Trijumf je odricanje od uspjeha

Razlikovanje osjećaja

U Vašem radu uvijek iznova govorite o ljubavi koja izlazi na vidjelo.  Što je  s  osjećajima  poput  bijesa,  mržnje,  zavisti?  U Vašem terapeutskom radu, koliko vidim, bijes ne igra nikakvu ulogu. Zašto?

Razlikujem izvorne osjećaje od onih koji služe kao za- mjena za izvorne osjećaje. Izvorni osjećaji potiču na akciju, dok sekundarni osjećaji služe kao zamjena za akciju. Zato rad sa sekundarnim osjećajima ne daje  rezultate,  jer  se time samo utvrđuje poricanje potrebe za akcijom.

Zavist

Pokazat ću ovu razliku na primjeru zavisti. Što je zavist? To je potreba da se nešto ima, a da se za to ne plati odgo- varajuća cijena. Umjesto da radim sa zavisti, klijenta us- mjeravam ka spremnosti da za željenu dobit i uspjeh plati punu cijenu.

Ljutnja

Slično je i sa ljutnjom. Ona je jedno od elementarnih sta- nja našeg postojanja, koje u trenutku kad nas netko na- padne pokreće naše obrambene mehanizme i u presud- nim trenucima daje snagu za samoobranu i, u krajnjoj

liniji, omogućava preživljavanje. To je, dakle, pozitivna, dobra energija, koja nas osposobljava za akciju.

U većini se slučajeva, međutim ljutnja javlja bez st- varne opasnosti, već samo na temelju predodžbe, i onda bijesnimo umjesto da djelujemo. Tako sam, na primjer, kod sebe primijetio da, ako se u mislima naljutim na ne- kog i pomislim: Kako samo mogu biti takvi! Što li mi samo spremaju? znam da se na ovaj osjećaj i pretpostavke obič- no ne mogu osloniti. Jer svaki put kad sam ih provjerio, uspostavilo se da je sve drukčije nego što sam pretpos- tavljao. Moj bijes je bio izazvan mojom maštom. Ova vrsta bijesa nije potkrijepljena informacijama, već počiva na projekciji i sumnji i samim tim je i neosnovana.

Bijes je često osjećaj koji je potisnut. Rijetko se događa da se ljudi zaista razbjesne. Često se taj potisnuti bijes uopće i ne pokazuje, već se ugnijezdi u sasvim pogrešne dijelove duše.

Bijes nastaje kad se ne zahtijeva ono na što se ima pravo. Dakle, ako ništa ne učinim kako bih ostvario i do- bio ono što mi inače pripada, to me dovodi do bijesa. Ovaj bijes je također samo zamjena za akciju.

Rekli ste da uopće ne držite do toga da se bijes iživi u procesu terapije Međutim, u procesu terapije česte su situacije pri koji- ma klijenti upravo preko bijesa uče kako osjetiti samog sebe. Jer bijes je izvor ogromne energije.

Ta snaga je često samo prividna. Presudni osjećaji su bol i ljubav. Umjesto da se suočim s boli, lakše mi je raz- bjesniti se.

Uzmimo da se klijent tijekom terapije sjeti da je npr. kao dijete bio istučen, i razbjesni se na počinioca. U tom stanju bijesa on izbjegava osjećaj boli. Ali ako kaže: Ovo jako boli, on dospijeva na jednu sasvim drugu razinu,

postaje pribraniji i puno snažniji. Suočiti se s boli je puno dublje nego ako se kaže vratit ću ti za to.

Ima ljudi koji razbiju čašu kako bi izrazili osjećaj Kako si mi mogao to napraviti! Ne razumijem što se tu može prigovo- riti. To, svakako, ne oslobađa od boli, ali izravno izražava tre- nutno emotivno stanje.

Takav bijes se može vidjeti kao izraz boli. Ali njime se dospijeva blizu opasne granice. Ukoliko se ona samo malo prekorači, sve je izgubljeno. Bijes je, doduše, iska- zan, ali iz toga ništa ne proizlazi.

Razlika koju ovdje želim naglasiti je ona između trijum- fa i uspjeha. Ako se povedemo za osjećajima koji vode k po- bjedi i trijumfu, prokockali smo svoju šansu za uspjehom.

Znači onda osjećamo da smo plemenitiji.

