7. Turbina, Nobelova nagrada i Edisonova medalja

"Krivo sam procijenio Teslu. Mislim da smo ga svi mi krivo procijenili. Smatrali smo ga zanesenjakom i vizionarom.

Istina da je sanjao, ali su se ti snovi i ostvarivali, imao je vizije ali to su bile vizije moguce, a ne izmastane buducnosti.

Charles A. Terry, u govoru povodom urucivanja Edisonove medalje Tesli, 1917. godine

Pedeset godina nije idealna dob za nove pocetke na potpuno novom podrucju, no, Tesla nije imao drugog izlaza. Ponovo je ostao bez novca; J.

P. Morgan kontrolirao je sve njegove "bezicne" patente, a Westinghouse sva ulaganja u energiju izmjenicne struje koja se prenosi vodicima. Sve

sto je Tesli preostalo bile su njegove biljeske s "presmionim" predvidanjima buducnosti koje nije mogao nikome ponuditi. Spisateljski dio njegove licnosti neprekidno je narusavao njegov ugled inzenjera, a

nakon sto je Morgan stavio pod kljuc njegov Svjetski sustav, Tesla je izgubio svaku financijsku vjerodostojnost.

Na svoj pedeseti rodendan, Tesla je sjedio sam u restoranu Delmonaco

razmisljajuci o neizvjesnoj buducnosti. Jos kao mladic, odbacio je obicaj slavljenja rodendana, tvrdeci da zbog tog sto je roden na zadnji otkucaj sata u ponoc, izmedu dva dana, nema rodendan. Njegov pedeseti rodendan i tako nije donio nista vrijedno slavlja.

S pedeset se obicno prisjecamo proslosti, i pitam se je li se Tesla u takvom raspolozenju prisjecao svog djetinjstva dok je cekao da stigne

vecera? Mozda je razmisljao o vremenu kad je bio glavni lovac na zabe, o vremenu prije jednog ruznog iskustva koje ga je natjeralo da prestane hvatati ptice. Njegova metoda lova bila je jednostavna. Otisavsi u sumu,

sakrio bi se iza grma, oponasao glasanje vrane i tako nastavio dok god vrana ne bi dosla blizu. Potom bi, bacivsi nesto da preplasi pticu, skocio na nju prije nego bi ona uspjela izletjeti iz niskog raslinja. Ulovio je mnostvo ptica na taj nacin i mislio kako je njegova metoda savrsena.

Jedan dan uspio je uhvatiti dvije ptice te je, drzeci ih za noge, nosio svoj

ulov kuci. Ulovljene vrane su, za nevolju, pocele tako grozno graktati da su privukle veliko jato ostalih vrana koje su se okupile spremne za napad. U prvi cas Teslu je to zabavljalo ali je, dobivsi prvi udarac u glavu zbog kojeg se srusio, shvatio da to vise nije smijesno. Jato ga je napalo tako silovito da je morao pustiti one dvije ulovljene ptice i sakriti se u spilju dok se spasitelji vrana nisu razletjeli.

Na svoj pedeseti rodendan trebao je istu takvu spilju u koju bi se mogao sakriti - ovog puta od krda protivnika koji su jedva cekali priliku da ga

uniste.

Njegova  licnost  bila  je  uzrokom  mnogih  problema:  nije  ga  zanimao novac; njegovo djetinje nezdravo povjerenje u autoritete nije se moglo

poljuljati ni onda kad su takvi otvoreno djelovali protiv njega; ponos mu

nikad nije dopustao da prizna kako se nesto ne moze uraditi; manjak novca prisilio ga je da se upusti u pisanje o svojim vizijama, sto se moglo

iskoristiti u senzacionalistickom smislu i upotrijebiti za propagandisticke

akcije svih vrsta. Te Tesline clanke lako su mogli drugi pisci navoditi kao izvor svojih nevjerojatnih teorija, ili uzeti kao predmet ismijavanja. Bez

obzira    na    motive    takvih    clanaka    izdavaci    su    ih    tiskali,    ali

senzacionalisticki napisi poceli su Tesli stetiti, i izolirati ga od glavnih tokova i svijeta inzenjera.

Tzdavanje clanka "Problem povecavanja energije covjecanstva", zbog

kojeg je dosao na los glas i koji je potpomogao katastrofalnom ishodu poslovne avanture s J. P. Morganom, upotrijebilo se za dokaz njegove

nepouzdanosti, i otad nadalje sve njegove tvrdnje prihvacale su se s

rezervom. O cemu god da je govorio, izazvao bi istu reakciju: "To je samo stari Tesla koji opet nesto nabraja!"

