku života, u molekuli DNK.

Dupli DNK helix je stroj koji u sebi sadrži mnogo milijardi čestica u pokretu. To su atomi. U jednoj molekuli DNK ima onoliko atoma koliko ima zvijezdi u jednoj prosječnoj galaksiji.

Sekvenca nukleotida je sve što se prenosi iz generacije u generaciju. Promjenimo li red nukleotida promjenili smo i genetsku informaciju. DNK se replicira sa nezamislivom točnošću. Reprodukcija molekule DNK započinje razdvajanjem dvaju helixa, a to čini enzim zaslužan za odmotavanje. Poput preciznog alata taj enzim razbija kemijske veze koje spajaju nukleotide i vežu dva helixa jedan za drugi. Nakon razdvajanja sličnom otvaranju patenta svaki helix napravi repliku, proces koji nadgledaju neki drugi enzimi. Organska juha sadrži mnogo slobodnih nukleotida. Enzimi prepoznaju nukleotide u dolasku i spajaju ih zajedno, stvarajući tako nove ljestve duplog helixa.

　

Kada se DNK replicira u jednoj od naših stanica nekoliko desetaka nukleotida dodaju se svake sekunde. Tisuću enzima odgovorno je samo za jednu DNK molekulu. Kada nadolazeći nukleotid ne odgovara, enzim ga odbaci. To nazivamo provjera.

U rijetkim prilikama kada se desi greška u provjeri, pričvrsti se krivi nukleotid i nastane mala slučajna promjena u genetskoj uputi… dešava se mutacija. Mutacija DNK može uzrokovati promjene u rastu i razvoju embrija - čovjek se tada rađa sa određenim malformacijama. Malformacija je dakle urođena promjena oblika nekog tkiva u organizmu čovjeka. Ukoliko dođe do promjena u razvoju nervnog sistema, tj. mozga i leđne moždine radi se o neravnoteži energije vode.

Arnold Chiari malformacija, smetnja sa kojom sam ja rođena, još se naziva i herniom malog mozga.

Chiari malformacija I je istisnuće, herniacija tonzila malog mozga koje nastane zbog anomalija u bazi lubanje. U toku razvoja u slučaju Chiari malformacije I, koštana kutija unutar lubanje (posteriorna kranialna fossa) dobila je manje mjere nego što je njezin sadržaj: moždano deblo i mali mozak.

Da naglasim, moždano deblo i mali mozak su normalne veličine, jedini defekt je koštana kutija koja je premala za svoj sadržaj. Zato donji dio malog mozga koji je najbliži otvoru koštane kutije bude istisnut iz lubanje

Slika 1: normalna anatomija posteriorne kranialne fosse

　

　

　

Posteriorna kranialna fossa je koštana kutija unutar lubanje koju čine: stražnji dio – okcipitalna ljuska, prednji dio – kost clivus i gornji dio – debela membrana – tentorium (dijeli veliki mozak od malog mozga).

Koštana kranialna kutija ima na donjoj strani otvor (foramen magnum) kroz koji leđna moždina ulazi u lubanju i mijenja ime u produženu leđnu moždinu, a dio je moždanog debla. Moždano deblo je vitalni dio cijelog mozga, centar koji je odgovoran za mnoge neuro-vegetativne funkcije poput funkcije disanja, funkcija srčano-krvožilnog sustava, funkcije hranjenja (sisanja, žvakanja, gutanja, izlučivanja pljuvačke i želučanih sokova te povraćanje), stanja budnosti i spavanja te je mjesto gdje se nalaze osjetne jezgre kranialnih živaca. Preko tog otvora dešava se komunikacija izmedju vanjskog i unutarnjeg dijela lubanje. Iza moždanog debla smješten je mali mozak (cerebellum), a najniži dio malog mozga su njegove zloglasne tonzile koje su smještene do samog ruba otvora i normalno se ne spuštaju ispod ruba otvora. Između moždanog debla i malog mozga formirana je četvrta moždana komora (ventrikla) sa uskim prolazom prema trećoj moždanoj komori. U četvrtoj moždanoj komori postoje dvije lateralne rupice (foramen luschka) i u najdonjem dijelu, odmah do tonzila, je rupica (foramen magendie), unutar i izvan mozga i leđne moždine teče likvor (cerebrospinalna tekućina). Protok likvora dolazi iz glavnog dijela mozga, prolazi kroz uski prolaz u četvrtu moždanu komoru. Dio likvora teče kroz male lateralne otvore u četvrtoj moždanoj komori a veći dio likvora prolazi kroz otvor četvrtoj komori blizu tonzila. Likvor teče oko mozga i leđne moždine kroz subarahnoidni prostor koji se nalazi unutar dure. Dura je ovojnica koja obavija cijeli centralni zivčani sustav: mozak i leđnu moždinu.

