Poglavlje trinaesto

Tvornice umova

Baš kao što je dobrobit naroda važnija od dobrobiti jednoga, tako i dobrobit univerzuma ima prednost pred dobrobiti bilo kojeg stvorenja.

Malleus Maleficarum (Malj za vještice)

Zamijenite li u gornjem epigrafu riječ "svemir" riječju "društvo", dobit ćete jezgrovit manifest totalitarizma... koji datira iz Europe petnaestog stoljeća. Tvrdnja da opstanak naroda ili vrste opravdava bilo koji stupanj individualne patnje društvena je verzija konsekvencijalizma, nauka prema kojem cilj opravdava sredstvo. Ta se ideja redovito povezuje s talijanskim renesansnim misliocem Niccolom Machiavellijem (1469.

-    1527.), no iako su ga zbog toga oštro osuđivali, on nije bio njezin prvi zagovaratelj.1 Riječ "totalitarno", pak, krasi engleski jezik tek od 1926. godine (prema Oxfordskom rječniku engleskog jezika). Ipak, konsekvencijalizam je najviše došao do izražaja kod zagovaratelja totalističke misli - superdiktatora dvadesetog stoljeća kao što su bili Hitler, Staljin i Mao.

Isto to stoljeće dalo nam je i "ispiranje mozga", dašak nade za diktatore diljem svijeta. Ispiranje mozga donijelo je nadu u pronalazak pouzdanih, znanstvenih metoda koje će omogućiti postizanje potpu- ne kontrole nad ljudskim umom. No davno prije pojave suvremene tehnologije, prvosvećenici kontrole domišljato su primjenjivali cijeli niz metoda, od retorike do mučenja, kako bi drugima nametnuli svoju ideologiju. Uvjereni da upravo oni u rukama drže ključ najvećeg Dobra za kojim čovječanstvo mora tragati - bilo da to od njih traži Bog,

Aristotel, povijesne silnice ili neki drugi simbol autoriteta - ti vršitelji utjecaja oblikovali su klimu ideja u kojoj su živjeli. Kao što sam ranije ustvrdila, njihova nastojanja da promijene tuda mišljenja odjekuju do danas.

Dosad je ova knjiga bila usredotočena uglavnom na takozvano ispiranje mozga silom, kakvo bi se moglo naći u nekom kultu ili zarobljeničkom logoru. No bilo je riječi i o podmuklijim oblicima manipuliranja, prikrivenom ispiranju mozga, kakvim se obično služe Sjedinjene Države kad žele proširiti odredene ideje nadajući se da će tako moći kontrolirati svoje građane. Da bismo razumjeli prikriveno ispiranje mozga, prvo moramo shvatiti zašto su ideje tako važne onima koji dominiraju u društvu, kako se one šire i zašto su tako moćne. Ta pitanja bit će u središtu ovog poglavlja.

Zarazne  ideje

Što je veća laž, veća je vjerojatnost da ljudi u nju povjeruju.

Adolf Hitler, Meiti Kampf

Memetika, o kojoj je bilo riječi u trećem poglavlju, ideje uspoređuje s virusima i naglašava čovjekovu podložnost kognitivnoj zarazi. Memetika je novija artikulacija mnogo starije metafore ideje kao bolesti, koja pak nadopunjava jednu drugu metaforu (o kojoj je bilo riječi u četvrtom poglavlju) - onu koja ispiranje mozga uspoređuje s iscjeljivanjem. Kuran tako često opisuje nevjernike kao ljude koji imaju bolest u srcu (vidi, primjerice, suru 2:10). Dakako, čovječanstvo se oduvijek bojalo bolesti.2 Suvremena društva osobito strahuju od zaraznih bolesti: čak i one koje usmrte relativno mali broj ljudi mogu dospjeti na naslovnice diljem svijeta.3 Premda u evoluciji nalazimo primjere korisnih simbioza između ljudi i mikroorganizama, bakterije koje žive u našim crijevima ne dobivaju ni približno takav publicitet kao njihove smrtonosnije rođakinje, tako da je pojam zaraze, ukupno gledano, i dalje vrlo negati- van. Zbog toga i metafora ideje kao zaraze, čak i u kontekstu navodno neutralne znanosti o memima, i dalje ima snažan pejorativni prizvuk. Memi kojima se zarazimo, bolest u našim srcima često su - i prečesto

-   ideje s kojima se oni koji o njima govore slučajno ne slažu. Religija

je prvorazredan primjer mema, prema riječima ateista koji nam je dao izraz memetika. Nevjera je bolest srca, kako piše u svetoj knjizi jedne od najvećih svjetskih religija. Kakvog li iznenađenja.

Metafora ideje kao zaraze omogućava nekim znanstvenim autoriteti- ma da ideologiju prikažu kao znanost, a nekim vjerskim autoritetima da je prikažu kao istinu. No ona služi i da se naglasi važnost ideja u ljudskoj kulturi. Ideje u našim glavama nisu samo črčkarije koje su neuroni iz dosade proizveli; one utječu na naše djelovanje - i naše interakcije.4 Mnoge kognitivne mreže koje su se ustalile u našim glavama ideje su koje dijele drugi pripadnici društva. Mozak u kojem obitavaju daje im jedinstvenu formu, baš kao što se svaka pojedina mačka razlikuje od ostalih, ali sve mačke imaju dovoljno zajedničkih značajki koje ih čine pripadnicama iste vrste.

Jedna od izrazito varijabilnih karakteristika kognitivnih mreža je njihova sposobnost da pobude privrženost. Neke se mogu svrstati zajedno s "plahim uvjerenjima" Johna Betjemana.5 Druge pak mogu za one koje zaraze biti smrtonosne poput bilo kojeg virusa, ako ne i smrtonosnije. Imate li tu nesreću da se zateknete u istom avionu s osobom koja je zaražena virusom ebole, možda se nećete zaraziti; a čak i ako se zarazite, imate otprilike deset posto izgleda da preživite.6 Nađete li se u istom avionu s bombašem-samoubojicom koji je spreman umrijeti za svoju vjeru, izgledi da ćete preživjeti praktički padaju na nulu.

