U ljubav se uvijek možemo pouzdati

Terapija i obitelj

Svećenici kao da gube svoju ulogu dušobrižnika i autoritet im opada. Kakvu ulogu vi kao terapeut imate u današnjem svjetovnom    društvu?

Za mene je važno pomagati ljudima u rješavanju konflikata i povezivanju s iscjeljujućim energijama u nji- hovim obiteljima. To, u biti, i nije samo terapija već i ne- ka vrsta pomirenja. U tom smislu ja sam također i dušo- brižnik. Imam također i ulogu učitelja. Za mene terapeut nije pojam koji mi puno znači.

Zašto? Upoznali ste i područje dušobrižnika i područje tera- peuta. Nalazite li se sada između ove dvije grupe?

Za pojam terapeuta se, po mom mišljenju, veže pre- dodžba o tome da se nešto radi, liječi, nešto što je u mojoj moći, pod mojom kontrolom. Po mom mišljenju sudbina i sile koje njome upravljaju suviše su moćne da bih za sebe rekao da se mogu umiješati kako bih ostvario određen cilj.

Čini mi se da je ovaj vaš argument razumljiv ako u vidu ima- mo tradicionalnu psihoterapiju. Ali, u  međuvremenu je  nas- tao čitav niz drugih terapeutskih škola koje sebe ne shvaćaju kao izvršitelje, već u krajnjoj liniji kao pomagače pri iscjelji- vanju rana i koji samo otvaraju prostor za izlječenje.

I to za mene ide predaleko. Ja se udružujem s rodite- ljima ili nekim drugim osobama kojima je nanijeta ne- pravda i uvodim ih u stvarnost. Iscjeljenje potječe od njih, a ne od mene. Isto tako suprotstavljam se onima ko- ji opterećuju sistem i dovode ga u kaos svojom drskošću, sprečavajući na taj način iscjeljujuće djelovanje sistema. Ne radim ništa više od toga.

Možda bih se mogao nazvati obiteljskim terapeutom, jer pomažem sistemu pronaći svoj put i svoj poredak.

Otkud vam tolika sigurnost da će obiteljski sistem naći svoj poredak?

Snaga i intenzitet vezivanja u obiteljskim sistemima su izuzetno snažni. Vezivanja imaju nešto tako snažno, što pokreće sve u sistemu. Ja se pouzdajem u to. Obitelj daje pojedincu život sa svim mogućnostima i ograničenjima. Preko obitelji dolazi se i u određeni narod, u određeno okruženje, biva se uvučen u određene sudbine i mora se s njima nositi.

Ne postoji ništa jače od obitelji. Ako se umiješam u neku obitelj na način koji zanemaruje sistemske sile, remetim poredak. Zbog toga prilazim obitelji s velikim poštovanjem. Prije svega poštujem roditelje, jer roditelj- stvo je za mene nešto toliko veliko da kao terapeut nika- da ne bih zauzeo stav protiv roditelja. Za mene je neza- mislivo nagovarati nekoga protiv njegovih roditelja, što se u nekim vrstama terapija i čini, u smislu: Morate se oslo- boditi od roditelja. To je za mene apsurdno. Kako se netko može osloboditi roditelja? Mi jesmo naši roditelji.

Kad kažete da je obitelj najdublja spona koja drži ljude na okupu - to je i polazište klasične psihoterapije. Obitelj kao naj- jača veza, a istovremeno i elementarni izvor bolesti, neuroza i psihičke bijede. Put psihoterapije je dakle oslobođenje, viđanje

rana. Razlika bi onda bila u tome kojim putem se ove rane vi- đaju? Čini li se to razgraničenjem, odvajanjem od roditelja? Mislite  li  da  takvo gledište  ne priznaje elementarnu  vezu?

Sasvim je jasno da smo vezani za obitelj i njenu sud- binu. Slažem se s Vama da iz ove vezanosti može nasta- ti i jako mnogo patnje. Moj zaključak je, međutim, nešto drugačiji.

Neke terapeutske škole kažu da se pojedinac mora odvojiti od obitelji, odnosno da joj se suprotstavi, ili da se čak bori protiv nje kako bi ozdravio.Tu su i vježbe ko- jima se od klijenta zahtijeva: Ubi svoje roditelje (simbolič- no, naravno), ili Udri, ili Izviči svoj bijes. Za mene je to smiješno, jer nema nikakvog drugog učinka osim što se poslije toga klijent samokažnjava.

