U munchenskoj galeriji

Usprkos tisućama svojih veza s umjetnošću, ja na nju, zapravo, i
nisam toliko upućen koliko stanovnik velegrada. Njemu umjetnost u
isto vrijeme mora nadomjestiti nešto drugo što je više od umjetnosti
- prirodu. Stanovnik velegrada rijetko ima prigodu upoznati prirodu,
a nerijetki lakše i sigurnije nauče razlikovati sve marke automobila
negoli vrste drveća, cvijeća ili ptica. No, kada građanin oko sebe
vidi prirodu, kada stigne na more, u planine, na jug, njegov je odnos
s njom slabašan. On diše dobar zrak, oči malo odmara na zelenilu
livada ili modrini mora, ali nikada dokraja ne napušta sferu
obesprirodenosti u kojoj je naviknuo živjeti: između sebe i prirode
on uvijek podiže zaštitni zid civilizacije: hotel, salon, pleteni
naslonjač za plažu, gramofon, automobil (čovjek nigdje ne vidi toliko
malo kao na uobičajenim putovanjima automobilom). I tako se događa da
oni senzibilni građani, željni ljepote, slabo poznaju ono prvo i
doista majčinsko vrelo ljepote, prirodu, ali zato često postignu
iznenađujuću profinjenost u poznavanju onog drugog vrela, umjetnosti,
i uživanju u njoj. Tom soju pripadaju primjerice svi oni koji pri
pogledu na suton ili morsku plažu mogu ushićeno uskliknuti: gotovo
kao Claude Laurraine! ili: isto kao Renoir! Svi odlični poznavatelji
slikarstva pripadaj u tom tipu, bili oni kritičari umjetnosti ili
kolekcionari ili nešto treće. Pravi umjetnici, međutim, nikada ne
pripadaju tom soju ljudi premda i oni, na kraju krajeva, mogu biti
odlični poznavatelji umjetnosti. Jaki umjetnici posjeduju, kao prvu i
najvažniju značajku, uvijek onu bezuvjetnu ljubav prema prirodi, ono
nesvjesno i tvrdoglavo znanje da priroda nipošto nije zamjena za
umjetnost, nego izvorište i majka svekolike umjetnosti.
Dugo vremena mogu živjeti bez umjetnosti, i netko mi može koliko god
želi pričati o nekom novom pariškom slikaru, no ja ću strpljivo
čekati da me slučaj upozna s djelima tog slikara, i nikada neću
požaliti što nisam vidio ove ili one slavne umjetnine. Nikada mi ne
bi palo na pamet da se zbog nekoliko skulptura ili slika zaputim u
London ili Berlin. Uvijek sam okružen svijetom koji se neiscrpno može
promatrati, i svaki mladi list na stablu kestena i svaki oblak u
zraku nada mnom, u satima moga bdijenja jednako mije drag, jednako
važan, jednako očaravajuć i poučan kao i sve galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnička djela, napose u slike,
i zahvalan sam kada mi se pruži prilika da vidim lijepe stvari te
vrste. No, osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon
mnogih godina i desetljeća ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji,
nekog omiljenog Parisa Bordonea u Milanu, nekog određenog Renoira kod
Reinharta u Winterthuru, za mene to može biti iznimna sreća.
