Trijumf je odricanje od uspjeha

 

Razlikovanje osjećaja

U Vašem radu uvijek iznova govorite o ljubavi koja izlazi na vidjelo. Što je s osjećajima poput bijesa, mržnje, zavisti? U Vašem terapeutskom radu, koliko vidim, bijes ne igra nikakvu ulogu. Zašto?

Razlikujem izvorne osjećaje od onih koji služe kao za- mjena za izvorne osjećaje. Izvorni osjećaji potiču na akciju, dok sekundarni osjećaji služe kao zamjena za akciju. Zato rad sa sekundarnim osjećajima ne daje rezultate, jer se time samo utvrđuje poricanje potrebe za akcijom. 

Zavist

Pokazat ću ovu razliku na primjeru zavisti. Što je zavist? To je potreba da se nešto ima, a da se za to ne plati odgovarajuća cijena. Umjesto da radim sa zavisti, klijenta usmjeravam ka spremnosti da za željenu dobit i uspjeh plati punu cijenu. 

Ljutnja

Slično je i sa ljutnjom. Ona je jedno od elementarnih stanja našeg postojanja, koje u trenutku kad nas netko napadne pokreće naše obrambene mehanizme i u presudnim trenucima daje snagu za samoobranu i, u krajnjoj liniji, omogućava preživljavanje. To je, dakle, pozitivna, dobra energija, koja nas osposobljava za akciju.

U većini se slučajeva, međutim ljutnja javlja bez stvarne opasnosti, već samo na temelju predodžbe, i onda bijesnimo umjesto da djelujemo. Tako sam, na primjer, kod sebe primijetio da, ako se u mislima naljutim na nekog i pomislim: Kako samo mogu biti takvi! Što li mi samo spremaju? znam da se na ovaj osjećaj i pretpostavke obično ne mogu osloniti. Jer svaki put kad sam ih provjerio, uspostavilo se da je sve drukčije nego što sam pretpos- tavljao. Moj bijes je bio izazvan mojom maštom.  Ova vrsta bijesa nije potkrijepljena informacijama, već počiva na projekciji i sumnji i samim tim je i neosnovana. 

Bijes je često osjećaj koji je potisnut. Rijetko se događa da se ljudi zaista razbjesne. Često se taj potisnuti bijes uopće i ne pokazuje, već se ugnijezdi u sasvim pogrešne dijelove duše.

Bijes nastaje kad se ne zahtijeva ono na što se ima pravo. Dakle, ako ništa ne učinim kako bih ostvario i dobio ono što mi inače pripada, to me dovodi do bijesa.  Ovaj bijes je također samo zamjena za akciju. 

Rekli ste da uopće ne držite do toga da se bijes iživi u procesu terapije Međutim, u procesu terapije česte su situacije pri kojima klijenti upravo preko bijesa uče kako osjetiti samog sebe.  Jer bijes je izvor ogromne energije.

Ta snaga je često samo prividna. Presudni osjećaji su bol i ljubav. Umjesto da se suočim s boli, lakše mi je razbjesniti se.

Uzmimo da se klijent tijekom terapije sjeti da je npr. kao dijete bio istučen, i razbjesni se na počinioca. U tom stanju bijesa on izbjegava osjećaj boli. Ali ako kaže: Ovo jako boli, on dospijeva na jednu sasvim drugu razinu, postaje pribraniji i puno snažniji. Suočiti se s boli je puno dublje nego ako se kaže vratit ću ti za to.  

Ima ljudi koji razbiju čašu kako bi izrazili osjećaj Kako si mi mogao to napraviti! Ne razumijem što  se  tu  može  prigovoriti. To, svakako, ne oslobađa od boli, ali izravno izražava trenutno emotivno stanje.

Takav bijes se može vidjeti kao izraz boli. Ali njime se dospijeva blizu opasne granice. Ukoliko se ona samo malo prekorači, sve je izgubljeno. Bijes je, doduše, iskazan, ali iz toga ništa ne proizlazi.