Terapeut se onda pojavljuje kao bolji otac ili bolja majka, što je već samo po sebi apsurdno. Jer kada dođe vrijeme za donošenje važnih odluka ili podnošenja žrtve zbog bolesne djece, onda su potrebni pravi roditelji i oni su obično tu. Terapija može biti lijepa priča i njome se netko može podržati, ali živjeti zajedno s teškim ljudima i dijeliti njihovu sudbinu je nešto sasvim drugo.

Obitelj može prouzročiti i bolest, ali ne zato što su ljudi zli, već zato što u obitelji djeluju sudbine koje po- gađaju sve uključene. Sve počinje kod roditelja, koji opet sami imaju svoje roditelje, i potječu iz obitelji s vlastitim sudbinama, i sve to utječe na novu obitelj. Uslijed veza- nosti, sudbine se zajednički nose i podnose. Ako se u obitelji dogodilo nešto loše, iz generacije u generaciju postoji potreba za poravnanjem.

Djeluje li ovdje nešto poput obiteljske savjesti?

Možemo to nazvati obiteljskom savješću. Postoji jed- na sila koja djeluje tako da usmjeri cijeli sistem ka porav- nanju i ravnoteži. Na primjer, da se isključeni ponovno

vrate u obitelj, ili da svatko snosi odgovornost za svoje postupke i posljedice svoje krivice, ili da se posljedice krivnje ne prebacuju s roditelja na djecu i unuke.

Ako to sagledam i uključim u svoje rasuđivanje onda mogu sistem dovesti u red koji izbavlja iz ovih teških sudbina ili, pak, ublažava njihovo djelovanje. Tada svi mogu odahnuti. Dobre sile su opet na djelu i imaju ras- terećujuć učinak.

Kad je obitelj na ovaj način dovedena u red, pojedinac se može odvojiti od obitelji, ali i dalje osjećati njihovu podršku. Tek kada priznaje vezanost za obitelj i jasno uvida i prih- vaća vlastitu odgovornost, osjeća se rasterećeno i može kre- nuti svojim vlastitim i samo njemu određenim posebnim putem, a da ga prošlost ne opterećuje i ne proganja.

Time prilično ograničavate uvjerenje da je obitelj uzročnik bolesti.

Ljubav u obitelji uzrokuje kako bolest, tako i ozdrav- ljenje. Nije obitelj ta koja izaziva bolest, već je to dubina vezanosti i potreba za ravnotežom. To je ono što u obi- telji može dovesti do bolesti. Kada se ovo iznese na vid- jelo, istom tom ljubavlju i potrebom za ravnotežom mo- že se na jednoj višoj razini iscjeliteljski utjecati na bolest. U tom smislu bilo bi nepravedno reći da je obitelj uz- ročnik bolesti.

Vi ne dopuštate da se loše govori o obitelji.

Ne, optuživati obitelj jednostavno je nepravedno. Patnje u obitelji ne nastaju zbog toga što obitelj postoji. Kakva je obitelj, takav je i život. U obitelji započinjemo život i pitanje je samo kako pojedinac na ovoj osnovi može ostvariti svoj  život na način koji će mu omogućiti napredak.

Vratimo se još jednom terapeutskim školama. Ponekad imam dojam da kritički gledate na svoje kolege. Terapeutsko tržište je postalo široko polje djelovanja. Klasična psihoanaliza s klijen- tom na kauču i analitičarom izvan vidnog polja samo je jedan mali dio u području terapije. Na sve moguće načine se pokuša- va terapeutskom intervencijom pokrenuti iscjeljujuće sile. Te- rapija glazbom, bojama, psiho-fizioterapija, terapija razgovo- rom, plesom, hipnozom, kontrolom disanja itd. Bilo bi sigurno nepravedno umanjiti vrijednost svih ovih vrsta  terapije.

To svakako nije moja namjera, tim prije što sam i sam puno naučio kroz psihoterapiju. I psihoterapija se vre- menom na osnovu iskustva vrlo razvila.

Freudovi uvidi su do danas ostali kamen temeljac psihoterapije, ali oni su se u međuvremenu, u mnogim sferama dalje razvili. Ne možemo se danas ograničiti na Freudove metode, ali one se zbog toga ne moraju pod- cjenjivati.  One ostaju  temelj  i  početak psihoterapije.

Mnoge terapije se koncentriraju na pojedina područ- ja i pružajući nova iskustva, proširuju svijest. Tjelesne terapije  kao  npr.  bioenergetika,  polaze  od  toga  da  se mnogi  psihički  poremećaji  očituju  u  napetosti  mišića,  i da  se  oni mogu otkloniti.  Na  ovaj  način  se  uspostavlja veza s dubokim osjećajima i to isto tako s ljubavlju pre- ma svojoj obitelji. To olakšava, opušta i daje novu snagu.