Slika 2 – transverzalni presjek leđne moždine

U sredini centralnog živčanog sustava, u području leđne moždine je uski skoro nevidljiv prostor ispunjen likvorom. Taj se prostor naziva Centralni Kanal. Protok likvora oko i kroz centralni živčani sustav ima svoju svrhu. Ona nije samo mehanička. Centralni živčani sustav okružen je nečim ugodnim što absorbira šok kod mehaničke ozljede – likvor amortizira udarac izvana. Likvor takodjer odvodi štetne produkte nastale metabolizmom mozga i leđne moždine. Mozak i leđnu moždinu čine mnoge stanice. Te stanice sagorijevaju energiju i pri tome stvaraju mnogo smeća. Centralni živčani sustav odvodi to smeće kroz prozor stanice u likvor. Da bi čišćenje stanica funkcioniralo potreban je dobar protok likvora. Kretanje likvora je veoma složeno: na jednom mjestu se stvara - u moždanim komorama, na drugom mjestu se absorbira – vrh glave. Izlučuje se tri puta dnevno i u optoku je stalno oko 1.5 dl likvora. Likvor je žućkasta tekućina i zbog soli lagano slana (probala ja svoj likvor dok je curio iz rane poslije operacije…). Likvor ima svoj unutarnji tlak za koji je jako važno da se ne mijenja. Također oplahuje i veoma osjetljivu strukturu veličine trešnjice vezanu za bazu lubanje.

To je hipofiza (pituitarna žlijezda). Nalazi se u maloj koštanoj odaji u bazi lubanje. Hipofiza je glavni kompjutor koji upravlja svim hormonima. Neki hormoni se proizvode u njoj a mnogi drugi u tijelu, u različitim organima (hormonalnim žlijezdama).

Hipofiza je dakle nadležni organ za sve njih. Ona šalje informacije drugim strukturama u tijelu da bi proizvele manje ili više hormona.

Slika 3: hipofiza u okružju likvora pod normalnim tlakom

Unutar stražnje koštane kutije lubanje postoje određene strukture: moždano deblo, mali mozak sa tonzilama, arterije, vene, kranialni živci koji izlaze iz moždanog debla, hipofiza. Odmah ispod otvora u bazi lubanje nalazi se prvi vratni kralježak, Atlas. Ispod njega nalazi se drugi vratni kralježak, Axis koji je sa svojim zubom (dens) zakačen na prednju stranu Atlasa. Međudjelovanje atlasa i axisa i baze lubanje je veoma složeno zbog svih mogućih kretnji koje oni rade. U području atlasa i axisa iz leđne moždine prema van izlaze živci i omogućuju inerviranje stražnjeg dijela baze lubanje i gornjeg dijela vratne kralježnice. Između kralježaka i između atlasa i baze lubanje postoje ligamenti, elastične trakice koje povezuju dvije kosti i sprečavaju njihovo razdvajanje.

Što se dešava kod Chiari Malformacije I?

Slika 4, MR

　