Razlika koju ovdje želim naglasiti je ona između trijumfa i uspjeha. Ako se povedemo za osjećajima koji vode k pobjedi i trijumfu, prokockali smo svoju šansu za uspjehom. 

Znači onda osjećamo da smo plemenitiji.

Ja sam sama plemenitost, a ti si gad. Ja sam vjerna supruga, a ti me varaš. Cijena trijumfa je gubitak partnera. Do uspjeha se, naprotiv, dolazi odricanjem od trijumfa.

U azijskoj kulturi se nikada ne smije dopustiti da netko izgubi obraz. Time je osiguran uspjeh u budućnosti. Ako svojim ponašanjem omogućim drugome sačuvati obraz, čak i ako je učinio nešto loše, pridobio sam ga za sebe. On će onda učiniti sve što je u njegovoj moći da svoje nedjelo ispravi. Ako ga, naprotiv, ponižavani pred drugima, ja sam ga izgubio. I još gore: stekao sam u njemu neprijatelja. Time, dakle, ništa ne dobivam. Naprotiv, čak i neutralni promatrači će se okrenuti protiv mene i solidarizirati s poniženim, iz potrebe za ravnotežom.

Trijumf je odricanje od uspjeha. Tko trijumfira, gubi prijatelje. Oni se radije okreću onome koji je izgubio. To je potreba kojoj se ne može odoljeti.

Mržnja

Mnogi osjećaji su samo naličje ljubavi i boli. Mržnja je npr. samo druga strana ljubavi. Ona nastaje kad je netko povrijeđen u svojoj ljubavi. Onaj  tko  mrzi,  zagrađuje sebi pristup ljubavi. Ali ako kaže: Jako sam te volio i to me strašno boli, onda tu više nema mjesta mržnji. Poslije jedne ovakve rečenice moguće je pomirenje, poslije mržnje, međutim, pomirenje više nije moguće. Mržnjom čovjek upravo gubi ono što bi, ustvari, zaista želio imati. 

Tjeskoba

Neki ljudi kažu da je tjeskoba suprotnost ljubavi.

Ne, suprotnost ljubavi je ravnodušnost. Kad mi dođe par i kažu mi da više ne mogu živjeti zajedno, ja samo pogledam koliko su još angažirani. Ako ih to jako boli, znači još uvijek su dosta angažirani, što znači da su i šanse za pomirenje dobre. Ali ako ih više ne boli, zavladala je ravnodušnost i ta veza je završena.

Ali vratimo se tjeskobi. Ona je stvarna kad imam razloga za strah, kao na primjer, da će majka zauvijek otići, bez povratka. Roditelji, po pravilu čine sve kako djeca ne bi morala osjećati ovaj strah, kako bi se dijete osjećalo sigurnim.

Ali predodžba o odgoju bez straha je čista utopija. Kad mi netko kaže: Djeca se moraju odgajati bez straha, Crkva mora izazivati manje straha, rado mu ispričam priču o baki koja je za svoje unuke htjela ublažiti bajke, jer su one tako okrutne. Kad je svojim unucima ispričala te pročišćene bajke, djeca su se počela bojati bake.

Strah je osjećaj koji se za nešto veže. Ako uklonim sve za što bi se strah mogao vezati, on postaje veći. Bolje je pogledati u oči situacijama koje izazivaju strah. Na primjer, kad u obitelji umre djed, ja bih u toj situaciji uzeo dijete za ruku i rekao: Djed je sad mrtav. Onda bih s djetetom dotaknuo djedovu ruku, i rekao: Vidi, njegova ruka je hladna. Mi ćemo ga sad pokopati, ali ti ga se uvijek možeš sjećati. Tada dijete može bez straha promatrati mrtve.

U terapiji, npr. u transu, često još jednom odvodim klijente do samrtničke postelje voljene osobe i puštam ih da gledaju svog voljenog pokojnika kako leži mrtav. Djeci bih dopustio i da legnu pored preminulog. Kada ustanu, oslobođeni su straha, jer su mu pogledali u oči. 

