U Kandyju

Kandy je navodno najubavije mjesto na lijepome otoku Cejlonu, a
vožnja željeznicom iz Colomba prema Kandvju fantastičan je slijed
iznenađenja i ljepota. No, sam Kandy ostatak je vrlo staroga
kraljevskog i svećeničkog grada, a nedavno gaje engleski novac uspio
pretvoriti u udobno, čisto i pokvareno hotelsko i turističko
gnijezdo. Usprkos tomu, Kandy je lijep, jer sa svim novcem i svim
cementom ovoga svijeta ne može se uništiti bujnost toga krajolika. Na
zelenim obroncima brežuljaka vidljiva je sva raskoš razgranata žbunja
i drveća nad kojima još raskošnije bujaju puzavice, a hladoleži i
pavitine pustolovno krupnih cvjetova u kaskadama se mirisne spuštaju
u dolinu u kojoj umjetno jezero beznadno boluje od svoga groteskno
neorganskog oblika. Odvažni Englezi šeću se uz jezero kraj kojega
starice zahrđalim mačetama kose travu, a engleski šetači nemaju
osjećaj da ih gnjavi neprestano navaljivanje kočijaša, vozača rikša,
trgovaca i prosjaka koji se ponizno i bez srama nude; jer Englezi su
bogati i genijalni kolonizatori, i najveće im je zadovoljstvo gledati
propast naroda koje su potlačili. Jer ta se propast zbiva krajnje
humano, ljubazno i veselo, to nije ubijanje, čak ni izrabljivanje,
već tiho, blago korumpiranje i moralna razgradnja. Pa ipak, ta
engleska rabota ima stila, Nijemci i Francuzi činili bi to kudikamo
gore i gluplje, kao što je Englez i inače jedini Europljanin koji
vani među neciviliziranim narodima ne djeluje smiješno. Nisam se ni
ja dao zaplašiti, nego sam već prvoga dana pokušao vidjeti što više
Kandvja. Nije to lako kada je čovjek otvorena sluha i nježne ćudi;
jer šetnja gradom naporno je i mučno trčanje, kao kroz šibe, između
hijena inozemne industrije, a ono se i u Europi može doživjeti samo
na mjestima usrećenima engleskim novcem. Na posljetku je čovjek
sretan da spas može potražiti kod nacerenoga vozača nkše koji mu je
rudom svojih kolica već dvadeset puta zapriječio prolaz i kojega je
već dvadeset puta potjerao. Imao je on pravo, dobro je znao da će on
i svi njegovi kolege učiniti sve što treba kako bi se svaki pokušaj
pridošlice da prošeta Kandvjem okončao bijegom u neka od kolica.
Čovjek se na svašta navikne. Nekako sam se već pomirio s vrućinom u
Singapuru i Colombu, s komarcima u prašumi, indijskim obrocima,
proljevom i grčevima, paje tako, valjda, trebalo i ovdje biti. Naučio
sam pogledom zaobilaziti prelijepe djevojčice s najtužnijim garavim
indijskim očima dok bi prosile, naučio sam sjedokose pradjedove, koji
su izgledali poput svetaca, odbijati hladnim pogledima, naviknuo sam
se na vjernu pratnju ljudi svakojaka soja koji bi se za novac prodali
i koje sam pokretima ruke poput vojskovođe i grubim povicima znao
držati na udaljenosti. Čak sam se naučio i šaliti na račun Indije
progutavši gorko iskustvo da onaj produhovljeni, tragalački,
moliteljski pogled većine Indijaca uopće nije vapaj za bogovima i za
spasenjem, već vapaj za monevjem.
No kada sam se skoro posve udomaćio, u svojoj oholosti učinio sam
ludost da jednoga popodneva izađem držeći u ruci mrežu za leptire.
Unaprijed sam bio spreman da će to izazvati znatiželju, a možda i
porugu ulične mladeži - na to sam već bio očvrsnuo među inače vrlo
dobrodušnim Malajcima - i doista su svi dječaci po ulicama za mnom
dovikivali nešto na grlenome singalskome jeziku. Upitao sam jednoga
singalskoga studenta, koji mi je s knjigama pod miškom išao ususret,
što taj uzvik znači. On se ljubazno nasmiješi i tiho reče: "Oh,
master, they are telling that you are an Englishman who is trying to
catch butterflies!" No
oni su dječaci izgledali kao da dovikuju manje bezazlene stvari.