Unatoc tome, kako je stario, postajao je sve plodniji pisac. Zasto? Tmao

je vise slobodnog vremena, posao inzenjera tesko se nalazio, a trebao je novac za zivot. Medutim, nije samo potreba za prezivljavanjem tjerala

Teslu da se bavi pisanjem. Njegov oglas kojim je ponudio inzenjerske usluge nije polucio uspjeh i ostavio je Teslu u uvjerenju da ga svijet ne cijeni i ne razumije. Dok su mu roditelji bili zivi, uvijek je osjecao da ga

oni dovoljno ne cijene, no sada se taj osjecaj odnosio na cijeli svijet. Oglas je bio pokusaj da dokaze kako je cijenjeni izumitelj i pouzdan inzenjer i osjecaj nemoci, pri pokusaju da pridobije nekog novog mecenu

ili ponovo vrati nekog od ljudi koji su ga prije podrzavali, zacijelo ga je jako tistao. Samo jako povrijeden covjek moze svoje vlastite patnje usporediti s patnjama Joba. Job se osjecao napustenim od Boga; Nikola je

osjecao da ga je cijeli svijet napustio. Nastavio je pisati da se dokaze tome

bescutnom svijetu.

Kako se nikad nije zenio, nije imao priliku iskusiti dusevni uzitak ljubavi i prihvacanja zbog onog sto jest, a ne zbog onog sto je postigao. Kakav-takav osjecaj vlastite vrijednosti koji je stekao bio je posljedica njegova rada i poslovnih veza, ali i tu je imao malo prijatelja, i to iskljucivo muskih, a ni s njima nije bio osobito blizak. Samuel Clemens (Mark Twain) bio je mozda najblize onome sto podrazumijevamo pod bliskim prijateljem, ali i to je prijateljstvo nastalo zbog njegovog idealiziranja poznatog pisca, i pretpostavljam da je ono mnogo vise znacilo Tesli, nego Clemensu. Tesla je u Clemensu vidio jos jednu ocinsku figuru; a cinjenica da je Clemens poceo vrlo neuvijeno izrazavati svoja misljenja prije smrti 1910., mozda je i Teslu potaknula na slicno ponasanje. Razlika je medu njima, medutim, bila u tome sto je Clemens mogao sebi dozvoliti direktan nastup jer kao pisac nije bio ovisan o ulaganjima kapitala ili financijerima. Tesla je, naprotiv, mogao nastaviti istrazivanja samo ako su mu financijeri vjerovali; osim toga poslovni investitori iskrenost ne smatraju vrlinom.

Teslu su izgleda privlacili pisci, jer je nakon Clemensove smrti prijatelja nasao u osobi Roberta Johnsona, izdavaca koji je prvi objavio njegov

"neobuzdani" clanak "Problem povecavanja energije covjecanstva" Godine 1905., Tesla je zadnji put pokusao u tisku braniti svoj Svjetski sustav. Napisao je preopsiran, kompliciran clanak pod nazivom "Prijenos

elektricne energije bez vodica, nacin da se dode do mira" (zasigurno mu je Electrical World and Engineer placao po rijeci jer je clanak vrlo dug i nepovezan, a Nikola je bio tako kratak s novcem). Clanak je, kao sto ovaj

uvodni odlomak pokazuje, bilo tesko razumjeti:

"Ako pretpostavimo da je SVEOPC! M!R moguce ostvariti u punom smislu tih rijeci, ne trebaju proci vjekovi da se on stvori, koliko god zvucalo logicno kako to ipak mora dugo trajati, sudeci po iznimno sporom razvoju svih velikih reformatorskih ideja proslosti. Covjek, kao masa u pokretu, neodvojiv je od inertnosti i dugog trajanja koji se javljaju u manifestacijama njegovoga iivota, ali ta cinjenica ne proizlazi iz toga sto se bilo koja prolazna faza, ili bilo koje trajno stanje nase egzistencije mora neminovno doseci putem stalaktitskog razvojnog procesa."

Tesla je dalje nastavio obrazlagati prirodu mira, diskutirati o stvarima vezanim uz komunikacije, kratko flertovati s idejom uvodenja jednog

univerzalnog jezika, spominjati kako se udaljenost moze savladati poboljsanim nacinom prijevoza, pricati o nedovoljnom iskoristavanju svojstava elektriciteta, i isticati koliko je vazno imati jeftini nacin prijenosa snage. Upotreba fraza poput, "Tzveo sam tako velicanstven eksperiment tog nezaboravnog dana da mi je mracni bog groma milostivo pokazao svoj beskrajni laboratorij koji je odzvanjao i ostavljao me nijemog od strahopostovanja" mozda je i privukla pobornike okultnog, ali nije ucinila nista da mu spasi ugled racionalnog inzenjera.