Straha od smrti?

Straha od mrtvih. Kod drugih situacija koje kod djeteta izazivaju strah, dijete možete izložiti takvoj situaciji, istovremeno ga zaštićujemo. Tako dijete uči kako se ophoditi sa strahom. 

U intimnim vezama postoji strah od blizine, strah da se nekom dopusti da dođe preblizu. Otuda proizlaze mnogi seksualni problemi. Zato sam i došla na ideju da je ljubav povezana sa strahom.

Da, i to postoji. Strah predati se i prepusti sebe ženi je zapravo najveći muškarčev strah. Kao u bajci o onome koji se otisnuo u svijet, da bi se naučio bojati. Što je strah, muškarac je naučio u krevetu, pored žene. Ili Wagnerov neustrašivi Siegfried, koji je shvatio što je strah  tek kad  je otvorio Brunhildin oklop i spoznao je kao ženu. Ovaj strah je povezan s dubinom života i smrti. 

Obićno se ovaj strah od prepuštanja pripisuje, prije svega, muškarcima. Bojim se da je on skoro u istoj mjeri rasprostranjen i kod žena.

I žena to sigurno osjeća na svoj način, kao na primjer Brunhilda prema Siegfriedu.

Moja slika je da oboje, i muškarac i žena, znaju da seksualnim činom dolazi do neraskidivog vezivanja. Kada se ovo shvati, javlja se strah. To naočigled proturječi suvremenom shvaćanju, ali izgleda da svi to ipak znamo. 

Je li to vezivanje, povezanost, isto što i veza između dvoje ljudi? Jer ovaj strah se javlja gotovo u svakoj vezi.

Vezivanje je snažnije od veze. Često bježimo od vezivanja upravo ostvarujući vezu koja je površna i prolazna, bez rizika. Ili ako se jedan od partnera unaprijed sterilizira, onda i ne dolazi do vezivanja, iako je i to veza. S druge strane, vezivanje može nastati i bez postojanja veze, kao na primjer prilikom silovanja. 

To znači da je vezivanje povezano s dobivanjem djece?

Ne, ovdje se radi o izvršavanju ljubavi  između ostalog i seksualnim činom. Ako je u ovom činu isključeno nešto suštinski bitno, onda ne dolazi do vezivanja. Ali ovdje se mora biti jako oprezan kako se ne bi stvorio dojam da postoje nekakvi propisi o tome kako bi to trebalo izgledati. Je li došlo do vezivanja ili nije može se vidjeti samo pomnim promatranjem utjecaja, odnosno posljedica veze. 

Opisujete vezivanje polazeći od ishoda, koji postaje  vidljiv  kroz generacije i pomoću obiteljskih konstelacija?

Točno. Ovo otklanja nesporazume. Definira se samo na temelju ishoda. 

Depresija

Maloprije ste rekli da  čovjek kažnjava  samog sebe  kad sudjeluje u terapijama koje potiču  izražavanje  bijesa  prema  roditeljima.  Što  podrazumijevate  pod  ovim  samokažnjavanjem?  Kako se ono pokazuje?

Takav netko, na primjer, postaje depresivan. 

Ukoliko to već nije bio. Ipak, postoje mnogi koji ne mogu izraziti svoju ljutnju.

Oni ne obolijevaju zato što potiskuju ljutnju, već zato što potiskuju aktivnost i djelovanje koje vodi k rješenju. Samo izražavanje ljutnje nije još nikoga oslobodilo. I nakon ljutnje ostaje potreba za odgovarajućom akcijom.

Rekli ste, ukoliko već prethodno nije bio depresivan. Depresivan je, po pravilu, samo onaj tko nije prihvatio svoje roditelje ili jednog od njih. Ako svoj bijes na roditelje iskazuje na opisan način, još jednom ih gura od sebe, a time se depresija još više produbljuje.