Ja sam sama plemenitost, a ti si gad. Ja sam vjerna supruga, a ti me varaš. Cijena trijumfa je gubitak part- nera. Do uspjeha se, naprotiv, dolazi odricanjem od tri- jumfa.

U azijskoj kulturi se nikada ne smije dopustiti da net- ko izgubi obraz. Time je osiguran uspjeh u budućnosti. Ako svojim ponašanjem omogućim drugome sačuvati obraz, čak i ako je učinio nešto loše, pridobio sam ga za sebe. On će onda učiniti sve što je u njegovoj moći da svoje nedjelo ispravi. Ako ga, naprotiv, ponižavani pred drugima, ja sam ga izgubio. I još gore: stekao sam u njemu neprijatelja. Time, dakle, ništa ne dobivam. Naprotiv, čak i neutralni promatrači će se okrenuti protiv mene i soli- darizirati s poniženim, iz potrebe za ravnotežom.

Trijumf je odricanje od uspjeha. Tko trijumfira, gubi prijatelje. Oni se radije okreću onome koji je izgubio. To je potreba kojoj se ne može odoljeti.

Mržnja

Mnogi osjećaji su samo naličje ljubavi i boli. Mržnja je npr. samo druga strana ljubavi. Ona nastaje kad je netko povrijeđen u svojoj ljubavi. Onaj tko mrzi,  zagrađuje sebi pristup ljubavi. Ali ako kaže: Jako sam te volio i to me strašno boli, onda tu više nema mjesta mržnji. Poslije jed- ne ovakve rečenice moguće je pomirenje, poslije mržnje, međutim, pomirenje više nije moguće. Mržnjom čovjek upravo gubi ono što bi, ustvari, zaista želio imati.

Tjeskoba

Neki  ljudi kažu  da je  tjeskoba  suprotnost  ljubavi.

Ne, suprotnost ljubavi je ravnodušnost. Kad mi dođe par i kažu mi da više ne mogu živjeti zajedno, ja samo pogledam koliko su još angažirani. Ako ih to jako boli, znači još uvijek su dosta angažirani, što znači da su i šanse za pomirenje dobre. Ali ako ih više ne boli, zavla- dala je ravnodušnost i ta veza je završena.

Ali vratimo se tjeskobi. Ona je stvarna kad imam razloga za strah, kao na primjer, da će majka zauvijek otići, bez povratka. Roditelji, po pravilu čine sve kako djeca ne bi morala osjećati ovaj strah, kako bi se dijete osjećalo sigurnim.

Ali predodžba o odgoju bez straha je čista utopija. Kad mi netko kaže: Djeca se moraju odgajati bez straha, Crkva mora izazivati manje straha, rado mu ispričam priču o baki koja je za svoje unuke htjela ublažiti bajke, jer su one tako okrutne. Kad je svojim unucima ispričala te pro- čišćene bajke, djeca su se počela bojati bake.

Strah je osjećaj koji se za nešto veže. Ako uklonim sve za što bi se strah mogao vezati, on postaje veći. Bolje je pogledati u oči situacijama koje izazivaju strah. Na pri- mjer, kad u obitelji umre djed, ja bih u toj situaciji uzeo dijete za ruku i rekao: Djed je sad mrtav. Onda bih s djete- tom dotaknuo djedovu ruku, i rekao: Vidi, njegova ruka je hladna. Mi ćemo ga sad pokopati, ali ti ga se uvijek možeš sje- ćati. Tada dijete može bez straha promatrati mrtve.

U terapiji, npr. u transu, često još jednom odvodim klijente do samrtničke postelje voljene osobe i puštam ih da gledaju svog voljenog pokojnika kako leži mrtav. Dje- ci bih dopustio i da legnu pored preminulog. Kada usta- nu, oslobođeni su straha, jer su mu pogledali u oči.

Straha  od smrti?

Straha od mrtvih. Kod drugih situacija koje kod dje- teta izazivaju strah, dijete možete izložiti takvoj situaciji, istovremeno ga zaštićujemo. Tako dijete uči kako se op- hoditi sa strahom.

U intimnim vezama postoji sirah od blizine, strah da se nekom dopusti da dođe preblizu. Otuda proizlaze mnogi seksualni problemi. Zato sam i došla na ideju da je ljubav povezana sa strahom.