Ideje su važne

Cogito ergo sum.

[Mislim, dakle jesam.]

Rene Descartes, Rasprava o metodi

Ideje koje usvajamo iz svijeta oko sebe, ili ih izgrađujemo kada se uspostave veze između dotad nepovezanih kognitivnih mreža, čine niti u bogatoj tapiseriji koju tka mozak, "taj začarani tkalački stan".7 To je materijal od kojeg smo satkani; naše ideje su dio nas. Uvjerenja nisu epifenomeni, puka pratnja sinaptičkoj pjesmi i plesu; ona su i prečesto dirigenti. To osobito vrijedi za eterične ideje, koje znaju kako

iskoristiti našu emocionalnu energiju. Kao što je rečeno u devetom poglavlju, emocije mogu služiti kao prečaci, hitan plan djelovanja koji zaobilazi našu funkciju "stani i promisli". (Čak i šefovi reagiraju na požarni alarm.) Kada se neka snažna emocija poveže s eteričnom idejom, zapravo dolazi do lažne uzbune. Manipulirani mozak reagira kao da je riječ o hitnom slučaju, ne zastaje da promisli i jednostavno se odlučuje za najočitiji postupak.

Često je taj postupak ispravan u tim okolnostima: povlačimo se od vatre i bježimo od grabežljivaca. No postupak je katkada očit zato što ga je takvim učinio manipulator koji je i aktivirao lažni signal za uzbunu. Vršitelji utjecaja aktiviraju signal za uzbunu kako bi izvršili pritisak na svoje žrtve i naveli ih da postupe na odredeni način (koji može i ne mora biti u interesu žrtve). Dugo prije Adolfa Hitlera, ljudi zaraženi eteričnom idejom antisemitizma nisu samo tvrdili da su Zidovi prljavi. Predlagali su, i u mnogim slučajevima provodili, rješenja tog "problema", kao što pokazuje sramotna povijest odnosa prema Zidovima u Europi (uključujući Veliku Britaniju). Pogrdne tvrdnje koje su inspirirale naciste apsurdne su: pune logičkih rupa, nepotkrijepljene dokazima ili i jedno i drugo. Nekolicina hrabrih ukazivala je na to u ono vrijeme. No većina Nijemaca vjerovala je u ono što je htjela. U emocionalnom smislu, već su bili "obrađeni" - do te mjere zahvaćeni antisemitizmom raširenim u svojoj kulturi da je za njih eterična ideja židovstva bila nepovratno okaljana (najvećim dijelom obilježena strahom i gađenjem). Nacistička propaganda pala je na plodno tlo.8 Ni najčvršći mogući racionalni argument teško bi mogao ići protiv struje.

Društva, kao i pojedinci, uvijek trebaju neki motivacijski faktor (bilo priznat ili nesvjestan) kako bi zastali i promislili. Ako prevagnu motivi koji odvraćaju od primjene funkcije "stani i promisli", kao što se to dogodilo u nacističkoj Njemačkoj, tada neka eterična ideja može izvršiti snažan utjecaj čak i kada je osobno iskustvo izravno pobija. Njemački Zidovi nisu bili nevidljivi. Mnogi su bili vrlo ugledni pripad- nici mnogih profesija: čisti, pošteni, pouzdani. Ali negativni stereotip prljavog, bolesnog i zlobno gramzivog Zidova postao je toliko proširen, postao je u tolikoj mjeri dio kulture da je mogao nadjačati pojedinačne protivne primjere. Takve primjere moglo se prebaciti u drugo područje kognitivnog krajolika (moj prijatelj Daniel nije tipičan Židov"), ili ih se

moglo zanemariti i kontakt s njima svesti na minimum (na primjer tako da se uspostave geta), izbjegavajući tako susrete koji bi stereotip mogli dovesti u sumnju. Nacistički aktivisti otišli su mnogo dalje od toga, do te mjere reducirajući kvalitetu života Zidova da oni više nisu mogli održavati ni najosnovniji dojam ugleda. Prisiljeni izgledati prljavo i često podliježući bolestima, potvrđivali su nacističku predodžbu o židovstvu, još više jačajući uvjerenja svojih progonitelja. Bila je to opaka spirala sve intenzivnije dehumanizacije koja je završila masovnim ubojstvom. I ne samo ubojstvom, nego pokušajem da se ostvari cilj pročišćenja. A da bi se pročišćenje postiglo, trebalo je odstraniti izvor zaraze, i to metodom zakapanja i paljenja - dvjema tradicionalnim metodama za eliminiranje bolesti. Za predane naciste, emigracija Zidova nije bila prikladno rješenje; samo zatiranjem svakog njihova traga mogao se ukloniti izvor zaraze.

Kada postoje jaki razlozi za vjerovanje u neku eteričnu ideju, njezina kognitivna mreža može toliko ojačati da deformira kognitivni krajolik, iskrivljujući ga kao što crna rupa iskrivljuje prostor-vrijeme. Budući da ustanovljene kognitivne mreže igraju veliku ulogu u filtriranju dolaznih podražaja, nove informacije uglavnom će se interpretirati tako da po- dupiru eteričnu ideju; što je jača kognitivna mreža, to ona jače djeluje na nečiju percepciju svijeta. Moguće je čak proizvesti dokaze koji je potkrepljuju, ili koji pobijaju njoj protivne dokaze. Čovjek niotkuda iz pjesme Beatlesa nije jedini koji vidi samo ono što želi vidjeti.

Društva  i zajedničke  ideje

Ne želim biti ja, želim biti mi.