Mnogi se samokažnjavaju jednostavno neuspjehom. Na primjer, na poslu ili u odnosima s  partnerom, tako  što izgube svoje radno mjesto ili ga uopće i ne nalaze, ili tako što gube svog partnera ili puno novaca. 

Ali to ne znači da je svatko tko je jednom bio na ovakvoj vrsti terapije ili radionici doživio neuspjeh?

Ovisi o mjeri i ozbiljnosti stvari. Za uspješan razvoj od ključne je važnosti odavanje časti roditeljima i poštovanje značaja roditeljstva i promidžbe života. Pritom uopće nije bitno kakvi su roditelji. Onaj tko prezire svoje roditelje, sam će u svom životu postati upravo ono što prezire. Upravo prezirom postaje isti kao i roditelji koje prezire.

Tko poštuje svoje roditelje i prihvaća ih u cijelosti, prihvaća i sve dobro koje roditelji imaju  i ono se ulijeva u njega. Ovdje se događa nešto vrlo neobično: kad netko prihvati svoje roditelje u cijelosti, taj bude pošteđen njihovih slabosti i njihove teške sudbine. 

Nedavno je izašla knjiga autorice Nancy Friday: Kao moja majka. U njoj ona vrlo plastično opisuje ono što mnogi prepoznaju iz svakidašnjeg iskustva. Iznenada u ogledalu prepoznaju svoju majku i uviđaju da  u  svakidašnjim  stvarima  rade  baš  ono  što su oduvijek htjeli raditi drugačije, poput neke vrste prinude za ponavljanjem.

Da, što više netko odbija svoje roditelje, više im liči. Ako netko ne prihvati svog roditelja, na primjer zato što je otac alkoholičar, ili zato što majka ima izvanbračno dijete onda pogled prelazi upravo na ono što se ne prihvaća i odbacuje. Tada više nije moguće vidjeti i prihvatiti ono dobro koje su roditelji dali. To odricanje prebacuje se onda i na druga područja života. Nije ni čudo što  se osjeća prazno i depresivno. 

Ne može prihvatiti ono što je dobio?

Točno. Poseban oblik odbijanja roditelja je zahtjevnost. Kada netko postavlja zahtjeve kakvi trebaju biti roditelji, ili što još sve trebaju učiniti za njega,  ometa sebe  u uzimanju onog što je bitno. 

Prihvaćanje i »uzimanje«

Možete li detaljnije opisati to »uzimanje«?

»Uzimanje« je za mene osnovni proces i razgraničavam ga od prihvaćanja. Prihvaćanje je milosrdno i tolerantno. Kod »uzimanja« uzimam ono što je dano upravo onako kakvo je. Ovakvo »uzimanje« je ponizno, skromno i smjerno i suglasno s roditeljima onakvima kakvi jesu. Kroz takvo »uzimanje« prihvaćam i samog sebe onak- vim kakav jesam. To ima pomirujuću kakvoću, unosi mir. Ono je iznad svakog vrednovanja, ni dobro ni loše.

Kad se netko razmeće svojim roditeljima, ni on ih u biti nije »uzeo.« I idealiziranjem se odbacuje ono što je bitno. Ovo »uzimanje« je, dakle, iznad svakog divljenja, idealiziranja ili optuživanja?

Točno, ono je potpuno elementarno i tu ovakva vrednovanja ne igraju nikakvu ulogu. Tko uzima na ovakav način, on je načisto sa sobom i sa svojim roditeljima, i stoji čvrsto na vlastitim nogama. 

Bol

Svaka terapija se vrti oko odnosa prema roditeljima i boli zbog onoga što nije bilo moguće.

Bol zbog onoga što nije bilo moguće. Već sama ova rečenica ima loše djelovanje. 

Zato i  pitam  ponovno.  Zar  prihvaćanje  roditelja  kakvi  jesu, nije proces, za koji je kod nekih  ljudi potrebno  vrijeme  i koji  se ne odvija potpuno prirodno?  Imati  oca  alkoholičara  npr.  teška je sudbina za dijete.