Kada me nedavno put naveo u Miinchen, znao sam da me u njemu očekuju
takve radosti. Već više godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam
priča čuo o propasti Miinchena kao grada umjetnosti te o
nevjerojatnom političkom usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari,
međutim, nisam osjećao odgovornim: vjerojatno će još biti na životu
onih nekoliko prijatelja koje sam u Miinchenu još imao, u
Nvmphenburškom parku opet će plivati labudovi, a u nekom vinotočju
ponovno će ponuditi izvrsno moselsko vino, a kao sve te dobre stvari,
tamo će se još naći i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti munchenski
zrak bili su nepromijenjeni, a što se tiče propasti grada umjetnosti,
nisam zapravo shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih
starih slika današnji slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i
prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uopće nije bila stara,
već sasvim nova, bio je to crtež Olafa Gulbranssona, moga negdašnjeg
prijatelja i crtačkoga druga. Bio je to šiljatom olovkom nacrtan
dječji portret, vrlo vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan
kakvi i jesu najbolji crteži toga dragog čovjeka. Bilo mi je teško
pri srcu što sam nekoliko dana u Miinchenu, u istome gradu s Olafom,
a ipak ga neću vidjeti. Stari Olafe, nemoj mi zamjeriti, no ovaj sam
se puta izvukao pomalo te se pribojavajući. Vidi, ti si atletski tip,
a ja nježan i boležljiv čovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarmcu, a zatim oko jedanaest iz nje otišao nakon pola litre vina,
ti bi se razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i
odvezao sebi kući i tamo preda me stavio viski i slična žestoka pića,
a drugoga bi dana možda ponovno napravio neki od svojih lijepih
crteža, dok bih ja ležao na umoru. No, nisam to želio, nego sam htio
ponovno vidjeti Minchen, a u to su spadale i neke slike. Stoga,
dakle, ponovni susret s tobom nisam žrtvovao nekom hiru, već
Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam
ponovno pronašao svoje stare miljenice, već sam stekao i jednu novu.
Nešto duže zadržao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i
Nizozemaca, oduševljen Dirkom Boutsom, oduševljen majstorom
Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo potištena srca krenuo u Durerov
kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio doista drag, a njegov
autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije bio upravo
odvratan. Kako sam, međutim, sjedne druge strane, sa strane crteža i
nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Diirera, osjećao sam
obvezu potražiti ga. I tu se dogodilo iznenađenje: dok me taj
autoportret gledao istim onim starim načinom ne bivajući mi nimalo
simpatičnijim, četiri su mi apostola najednom zarobila pogled i srce,
jer to je bilo naslikano, čudesno slikovito naslikano, to je cvjetalo
na licima, rukama i apostolskim haljama poput cvijeća i pjevalo poput
glazbe. Dobro je što nisam izbjegao Diirera! Bogatiji za nešto
lijepo, bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati. No sada
više nisam oklijevao i prisjećao se svojih obveza, već sam,
protrčavši zaslijepljeno kroz najljepše dvorane slika, slijedeći srce
zašao u pokrajnju prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi
slika, "Aleksandrova bitka" koja je za mene najneo-bičnije i
najtajnovitije djelo njemačkoga slikarstva. Taj prikaz bitke s kojih
deset tisuća figurica u sebi sadrži svu njemačku temeljitost,
zagriženost i pedanteriju, a istodobno je na slici sve to neizrecivo
prevladano i obasjano gracioznošću i tihom čarolijom boja kakvu
nijedan Francuz ili Kinez ne može nadmašiti. U ovisnosti kako se
slika gleda, može se pomisliti: "Bože dragi, mora da je dobri
Altdorfer bezbroj godina sjedio za tim prčkavim poslom!", ili u
idućem trenutku osjetiti: "Isuse, mora daje cijela slika naslikana
jednog jedinog božanskog prijepodneva,jednako mi je drag, jednako
važan, jednako očaravajuć i poučan kao i sve galerije svijeta.
Svejedno se veoma mogu zaljubiti u umjetnička djela, napose u slike,
i zahvalan sam kada mi se pruži prilika da vidim lijepe stvari te
vrste. No, osobito volim ponovni susret s meni dragim slikama. Nakon
mnogih godina i desetljeća ponovno vidjeti nekog Tiziana u Veneciji,
nekog omiljenog Parisa Bordonea u Milanu, nekog određenog Renoira kod
Reinharta u Winterthuru, za mene to može biti iznimna sreća.