Ipak, osnovni problemi su vezani za obitelj. Točnije rečeno, za činjenicu da je pojedinac, što god on javno iz- javljivao, u dubini svog bića odan svojoj obitelji. Ja mo- ram priznati tu duboku ljubav. Ali ako netko u današnje vrijeme kaže da voli svoju obitelj, za neke već postaje sumnjiv i zapada u probleme.

Vi mislite da u terapijama trend ide u smjeru učenja kako se odvojiti od roditelja i obitelji i tako postati slobodan?

Čini mi se da je tako. Ali ova duboka ljubav ne trpi da se netko na duži period suprotstavlja svojoj obitellji. Zato onaj tko se bori protiv svog oca postaje sam upra- vo onakav kakav mu je otac, a tko se bori protiv svoje majke, postaje sasvim sigurno upravo onakav kakva je i majka. Kao što je Muhamed rekao: Onaj tko svog brata ok- rivi za neki grijeh, neće umrijeti prije nego što i sam počini isti grijeh. Slično će se dogoditi i nama, ukoliko svoje roditel- je odbacujemo na ovaj  način.

Mnogi poremećaji i bolesti nastaju iz ove borbe, zato što netko neće priznati da je vezan. Ja onda kao terapeut poku- šavam ponovno pokrenuti pozitivnu silu izvorne ljubavi.

Prekinuta veza u ranom djetinjstvu Često se događa da je ljubav prema roditeljima pore- mećena. Na primjer, kada se u sasvim ranom djetinjstvu dužim boravkom u bolnici prekine veza djeteta s rodite- ljima. Toga se dijete uvijek sjeća s velikim bolom, što se očituje  suprotstavljanjem  roditeljima.  Ali  suprotstavlja- nje je samo sjećanje na trenutak odvajanja u ranom dje- tinjstvu. Ako se usredotočim samo na površinu, na sup- rotstavljanje, neću biti koristan toj osobi.

Druga je stvar ako znam da se u ljubav uvijek mogu pouzdati. Ona je uvijek prisutna. Samo je treba potražiti. Kad je netko ljut na svoje roditelje, tragam za mjestom na kojem je u ranom djetinjstvu došlo do prekida zbliža- vanja. Kada ga pronađem, vraćam se s klijentom u to vrijeme i pomažem djetetu u njemu pronaći put do maj- ke ili oca. Tada borba prestaje i svi mogu odahnuti, pa i roditelji. Oni se mogu ponovno okrenuti djetetu i dijete se opet može okrenuti njima.

Ovo je ista tema kao i u tjelesnoj terapiji. Imala sam priliku sudjelovati na seminaru na kojem nam je jedan od terapeuta,

koji je bio i dobar glumac odglumio ovu prekinutu vezu u ra- nom djetinjstvu: blistajući od sreće dolazi majci skakućući iz dvorišta kao četverogodišnje dijete, s debelim slojem blata na cipelama, u  ruci drži cvijet. Majka upravo sređuje kuću  i čisti. U strahu za svoj upravo uglancani bijeli pod ona  vikne:  Stoj, ne ulazi! Dijete se u strahu trgne i podiže ramena. On je ovakvo držanje tijela veoma upečatljivo demonstrirao. Svi smo se smijali, jer je sve ovo izgledalo tako jednostavno. Postalo je jasno da nitko nikome nije želio načiniti zlo, već je samo svat- ko bio zanesen svojom aktivnošću. Time nam je objasnio kako naše tijelo zauzima određen položaj, a da mi nismo ni svjesni toga, jer se naši mišići navikavaju na pogrešno držanje, znači više se ne izaziva nikakva bol, ali i ne dopušta se protok energi- je. Naprotiv, trošimo energiju da održimo ovakvo stanje šoka, koje uopće više i ne osjećamo kao takvo. Naravno, ovo se doga- đa samo ako se ovakvi šokovi češće događaju i tako stvore ob- razac ponašanja. Onda kroz život idemo napeti, stisnuti, po- dignutih ramena, uvučene glave ili povijeni. Kada se mišići oslobode napetosti, još jednom se javlja onaj isti šok, i onda energija ponovno  slobodno  teče.

