U očnoj klinici

Tjednima sam se morao odricati večernjega čitanja jer su mi oči,
oslabljene iščitavanjem starih knjiga i rukopisa, mogle obavljati još
samo najnužnije dnevne poslove. No kako sva pošteda nije urodila
plodom, na posljetku sam se odlučio na posjet očnoj klinici. Bio je
ponedjeljak ujutro. Oči su me ponovno boljele, cesta je bila široka i
prašnjava, klinička čekaonica prepuna i pregrijana, pa sam se shrvan
i ljutit ugurao na jednu od pretrpanih klupa pokušavajući, pun
nestrpljenja, izračunati koliko ću vjerojatno morati čekati. Pogledom
sam preletio preko gomile svojih supatnika koji su u tišini čekali.
Boravak u takvim prostorijama oduvijek mi je bio mučan, a pogled na
sva ta lica što su, pateći od raznovrsnih očnih bolesti, poprimila
neku bespomoćnu tupost, bio je neutješan. U toj masi pronađoh samo
dvije privlačne glave: jednoga Talijana kojemu je lijevo oko,
vjerojatno u tučnjavi ozlijeđeno, bilo povezano rupcem živih boja,
dok je ono zdravo, desno, južnjački ravnodušno promatralo zidove, ne
odajući ni najmanju zabrinutost ili nestrpljenje. Zatim, jednoga
lijepoga sijedoga gospodina koji je nepomično i spokojno sklopljenih
očiju sjedio u kutu. Doimao se zadubljenim u sjećanja ili lijepe
misli, jer na naboranom, sjedobradom licu neprestano je blistao veoma
tih, prigušen osmijeh. No bio sam odveć mrzovoljan i pretjerano
zaokupljen sebičnom brigom za vlastite oči, a da bih drugima
poklanjao preveliku pozornost ili s njima suosjećao. Oslonivši glavu
na dlanove, stadoh zuriti u pod. Iz liječničkih soba i ambulanta
dopiralo je glasno ispitivanje i blago tješenje, katkada i napola
prigušen krik.
Kada napokon iz dosade ponovno podignuh pogled i ispružih se na
sjedalu, pogled mi pade na dječaka koji je sjedio točno nasuprot
meni. Moglo mu je biti dvanaest godina i isprva mi se činilo da me
gleda. No uskoro shvatih daje pogled tih crvenih, upaljenih očiju bio
beživotan i zurio u prazno. Tako nagrđeno lice inače je bilo
ljepuškasto i zdravo, a i tijelo dobro razvijeno i prilično snažno.
Sjećao sam se svoga dječaštva i već tada velikog užitka u svjetlosti,
suncu, šumi i livadama, u pješačenjima kroz planine svoga zavičaja.
Sjećao sam se jedine snažne strasti svoga života, svoga tihog
druženja s planinama, poljima, stablima i vodom, i s čuđenjem shvatih
da su mi, skoro bez iznimke, svi čisti, pravi, najljepši užici, koje
sam ikada imao, dopirali kroz oči. Taj je osjećaj bio tako živ da
osjetih jaku želju da pobjegnem i negdje ispred grada zalegnem u
visoku, svijetlu travu.
A tu ovaj gotovo slijepi dječak! Nisam uspijevao gledati pokraj
njega. Morao sam uvijek iznova pogledati njegovo ljepuškasto lice i
te jadne, crvene, bolesne oči, iz kojih je neprestano tekla velika
suza koju je uvijek otirao jednom te istom strpljivom i plahom
kretnjom.
Prošlo je više od sata. Sjena velike susjedne kuće stade se povlačiti
sa staklenoga krova pod kojim smo sjedili, a kroz otvoren prozorčić
probi se široka zraka sunca. Dječak, kojemu sunčana zraka dotaknu
ruke i koljena, pomaknu se pomalo uplašen.
"To je sunce", rekoh. On stade pružati glavu lagano naprijed, licem
prema gore, sve dok mu sunce ne pogodi oči. Vjeđe mu zadrhtaše,
cijelim licem prostruji blagajeza lake, slatke boli, oživi mu crte
lica i otvori malena, svježa usta.
To je bio samo tren. Zatim se mališan ponovno nasloni na klupu, otre
suze što su polako i bez prestanka navirale i ostade sjediti miran
kao i prije. Uskoro ga njegovateljica odvede. No u toj minuti u meni
iščeznu sva ljutnja i osornost. Trenutak u kojem sam tu utješnu
svjetlost vidio kako s prolaznom radošću pada na taj mali, razoreni
život, ostade mi ozbiljna i draga uspomena.
(1906.)