Mihail Bakunin, pismo

Eterične ideje temeljne su za predodžbu nekog društva o sebi, baš kao što su temeljne za predodžbu pojedinca o sebi. Vjerojatno su i važnije, zato što pojedinac može crpiti uvjerenja i iz mnogih drugih izvora, primjerice tijela koje je fizički ograničeno i dobro definiranih načina dje- lovanja. Društva, koja nisu tako sigurna u vlastito utjelovljene, spremnije od pojedinaca pribjegavaju privlačnoj prividnoj jednostavnosti eteričnih ideja: slobodi, pravdi, jednakosti i svim njihovim krvlju natopljenim srodnicima. Društva u kojima vladine i druge institucije nisu tako čvrsto

uspostavljene u osobitoj su opasnosti; starija ili sigurnija društva ne trebaju toliko ovisiti o mnoštvu kojeg na okupu drže snažne emocije. To je dijelom zato što osjećaj sigurnosti uvelike pridonosi kvaliteti življenja, a kako se njihova kvaliteta življenja popravlja, ljudi više ne nastoje očajnički promijeniti svoj život. Reaktancija i druge negativne emocije nisu tako intenzivne; vršitelji utjecaja moraju se jače truditi kako bi ih potaknuli. Veći stupanj sigurnosti, bilo na razini pojedinca ili na razini društva, također širi toleranciju prema alternativama - tako nastaje veća raznovrsnost ideja, što pak obogaćuje (osobni ili društveni) kognitivni krajolik.

Veća izloženost alternativnim mogućnostima mogla bi pomoći da se objasni jedna zbunjujuća činjenica vezana za terorizam, fenomen koji se često povezuje s ispiranjem mozga. Zapadni političari često teroriste proglašavaju iracionalnima, ljudima slabe naobrazbe i neznalicama, no istraživanja na Bliskom istoku upućuju na to da je naobrazba u najmanju ruku u pozitivnoj korelaciji s davanjem potpore terorizmu.9 Naobrazba ljudima pokazuje moguće alternative njihovoj aktualnoj situaciji: svaka na svoj način, i zapadnjačka sekularna naobrazba, kao i ona religiozna, naglašavaju krajnje poželjne vizije nekog boljeg svijeta. Te se vizije mogu razlikovati u pojedinostima, ali one sadržavaju mnoge zajedničke eterične ideje. (Islam tako veliča pravdu, sućut i ljubav prema bližnjemu

-   ideje vrlo bliske i drage zapadnim liberalnim demokracijama.) Kada su ponuđene takve ideje, kontrast u odnosu na svakodnevni život može postati još uočljiviji nego ranije, osobito ako se živi u izrazito kontroliranom ili korumpiranom društvu. Reaktancija, signal kojim mozak ukazuje na nesklad između ideje i stvarnosti, može biti iznimno snažan motiv djelovanja. Kada ih oblikuju i usmjeravaju već prisutne kognitivne mreže, ili vršitelji utjecaja (bilo vjerski ili svjetovni), san i žudnja stapaju se u visokozapaljivu smjesu. Bez sna, žudnja može ostati nefokusirana; bez žudnje, san može ostati bez otrova. Date li ljudima ciljeve, a ne ponudite im sredstva za ostvarenje tih ciljeva, izazvat ćete ih na prosvjed; onemogućite li im prosvjedovanje, dobili ste recept za nasilje; kako biste kontrolirali nasilje, morate se prikazati što nečovječnijima pred onima koje nastojite kontrolirati - što njima pak olakšava da o vama razmišljaju kao o "podljudima" i još se žešće okome na vas svojim nasilnim djelovanjem. Jedan od mogućih rješenja je da ljudima uopće ne ponudite ciljeve, to jest da ograničite mogućnost

naobrazbe i pristup globalnim medijima, ali u našem sve manjem i sve povezanijem svijetu teško da bi takav postupak uspio. Tako nešto bi bilo i u izravnoj suprotnosti s mnogim od najviših ideala kako liberalne demokracije, tako i najvećih svjetskih religija (premda to ne mora uvijek biti problem: kao što smo vidjeli, jedna od prednosti eteričnih ideja je njihova fleksibilnost).

Mnoge društvene ideje prenose se izravno s osobe na osobu, katkada eksplicitno, a katkada implicitno. Na primjer, ako učitelji i učenici raspravljaju o smrtnoj kazni, učenici će naučiti nekoliko eksplicitno izrečenih činjenica (primjerice da je u Velikoj Britaniji posljednja žena obješena 1955. godine i da se zvala Ruth Ellis). No ta će rasprava također potvrditi nekoliko pretpostavki koje su proširene u društvu: da zločin treba kazniti (smrtna kazna: da ili ne), da država može zakonski nauditi nekoj osobi (smije li ići dotle da tu osobu i usmrti), i tako dalje. Te ideje mogu biti izražene eksplicitno - što je dobar način da se djecu potakne da ih preispitaju - ali često ostaju neizrečene. Te društvene kognitivne mreže su ideje koje su rasprostranjene medu pripadnicima društva, premda nisu nužno općeprihvaćene (u kojoj mjeri je neka ideja društvena ovisi o tome koliko je ljudskih mozgova zahvatila). One mogu biti eksplicitno navedene u ustavu, ili se pak mogu izražavati rijetko ili nikad; kako god bilo, njihov stupanj prihvaćenosti je ono što ih čini moćnima. Prihvaćanje se potiče pomoću aparata kao što je obitelj, koja prenosi ideologiju s jednog na drugi naraštaj (o tome je bilo riječi u petom poglavlju).

Medij-atori

Praktički svako uvjerenje, valjano ili nevaljano, bez obzira na to stoji li iza njega uvjerljivo rezoniranje ili predrasuda, može se, putem namjernog manipuliranja ili nenamjernog iskorištavanja od strane vladajućih institucija, usaditi drugim ljudima koji će ga prihvatiti kao realistično.