Da, i to postoji. Strah predati se i prepusti sebe ženi je zapravo najveći muškarčev strah. Kao u bajci o onome koji se otisnuo u svijet, da bi se naučio bojati. Što je strah, muškarac je naučio u krevetu, pored žene. Ili Wagnerov neustrašivi Siegfried, koji je shvatio što je strah tek kad je otvorio Brunhildin oklop i spoznao je kao ženu. Ovaj strah je povezan s dubinom života i smrti.

Obićno se ovaj strah od prepuštanja pripisuje, prije svega, muškarcima. Bojim se da je on skoro u istoj mjeri rasprostra- njen i kod žena.

I žena to sigurno osjeća na svoj način, kao na primjer Brunhilda prema Siegfriedu.

Moja slika je da oboje, i muškarac i žena, znaju da sek- sualnim činom dolazi do neraskidivog vezivanja. Kada se ovo shvati, javlja se strah. To naočigled proturječi suvre- menom shvaćanju, ali izgleda da svi to ipak znamo.

Je li to vezivanje, povezanost, isto što i veza između dvoje lju- di? Jer ovaj strah se javlja gotovo u svakoj vezi.

Vezivanje je snažnije od veze. Cesto bježimo od vezi- vanja upravo ostvarujući vezu koja je površna i prolaz- na, bez rizika. Ili ako se jedan od partnera unaprijed ste- rilizira, onda i ne dolazi do vezivanja, iako je i to veza. S druge strane, vezivanje može nastati i bez postojanja ve- ze, kao na primjer prilikom silovanja.

To  znači da je vezivanje povezano s  dobivanjem  djece?

Ne, ovdje se radi o izvršavanju ljubavi između ostalog i seksualnim činom. Ako je u ovom činu isključeno nešto suštinski bitno, onda ne dolazi do vezivanja. Ali ovdje se mora biti jako oprezan kako se ne bi stvorio dojam da pos- toje nekakvi propisi o tome kako bi to trebalo izgledati. Je li došlo do vezivanja ili nije može se vidjeti samo pomnim promatranjem utjecaja, odnosno posljedica veze.

Opisujete  vezivanje  polazeći  od  ishoda,  koji  postaje   vidljiv kroz generacije i pomoću obiteljskih konstelacija?

Točno. Ovo otklanja nesporazume. Definira se samo na  temelju  ishoda.

Depresija

Maloprije ste rekli da čovjek kažnjava samog sebe kad sudjelu- je u terapijama koje potiču izražavanje bijesa prema rodite- ljima.  Što  podrazumijevate  pod  ovim  samokažnjavanjem?  Ka- ko se ono pokazuje?

Takav netko, na primjer, postaje depresivan.

Ukoliko to već nije bio. Ipak, postoje mnogi koji ne mogu izraz- iti svoju  ljutnju.

Oni ne obolijevaju zato što potiskuju ljutnju, već zato što potiskuju aktivnost i djelovanje koje vodi k rješenju. Samo izražavanje ljutnje nije još nikoga oslobodilo. I na- kon ljutnje ostaje potreba za odgovarajućom akcijom.

Rekli ste, ukoliko već prethodno nije bio depresivan. Depresivan je, po pravilu, samo onaj tko nije prihvatio svoje roditelje ili jednog od njih. Ako svoj bijes na rodi- telje iskazuje na opisan način, još jednom ih gura od se- be, a time se depresija još više produbljuje.

Mnogi se samokažnjavaju jednostavno neuspjehom. Na primjer, na poslu ili u odnosima s partnerom, tako što izgube svoje radno mjesto ili ga uopće i ne nalaze, ili tako što gube svog partnera ili puno novaca.

Ali to  ne znači da je svatko tko je jednom  bio na ovakvoj vrsti terapije  ili  radionici doživio  neuspjeh?

Ovisi o mjeri i ozbiljnosti stvari. Za uspješan razvoj od ključne je važnosti odavanje časti roditeljima i poštovanje značaja roditeljstva i promidžbe života. Pritom uopće nije bitno kakvi su roditelji. Onaj tko prezire svoje roditelje, sam će u svom životu postati upravo ono što prezire. Up- ravo prezirom postaje isti kao i roditelji koje prezire.