Citajuci ovaj clanak i imajuci na umu situaciju u kojoj se Tesla nasao, stjece se dojam da je ovo izljev jada covjeka koji je dosao do ruba, i koji

poduzima posljednji ocajnicki pokusaj da se dokaze, jer vidi kako mu se san rasplinjuje. Zasto bi inace zavrsio ovaj napis rijecima:

"Ovo nije san, to je jednostavan pothvat elektrotehnicke znanosti, samo je svijet koristoljubiv, slijep, malodusan, sumnjicav! Ljudski rod nije dovoljno napredan da prepusti vodstvo gorljivom istraiivackom duhu izumitelja. Ali, tko zna? Moida je bolje da se - u ovakvom svijetu u kakvom mi iivimo - umjesto da im se revolucionarna ideja ili izum hvale i da im se pljesce, s njima postupa lose i da ih se koci u zacetku zbog nedostatka novca, sebicnih interesa, pedanterije, gluposti i neznanja; da ih se napada i onemogucuje; da moraju prolaziti kroz gorka iskusenja i poteskoce, kroz nemilosrdnu borbu za komercijalni opstanak. !z toga se rodila nasa rasvjeta. Na isti je nacin sve sto je bilo veliko u proslosti bilo izvrgavano ruglu, proklinjano, osporavano, potiskivano, da bi iz bitke izaslo jos jace i velebnije."

Ovaj clanak je izvanredan primjer iz kog vidimo kako su izdavaci koristili Teslino ime samo da bi bolje prodali casopise. Tzdavac mu nije napravio nikakvu uslugu time sto je prihvatio ovu ne bas citku vjezbu samoopravdavanja, a jedini motiv objave napisa mogao je biti taj sto je Teslino ime na naslovnici prodalo vise primjeraka. U svakom slucaju, clanak je samo dodao dokaze Teslinoj rastucoj reputaciji neprilagodenog i nepouzdanog covjeka, a on sam, svakako nije izasao "kao pobjednik iz ove bitke". Morgan je, procitavsi ovo, zacijelo potvrdio svoj stav da je bilo opravdano skrenuti s kolosijeka ovog briljantnog ali nepouzdanog ludaka prije nego sto im bezicno poslana struja ne pocne zujati oko usiju. Clanak je, isto tako, otvorio neke stare rane kad se ponovo oglasio

Edison. U intervjuu za New York World, Edison je komentirao kako on ne vjeruje da Tesla sada moze omoguciti razgovor s nekim na drugom kraju svijeta, ali da misli kako ce Marconi, prije ili kasnije, usavrsiti svoj sustav. Cijeli svijet elektrotehnike okrenuo se protiv Tesle i odbacio ga. Vrane su se opet sjatile da bi ga napale, ali njemu ce kroz pecinu u kojoj se sklonio, ovog puta teci potok.

Teslu je opcinjavala voda jos od onda kad je kao dijete prvi put osjetio njenu  snagu.  Nikad  nije  zaboravio onu skoro fatalnu nezgodu kad je

umalo odnesen preko ruba brane snagom rijecnog toka, i zato je nastavio

eksperimentirati s tim tokom cak i u vrijeme dok je radio na bezicnom prijenosu energije. Tstina, opet je skoro nastradao kad se cilindar od

lijevanog zeljeza kojeg je upotrebljavao za tlacenje vode rasprsnuo, a

komadic letece krhotine okrznuo njegovu glavu. Prezivio je, ali je rasprsnuti   cilindar   napravio   poprilicnu   stetu   na   laboratoriju   u

Wardencliffu.

Sjetio se da je kao djecak gradio mala mlinska kola koja su mu bila zabavne                  igracke,     da    je    napravio     jedno    koje    je    posebno    dobro

funkcioniralo.  Nacinio  je  plosnat  drveni  kotac;  prerezao  je  poprecno

drveni trupac i oblikovao ga u krug. Kroz sredinu je stavio osovinu i objesio ga iznad potoka. Kolo se vrtjelo gonjeno snagom vode i radilo

mjesecima   bez   zaustavljanja.   Razmisljajuci   o   tom   jednostavnom

djecackom pokusu, Tesla se prisjetio da je voda koja je tekla preko plosnatog kola ipak pokretala kolo, da korpe i lopatice koji se koriste na

mlinskom ili vodenom kolu uopce nisu potrebni. Ovdje je uocio priliku da

se preusmjeri na novo podrucje; para se koristila u vecini proizvodnih procesa, a parni strojevi imali su cilindre koji su se gibali naprijed-nazad,

razbacujuci energiju; turbina bez lopatica, naprotiv, bila bi ucinkovitija.

Tako se Tesla odlucio na konstrukciju jedne takve turbine, i nagovorio svoga novog poznanika, bogatog proizvodaca rafiniranog secera, da mu

posudi novac te krenuo s poslom.

Prva turbina bila je sklop vrlo tankih diskova promjera otprilike 6 inca (15  cm)  koji  su  se  vrtjeli  u  uskom  kucistu  s  razmaknicama  izmedu

rotirajucih diskova. Paru koja prolazi kroz kuciste usporava trenje s diskovima. To trenje uzrokuje okretanje diskova, koji se okrecu sve brze i brze, sve dok se trenje ne svede na minimum. Prva turbina dobro je

funkcionirala, no, tako se brzo okretala da su se diskovi rotora deformirali od brzine rotacije pa je morao povecati kuciste za inc (2,54 cm) na svakih trideset sekundi rada, da omoguci ekspanziju.