Koštana kutija je premala i preuska i mali mozak biva istisnut kao zubna pasta iz tube kod pritiska na tubu. Tonzile malog mozga sjedaju uz rub otvora lubanje i kad postoji pritisak odozgo tonzile iskoče i pomaknu se prema dolje, izvan granica lubanje te odu na teritorij gdje ne pripadaju. Prvo počinju izlaziti samo nekoliko milimetara, pa jedan, dva centimetra… ali i više. Moje su izasle dva cm, sve do atlasa… u konačnici nije ni toliko bitno koliko su tonzile spuštene. Bitno je to da su otišle tamo gdje ne pripadaju. Spuštanjem tonzila stvaraju se dva problema. Prvi je da tonzile budu stisnute sa drugim strukturama u veoma uskom prostoru: sa donjim dijelom moždanog debla i sa gornjim dijelom leđne moždine moraju se gurati u veoma uskom kanalu. Prodiranjem prema dolje stvaraju pritisak na donji dio moždanog debla i gornji dio leđne moždine i zato se stvara nered a on stvara simptome: glavobolju kao pritisak koji sam osjetila u stražnjem dijelu lubanje, a širio se prema vratu, ramenima i iza očiju; bio je žestok i nije prestajao dan ni noć.

Imala sam tada 21 godinu, kada obično kod većine u toj dobi počinju simptomi glavobolje. Problem drugi: Chiari malformacija I stvara prepreku pri protoku likvora: likvor dolazi do tonzila, skuplja se i ne može doci do stražnjeg dijela lubanje; prava gužva u prometu; nema normalnog protoka i stvaraju se problemi. Povećani tlak u likvoru tjera likvor iz vanjskog dijela u unutarnji (centralni kanal) te dolazi do njegovog proširenja. Ta se pojava naziva Syringomyelia. Ona se stvorila duž skoro cijele torakalne kralježnice. Syringomiyeliju često prati skolioza kralježnice, što je kod mene i bio slučaj. Slijedi malo detaljniji opis Syringomyelije. Neobična je to pojava, sliči naučnoj fantastici. Malo ponavljanja: dura obavija centralni živčani sustav. Unutar dure postoji subarahnoidni prostor u kojem postoji puuuuuuuuno likvora. Likvor teče gore dolje i kroz sredinu CNS. Subarahnoid je autocesta a centralni kanal njezina je sredina. Što se dešava ako se na cesti desi nesreća? Nastaje zastoj u prometu i tko može i zna traži sporedne ulice. Blokada u protoku likvora može nastati zbog herniacije tonzila. Likvor pod utjecajem povećanog tlaka traži sporedne puteve i skreće prema centru. Povećava se količina likvora u centralnom kanalu koji se na više mjesta počinje proširivati. Ta proširena mjesta su vodeni mjehurići zvani Syrings a pojava stvaranja mjehurića kao proširenja centralnog kanala naziva se Syringomyelia. Vodeni mjehurići vrše pritisak na područje leđne moždine, pritišću živčane stanice u sivoj tvari ili zaustavaljaju mikrocirkulaciju. Mjehurići mogu pogoršati prijenos informacija koje prolaze kroz leđnu moždinu, iz mozga na periferiju i obratno. Sve stanice i vlakna koja ispunjavaju leđnu moždinu su žive i hrane se krvlju. Ako pritisak vodenih mjehurića poraste oni mogu puknuti i razliti se po sivoj tvari stvarajući tako dodatne mjehuriće. Ti dodatni mjehurići guše stanice i vlakna te ne dopuštaju protok krvi kroz njih. Sve više i više stanica i vlakana se uništavanju. Taj proces je nepopravljiv (veoma opasna situacija).

Slika 5, sagitalni presjek moždine, syringomielija…

　

　

Treći problem je djelovanje Chiari Malformacije I na hipofizu: Kada postoji povišeni kranialni tlak hipofiza je izložena kontinuiranim pulsacijama srca koje se prenose na likvor. Likvor poput čekića u ritmu tih pulsacija djeluje na hipofizu. Zbog toga se hipofiza može izravnati i poprimiti oblik palačinke.

Slika 6, hipofiza pod utjecajem tlaka likvora.

Izravnavanje hipofize može dovesti do nepravilnog rada nje same a time i cijelog hormonalnog sustava. Kada se operacijom uspije otkloniti mehanička smetnja u bazi lubanje i ako se uspostavi normalan tlak likvora hipofiza se može vratiti u normalno stanje, a njene funkcije se vraćaju na ono što trebaju biti.

Operacija

Chiari malformacija I je u većini slučajeva nasljedno stečena. Nije poznat gen koji prenosti Chiari malformaciju ali se zna da utječe na veliko područje nastajanja herniacije tonzila (kranio cervikalni prijelaz). Kod svih slučajeva Chiari malformacije I zajedničko im je nastajanje tonzilarne herniacije a različito su dijelovi u pokretu. Svaki pacijent je poseban i svaki traži drugačiju kiruršku strategiju.