Murray Edelman, The Politics of Misinformation

U suvremenim društvima, kognitivne mreže se prenose i zamršenim globalnim mrežama masovne komunikacije: putem novina, radija, "pokretnih slika" i interneta. Vršitelj utjecaja koji nastoji isprati mozak

masama mora biti u stanju kontrolirati te medije, a totalitarne države ulažu mnogo napora u ispunjenje te zadaće (pogledajte kakvom pritisku su bili izvrgnuti privatni mediji u Srbiji za vrijeme diktatorske vladavine Slobodana Miloševića). No kako društva postaju sve složenija, poči- nju, poput stanica, sve više reagirati na vanjske utjecaje, čime postaju propusnija na nove ideje. Taj efekt globalizacije o kojem se mnogo govori (koji je i sam posljedica sve veće složenosti), otežava kontrolu

-   ako ni zbog čega drugog, onda zato što postoji više izvora ideja koje treba nadgledati, cenzurirati ili blokirati. Energija uložena u imunosni sustav društva je energija preusmjerena s metaboličkih funkcija, pa totalitarne ekonomije uglavnom stagniraju, što u većoj mjeri ubrzava njihovu propast nego bilo kakva neprijateljska propaganda.10

To ne znači da lak pristup informacijama ne može pomoći desta- bilizaciji neke totalitarne države; politički dogadaji uglavnom imaju više od jednog uzroka. Mediji, kao i sustav obrazovanja, mogu ljude upoznati s novim idejama, ponuditi alternativnu viziju (na primjer, viziju života na divnome Zapadu), širiti znanje ili preispitati općeprihvaćene stavove o mudrosti autoriteta. Hoće li se to doista i dogoditi, ovisi o motivima tog darežljivog širenja informacija. Sasvim pojednostavljeno, u državnim medijima uglavnom će se odražavati stavovi države i njezina želje za kontrolom, dok će se u privatiziranim medijima odražavati stavovi vlasnika i njihove želje za profitom.

Mit o neutralnosti - ideja o tome da postoji gola, neinterpretirana činjenica - omiljena je meta postmodernista. Barem od slavnih dana Heideggera i Wittgensteina, mislioci su čekali u redu kako bi napali ideju da su činjenice, prema riječima Terryja Eagletona, "svima do- stupne i neosporne, a vrijednosti osobne i proizvoljne".11  Eagleton je ovako sročio svoju kritiku:

Očita je razlika između činjenice koja kaže: "Ova katedrala je sa- građena 1612. godine" i vrijednosnog suda o istoj katedrali: "Ova katedrala je sjajni primjer barokne arhitekture." Uzmimo da sam prvu tvrdnju izrekao dok sam američkoj turistkinji pokazivao Englesku i time je doveo u nedoumicu. "Zašto uvijek navodite datume na- stanka tih vaših građevina?" mogla bi me upitati moja Amerikanka. "Čemu ta opsjednutost porijeklom? Društvo u kojemu ja živim ne vodi računa o datumima. Mi građevine dijelimo na one okrenute

sjeveroistoku i one okrenute sjeverozapadu." Ovakva primjedba možda bi mi pomogla da shvatim kako se moj način opisivanja temelji na na odredenom sustavu vrijednosnih sudova. Vrijednosni sudovi američke turistkinje razlikuju se od suda tipa: "Ova katedrala je sjajni primjerak barokne arhitekture", ali ipak jesu vrijednosni sudovi, pa ma kakvu činjeničnost ja u njima pokušao pronaći.

Eagleton, Književna teorija

Tvrdnje se ne mogu promatrati odvojeno; one su uvijek u nekom društvenom kontekstu. Katkada je sam sadržaj tvrdnje očito manje važan od neverbalne informacije koju ta tvrdnja prenosi. Kada deši- friramo tvrdnje nekog prijatelja - ili čitatelja novina - oslanjamo se na brojne neverbalne društvene signale, i sve ih procjenjujemo prema njihovoj vrijednosti. Čak i kada čitamo, čitamo između redaka (kao što ilustrira rasprava o deklaraciji Britanske nacionalne stranke u devetom poglavlju). Informacija koja dopre do naših očiju, ušiju ili (ako čitamo Brailleovo pismo) vrhova prstiju, mora proći kroz minsko polje naših iskustvenih filtera, gdje je naša prethodna očekivanja tako temeljito prosijavaju da ona možda nikada ne dopre do visina svijesti. One informacije koje se probiju do moždane kore poslužit će nam za donošenje niza dobro razrađenih pretpostavki, hipoteza koje mogu biti pod nesvjesnim utjecajem raznoraznih faktora, od rasporeda riječi nabijenih emocijama do virusa u našem krvotoku koji će prouzročiti trovanje hranom. Gole činjenice nikada takve ne paradiraju našim kognitivnim krajolikom - uvijek se prekriju slojem hermeneutike kako bi sačuvale čednost. Taj sloj mi katkada učinimo krajnje prozirnim

-   matematika je jedan takav primjer - ali bio on tanak ili ne, uvijek je prisutan, neizbježno evaluativan. Filozofi vole reći da ne možete od "jest" dobiti "treba"; ali apstrakcija može ići u suprotnom smjeru, od "treba" prema "jest". Ako zanemarimo sve pozadinske okolnosti, ako usporedimo mnogo primjera i iz njih izvučemo zajedničke značajke, možemo doći do šturog simbola, do "činjenice". Drugim riječima, možda je "jest" samo jedan "treba" iz kojeg su iscrpljeni (gotovo) svi emocionalni sokovi.

Nitko, pa čak ni najskrupulozniji urednik, ne može izbjeći vlastito stajalište. Trebamo li iz toga zaključiti da je svaki izvor vijesti pristran i da sve dotle dok smo svjesni njihove pristranosti istu možemo nekako

uzeti u obzir i kompenzirati je? Ne bi se reklo, prema teoretičarima medijskih studija, zato što se selektivna interpretacija ne sastoji samo od predrasude. John Street, primjerice, razlikuje ideju pristranosti od ideje "okvira".12 Pristranost je sustavna sklonost da se informacije selek- tivno ističu ili čak iskrivljavaju. Desno orijentirane novine tako mogu redovito donositi negativno obojene izvještaje o siromaštvu, podupirući ideologiju koja siromašne krivi za njihovu nesreću. Upravo zato što je pristranost tako sustavna, lakše ju je uočiti: katkada o čovjeku više govori informacija o tome koje novine čita nego odjeća koju nosi.