Kod  brzine  od  35.000  okretaja  u  minuti,  Tesla  je  trebao  pazljivo

izbalansirati rotor kako bi izbjegao mogucnost da se ovaj raspadne od tresnje. Djecacka zamisao bila je odista djelotvorna.

U iduce cetiri godine Tesla je napravio turbinu promjera 12 inca (30 cm),  koja  je  razvijala  100  konjskih  snaga.  Nagovorio  je  kompaniju

General Electric da mu dozvole isprobati njezin rad u jednoj od njujorskih elektrana, stanici Waterson, koja je prije radila na istosmjernu struju, a sada se koristila kao elektrana s izmjenicnom strujom Teslinih generatora.

Vrijednost publiciteta koji ce biti stvoren Teslinim isprobavanjem revolucionarne nove parne turbine u njihovim pogonima, spojena s mogucnoscu da je on ipak stvorio korisno novo sredstvo kojim ce sniziti

troskove proizvodnje struje, potakla je GE da mu dopusti pokus.   Provedba tog pokusa nije tekla glatko. Tesla, prava nocna ptica, stekao je naviku sve kasnijeg ustajanja po danu i rada do dugo u noc. Ocito je

zamijenio dan za noc. Dok je samo radio u svom vlastitom laboratoriju na Broadwayu to nije predstavljalo problem, ali je on sad imao posla u GE-u. Stanica   za   proizvodnju   struje   njujorske   elektrane   bila   je   najvise

opterecena u razdoblju izmedu kasnog poslijepodneva, veceri i ponoci, dok je potrosnja bila manja danju, i zato su jutarnji sati bili mnogo povoljniji termin za Tesline probe. Ali zbog istog pomanjkanja vjestine

snalazenja u osobnim kontaktima koje je pokazivao cijeli zivot, Tesla je inzistirao da dode u pet poslijepodne i ostane do ponoci.

Na  njegovu  odluku  da  ne  radi  ujutro  nije  utjecao  niti  jedan  zahtjev

upucen od osoblja stanice, pa je svima odlanulo kad je konacno zavrsio s pokusima.

Napravio je dvije turbine promjera 18 inca (45 cm) i proveo na njima

neobican test stvaranja opterecenja u suprotnim smjerovima. Dvije turbine jacine 200 konjskih snaga povezao je s osovinom koja je mjerila okretaje i podesio ih da se vrte u suprotnim smjerovima. Osovina je mirovala, ali je mjerac spojen na nju pokazivao koliki napor materijala proizvode sile koje djeluju  u suprotnim smjerovima. Nikola i ostali promatraci imali su srece sto se osovina pokazala dovoljno cvrstom, jer da je pukla, posljedice bi bile spektakularne i kobne.

Neki od radnika u elektrani koji su promatrali eksperiment nisu shvatili da dvije turbine moraju mirovati tijekom eksperimenta i rekli su ostalim kolegama da su one potpun promasaj. Te price nisu pomogle Tesli da ponovo vrati ugled. Posto je vec dotad potrosio sav novac, trebao je partnera iz industrije. Allis Chambers of Milwauki bili su proizvodaci konvencionalnih turbina, pa je Tesla otisao ponuditi svoje ideje toj kompaniji.

No, umjesto da pokaze izvjesnu dozu takta prema inzenjerskom osoblju Allis Chambersa i najprije njih upita za misljenje, upotrijebio je svoj prijasnji ugled i ugovorio prijem kod predsjednika kompanije, te uvjerio tog covjeka da je njegova turbina dar s neba za njihovu kompaniju. Ovo ignoriranje inzenjerskog dijela osoblja, nije mu priskrbilo njihovu naklonost, i nije pripomoglo povoljnom prijemu njegovih novih ideja. Tz tog su se razloga ocjene njegovih "kolega", nakon sto su ugradene i testirane dvije parne turbine, svodile na ostru kritiku koja je isticala da se diskovi prilikom normalnog rada deformiraju te da Tesla ima cudan nacin rada jer ne koristi inzenjerske nacrte. Tzvjestaj koji su dali upravi glasio je:

"Kad su jedinice rastavljene, vidjelo se kako su diskovi deformirani do tog stupnja da je nase misljenje kako oni definitivno ne bi valjali nakon sto bi turbina radila izvjesno vrijeme. Plinska turbina nije konstruirana stoga sto kompanija nije bila u mogucnosti od gospodina Tesle dobiti dovoljno informacija, cak ni onih o pribliinoj zamisli nacrta."