Kada me nedavno put naveo u Munchen, znao sam da me u njemu očekuju
takve radosti. Već više godina nisam bio u Miin-chenu i mnogo sam
priča čuo o propasti Mimchena kao grada umjetnosti te o nevjerojatnom
političkom usmjerenju koje tamo vlada. Za te se stvari, međutim,
nisam osjećao odgovornim: vjerojatno će još biti na životu onih
nekoliko prijatelja koje sam u Miinchenu još imao, u Nvmphenburškom
parku opet će plivati labudovi, a u nekom vinotočju ponovno će
ponuditi izvrsno mo-selsko vino, a kao sve te dobre stvari, tamo će
se još naći i neke meni odavno drage slike, u to sam se mogao
pouzdati. Tako je i bilo, slike kao i lijepi, slikoviti miinchenski
zrak bili su nepromijenjeni, a što se tiče propasti grada umjetnosti,
nisam zapravo shvatio kako na tom zraku i u blizini onih prekrasnih
starih slika današnji slikar ne bi mogao jednako dobro slikati kao i
prije pedeset godina.
Uostalom, prva lijepa slika koju sam ugledao, uopće nije bila stara,
već sasvim nova, bio je to crtež Olafa Gulbranssona, moga negdašnjeg
prijatelja i crtačkoga druga. Bio je to šiljatom olovkom nacrtan
dječji portret, vrlo vjeran, a pritom tako vrhunaravno ornamentalan
kakvi i jesu najbolji crteži toga dragog čovjeka. Bilo mi je teško
pri srcu što sam nekoliko dana u Miinchenu, u istome gradu s Olafom,
a ipak ga neću vidjeti. Stari Olafe, nemoj mi zamjeriti, no ovaj sam
se puta izvukao pomalo te se pribojavajući. Vidi, ti si atletski tip,
a ja nježan i boležljiv čovjek, i da sam te nazvao i pozvao u
vinarnicu, a zatim oko jedanaest iz nje otišao nakon pola litre vina,
ti bi se razbjesnio i na svojim me jakim rukama odnio do auta i
odvezao sebi kući i tamo preda me stavio viski i slična žestoka pića,
a drugoga bi dana možda ponovno napravio neki od svojih lijepih
crteža, dok bih ja ležao na umoru. No, nisam to želio, nego sam htio
ponovno vidjeti Munchen, a u to su spadale i neke slike. Stoga,
dakle, ponovni susret s tobom nisam žrtvovao nekom hiru, već
Altdorferu, Diireru, Rembrandtu, Cezanneu i Mareesu.
Dva prijepodneva proveo sam u staroj pinakoteci, i ne samo da sam
ponovno pronašao svoje stare miljenice, već sam stekao i jednu novu.
Nešto duže zadržao sam se u prvim dvoranama kod starih Nijemaca i
Nizozemaca, oduševljen Dirkom Boutsom, oduševljen majstorom
Bartolomejskoga oltara, zatim pomalo potištena srca krenuo u Diirerov
kabinet, jer slikar Diirer nikada mi nije bio doista drag, a njegov
autoportret s dugim, priglupim uvojcima oduvijek mije bio upravo
odvratan. Kako sam, međutim, sjedne druge strane, sa strane crteža i
nekih bakroreza, ipak veoma cijenio toga istoga Durera, osjećao sam
obvezu potražiti ga. I tu se dogodilo iznenađenje: dok me taj
autoportret gledao istim onim starim načinom ne bivajući mi nimalo
simpatičnijim, četiri su mi apostola najednom zarobila pogled i srce,
jer to je bilo naslikano, čudesno slikovito naslikano, to je cvjetalo
na licima, rukama i apostolskim haljama poput cvijeća i pjevalo poput
glazbe. Dobro je što nisam izbjegao Durera! Bogatiji za nešto lijepo,
bogatiji za jednu ljubav, nastavio sam razgledati. No sada više nisam
oklijevao i prisjećao se svojih obveza, već sam, protrčavši
zaslijepljeno kroz najljepše dvorane slika, slijedeći srce zašao u
pokrajnju prostoriju u kojoj vise Altdorferi. Tu se nalazi slika,
"Aleksandrova bitka" kojaje za mene najneo-bičnije i najtajnovitije
djelo njemačkoga slikarstva. Taj prikaz bitke s kojih deset tisuća
figurica u sebi sadrži svu njemačku temeljitost, zagriženost i
pedanteriju, a istodobno je na slici sve to neizrecivo prevladano i
obasjano gracioznošću i tihom čarolijom boja kakvu nijedan Francuz
ili Kmez ne može nadmašiti. U ovisnosti kako se slika gleda, može se
pomisliti: "Bože dragi, mora daje dobri Altdorfer bezbroj godina
sjedio za tim prčkavim poslom!", ili u idućem trenutku osjetiti:
"Isuse, mora daje cijela slika naslikana jednog jedinog božanskog
prijepodneva,toliko je apsolutno jedinstvena, tako je trenutačna i
neponovljiva igra čarolije svjetlosti iznad toga mnoštva figura!"