Pristranost je usto lakše ispraviti ako su dostupni alternativni izvori vijesti, kao u društvima u kojima postoje raznovrsni i konkurentni privatizirani lokalni i državni mediji, čiji vlasnici imaju različit druš- tveni profil. Čak i u tom slučaju, pritisak da se vijest pojednostavni, standardizira i uskladi s mišljenjem javnosti (ili mišljenjem vlasnika), snažna je sila čije djelovanje negativno utječe na raznovrsnost (o tome je bilo riječi u trećem poglavlju). Totalističko razmišljanje nije svojstveno samo bahatim državnim vladama. Kao što su neki već rekli, reguliranje medija ne bi se smjelo prepustiti nevidljivim rukama tržišta, između ostalog i zato što u tom slučaju mnogi faktori smanjuju izglede da će to tržište biti slobodno. Veliki škotski ekonomist Adam Smith, u čijem remekdjelu Bogatstva naroda suvremeni kapitalisti nalaze mnoga opravdanja za svoje postupke, vjerojatno ne bi odobravao suvremenu reklamnu industriju, gotovo incestuoznu bliskost novinara s novinarima i s političarima, golemu moć koja je koncentrirana u rukama nekolicine globalnih medijskih mogula, niti mnoge druge značajke suvremenih medija u Britaniji.13

Okviri su suptilniji i teže ih je uočiti nego pristranost. Osim toga, različiti medijski izvori često se služe sličnim okvirima. Prema Stree- tovim riječima: "Premda su okviri sredstva kojima se svijet vidi na određeni način, oni se razlikuju od pojma pristranosti po tome što ne predstavljaju samo jedno ideološko stajalište."14 Umjesto toga, u medijskim studijima naglašava se da su "novinarske priče" upravo to - priče. Poput drugih priča, imaju selektivnu narativnu strukturu koja se oslanja na duboko ukorijenjene pretpostavke (primjerice o uzroku i posljedici, moralu i društvenim odnosima) i izostavlja nebitne informacije. Pripovjedači, uključujući one koji izvještavaju o vijestima, na raspolaganju imaju nekoliko obrazaca i upotrijebit će onaj u koji

će se njihova priča najbolje uklopiti: "hrabri junak, "sporost birokra- cije", "nepomirljiv sukob" i tako dalje. Sa svakim obrascem povezan je i određeni jezični stil. Primjerice, ako neko dijete umre od bolesti, vjerojatno će biti opisano kao hrabro dijete koje je zadesila tragična sudbina, koje su krasile neupitne moralne kvalitete i koje je bilo na radost i ponos svojim, sada ožalošćenim, roditeljima. Dakako da je to dijete katkada znalo vrištati, duriti se ili mlatnuti svoju mladu sestru

-   djeca to čine - ali ta banalna opservacija ne uklapa se u okvir, pa se obično ne pojavljuje u takvim izvještajima. Ako dijete ubije neki neznanac, prisutni su elementi tragedije i moralnih vrlina, ali umjesto hrabrosti imat ćemo nevinost i njoj odgovarajuću dehumanizaciju ubojice.

Okviri i pristranost produžeci su individualnih svjetonazora, zajed- nički pripadnicima društva. Štoviše, osobna i društvena stajališta su u interakciji i pod međusobnim utjecajem. Mediji tvrde da odražavaju stajališta svoje publike: kad je riječ o privatnim medijima, gdje vlada oštra konkurencija, motiv profita osigurava barem neki stupanj slaganja između izvora informacija i publike, a čak i u slučaju državnih medija mora barem donekle biti slaganja, inače će se pretvoriti u ruglo, kao što se to dogodilo u mnogim istočnoeuropskim državama za vrijeme komunizma. No, kao što je rečeno u trećem poglavlju, mediji također oblikuju mišljenje publike; različit stupanj izloženosti televiziji može tako proizvesti znatne razlike u stavovima.

Street kaže da su vijesti, u smislu u kojem ih donose mediji, "proi- zvod potrebe za trgovanjem".15 Trgovina je jedan od drevnih aspekata ljudske interakcije; ekonomist Haim Ofek tvrdi da se "običaj razmjene pojavio prije 1,5 do 2 milijuna godina".16  No složenost suvremene trgovine mogla bi se usporediti sa složenošću upravljanja informacijama. Prve razmjene vjerojatno su bile interakcije licem u lice i odvijale su se unutar malih društvenih jedinica u kojima je svaki pojedinac računao na to da će mu skupina pružiti zaštitu a možda i pomoći da preživi. Ako bi se pojavio neki motiv za prijevaru, potencijalnog prevaranta vjerojatno

,  bi odvratila činjenica da u budućnosti ne bi mogao izbjeći svoje žrtve i njihovu osvetu, kao i prijetnja kazne od strane drugih pripadnika skupine. Usto, sudionici u razmjeni mogli su se služiti neverbalnim signalima i ritualima kako bi procijenili međusobnu pouzdanost. Premda je tradicija interakcije licem u lice opstala do danas (politički sastanci

na vrhu jedan su takav primjer), mnoge razmjene su ili neizravne i ne zahtijevaju nikakav ljudski kontakt, ili pak podrazumijevaju susrete s ljudima koje vjerojatno nikada više nećemo sresti. Život u mnogo većim skupinama, kao što danas živi većina zapadnjaka, oslabio je utjecaj skupine na pojedinca, pa je varanje postalo mnogo zanimljivija mogućnost. Takav način života utjecao je i na to da se više oslanjamo na informacije i na one koji nam ih pružaju.