Zadovoljno sam produžio i nije me moglo iznenaditi ni to što su mi se
pridruživali brojni drugi dječaci hoteći mi pokazati mjesta bogata
leptirima, revno me upozoravajući na svaku prozujalu mušicu i svaki
puta pružajući ruku u očekivanju kojegpennyja. Sve to jedva da me još
moglo zasmetati, a kada je cesta postala tiša, a u blizini uzak
šumski puteljak obećavao samoću, odahnuv-ši i ostatkom humora
natjeravši svoje posljednje mučitelje u bijeg hitro zaokrenem na
spasonosnu stazu.
1 tako čovjek zaslijepljen ide svojim putem misleći daje pobjednik, a
zapravo je jadan gubitnik. Dok sam ponosno koračao utvarajući si da
sam i opet bio vrlo lukav, kob je već bila nada mnom i udica za mnom
zabačena, koju nisam slutio i koju ću dugo gutati. Čitavo je vrijeme
na trideset koraka iza mene išao neki zgodan, miran čovjek ili
gospodin kovrčave crne kose, smeđih tužnih očiju i crnih, lijepih
brkova. Zvao se, poslije ću to saznati, Victor Hughes, a sudbina mije
namijenila da mu postanem žrtvom.
Pristupio mi je pozdravljajući me s puno poštovanja, vrlo uljudno se
nasmiješio dopuštajući si da me na besprijekornom engleskom upozori
da taj put vodi u kamenolom i da ovdje nije za očekivati ikakav ulov
leptira. Međutim, tamo prijeko, više nadesno, tamo nije loše, a
južno, na drugom kraju doline, tamo je jedno od najboljih mjesta. I
prije nego sam rekao išta više od "da" i "ne" i "hvala lijepo", već
smo ušli u neku vrstu razgovora i osobnih veza; iz pametnih
zabrinutih očiju toga lijepoga čovjeka s tihim me prijekorom gledao
stari, otmjeni, potisnuti narodni duh, iz njegovih riječi i pokreta
progovarala je drevna kultura njegovane uljudnosti i budističke
blagosti. I uskoro sam tog čovjeka zavolio s nekom mješavinom
sažaljenja i poštovanja. Kao stranac, Bijelac, s tropskim šeširom,
bio sam gospodar, master i sahib, pred kojim se on klanjao kao
siromašan domorodac; no njegova aristokratska pojava, njegovo
poznavanje mjesta i struke i tečan engleski davali su mu neku nadmoć
koju sam ubrzo osjetio. Jer Viktor Hughes u leptire se razumio
neusporedivo više od mene. S kolegijalnim je smiješkom izgovarao
cijele nizove latinskih imena koje nikada nisam čuo, ali sam s
odobravanjem kimao ne bih li prikrio svoj djetinji diletantizam.
Nekoliko sam puta dometnuo zbunjeno-očinskim tonom (tonom koji su
Englezi uveli prema domorocima): "Yes, yes, my dear man, I know ali
about Kandy-butterflies!" Razgovarao je sa mnom o indijskim leptirima
kao što iskusan nadvrtlar u palmiku razgovara sa stranim
posjetiteljem misleći daje ovaj botaničar. Moj loš engleski koji sam
vrlo štedljivo rabio nije mi dopuštao da objasnim o čemu je riječ, pa
sam se sve dublje zapletao u laž i gotovo bez riječi, nijemom glumom
sve više preuzimao ulogu znalca i znanstvenoga kolekcionara.
A kada smo se tako zbližili te sam gospodinu Victoru Hughe-su
prešutno priznao pravo da me smatra svojevrsnim kolegom na nešto
višem položaju i u meni predmnijeva interese i nakane koje uopće
nisam imao, on najednom, sasvim neočekivano, odnekud iz odjeće izvadi
zgodnu drvenu kutijicu, a na licu mu osvane, potvrđujući istog časa
moju naglo probuđenu sumnju, umilan torbarski osmijeh. Privlačnim je
pokretima otklopio škrinji-cu i na bijelome sam dnu ugledao čarobno
ljupku, besprijekorno prepariranu zbirku leptira i kukaca koju mi je
ponudio na prodaju za sitnicu od petnaest rupija.
Odmah sam uvidio sve razmjere opasnosti, no bio sam bespomoćan. Nisam
mogao prema tom uljudnom i gotovo učenom Singalezu najednom
promijeniti stav, dapače, otkriće njegovih namjera, skrivenih potreba
u meni je gotovo povećalo simpatiju ili barem sažaljenje prema njemu,
no ipak nisam imao ni najmanju volju za kupovinom, dapače bio sam
primoran oprezno postupati s ostatkom novca za put.
I tako sam, tonom u glasu za nijansu hladnijim, sa žaljenjem objasnio
da ja, doduše, jesam kolekcionar, ali ne i kupac leptira i da me,
osim toga, gotovi preparirani primjerci uopće ne zanimaju.