Kod Chiari malforamacije I potrebno je raditi operaciju u zoni baze lubanje. Opisati ću ukratko slijed moje operacije. Kao i pri svakoj operaciji napravljen je vanjski rez na koži, u mom slučaju duž vratne (cervikalne) kralježnice, zatim su poprečno prerezani mišići u bazi lubanje (na okcipitalnoj liniji), a sa okciputa je skinut dio mišića. Nakon toga odstranjeni su ligamenti koji povezuju foramen magnum i Atlas, što je kasnije dovelo do nestabilnosti atlantookcipitalnog zgloba i stvorilo mnogo nelagodnosti boli i stresa. Sljedeći korak bio je proširenje Velikog otvora sa stražnje strane. Taj se zahvat naziva Kraniotomija. Dalje, odstranjen je srednji dio lamine Atlasa što se naziva posteriorna laminektomija. Da bi se došlo do tonzila potrebno je bilo otvoriti duru u onom dijelu gdje se spaja za okciput. Kasnije se zatvaranje dure napravilo ljepljenjem posebnog materijala u obliku šatorskog krila. Tonzile su gurnute ispod Velikog otvora u područje lubanje a kako su one omotane suptilnom mrežom subarachnoida morali su je prije pomicanja tonzila spaliti. Pošto je otvor lubanje djelomično odstranjen više nije bilo moguće vezati vratne mišiće na kost pa su oni vezani direktno na duru. Zbog toga često pri pomicanju glave osjećam neugodan pritisak u stražnjem dijelu glave a on se prenosi na prednji dio lubanje. Nakon operacije, zbog kranioktomije i loše dure došlo je do curenja i skupljanja likvora čiji zaostali bazenčići se nalaze u zatiljnom dijelu.

Oni stvaraju pritisak na moždano deblo i zbog toga često imam mučninu i neugodnu bol u području foramen magnuma.

Gore opisana operacija traje pet sati. Osoba za takav zahvat mora biti pod narkozom oko sedam i pol do osam sati, što je za živčani sustav koji bude pod djelovanjem jakih sredstava za uspavljivanje u tom trenutku a i kasnije veliki stres.

Kao i svako, buđenje iz ove duge narkoze nije bilo nimalo jednostavno. Veliki je šok kad čovjek postane svjestan gdje je i što tamo radi. Infuzijske igle u žilama i zujanje aparata ne daje baš dobar osjećaj, no za mene je u tom trenutku najgori bio osjećaj intubacijske cijevi u ustima… ali i to se izvadi i dobar je osjećaj, nakon noći provedene u spavanju i buđenju svakih dva sata, kada iz jedinice intenzivne njege ponovno odete na odjel i čujete mamin glas, osjetite dodir njene ruke koji istog trenutka vraća na dane sigurnosti, dane provedene u majčinoj utrobi…

Oporavak – jedno dugo putovanje i spoj sa samom sobom

Jednog Lipanjskog popodneva napokon sam se iz bolnice vratila svojoj kući. Trebalo je donijeti odluku - da li po preporuci liječnika otići šest tjedana na oporavak u toplice ili prema vlastitoj intuiciji ostati kući. Pobjedila je intuicija i onaj osjećaj da kući imam more, sunce, dva Shiatsu praktičara i nešto veoma važno - svoj krevet, prostor kojeg poznam u kojem se mogu bezbrižno kretati.

Dugi period prije operacije, zbog snažnih glavobolja, uzimala sam tablete protiv bolova i to svakih dvanaest sati. One su bile prisutne i nakon operacije, a po povratku kući odlučila sam ne ih više uzimati.

Uslijedio je period od tri tjedna boli, muka i suza. Dani su prolazili sporo, dan je trajao činilo mi se ne dvadeset četiri već četrdeset osam sati, noći su bile duge i izgledalo je kao da nikad neću osjetiti miris novoga jutra. Nakon nekog vremena, bol je postala jača od mene i mog strpljenja i vratila sam se tableti. Nastupilo je olakšanje, napokon san, ali više zbog iscrpljenosti i kao potreba da nestanem, a ne kao prijelaz iz jednog dana u drugi. Tableta je djelovala dvanaest sati, nakon kojih je uvijek iznova započinjala borba između želje da se ne trujem tabletama i potrebe tijela da ne osjeća više bol. Ali uz sve to plivala sam, šetala i počela vježbati. I tako je izgledalo moje ljeto.