Nekritičko oslanjanje na medijske izvore je nužnost. Jednostavno ne možemo provjeravati svaku tvrdnju, pa stoga ili vjerujemo ili, ako je povjerenje narušeno, reagiramo s paušalnim cinizmom, koji je obično samo površan (u praksi, kad ne bismo vjerovali ničemu, to bi nas sasvim onesposobilo). Novinske organizacije znaju koliko je povjerenje važno, pa se zato toliko trude sebe prikazati kao vjerodostojne, nepristrane autoritete, istodobno ističući pristranost suparnika.17 Međutim, kao što kaže Street, "izvještavanje je oblik retorike, riječ je o uvjeravanju nas

-   čitatelja i gledatelja - da se nešto dogodilo".18 Kao takva, informacija koju primamo od medija dolazi prilagođena. Poput vode u slavini gradskog stanovnika, koja je već prošla kroz nečije vodovodne cijevi, vjerojatno mnogo njih. Mi možda biramo novine prema tome kojoj se strani priklanjaju, ali ne biramo okvir u koji će biti smještena odredena vijest. Možda nećemo ni primijetiti kako je informacija oblikovana i prilagođena da bi se uklopila u naše predrasude. Štoviše, svrha i jest da ne primijetimo, jer bi se inače u nama mogla aktivirati reaktancija, što bi bilo kontraproduktivno.

Karizma  grupe

Pripadnost bandi može zadovoljiti potrebe koje drugdje ne nalaze zadovoljenje, poput potrebe za sigurnošću, pozitivnom vezom s drugim ljudima, pozitivnim doživljajem unutarnjeg ja ili za osjećajem djelotvornosti.

Ervin Staub, The Psychology of Good and Evil

U prethodnom poglavlju raspravljala sam o ideji da se karizma može dijelom dovesti u vezu s dojmom koji netko ostavlja o svojoj odlučnosti i predanosti cilju. Onima koji ostavljaju dojam da sve svoje napore ulažu u postizanje jednog jedinog jasnog cilja, drugi ljudi se mogu

diviti ili ih prezirati, ovisno o tome kakav je taj cilj, no toj njihovoj jednostavnosti i predanosti često zavide oni medu nama čiji je um u većoj mjeri sadržajno razjedinjen. Crno-bijeli svijet može izgledati tako prihvatljiv promatraču koji vidi samo nijanse sivog. Zašto ne biste preuzeli to uvjerenje i omogućili svom napaćenom korteksu da pode na zasluženi odmor? Odgovor bi mogao glasiti: "Zato što ne patite od neizlječive lijenosti mozga, krajnje sebičnosti i bezgranične gluposti", ali to bi bio samo dio odgovora. Neke ljude jednostavnost privlači ne samo zato što su lijeni, sebični ili glupi, nego zato što ih na to tjera strah, bijes ili frustracija - negativne emocije koje u njima pobuđuje svijet pun opasnosti. Prirodne ili društvene katastrofe mogu dovesti više ljudi u crkve; slaba vlada može stvoriti uvjete za pobunu naroda; gospodarske teškoće mogu povećati potporu ekstremistima. Kada je okolina nesigurna, bilo u političkom, gospodarskom ili fizičkom smislu, jednostavnost postaje sve privlačnija.

Jednostavne, jasne, uvjerljivo izložene doktrine mogu ostaviti dojam na druge ljude i privući mnoge sljedbenike, osobito ako ti sljedbenici nemaju vlastitih strastvenih uvjerenja. Karizmatični voda koji se doima kao da svim srcem vjeruje u tu doktrinu vjerojatno će lakše uvjeriti druge ljude nego voda koji potanko razmišlja o svakoj pojedinosti i mozga o mogućim teškoćama i komplikacijama. Isto vrijedi i za društva. Jednostavne ideje popraćene dobrim publicitetom ostavljaju dojam jedinstva, a time i dojam odlučnosti u ostvarenju cilja. Eterične ideje kao što su istina, pravda, tolerancija i sloboda osobito su korisne za jačanje karizme nekog društva; njihova prikrivena neodređenost širi njihovu privlačnost i moguće ih je izraziti u nekoliko zvučnih riječi.

Mediji tvore temeljni mehanizam putem kojeg neko društvo potvr- đuje vlastitu sliku o sebi. Dojam konsenzusa, osobito u privatiziranim medijima, gdje određeni stupanj raznovrsnosti predstavlja normu, može dakle imati znatan utjecaj na građane koji konzumiraju proizvode tih medija, potičući konformizam i jačajući sposobnost vlade da kontrolira svoje građane. Nastup koji ostavlja dojam odanosti i jedinstva može biti koristan i na međunarodnoj pozornici. (Jedinstvo i odanost, dvije omiljene vrline kad je o skupinama riječ.) Većina besmislica koje se u medijima mogu čuti ili pročitati vezano za eterične ideje ne mora biti upadljivo štetna. No ono što se u medijima govori i piše može biti od goleme važnosti ako odražava oštre podjele u društvu. Stereotipne

izjave rijetko kada su od pomoći kada treba rješavati složene političke probleme.

Uzmimo za primjer sljedeće tvrdnje: "Islam je istina"; "Muškarci su superiorni ženama"; "Sjedinjene Američke Države su zemlja slo- bodnih ljudi"; i "Komunizam je plemenit nauk". Svaka od tih izjava, ako je prihvate birači kojima je upućena, ojačat će u njima pozitivne predodžbe o sebi. Na svaku od njih moguće je uzvratiti jednako ap- straktnom tvrdnjom: "Samo Isus nam pokazuje put do istine"; "Žene su dobrohotnije od muškaraca"; "Sjedinjene Države su izgrađene radom robova"; "Kapitalizam je najbolji". Ako vam je stalo samo do toga da se vaši birači bolje osjećaju (i usput da vam budu privrženiji), takve izjave mogu dobro poslužiti svrsi. No ako nastojite pomiriti, recimo, komuniste i kapitaliste, morat ćete se udaljiti od eteričnih ideja. Ne sloboda, nego uočljivo poboljšanje osobnih sloboda; ne jedna neos- porna istina, nego priznanje da istina ima mnogo, da su obje strane povremeno kršile ljudska prava i kompromitirale vlastite ideale. Kao što smo vidjeli, čak i jedan ljudski mozak, u kojem suprotstavljene interese na suradnju prisiljavaju ograničenja ljudskog tijela, može sadržavati nekompatibilne ideje. Društva, čak i kada su polarizirana uslijed dugogodišnjih sukoba, nisu vezana tolikim ograničenjima. Tako je na Bliskom istoku moguće sresti Izraelce koji se žestoko protive politici svoje vlade prema Palestincima, Palestince koji žale zbog Izra- elaca poginulih u napadima bombaša-samoubojica i pripadnike obiju zajednica koji zajedno rade na pomirenju i edukacijskim projektima. Ista različitost mišljenja može se naći i u drugim žarištima političkog sukoba, kao što je Sjeverna Irska, Sri Lanka ili Sudan. No ti oprečni glasovi rijetko se čuju. Ne uklapaju se u okvir "nepomirljivog sukoba" u koji se te priče obično smještaju.

