TUNEL KROZ INDIJU

Ulaz u Tibet bio je vezan za Jeffove veze u Afganistanu. Tamo su nas trebali dočekati vodiči i tamo su nam Rusi trebali izdati dozvolu za ulaz u Larakorum. No između nas i Afganistana stajala je luda Indija, Indija u kojoj dva i dva nisu četiri i u kojoj posljedice ne slijede uzroke, zemlja u kojoj najkraća udaljenost između dviju točaka nije prava linija. Trebalo se oduprijeti Indiji i pretvarati da su dva i dva još uvijek četiri. U tom bi nas slučaju Indija na onaj njen najženstveniji i najokrutniji način naučila redu. Li se trebalo prepustiti, toj ženskoj indijskoj antilogici i dovesti se u ekstremno stanje koje bi naš ulazak u Himalaye učinilo besmislenim.

Plovidba iz Rangoona do Calcutte prošla je bez velikih događaja. Konforan indijski trgovački brod s izvrsnom kuhinjom, čak i bibliotekom. Bili smo jedini evropski putnici pošto Burmanci u principu žele turiste koji se služe avionima. No Jeff nas je upisao kao dio svog tima za izgradnju ceste u Kampućiji. Najvećim dijelom puta sjedili smo na palubi čitajući knjige o Afganistanu i Tibetu.

Putovanje vlakom kroz Indiju Bebek je usporedio s iskustvima Alise u zemlji čudesa.

U Evropi vlakovi voze po tračnicama, autobusi po cestama, avioni lete, dva i dva su četiri, posljedice slijede uzroke. U Evropi, u principu veća udaljenost znači dužu vožnju vlakom - skuplju kartu. U Evropi, ako ispustiš bocu iz jurećeg vlaka, ta će barem prividno padati, padati suprotno od smjera kretanja vlaka prema dolje. U indijskim vlakovima stvari su drugačije. Nakon nekoliko sati vožnje, putnik koji ne želi slom živaca pomirit će se i s mogućnosti da vlak poleti u nebo i da ispuštena boca odleti u zrak ili da se vlak uopće ne makne s mjesta, ali da ipak stigne tamo gdje treba stići i to fenomenalnom brzinom. Takav stav apsolutno je potreban da bi putovanje vlakom s jednog kraja Indije na drugi postalo jedno od najčudesnijih iskustava u životu.

Indija — to je grad žena. Evropa ili Amerika su grad muškaraca. Platon naziva ta dva grada — gradom muškaraca i gradom žena, prvim i drugim gradom. Prema Platonu, u svakom gradu prvi i drugi grad su u ratu, no istinski grad — Stakleni grad — nije ni muški ni ženski, ni prvi ni drugi, već treći grad. Opustiti se u Indiji, prihvatiti njenu logiku, značilo bi poraz. Muškarac ne može ravnodušno proći pokraj predivne obnažene žene osim ako se ne postavlja kao doktor ili ginekolog. Muškarac ne može indiferentno proći kroz Indiju ili Grčku jer su obje personifikacije prekrasne gole žene zrele za ljubav. Cijela renesansna umjetnost i nauka crpila je energiju iz Grčke, a i u modernom dobu gotovo da nema naučnika ili pjesnika koji nije živio, govorio ili na neki način plodio sebe preko Indije ili Grčke. To su bili i Beatlesi i hippiji i Bohr i Heisenberg, i gotovo svatko tko je nešto kreativno napravio u ovom stoljeću. No Indija zavodi, Indija zna lagati, Indija se ne može voljeti, no onaj tko joj bezrezervno vjeruje završava razbit o stijene. Indija traži otpor, traži dijalektiku. Ni Bebeku ni meni nije u ovom trenutku bilo do natezanja. Ipak, kako je i Odisej morao proći pokraj sirena, tako smo i mi morali proći kroz Indiju da bismo ušli u Afganistan. Nismo željeli tu rutu. Mi nismo tražili ni mušku, evropsku, ni indijsku, žensku istinu — tražili smo onu jedinu pravu istinu — Stakleni grad. I što sad? Kao Odisejevi ljudi začepiti uši voskom da ne čujemo pjesmu sirena koje nas čeznutljivo zovu dok prolazimo njihovim vodama, — dođi, najmiliji, volim te, pusti da te miluju moje ruke, opusti se — da bi te razbile o stijene i dušu ti poslale u bezlične dvorove Afganistana. Kao Odisej, odlučili smo proći kroz to opojno more,

ne začepiti uši već kao i on vezati se za jarbol i obećati jedan drugome da nećemo odvezati te

čvorove, pa makar molili ili uvjeravali jedan drugoga da ćemo sići samo za trenutak.