Mr. Hughes je to potpuno shvaćao. Dakako, kolekcionari kakav sam ja,
tumačio je, nikada ne kupuju već razapete leptire, odmah mu je to
bilo jasno i samo mi želio pokazati mali uzorak. Razumije se da ja
kupujem samo svježe primjerke u papirnim vrećicama koje mi večeras
kani pokazati. Zna da stanujem u hotelu Queens; a može li me se tamo
naći u šest?
To ne znam, odgovorio sam mu kratko, a sada bih želio neometano
nastaviti šetnju. Povukao se na najuljudniji način, i ponovno sam
vjerovao da sam utekao i da imam svoj mir.
No Hughes je postao moja kob. Iduće večeri stajao je u predvorju
hotela, nenametljivo me pozdravio, razmijenili smo par riječi o
vremenu kadli iza stupa u predvorju on najednom stvori čitavu hrpu
kutijica i škrinjica, i u tren oka se nađoh okružen bogatom, vješto
prostrtom izložbom indijskih leptira. Gledatelji su prilazili stolu,
a Victor Hughes pokazivao mnoštvo engleskih, američkih i njemačkih
priznanja i narudžaba, i što je publika bivala brojnija, to sam se
manje želio eksponirati svojim lošim engleskim. Najednom sam ustao
kao da mi je nešto važno palo na pamet, ostavio šešir i kaput i
pohitao prema dizalu te pobjegao na treći kat. Tim sam bijegom,
međutim, do kraja ispustio konce iz ruku.
Otada u Kandvju nisam viđao više ništa doli svoga gospodina Hughesa.
Stajao je na uglu svake ulice kojom sam hodao, podizao kaput koji bi
mi spuznuo s kola, znao broj moje hotelske sobe i vrijeme mojih
izlazaka i objeda. Ako bih ujutro pričekao s izlaskom do osam, on bi
stajao na stubama, no ako sam drugoga dana krenuo iz hotela već u
pola sedam, on je i opet bio tu. Dok sam se bezbrižno opuštao u nekom
dućanu birajući razglednice, on bi sa smiješkom osvanuo na ulazu
trgovine noseći pod rukom kutijicu, a ako bih vani, u šumi loveći
mrežom promašio leptira, Hughes se pojavljivao iza ugla, pokazivao
prema odbjeglome leptiru izgovarajući njegov latinski naziv. "Imam
dobrih primjeraka od te vrste, imam i ženke; donijet ću vam ih u
sedam u hotel!"
Nakon nekoliko dana postigao je da mu se više uopće nisam ljubazno
obraćao, ali bih od njega ponešto kupio za deset rupija. Sada sam
izborio pravo da ga ignoriram, izgrdim i osorno ga se otresem. No on
je uvijek bio tu, uvijek lijep i pristojan i tužno gledao svojim
smeđim očima, radosno mi se obraćao, a kad sam se ljutio, on bi odano
spustio svoje mršave smeđe ruke, i uvijek, skriveno u džepu ili
pregači, nosio neku škrinjicu ili kutijicu, i zorom i mrakom, uvijek
neke nove stvari, čas divovsko paunče, čas "živi list", zlatnu maru
ili kakva škorpiona. Izronio bi iz sjene stupa dok bih izlazio iz
blagovaonice, bio je u rodu s trgovcem kod kojega sam kupovao prašak
za zube, i prijatelj s mjenjačem kod kojega sam novac mijenjao.
Sretao me na jezeru i kod hrama, u šumi i na ulici, pozdravljao me
ranim jutrom nakon kupanja, a kasno navečer, dok sam se vraćao iz
dvorane za biljar, stajao je umoran i pun prijekora u predvorju
hotela uljudno pognute glave i tihih očiju punih iščekivanja,
skrivajući u odjeći neko od svojih blaga. Naviknuo sam se na to da ga
na ulici izdaleka prepoznam i da pobjegnem, da ga iznenada osjetim u
blizini i skamenim pogled, naučio sam na izletima svaki sporedni
puteljak sumnjičavo promatrati tražeći njegov lik, a hotel krišom
napuštati poput bjegunca iz gostionice. Više mi se puta javio u snu i
uopće me ne bi začudilo da sam ga navečer zatekao skrivenog ispod
kreveta.
Nikada ne mogu pomisliti na Kandy, a da njega ne ugledam, njegova mi
se slika jače urezala u sjećanje nego sve palme i bambusi, hramovi i
slonovi. I kada sam davno već napustio Cejlon i danima plovio na
brodu, još uvijek mi se ujutro na putu od kabine prema palubi
događalo da sam se osvrtao s osjećajem tjeskobe i posramljenosti da
možda na nekim vratima, iza kakvog stupa, u nekom hodniku na mene ne vreba Victor Hughes.
(1912.)