Ispiranje  mozga  masama

Prvo poglavlje ove knjige počinje s definicijom termina ispiranje mozga: "Sustavno i često prisilno eliminiranje iz čovjekova uma već formiranih ideja, osobito političkih, kako bi drugi sklop ideja mogao zauzeti njihovo mjesto." Kroz cijelu knjigu spominjala sam političku narav koncepta ispiranja mozga - političku u onom najtemeljnijem smislu koji

se odnosi na pojedince i skupine koje oni formiraju. Kad govorimo o metodama utjecaja, teoretski su moguće četiri kombinacije: da pojedinci utječu na druge pojedince, da pojedinci utječu na skupine, da skupine utječu na druge skupine i da skupine utječu na pojedince.

Ispiranje mozga tradicionalno se povezuje s prisilom, ali primjena sile donosi i neke svoje probleme. Kad na nekoga primijenite silu, u svojoj žrtvi izazivate snažnu reaktanciju, tako da se njezini emocionalni instinkti angažiraju u nastojanju da obrane ugrožene slobode. Ako ispirač mozga primijeni dovoljno jaku prisilu da slomi žrtvin otpor, ona može ostati toliko traumatizirana da više normalno ne funkcionira i nije pouzdana (što je s njegovog stajališta još važnije). Kod američkih ratnih zarobljenika koji su se vratili iz Koreje zabilježen je visok postotak mentalnih bolesti. Moguće je silom prouzročiti opsežnu promjenu uvjerenja, ali ne može se računati na to da će ta promjena ostati stabilna: žrtvu bi trebalo stalno nadzirati i opetovano je prisiljavati. Kad je riječ 0 pojedincima, to zahtijeva goleme količine vremena i truda od strane onoga koji vrši ispiranje mozga, a iako žrtva može potisnuti svoja pri- jašnja stajališta, nitko ne jamči da se ona neće ponovno pojaviti ako se prisila ukine (u tom smislu se ispiranje mozga razlikuje od svog preteče mučenja, koje zahtijeva samo kratkoročnu primjenu nasilja, često sa smrtnim ishodom, i čiji je cilj pobuditi odredene oblike ponašanja, a ne promjenu uvjerenja). Takva interakcija postoji - primjere možemo naći u nasilju u obitelji. No zasada, velik trud koji treba uložiti u takav oblik ispiranja mozga odvraća one koji bi se možda u to upustili. Čak 1 ako se zadatak podijeli na pripadnike skupine, još uvijek su potrebni znatni resursi kako bi se kontrolirala i nadzirala jedna osoba, a kamoli mnoge. A što se tiče posljednje od četiri kombinacije, pojedinaca koji utječu na skupinu, prisilno utjecanje je malo vjerojatno, jednostavno zato što pojedinac nema na raspolaganju potrebne resurse.

No postoji još jedna mogućnost, a to je prikriveni utjecaj. U tu široku kategoriju svrstavam suptilne metode reklamne industrije i medija, lažne utopije o kojima pričaju karizmatski vode i tehnologije čija je svrha manipuliranje umom (o tome više u sljedećem poglavlju). Prikrivene metode, ako su uspješne, imaju jednu veliku prednost nad nasilnim metodama: izbjegavaju problem reaktancije. Dakako, postoji opasnost da će žrtva učiniti nezgodnu stvar i opaziti prijevaru, što će kod nje izazvati ogorčenu protureakciju. Vršitelji utjecaja koji se služe

takvim metodama često igraju na to da će do tog trenutka oni već postići svoj cilj i već odavno biti daleko, tražeći nove naivce. Cilj im je stoga pobrinuti se da žrtva ne pojmi njihovo ponašanje kao pokušaj utjecaja.

Prikrivene metode lakše je primijeniti nego silu, osobito u slučajevima kada promjena mišljenja treba biti samo privremena. Takvo djelovanje ne mora biti svjesno; zapravo je uspjeh vjerojatniji ako varalica vjeruje u ono što govori - ili se može uvjerljivo pretvarati da vjeruje. To nije tako proturječno kao što se čini; ima govornika koji dok iznose argumente čvrsto vjeruju u ono što govore. Njihova uvjerenost može i ne mora trajati duže od debate, dok se emocije ne stišaju; ali dok bura traje, oni su posve iskreni. Ljudi su razvili profinjena sredstva za otkrivanje laži, ali ona nisu ni u kom slučaju nepogrešiva. Prepoznati ljude koji vjeruju, pa makar i na trenutak, u laži koje upravo govore, njihovim je žrtvama ponekad nemoguće.

No prikrivene metode predstavljaju problem ispiraču mozga koji želi postići kontrolu nad masom. U populaciji sastavljenoj od ljudi različitog podrijetla, različitih uvjerenja i želja, opasnost od otkrivanja znatno se povećava, naročito ako ta populacija ima pristup alternativnim izvorima informacija. Čak i u najrestriktivnijim današnjim društvima rijetko postoji samo jedan izvor istine. U idealnom slučaju, onaj koji vrši ispiranje mozga (bilo da je riječ o državi ili pojedincu) više bi volio da njegova ciljna populacija bude izolirana. Ako to nije izvedivo, još uvijek je moguće u njoj izazvati osjećaj izoliranosti, primjerice preuveličavajući opasnost od vanjskih prijetnji (to jest definirajući ili potvrđujući definiciju vanjskih grupa). Jasno etiketiran neprijatelj (na primjer "komunisti", "Al-Qaida") uvijek dobro dođe, osobito ako sami faktori neprijateljskog djelovanja nisu uvijek jasno prepoznatljivi: u tom slučaju se može aludirati na njihovu prisutnost u ciljnoj skupini, čime se izaziva još veća nelagoda. Onaj tko želi isprati mozak velikom broju ljudi htjet će da njegova ciljna skupina bude pod stresom ili zaokupljena - ili oboje, jer se time smanjuje vjerojatnost da će stati i promisliti, to jest usprotiviti se.