Odisejev jarbol bio je vlak i odluka je bila ne silaziti s vlaka ni pod koju cijenu. Kolike je razbila ta Indija. Od Schopenhauera i Hermana Hessea napravila je letargične, depresivne melankolike. Najsnažnije i najkreativnije muškarce pretvarala bi u narkomane, mistike i luđake. Nije da se nismo mogli nositi s Indijom. Nosili smo se jedan i drugi i još ćemo se nositi. Kao što je prije nekoliko stotina godina primijetio lukavi dubrovački pjesnik Marin Držić „Svi mi imamo svoju Indiju i svi se moramo s njome nositi”.

Tri dana indijske ludorije u zatvorenom prostoru indijskog vlaka, u svijetu apsurda, predstavljala su možda upravo onaj prolaz kroz tunel ludosti kroz koji je Alisa padala u svijet čudesa. Radživ se pobrinuo za sve detalje. Jedna trećina luksuznog vagona bila je naša. Od Calcutte preko Gaye, Benaresa i Agne i Delhija za Punjab, presijedanje u Amritsaru za Lahor u Pakistanu i onda preko Bahawalpura i Sukura do Quette i afganistanske granice, više od dvije hiljade kilometara vožnje koja će nas prebaciti iz vibracije i logike džungle u ovu drugu realnost. Visoravni, stijene, vrleti i na koncu snijeg i led. Tri elementa istine: ravnica, more i planine. Prošli smo ravnice i pustinje, džungle i oceane. Ostale su planine.

Kada je brod pristao na Dalansi doku u Calcutti jedva smo smogli snage dovući se do

modernog lučkog tranzitnog centra. Nismo željeli kontakt s Indijom — no trebalo je ipak dogovoriti se oko nekih stvari s prijateljem.

Ne bi uopće izlazili iz luke da nismo imali sastanak sa tim starim prijateljem koji je

avionom isti dan sa ženom doletio iz Delhija. Na privatnom ručku u super modernom hotelu

„Oberoi”osjećali smo se kao da smo bilo gdje u svijetu. Tamo vani, tamo dolje ispod nebodera bila je Indija.

Zvao nas je u Delhi no objasnili smo mu da ne želimo još ulaziti u Indiju u stvarnom smislu.Ručak u „Oberoiju”djelovao je na nas potpuno neutralno. Moj prijatelj je to potpuno shvatio. Dogovorili smo se da pri povratku budemo gosti u kući njegove majke čiji život tada još nisu prekinuli meci dvojice fanatičnih terorista. Razgovarali smo o privatnim stvarima i našim idejama, a Bebek se dogovarao o tekstu knjige o Indiji koju bi oni izdali. Tada još nismo znali kako će se stvari dalje razvijati. Tako smo organizirali stvari da nogom i ne stanemo na tlo Indije.

Od luke do hotela i natrag bili smo prebačeni velikim kolima s tamnim prozorima. Kada smo se vratili u luku imali smo dojam kao da smo cijelo poslije podne proveli u tranzitnom salonu nekog modernog aerodroma. Nismo čak ni željeli uzimati taksi od luke do stanice. Vagon u koji su se utovarivali automobili i roba dolazio je u luku. Odlučili smo se tim istim teretnim vagonom prebaciti na željezničku stanicu gdje je čekala kompozicija cijelog vlaka i, naravno, naš luksuzni vagon, naša kuća na kotačima.

Dok smo gledali kako se utovaruje džip, u ušima su mi zvonile riječi lijepe Sonje koja mi je tog poslijepodneva šapnula u restaurantu:

—Ako nam napravite neki skandal, ja ću te ubiti.

Odlučio sam da ovaj puta ne smije biti skandala i krenuo prema ulazu u teretni vagon.