Teslina reakcija na to ponovo je pokazala kako nije sposoban odrzati dobre meduljudske odnose - napustio je taj posao uz komentar, "Svejedno ne bi napravili turbine kakve ja ielim". To je bio kraj njegovim pokusajima da stvori karijeru konstrukcijom turbina. Njegov nacrt je, medutim imao u osnovi zdrave temelje i danas se njegove ideje koriste pri izradi modernih plinskih turbina.

Teslin nezreli poriv da ugada autoritetima dosao je do izrazaja kad je New York Times tiskao clanak s laznom glasinom kako Edison i Tesla trebaju podijeliti Nobelovu nagradu za fiziku. Obojica su intervjuirani. Edison je jednostavno izjavio kako o tome ne zna nista i kako ne zeli dati nikakav komentar. Tesla je dao kompletnu izjavu, na kraju zakljucivsi kako je svijet napokon prepoznao vrijednost njegovog otkrica prijenosa elektricne energije bez vodica. Zagrijan za tu temu, dodao je:

"Moiemo rasvijetliti nebo i razbiti tamu oceana! Moiemo povuci ogromne kolicine vode iz oceana i upotrijebit je za natapanje! Moiemo naciniti tlo plodnim i upotrijebiti energiju sunca! U iducih tisucu godina bit ce mnogo dobitnika Nobelove nagrade. Ali, ja sam taj koji u tehnickoj literaturi ima vise od cetiri tuceta izuma pod svojim imenom!"

Zacijelo se osjecao vrlo glupo kad je na koncu nagrada otisla WH & WL Braggu. Edison koji je dobro znao kako laureate osobno obavjestavaju da im je dodijeljena Nobelova nagrada prije nego za to dozna tisak, bio je dovoljno mudar da ne daje izjave.

Tesla je konacno dosao do priznanja 1917., kad mu je dodijeljena Edisonova nagrada Americkog instituta za elektrotehniku, sto je bila svojevrsna ironija - dvosjekli mac. Edisonova medalja je redovna nagrada, koju je uvela grupa Edisonovih obozavatelja da se obiljeze dostignuca u znanosti o elektricitetu. Tzvorni uvjeti dodjele ukljucivali su kandidate, studente elektrotehnike u Sjedinjenim Americkim Drzavama i Kanadi koji su imali najbolji diplomski rad. Buduci da u cetiri godine nitko nije konkurirao za nju, promijenili su uvjete, tako da se mogla dodijeliti bilo kojem zivucem stanovniku SAD-a, stanovnicima njemu pripadajucih teritorija ili Kanade za vazno otkrice na polju elektrotehnike. Prvih sest nagrada dobili su Elihu Thompson, Frank J. Sprague, George Westinghouse, William Stanley, Charles F. Brush i Alexander Graham Bell. Godine 1917., komitet je odlucio da nagradu dodijeli Nikoli Tesli. Svecanost dodjele bila je odrzana u zgradi udruzenja elektroinzenjera u gradu New Yorku u petak 18. svibnja. Predsjednik udruzenja, gospodin

W. W. Rice Jr. otvorio je sastanak u 8.30 uvecer. Voden je kompletan zapisnik, u kojem su bili i govor o Teslinim zaslugama i njegov odgovor na to. Brojne legende stvorene su o toj nagradi. Neki pisci kazu da Tesla nije prisustvovao svecanosti jer nije htio da ga se bilo kako povezuje s Edisonom; drugi tvrde da je skup napustio ranije da bi otisao u park hraniti golubove. Zapisnik Americkog instituta elektroinzenjera, naprotiv, pokazuje da je prisustvovao cijelom sastanku i da je njegov uzvratni govor, povodom ukazane casti, bio srdacan i veoma dug.

Te veceri, prema zapisniku, dr Kennelly, predsjedavajuci Komiteta za dodjelu Edisonove nagrade, objasnio je znacaj Edisonove medalje, onda

je predsjednik Rice pozvao gospodina Charlesa A. Terryja, da kaze nekoliko rijeci o ranim naporima i radu gospodina Tesle. "Smatram jako znakovitom cinjenicu sto gospodin Tesla prima sedmu medalju - po

mnogim racunicama najbolje je biti sedmi", rekao je Charles Terry. Onda je nastavio o tome kako su ljudi s vizijom i inteligencijom otkrili stvari od velike vaznosti za pripadnike njihovog roda, i nabrajao velikane proslosti,

poimence Mikelandela, Galilea, Sir Christophera Wrena, Livingstonea, Newtona, Franklina, Westinghousea, i naravno, Edisona.

Gospodin Terry koji je ocito bio brbljav covjek, nastavio je: "Premda

ielja za nagradom moie, i s pravom treba, postojati kao dodatni poticaj

ostvarenju takvih pothvata, glavna snaga koja takve ljude tjera na neprekidni rad i osobne irtve jest imperativ "moram" koji dolazi iz njihove duse. Potreba nasih velikana za priznanjem bolje se zadovoljava svijescu da su postigli cilj i zahvalom koju im upucuju njihovi bliinji, nego materijalnim nagradama, osim kad im ovo posljednje sluii kao pomoc u ostvarivanju njihovih zadataka."