Početak devetog mjeseca prilika je da se vratim u Shiatsu školu tj. da sa svojim razredom krenem dalje na treći stupanj. Tome sam se jako veselila jer je odlazak u Shiatsu školu, kao da idem u svoj drugi dom. Sjedeći u krugu sa polaznicina, asistentima i učiteljima osjećala sam se kao ribica u vodi.

Shiatsu djeluje na profinjenu strukturu u našem tijelu opisanom kao Ki. Ki je baza učenja Tradicionalne Kineske Medicine i smatra se izvorom našega života koji održava i hrani naše fizičko tijelo, um i dušu. Ki je svuda oko nas. pomiče se i mijenja brzo, iz trenutka u trenutak, Ljudsko tijelo je polje energije koja se kontinuirano giba, cirkulirajući stanicama, tkivom, mišićima i unutarnjim organima.

Sa kineskog se riječ Ki prevodi kao dah, japanski rječnik svakodnevice ima stotine izraza koji sadrže riječ Ki, mnoge od njih govore o svakodnevnim stanjima čovjeka, njegovom ponašanju ili karakteru.

Kao i zrak o kojem životno ovisimo Ki je izvor naše vitalnosti. Sila je to u nama koja nam daje inicijativu tjerajući nas i inspirirajući da kročimo kroz život. Kada nas Ki napusti, umiremo. Prema drevnim filozovima život i smrt ništa su drugo nego skupljanje i disperzija Ki-ja,

„Ki stvara ljudsko tijelo kao što Voda postaje led. Kao što se Voda smrzne Ki se skruti da bi formirao ljudsko tijelo. Kada se led otopi postaje Voda. Kada osoba umre on ili ona ponovno postaju duša – shen. Naziva se duša kao što otopljeni led mjenja svoje ime u Voda. „

Wang Chong ,( A,D, 72 – 79.)

Tradicionalna istočnjačka medicina kaže da svi mi imamo životnu silu ili životnu energiju koja je stvorila našu fizičku strukturu i koja regulira fizičku, emocionalnu, mentalnu i duhovnu stabilnost. Ta životna sila, nazvana K-i u Japanu, Chi u Kini, održava homeostatsku ravnotežu u našem tijelu. Protok Ki-ja može se narušiti naglom traumom koja može biti fizička ili emocionalna ili mikrotraumama kroz dulje vrijeme. U Shiatsu se fizički dodir koristi da bi se podržao protok Ki-ja kroz tijelo i da bi se pokušala popraviti bilo kakva neravnoteža.

Dodir je osnova Shiatsu-a. Dodir je prekrasan način prenošenja ljubavi i suosjećanja za druge na vrlo direktan način. Dodir može biti različite kvalitete, od agresivnog, zlostavljačkog i mehaničkog do onog nježnog, osjećajnog i intuitivnog. Sva živa bića reagiraju na dodir, trebaju ga, a Shiatsu pomaže da se ta potreba zadovolji. Nježan dodir korišten u Shiatsu pomoći će da se pokrenu iscjeliteljska snaga koju svatko od nas posjeduje.

Druge škole za sada ne poznam ali za našu školu mogu sa sigurnošću reći da je škola za čarobnjake. Uči polaznike raznim alatima, podrška je dok prolaze velike i male životne frke i na taj način oni postaju veliki čarobnjaci. Veliki se čarobnjaci poznaju po svojoj mudrosti, poniznosti, empatiji i sposobnosti življenja sadašnjeg trenutka.

Za mene je Shiatsu istinski svjestan dodir, čarolija koja u najtamnijoj noći ima snagu svjetlosti i vraća osmjeh na lice čovjeka.