Dugo sam stajao pred njom i napajao oči. A odmah pored visjela je
moja druga miljenica, mali zeleni Altdorerov krajobraz, ta sićušna
sličica u kojoj osjećam sve prašume i zelena utočišta cijeloga
svijeta, sa skladno zanjihanim vrhovima stabala i milim, blagim
zlatnožutim tonom iznad sveg tog zelenila.
Ne bih nikada završio, ako bih se dalje upuštao u podrobnosti, jer
tema je neiscrpna. Bio sam, međutim, i u novoj Državnoj galeriji. Ona
je proizašla iz zamisli koja je jedinstvena u povijesti galerija.
Galerije su uvijek nekako nacionalističke, uvijek donekle žele
prikazati da, eto, nijedan drugi narod na svijetu ne može naslikati
ili kupiti takve slike kao upravo te. No, u toj munchenskoj galeriji
vlada obratno načelo, načelo začuđujuće poniznosti i iskrenosti.
Tvorcu galerije bio je postavljen zadatak da jasno prikaže kako je
nepodnošljivo prazno i loše njemačko, a osobito miinchensko
slikarstvo određenih desetljeća u usporedbi s njemačkim slikarstvom
dvaju prethodnih desetljeća, ili pak u usporedbi s ondašnjim
Francuzima. Zadatakje genijalno riješen. Izložba je tako postavljena
da ne možete nasumce početi od ove ili one dvorane, već nužno morate
slijediti prikaz kao što se slijedi dobro vođena argumentacija.
Ušavši u galeriju naći ćete se usred najboljega njemačkog slikarstva,
kod Mareesa, kod Schucha i Leibla, kod mlađega Hansa Thome i mladoga
Triibnera. Skoro je svaka slika dragulj. A onda slijedi, iz dvorane u
dvoranu, užasan presjek kroz propast njemačke, a osobito munchenske
umjetnosti od kraja osamdesetih godina. U ogromnim prostorijama vise
slikurine (ima tu i ponečega pristojnoga, no ništa osobito visokoga
ranga), prazne velike slike wilhelminske epohe i mentaliteta,
dekorativni uradci zahtjevna formata i najskromnije kakvoće. I gle,
mučenje je prošlo i bez daha stižete na kraj tih prostorija, no sada
vas ne puštaju van ljutitoga ili možda razočaranoga, već se pred vama
otvara malena dvorana u kojoj je prikazano što može biti pravo
slikarstvo. To je dvorana Francuza; u njoj vise dvije moje miljenice:
Cezanneov "Željeznički prokop" i Mane-tova "Barka". A zatim još jedno
iznenađenje: također iz toga francuskoga kabineta ne puste vas kući
bez utješnog prizora, jer slijedi još manji, ne sasvim prvoklasan,
ali ipak lijep izbor iz suvremenog slikarstva u kojem se pokazuje
kako je ona) jitgendstil i ona dekorativna obmana temeljito propala i
kako današnje slikarstvo, pa i u Njemačkoj, ide novim putovima. Među
slikama toga kabineta utjeha i opet imam miljenicu, Kokoschkinu
"Veneciju" s njegovim vedrim raspoloženjem koje puše na refu-le.
Pomireni napuštate izložbu, jer je duhovita, ali ne i opaka, ona vas
savije, ali i ponovno uspravi. Vrlo dobra, odlična je stvar ta
Državna galerija.
Ponovno vidjevši te stvari utolio sam glad, a budući da u to vrijeme
nije svirao Karl Valentin, mogao sam ponovno napustiti Miinchen bez
osjećaja da sam propustio išta bitno.
(1929.)