Zatim je primijetio kako dobri inzenjeri nisu zavidni ljudima koji su postigli velike stvari, nego su zahvalni i sretni sto mogu biti svjedocima

takvih dostignuca - upravo onako kako su svi prisutni clanovi presretni

sto mogu odati pocast gospodinu Tesli, onom istom Tesli koji je prije dvadeset  devet  godina  stao  pred  njih  urucivsi  im  svoj  opis  izuma

transformatora i motora na izmjenicnu struju.

Sazimajuci  Teslina dostignuca,  izjavio        je   da:   "je   Teslinom   geniju svojstveno  krotiti    neukrotive,   neobuzdane  i   stoga   suprotstavljajuce

elemente prirode i ljudskih vjestina te ih zauzdati kako bi mogli pokretati

ljudske strojeve", i hvalio Teslinu imaginaciju, radisnost, ustrajnost i brojne uspjehe. Okrenuvsi se prema Tesli, zavrsio je svoj govor rijecima:

"Nije  moguce  u  ovom  kratkom  osvrtu  dotaknuti  se  svih  podrucja

aktivnosti u kojima se okusao gospodin Tesla, pa se moramo zadovoljiti ovakvim      nedostatnim      predstavljanjem      karakteristicnih      dokaza

zapanjujuceg  genija  ovoga  covjeka,  kojega  imamo  cast  docekati  s

dobrodoslicom kao graaanina nase zemlje - zemlje koju je on prije dvadeset devet godina prihvatio kao svoju domovinu."

Konacno, pruzivsi ruku da sluzbeno predstavi Teslu uzvanicima i cestita

mu, dodao je: "Gospodine Tesla, zaista cemo uiasno pogrijesiti ako ne budemo  najsrdacnije  cijenili  vas  rad,  rad  za  kojega  znamo  da  je

koristan."

Pljesak se prolomio dvoranom i Tesla je dostojanstveno, sa skromnim smijeskom, prihvatio ovu pocast koju su mu ukazali clanovi Tnstituta.

Predsjednik je tada zamolio gospodina B. A. Behrenda da se obrati nazocnima:

"Gospodine predsjedavajuci Americkog instituta elektroinienjera: uvaieni clanovi; dame i gospodo: Neobicnim stjecajem okolnosti, prije tocno dvadeset devet godina, istog dana i sata, ispred ovog !nstituta stajao je gospodin Nikola Tesla."

Ponovio je pricu o Teslinoj karijeri i raznjezio se izricuci pohvale:

"Svaka stvar ima svoje vrijeme. Suvisno je kazati, kad bismo morali uzeti i maknuti iz naseg svijeta industrije rezultate Teslina rada, kotaci industrije prestali bi se vrtjeti, nasi elektricni automobili i vlakovi zaustavili bi se, nasi gradovi utonuli u mrak, a nasi mlinovi zamrli i utihnuli. Da, toliko je sveobuhvatno to djelo, da je postalo osnova i potka industrije."

Onda je presao na dugacko obrazlaganje tehnickih detalja Teslina opusa, i nije mogao odoljeti a da ne istakne svoju vlastitu ulogu u njegovom impresivnom razvoju.

Tesla je, u meduvremenu, istinski uzivao. Konacno je, u dobi od sezdeset, nakon deset godina muke i izrugivanja, dobio priznanje koje zasluzuje. Zaista treba uzivati u trenucima poput ovih cijelim svojim

bicem.

"Molimo", rekao je Behrend, "gospodina Teslu da prihvati ovu medalju. Ne cinimo to zbog pukog nagraaivanja njegovih izuzetnih kvaliteta, ili

ocuvanja tradicije; jer dok god se ljudi kod nas budu bavili industrijom, njegov rad bit ce u svacijoj predodibi utjelovljenje umijeca, i ne postoji opasnost da cemo jednom zaboraviti Teslino ime, isto kao ni Faradayevo

ili Edisonovo."

Kad je rijec o ovoj zadnjoj tvrdnji, pokazalo se da Behrend nije bio u pravu. Kao sto sad znamo, Teslino ime potpuno su zaboravili svi, osim

ljudi koji se bave elektrotehnikom.

"Doiivjeli ste da moiete vidjeti priznanje djelovanju vasega genija," Behrend je nastavio. "Sto covjek moie poieljeti vise od toga? Glasno nam

zvoni parafraza Popeovih stihova o Newtonu: "Priroda spava, a zakon njen leii u mraku sapet": Bog rece,"Neka bude Tesla, i svjetlost u hipu obasja svijet."