Ako netko osjeća bol zato što mu je otac alkoholičar, ne može ga prihvatiti. 

Ali prihvaćanje nije nešto što se odvija preko razuma. To znači da nekome ništa ne vrijedi ako mu se kaže: Čak i ako je tvoj otac alkoholičar, moraš ga prihvatiti.

Ne, to ne ide. Rješenje postoji tek ako dijete potpuno duboko voli oca i kaže: »Prihvaćam te onakvog kakav jesi, kao mog oca«. Ako dijete osjeća bol zbog toga kakav je otac, zazidan je put »uzimanju.« Klijent se mora izdignuti iznad ovog bola i savladati ga kako bi mogao prihvatiti svog oca. Osjećaj boli u odnosu na oca sprječava  ga u tome.

Nešto je drugo kod situacije kad dijete ne može doći do oca. Na primjer, ako je otac umro. Onda je to bol zbog gubitka oca i ona ima drugačiju kakvoću. To je bol s ljubavlju. No, bol koja podrazumijeva odbijanje ili podcjenjivanje roditelja ima loš učinak.

Ali imati oca alkoholičara jeste gubitak jer to znači neostvarenu mogućnost da se živi u miru s ocem koji kući dolazi pijan i tuče svoju djecu ili ženu.

Oni oblici boli i tuge koji podrazumijevaju da vam je netko naudio imaju loš utjecaj. 

Svatko tko ide na terapiju dolazi do točke gdje je bio povrijeđen. Jer se doživljaji iz djetinjstva ne mogu izbjeći. Ima mnogo djece koja su patila zbog svojih roditelja i zato nose rane iz djetinjstva. Kako se odnositi prema tome? Moraju postojati načini kako izaći na kraj s boli koju čovjek nosi u sebi. Jer se to ne odvija preko razuma tako što se jednostavno kaže: Ja ih prihvaćam kakve jesu. Što se tu može napraviti?

I sam sam prošao kroz ovakva razmišljanja i pokuša je rješenja,  ali oni  su  mi,  u  međuvremenu, postali strani i više ih ne mogu slijediti. U njima djeluje sljedeći scenarij: Ja mogu ovo dovesti u red tako što ću pustiti da bijes ili bol izađu na površinu. Kao da bi ovaj način uspostavljanja reda bio u našoj moći. 

Ne mislim na uspostavljanje reda, već prije svega na izlječenje. Zajedno s ocem ili majkom osjećati potpuno  duboku bol to je ono što iscjeljuje. Ja bih rekao šteta. To je jednostavno šteta. Na taj način nema optuživanja nego samo zajednička bol. 

Već smo govorili o prekinutoj vezi s roditeljima u ranom djetinjstvu i tu ste rekli da se klijent dovodi na mjesto gdje je veza bila prekinuta.

Na taj način se veza ponovo uspostavlja i nešto se može popraviti. Usprkos tome, na jednoj drugoj razini ostaje ova šteta, zato što zbližavanje toliko dugo vremena nije bilo moguće. Ova riječ šteta je dragocjena. Tu se ništa ne odstranjuje. Mnogo više je ovo šteta poput ne- kakve žive sile koja sada može djelovati u pozitivnom smislu. Reći šteta ima pozitivan utjecaj zato što se ne moramo ničega odreći, ništa odstraniti, a istovremeno dolazimo u dodir s pozitivnom energijom koja vodi dobru. 

To je dakle proces preobražavanja.

Točno. Ono o čemu govorimo su iskustva. Za sva ta iskustava vrijedi da se ona, obogaćena nečim novim, proširuju ili korigiraju. Svaka općenita izreka  udaljava nas od ovog napornog ali stvarnog procesa promatranja. Time nam izmiče velik dio stvarnosti. Stoga, ovi izričaji služe samo kao putokazi, tako da se pojedincu pokaže smjer, ali svaka osoba mora sama naučiti kako vidjeti stvari na pravi način.