S obzirom na opsežnost suvremenih društava, promjena mišljenja masovnih razmjera gotovo je sigurno nedostižan cilj za pojedinca koji nema potporu skupine. Kako bi privukao tu potporu, vršitelj

utjecaja poslužit će se metodama o kojima smo raspravljali u ovoj knjizi. Protkat će svoju retoriku eteričnim idejama, lukavo se služiti jezikom kako bi proizveo relevantne asocijacije u mozgu svojih žrtava, vodeći računa o tome da njegova doktrina bude jednostavna i da se lako pamti. Poput Sokrata u dijalozima koje prenosi Platon, možda će tražiti pristanak žrtava na svakom stupnju svog nastojanja da promijeni njihovo mišljenje.19 Premda mu je postići da njegove žrtve budu što nesretnije, tako da potraže "pomoć" koju im je on spreman pružiti, učinit će sve kako bi se prikazao simpatičnim, duhovitim i čovječnim. Na svaki pokušaj da se pobiju njegova stajališta reagirat će ismijavanjem radije nego silom, i naglašavat će ono što je njemu i njegovoj publici zajedničko. Može odavati dojam osobe koja je spremna sudjelovati u konstruktivnoj raspravi, ili je čak sklona samokritici (primjerice tako da organizira namještene rasprave u kojima će sudjelovati njegovi sljedbenici); no njegova poruka će uvijek biti ista, čak i ako se bude činilo da govori nešto što je toj poruci suprotno.20 U svakom slučaju će paziti da nikada ne ostavi dojam nesigurnosti, nego će jačati svoju karizmu prikazujući se kao odlučna i samopouzdana osoba. Na sve te načine pokušat će steći publicitet za svoj cilj, dobiti redovit pristup medijima, potaknuti ljude na raspravu, uvjeriti ugledne osobe da o njegovim idejama govore kao da nisu samo razborite, nego kao da ih u potpunosti uzimaju zdravo za gotovo.

Ljudski mozak podešen je tako da uočava promjene, nesklad između pohranjenih iskustava i informacija koje u nekom trenutku prima. Vršitelji utjecaja to iskorištavaju kako bi privukli pozornost, predstav- ljajući se kao novi, jedinstveni, različiti. Negativna strana tog pristupa je u tome što će preveliki jaz između ideja koje žele nametnuti i onih koje se trenutačno nalaze u ciljnim mozgovima smanjiti vjerojatnost da nove ideje budu prihvaćene. S druge strane, male korake bit će lakše progutati. (Poduzmete li dovoljno malih koraka, možete uglednog pripadnika srednje klase pretvoriti u hladnokrvnog ubojicu.) Poznavanje ciljne publike također pomaže da se odredi stil prezentacije. Osim što će iskorištavati reakcije mozga na stres i promjenu, onaj koji ispire mozak htjet će razne oblike društvenog pritiska okrenuti u svoju korist. Pove- zujući odabranu vanjsku grupu s društveno neprihvatljivim i opasnim karakteristikama, kao što su sebičnost, izdajništvo, prljavština, bolest i štetno velika brojnost, on istodobno pojačava osjećaj ugroženosti

i odašilje svojoj publici umirujuću poruku da oni sami nisu sebični, nepouzdani, prljavi ili pak pošast na Zemlji.21 Sve to jednako vrijedi i za skupine i za pojedince, a ovisno o okolnostima, prikriveno ispiranje mozga može poprimiti mnoštvo različitih oblika.

Sažetak  i zaključci

Prikriveno ispiranje mozga, bez obzira na konkretnu metodu, ima svoja ograničenja, baš kao i prisilno ispiranje mozga. Nezgodna poprat- na pojava prikrivenih metoda je sumnjičavost (ako vi varate, zašto ne bi i oni?). Kako se kontrola pojačava, te metode mogu voditi do nasilja

-      u pokušaju da se s prijevare prijeđe na izraženo prisilno ispiranje mozga i da se tako osigura pokornost - jer se prikrivenim pristupom nikada ne može posve ublažiti paranoja. Drugi problem je taj što pri- krivene metode, iako mogu funkcionirati neko vrijeme ili promijeniti jedan djelić kognitivnog krajolika, očito nisu u stanju u usporedivo kratkom razdoblju dovesti do sustavne transformacije uma za kakvu se tradicionalno optužuje ispiranje mozga. A kao što smo vidjeli u ovoj knjizi, čak i takve transformacije - premda katkad mogu biti dojmljive

-     moguće je objasniti u okviru socijalne psihologije. Ispiranje mozga kao promjena sustava mišljenja svakako je moguće; no nismo pronašli nikakve dokaze o ispiranju mozga kao čarobnom rješenju.

A upravo je čarobno rješenje ono što treba kako bi san o kontroli, osobito o masovnoj kontroli, postao stvarnost. Iako su neki znanstvenici i stručnjaci nesumnjivo krivi za sudioništvo u najgorim zvjerstvima u suvremenom svijetu (to nije nova pojava; još su Arhimed i Leonardo da Vinci projektirali ratno oružje), sva njihova vještina nije bila dovoljna da bi se pronašla metoda koja jamči kontrolu uma - osim, dakako, fizičkog uništenja, metode poznate još otkako je Kain ubio Abela. No postoji nada za nadobudne. Znanost je tek nedavno počela otkrivati tajne ljudskog mozga; a znanje, barem potencijalno, jest moć. Možda se još pronađe neko čarobno rješenje.

U sljedećem poglavlju razmotrit ću što bi to neuroznanost mogla ponuditi, možda već u relativno bliskoj budućnosti, onima koji sanjaju san o kontroli uma.