Za vrijeme boravka u bolnici vibracija Shiatsu-a držala me na životu. Sjećam se trenutaka, prvih dana nakon operacije, kad sam samo mislila na dan kad ću ponovo sjesti u seiza i popričati sa jednim meridijanom tankog crijeva i poigrati se sa kralježnicom, sakrumom, zdjelicom.

Vibracije Shiatsu-a u meni i oko mene su bile prisutne cijelo vrijeme. Jedinstveni majčin dodir u kombinaciji sa Shiatsu-om vraćao me je u prošlost, u vrijeme boravka u majčinoj utrobi, trenutke sigurnosti i mira. Već samo nježnom tehnikom dodir dlanovima sakruma i baze lubanje tijelo je dobilo informaciju o sigurnosti, podršci u borbi sa stresom od operacije.

Još je nekoliko iznenađenja u obliku Shiatsu vibracija stiglo dok sam bila u bolnici. Mamina ljubav iz Shiatsu škole Čedo, jedno je nedeljno popodne iz Rijeke stigao ravno meni u posjetu. Nekoliko puta u sobu se bez riječi ušuljao netko koga bi odmah prepoznala po dodiru, netko čija je prisutnost vraćala osmjeh na moje lice. Zlajo je za mene posebno stvorenje… pravi pravcati čarobnjak…

Još jedno posebno biće je učiteljica Marina. Držeći me jedno veče samo za ruku, skoro dva sata napravila je najsavršeniji shiatsu tretman koji mi je dao mogućnosti da normalno spavam.

Tada još za mene tajanstvena ali posebna cura, a kasnije dobra prijateljica, jedno popodne u bolnici se pojavila i Renata. Divan je osjećaj kad čujete kraj sebe glas podrške. Zajedno sa Zlajom i Anjom, Renata je kasnije činila tim koji je reikijem na daljinu pružao podršku da iz dubine hladnoće i probadajuće boli lakše isplivam na površinu.

Osim dobrih Shiatsu vibracija u mom oporavku veliku ulogu odigrala je i ishrana. Dugo godina poštujem i živim načela makrobiotike. Svaka operacija, pa tako i ova kojoj sam se ja podvrgla veliki je stres za organizam. Od velike je važnosti nakon takvog stresnog događaja tijelu pružiti pravu podršku ishranom. Nakon operacije dobro je poznato da čovjek baš i nije u stanju jesti krutu hranu, stoga su veoma dobrodošle sve vrste tekuće, kašaste hrane.

Nešto što je meni pružalo utjehu, smirivalo me i pomagalo da lakše zaspim jest kašica zvana rižina krema. U moju čarobnu kašicu mama bi dodala pastu napravljenu od umeboshi šljive dajući joj tako fini slankasti okus. Veliko poštovanje imam prema zrnu riže i umeboshi šljivi, pa bi zato tim dvjema namirnicama htjela posvetiti nekoliko redaka.

Među cjelovitim žitaricama smeđa je riža najuravnoteženija. Njena veličina, oblik, boja, sastav i odnos ugljikohidrata, masti, bjelančevina i minerala ide u sredinu spektra od sedam osnovnih žitarica. Zrno pšenice, ječma, zobi i drugih žitarica tankom je urezanom linijom odjeljeno na pola. Riža nema takvu crtu i biološki je najcjelovitija žitarica, naš evolutivni pandan u svijetu biljaka. Riža osobito umirujuće djeluje na mozak i živčani sustav, naše najrazvijenije organe. Može se proglasiti univerzalnom namirnicom čovječanstva.

Meka riža i rižina krema koriste se u liječenju te vraćaju snagu i vitalnost. U Japanu je preporuka nekome tko bi bio bolestan da pripremi meku rižu i posluži sa umeboshi šljivom. Što mu je činiti je da dva do tri dana, nekoliko puta na dan jede meku rižu sa komadićima umeboshi šljive. Nakon dva do tri dana obnovljen je prirodni balans tijela i vraća se normalan tok otpornosti.