To je divan opis prekinute veze u ranom djetinjstvu. Ona se očituje i tjelesno. Tijelo je povijeno unazad, glava usmjerena prema gore. Suprotno bi bilo: glava ide dolje, a  ruke se ispruže.

Moguće je raditi na tome na sasvim tjelesnoj razini, osloboditi se napetosti, i pružanjem ruku ponovno us- postaviti ovu, u djetinjstvu, prekinutu vezu. Ili ja, npr. kažem klijentu da se u sebi vrati na mjesto traume i za- misli da je ponovno dijete. Ovaj put može slobodno otići majci i uručiti joj cvijet. I na ovaj način se veza ponovno uspostavlja, i napetost nestaje. Može se dakle vidjeti da različite terapeutske metode imaju isti cilj i dovode do istog rezultata.

Ne samo da se dijete s ovakvim ukrućenim držanjem ne usuđuje prići majci, ono će se kasnije i prema drugim osobama isto ponašati i neće im smjeti prići. I ne bi bilo jako korisno ako bi samo vježbao prilaziti drugim ljudima. Ono se mora vratiti na mjesto, gdje se odigrao ovaj rani prekid i tamo ponovno uspostaviti vezu i doći do cilja.

Tjelesni terapeut bi ovdje rekao: Sjećanjem na napetost i bol i njihovim razrješenjem mijenja se i odnos kako prema roditeljima, ali i prema drugim osobama.

Želio bih ovdje ukazati na jednu opasnost. Dijete se u trenutku uplašilo, a možda i razočaralo ili naljutilo. Ako ja sad posebno ukazujem na površne osjećaje iz onog vremena, a ne dovodim ih u vezu s prekinutom ve- zom, do izražaja dolazi samo taj površni osjećaj, dakle bijes, očaj ili bol. Ali dijete je htjelo majci dati cvijet. Ako se usredotočim na djetetovu ljubav, stići ću do cilja puno brže nego ako se usredotočim na ljutnju ili očajavanje.

Ovo je bitna razlika. Ja ne radim s osjećajima koje kli- jent opisuje, već promatram cjelokupan proces i vraćam se prvobitnom važnom osjećaju, koje bi moglo biti rele- vantno. A to je uvijek ljubav, bez izuzetka.

Znači li to da druge terapije idu zaobilaznim putem?

Terapeut, koga ste upravo opisali, prekinut će vezu sasvim sigurno ponovno uspostaviti. Ja samo upozo- ravam na opasnost, da se ponekad više obraća pozor- nost na površne osjećaje, koji nastaju kao posljedica pre- kinute veze, tj. prekinute ljubavi. Njima se ništa ne može riješiti. Naprotiv, umjesto da ponovno uspostave vezu i omoguće ljubavi da opet poteče ona cementiraju, po- jačavaju ondašnje iskustvo. Ili se njima inzistira na odva- janju od roditelja, umjesto vraćanju roditeljima s lju- bavlju.

Moralni zahtjevi

Ovo se odnosi na proces terapije. Zar nije svakoj dobroj tera- piji cilj čovjekovo odrastanje? To znači da bude odgovoran za samog sebe, da ni na kog drugog ne svaljuje krivicu za vlasti- tu sudbinu, i da se može rukovoditi svojim vlastitim unutar- njim impulsima.

To su moralni zahtjevi zbog kojih duša otvrdne, koji zvuče kao napor i koji se ne oslanjaju na sile koje nas potpomažu.

Postoje i terapije koje postavljaju zahtjeve kakav bi čovjek trebao biti. On mora biti individualiziran, kažu ne- ki. Što god to značilo, ili: On mora odrasti, ili On mora oja- čati svoj ego. Ako čovjek razmisli što sve ovo znači, i za- dovoljava li on ove zahtjeve, osjeća se malim i počinje sumnjati. U obitelji se međutim ovako nešto razvija sas- vim  spontano.

Dijete je najprije usko vezano za obitelj, a onda mu se polje djelovanja širi. Tako vremenom uzme iz obitelji sve što od nje može dobiti. Ako to poštuje, razvoj se odvija spontano, bez napora.  Ne mora se truditi da  odraste. Jednostavno postane odrasla osoba.

Ako moram odlučiti nešto napraviti, to znači da to nije ono što zapravo želim, inače ne bih morao donositi odluku i truditi se. Odluke su same po sebi znak da neš- to nedostaje ili da se mora dovesti u red. Kad čujem tak- ve zahtjeve, znam da je nešto još nedovršeno. Onda po- kušam pomoći osobi ispraviti ili dovršiti ono što treba ili se toga osloboditi.