Behrend je sjeo nakon burnog aplauza u kojem je Tesla, opet, beskrajno

uzivao. Upravo je proslo deset sati kad se predsjednik ustao i obratio mu se:

"Lako je, smatram, inienjerima i znanstvenicima uzeti zdravo za gotovo stvari koje su otkrica proslosti. Kad sjednemo pod stablo jabuke i promatramo kako otpadaju jabuke, to driimo prirodnim fenomenom, jasni su nam zakoni gravitacije, ali Sir

!saaca Newtona je, mnogo godina prije, ovaj fenomen koji je nama             danas    tako    jednostavan,    potaknuo    na   cin    kreativne

imaginacije koja je bez premca."

Onda je nastavio s jos jednim pregledom Teslinog rada, ovaj put skrenuvsi prisutnima pozornost na gradnju Elektrane na Niagarinim slapovima, i usporedio Teslu s Faradayem. Zavrsio je ovako:

"Gospodine Tesla, danas ste mogli cuti mnogo pohvala upucenih Vama, ali one nisu samo buketi baceni samo zato da bi uljepsali proslavu - one su Vam izrecene uz istinsko uvaiavanje elektrotehnicarske profesije, te Vam urucujemo ovu medalju kao dokaz tog uvaiavanja, visoko cijeneci sve sto ste ucinili za nas, i iskreno se nadajuci da cete i u buducnosti nastaviti davati svoj doprinos nasoj struci."

Kad je ovaj sjeo popracen velikim pljeskom, prisutni su ocekivali zavrsetak svecanosti jer je, tradicionalno, govor dobitnika medalje bio kratak, ali Tesla, koji je uzivao u svom trenutku slave, ustao je i poceo:

"Gospodine predsjednice, darne i gospodo, ielim vam od srca zahvaliti na vasim izrazima uvaiavanja i simpatije. Ne zavaravam se ustvari, cega ste zacijelo svi svjesni, uvelike pretjeranim pohvalama mojim skromnim ostvarenjima koje su izrekli govornici. Covjek u ovakvoj situaciji ne treba biti ni ravnodusan niti odvec samouvjeren, i u tom smislu priznat cu da se do izvjesne mjere meni mogu pripisati zasluge za otvaranje nekih novih putova; no zamisli koje sam razvijao trijumfirale su kasnije, sile i elementi bili su pobijeaeni, a velicina dostignuta, kroz suradnju mnogih sposobnih ljudi, od kojih su neki, drago mi je kazati, prisutni veceras u ovoj dvorani, izumitelji, inienjeri, crtaci, proizvoaaci i financijeri davali su svoj obol sve dok se nije iskovala, kao sto je gospodin Behrend rekao, ogromna revolucija u prijenosu i transformaciji energije. Dok smo pod dojmom postignutih rezultata nastavljamo dalje, nadahnuti nadom i uvjerenjem da je ovo samo pocetak, prethodnica daljnjih i jos vecih dostignuca."

Njegova publika ocekivala je zavrsnu rijec zahvale, medutim, Tesla je tek zapocevsi nastavio potanko opisivati ta buduca znacajnija ostvarenja koja je prethodno spomenuo, onda je pricao o svojem djetinjstvu, o dubokoj starosti koju su dozivjeli njegovi stricevi i ujaci, strine i ujne,

babe i djedovi (ne obaziruci se na to sto publika i sama pocinje dobivati sijede od beskonacnih prica!). Opisivao je svoje metode rada, kako voli koristiti svoju mastu, govorio je o zivotu poslije smrti i o tome kako je "napisano puno novinskih clanaka u kojima sam bio proglasavan neuspjesnim covjekom bez osjecaja za prakticno, i kako su me mnogi jadni pisci, koji se bore za opstanak proglasili vizionarom. Takva je nepromisljenost i kratkovidnost svijeta."

Usamljen covjek, kakav je bio, uhvativsi publiku koja ga je morala slusati, a uz to nije bilo nikoga tko bi mu diskretno rekao da sjedne, samo je govorio i govorio.

Jedan od uvjeta bio je da se Edisonova medalja dodijeli zivoj osobi i Tesla je, posvetivsi se tome, sada objasnjavao kako on ima sve preduvjete da dobije medalju jer je, za covjeka njegovih godina, skroz ziv i zdrav.

Onda je nabrajao, vrlo podrobno, svaku djecju nezgodu i bolest koja mu je ugrozavala zivot; i nema sumnje da su vec neki u publici pozalili sto je prezivio!

Kritizirao je Edisonove metode rada i dokazivao kako su njegove daleko bolje, te da bi ih buduci inzenjeri trebali uzeti za uzor. Pricao je kako su ga studenti psihologije, fiziologije i drugih struka molili da im objasni

svoju sposobnost predvidanja: "Vi moida mislite da ja imam halucinacije. To nije kod mene moguce. Halucinaciju stvara bolestan i traumatiziran mozak. Moja glava je uvijek bila bistra kao potok, i niceg se nisam bojao.