Dodatak rižinoj kremi umeboshi šljiva daje joj već spomenuti slankasti okus. Riječ umeboshi doslovce znači osušena šljiva. Boshi znači osušen a ume se obično prevodi kao šljiva, ma da je ova šljiva zapravo jedna vrsta kajsije. Ume nikada ni ne sazrijeva na drvetu. Nezreli zeleni plodovi beru se krajem svibnja i kao takvo voće nisu prikladni za ishranu, čak su i otrovni i izuzetno kiseli. Svježe ubrane šljive najprije se operu a zatim na rižinim posudicama suše na suncu i tako ostave preko noći da ih rosa omekša. Sljedećeg dana sunčevi ih zraci opet suše a sljedeće noći kapi rose ponovno smekšavaju. Posljedica toga je da šljive postaju sve manje te znatno namreškane. Tada se stavljaju u bačve, miješaju sa grubom morskom soli, doda se purpurno lišće shizo i pritisnu teškim predmetom. Pod utjecajem soli i pritiska počinju se smanjivati, a njihov sok se skuplja na dno bačve... Što duže stoji umeboshi šljiva je bolja. Stara šest ili sedam godina izuzetno je dragocjena.

Sa stanovišta principa yina i yanga vrijedi: svježa ume ekstremno je kisela – yin, voće – yin, zelene boje – yin. U procesu pripreme koriste se: izlaganje sunčevoj svjetlosti – yang, morska sol – yang, pritisak – yang, duže vrijeme – yang. Tokom ovog dugotrajnog procesa nastane snažno spajanje yin i yang kvaliteta i pri tome nastane proizvod sa izuzetnom kvalitetom. Neke od najvažnijih kvaliteta umeboshi šljive su: alkalizirajuće djelovanje, neutralizira jake yin elemente u krvi kao što su šećer, alkohol ili toksini, potpomaže rad jetre da organizam očisti od umjetnih kemijskih tvari, otklanja umor i povećava opću vitalnost.

Rižinu kremu još dan danas poistovjećujem sa mirom u duši i jednim jedinstvenim snom… zvuči možda neobično da dvije jednostavne namirnice mogu tako puno napraviti za organizam, no to je doista tako.

Nekoliko mjeseci nakon operacije moje je tijelo počelo reagirati na tablete tj. veliku količinu toksina koji ulaze u njega. S obzirom na to da je u stanicama još bila prisutna informacija o sredstvu za anesteziju, dodatni toksini u obliku analgetika i marivarina bili su već previše. Javila se lagana aritmija, tijelo je počelo iz petnih žila vrištati dosta.

Prvi je korak bio poslušati tijelo, a sljedeći svjesno izvući iz sebe svu količinu strpljenja i VODENE HRABROSTI I SNAGE, da bi na putu do nove faze oporavka bez tableta protiv bolova prošla i kroz taj tunel. Od tih je trenutaka prošlo više od dvije godine i ja sam zaboravila na svu tu silnu bol, jer ne može se krenuti dalje ako se stalno vraćamo u prošlost. Da bi čovjek mogao normalno funkcionirati česta je pojava da um situacije pospremi u podsvijest i ne želi se boriti sa duhovima prošlosti jer su oni vrlo bolni. Ipak, u jednom trenutku sa njima se treba svjesno suočiti, svjesno proći kroz ono što je tijelo proživljavalo za vrijeme traume. Dok je čovjek pod narkozom ne osjeća ništa. Umrtvljeni su centri za bol i pod utjecajem lijekova u stanju je dubokog sna. Neki ljudi kasnije uzimajući tablete protiv bolova ne daju tijelu priliku da još jednom svjesno kroz tu bol prođe i na taj način ju otpusti. To nije nimalo lako, ali kad znate priču i poznate anatomiju tijela i energetsku stranu cijele priče to je možda lakše za prihvatiti i lakše je kroz sve proći.

Izuzetna hrabrost potrebna je u tim situacijama i velika je pomoć kad se zna kako funkcionira organizam, a i priroda u cjelini. Velika je pomoć kad čovjek osjeća povjerenje prema prirodi i svemiru koji nas okružuje. U situacijama kad nastupa kriza, sa tim je osjećajem povjerenja i u sebi pronađenim mirom te feelingom da svemir ima sve u svojim rukama, lakše živjeti i spavati svaki trenutak.

Početkom 2007. godine nakon tri mjeseca odsutnosti ponovo se vraćam u našu čarobnu školu i dalje nastavljam svoj put, plesati, na koljenima učiti, raditi i živjeti Shiatsu.

Iako je moj san još iz doba srednje škole studirati jezike i prevoditi, sada polako postajem svjesna da je to u ovom trenutku preveliki zalogaj za mene. Shiatsu je ušao na mala vrata, da bi se sada pokazalo da je to dar za mene i na meni je koliko ću toga biti svjesna i koliko ću taj dar iskoristiti. U nekim trenucima uhvati me tuga, što ne mogu kao i svi ostali, studirati, izlaziti na način kao i drugi no već u sljedećem sam zahvalna na svemu onome što mi je donio život.

Iako može izgledati besmisleno biti zahvalan na tome što si izgubio vid, ili prošao kroz traumu kao što je operacija Chiari-a i svu bol poslije, ali ja to jesam, jer da nije bilo te situacije, možda nikada ne bi o svome organizmu naučila to što sada znam, nikad ne bi dubinu svoga tijela upoznala ovako u detalje. Kad ne vidite očima, počinjete gledati unutar sebe, slušati svaku kost, organ i stanicu kako diše i šaljete im veliki osmjeh i zahvalnost. To su jedinstveni trenuci jer se tada čovjek spaja sa samim sobom, a to je životna misija svakog bića. Kad se to postigne, stvari više nikad nisu kao što su nekad bile, i ne možete živjeti istim životom kao i prije. Pogled na život se mijenja, čovjek se okreće drugim stvarima i u sebi nosi potpuno drugačiju vibraciju.

Pocetak 2009. godine vrijeme je kada pišem ove retke. Astronomski još uvijek traje zima no već u zraku pomalo miriše na proljeće. Dani su sve duži, Sunce na nebu sve je više, a cvijeće je odlučilo ponovno procvasti punim sjajem. Pisanje ovog rada za mene znači svjesno otpuštanje jednog iskustva da bi lakše mogla koračati naprijed. Isto tako, znači da se približava završni Shiatsu ispit, mali ali veliki ritual kojim će još jedna grupa čarobnjaka postati profesionalni Shiatsu praktičari te sa potpunom svjesnošću čarobnim dodirom ljudima davati podršku u pokretu koji dovodi do onoga što život znači a to je dah.

Zahvale i Zaključak

… Svako biće u životu svome uz sebe ima druga bića, sa njima živi, komunicira, od njih i sa njima uči, pomaže im ali isto tako kada je to potrebno od njih i dobiva podršku. Bez obzira na to da li je netko od prirode uskraćen za snagu ili ju posjeduje u toj količini da se kadkad čini da u njemu živi Fenix koji izgori u svom plamenu i ponovno se rađa iz pepela podrška sa strane izuzetno je važna. Stoga ću ja iskoristiti ove retke da iskreno, za veliku podršku na mom putu zahvalim slijedećim osobama:

Mami, Čedi, tati i sestri Jeleni na njihovoj neizmjernoj ljubavi, Shiatsu prijateljima: učiteljicama i učiteljima, asistenticama i asistentima, kolegicama i kolegama na strpljenju i istinski svjesnom dodiru u trenucima boli, suza ali i onim punim radosti, i svima onima koji ste bili i još uvijek jeste dio mog života.

… i na kraju… Ovom radnjom želja mi je bila ispricati priču O PLIVANJU KROZ VODU, PLIVANJU UZ NJENU PRIRODNU STRUJU I SNAGU…… . Želja mi je bila poručiti kako svaki čovjek na ovome svijetu, jedinstven, poseban i neponovljiv u sebi nosi izuzetnu moć prirode i veliku snagu volje za životom. Život je izazov ali isto tako i igra, radost i veselje. U životu nam kadkad cvjetaju ruže a kadkad nam oblaci lebde nad glavom nezamislivo dugo. No bez obzira na to što se dešavalo svakako je dobro jer nam pomaže da rastemo i razvijamo se. Na nama je samo da svjesno odlučimo što učiniti sa vremenom koje nam je dano…

　

Literatura

Carl Sagan: Kozmos - video zapis

Predavanja shiatsu učitelja

Jonathan Clarkis: Miracle in Demand. Uvod u Hune – audio seminar

www.chiariinstitute.com - video zapisi

www.fivespirits.com

www.5elemets.com

Moja životna priča