Hocete li da vam ispricam cega se sjecam u vezi s tim?" pitao je gospodu u parketu, koji su stresavsi se, probudeni iz poludrijemeza, samo nemocno kimnuli u znak potvrde. Onda je, bez ikakva obzira prema prisutnima,

nastavio zbrda-zdola raspredati o tome koja je od njegovih dviju starih strina bila ruznija; kako je ludak kojeg su zvali Luka trcao po njegovom rodnom selu i plasio djecu; kako ga je kad je bio mali i lutao poljem gol ugrizao za trbuh razjareni gusan; kako i sad od tog ima oziljak na trbuhu.

Hvala bogu, nije im isao pokazivati oziljak!

U ocima slusatelja, ovo izlaganje zacijelo je pocelo poprimati nadrealan karakter kad se prebacio na opisivanje srpskih pogrebnih obicaja. Dotad

su vec oni koji su sjedili pred njim bez sumnje molili Boga da mu ponestane anegdota prije ponoci. Ali, Tesla koji se nije dao smesti, sada je poceo  opisivati  na  koji  nacin  on  moze  putovati  u  mislima  uz  pomoc

mentalne vizualizacije; objasnjavati kako on nema rodendan jer je roden kad je sat otkucao zadnju sekundu prethodnog dana; kako je njegovo srce preslo  s  jedne  strane  grudi  na  drugu,  na  iznenadenje  medicinskih

djelatnika; kako je prezivio noc zakljucan u kapeli opsjednutoj duhovima.

Zasigurno je sada njegova nestrpljiva publika pomislila da je iscrpio teme, ali, ne! Evo ga, pocinje s cjelokupnom povijescu svog obrazovanja, koja je ukljucila i mimiku ciji je cilj bilo opisivanje duljine nogu njegovog nastavnika fizike. Onda je, po cetvrti put te veceri, uslijedila prica o cijeloj njegovoj karijeri, ovoga puta obogacena nepodnosljivim obiljem osobnih pojedinosti, poput one koja opisuje kako je objasnjavao pioniru radijske tehnike funkcioniranje stojni valovi: "Rekao sam gospodinu Stoneu: "Jeste li vidjeli moj patent?" On je odgovorio: "Da, vidio sam ga, ali sam mislio da ste poludjeli." Publika je, bez sumnje bila na strani gospodina Stonea, ali Tesla je, tvrd na usima kao i uvijek, nastavio objasnjavati kako je Stonea uvjerio u svoju genijalnost.

Na samom kraju, puni sat nakon sto je uzeo rijec da bi izrekao "kratku" zahvalu,  Tesla  je  rekao:  "Da  zakljucim,  gospodo,  dolazimo  do  velikih

rezultata, ali moramo se pripremiti na stanje zastoja koje ce trajati izvjesno vrijeme. Gledamo u oci krizi kakvu jos svijet nije vidio, i, dok se stanje  ne  popravi,  najbolja  stvar  koju  moiemo  napraviti  je  smisljanje

nekog nacina na koji moiemo svladati podmornice, a time se ja trenutno bavim."

Nakon te zadnje domoljubne napomene, koja se ticala ratnih aktivnosti

usmjerenih protiv njemackih podmornica, sjeo je. Publika ga je pocastila aplauzom osjetivsi ogromno olaksanje sto je konacno zavrsio. Ali nije jos sve bilo gotovo! Gospodin Alfred Cowles, odlucivsi ne propustiti svoj trenutak slave, pokazao je Tesli kopije fotografija snimljenih u Coloradu za vrijeme eksperimenta s munjama, i Tesla, ustavsi da mu zahvali, stade ponovo pricati. Negodovanje publike nije, naravno zabiljezeno u zapisniku, no, lako ga mozemo zamisliti.

"Naucio sam kako sastaviti pogon koji ima napon od 100,000.000 volti i kako vladati njime tako da bude potpuno siguran." "Ovaj pogon", rekao je, masuci fotografijama sada vec potpuno nepazljivoj publici, "bio je u

Coloradu. Da bi se itko tko se nije bavio takvim eksperimentima tako dugo kao ja, upustio u taj posao, sigurno bi nastradao."

Zanimljivo, ali on nije nastradao te veceri, premda je nastavio zvrndati o

eksperimentima u Coloradu jos iducih petnaest minuta. Kad je Tesla ponovno sjeo, predsjednik je brzo skocio: "Ako nemamo vise posla, smatrajmo ovaj sastanak zavrsenim."

Zapisnik, kojeg je u obliku stenografskog zapisa vodio sekretar gospodin Hutchinson, sadrzi vise od 16.000 rijeci. Teslina reputacija visokostrucnog   ali   neobuzdanog   ekscentrika   bila   je   tom  prigodom

definitivno ucvrscena.