Tko poštuje svoje roditelje i prihvaća ih u cijelosti, prihvaća i sve dobro koje roditelji imaju i ono se ulijeva u njega. Ovdje se događa nešto vrlo neobično: kad netko prihvati svoje roditelje u cijelosti, taj bude pošteđen nji- hovih slabosti i njihove teške sudbine.

Nedavno je izašla knjiga autorice Nancy Friday: Kao moja maj- ka. U njoj ona vrlo plastično opisuje ono što mnogi prepoznaju iz

svakidašnjeg iskustva. Iznenada u ogledalu prepoznaju svoju majku i uviđaju da u svakidašnjim stvarima rade baš ono što su oduvijek htjeli raditi drugačije, poput neke vrste prinude za ponavljanjem.

Da, što više netko odbija svoje roditelje, više im liči. Ako netko ne prihvati svog roditelja, na primjer zato što je otac alkoholičar, ili zato što majka ima izvanbračno di- jete onda pogled prelazi upravo na ono što se ne prihva- ća i odbacuje. Tada više nije moguće vidjeti i prihvatiti ono dobro koje su roditelji dali. To odricanje prebacuje se onda i na  druga područja života.  Nije ni čudo što se osjeća prazno i depresivno.

Ne  može prihvatiti ono što je dobio?

Točno. Poseban oblik odbijanja roditelja je zahtjev- nost. Kada netko postavlja zahtjeve kakvi trebaju biti ro- ditelji, ili što još sve trebaju učiniti za njega, ometa sebe u uzimanju onog što je bitno.

Prihvaćanje i »uzimanje«

Možete  li  detaljnije  opisati  to  »uzimanje«?

»Uzimanje« je za mene osnovni proces i razgraniča- vam ga od prihvaćanja. Prihvaćanje je milosrdno i toler- antno. Kod »uzimanja« uzimam ono što je dano upravo onako kakvo je. Ovakvo »uzimanje« je ponizno, skrom- no i smjerno i suglasno s roditeljima onakvima kakvi je- su. Kroz takvo »uzimanje« prihvaćam i samog sebe onak- vim kakav jesam. To ima pomirujuću kakvoću, unosi mir. Ono je iznad svakog vrednovanja, ni dobro ni loše.

Kad se netko razmeće svojim roditeljima, ni on ih u biti nije »uzeo.« I idealiziranjem se odbacuje ono što je bitno. Ovo »uzimanje« je, dakle, iznad svakog divljenja, idealizira- nja  ili optuživanja?

Točno, ono je potpuno elementarno i tu ovakva vred- novanja ne igraju nikakvu ulogu. Tko uzima na ovakav način, on je načisto sa sobom i sa svojim roditeljima, i stoji čvrsto na vlastitim nogama.

Bol

Svaka terapija se vrti oko odnosa prema roditeljima i boli zbog onoga što nije bilo moguće.

Bol zbog onoga što  nije bilo moguće.  Već sama ova  reče-

nica ima loše djelovanje.

Zato i pitam ponovno.  Zar  prihvaćanje  roditelja  kakvi  jesu, nije proces, za koji je kod nekih ljudi potrebno vrijeme i koji se ne odvija potpuno prirodno? Imati oca alkoholičara npr. teška je  sudbina  za  dijete.

Ako netko osjeća bol zato što mu je otac alkoholičar, ne može ga prihvatiti.

Ali prihvaćanje nije nešto što se odvija preko razuma. To znači da nekome ništa ne vrijedi ako mu se kaže: Čak i ako je tvoj otac alkoholičar, moraš ga prihvatiti.

Ne, to ne ide. Rješenje postoji tek ako dijete potpuno duboko voli oca i kaže: »Prihvaćam te onakvog kakav jesi, kao mog oca«. Ako dijete osjeća bol zbog toga kakav je otac, zazidan je put »uzimanju.« Klijent se mora izdig- nuti iznad ovog bola i savladati ga kako bi mogao prih- vatiti svog oca. Osjećaj boli u odnosu na oca sprječava ga u tome.

Nešto je drugo kod situacije kad dijete ne može doći do oca. Na primjer, ako je otac umro. Onda je to bol zbog gubitka oca i ona ima drugačiju kakvoću. To je bol s ljubavlju. No, bol koja podrazumijeva odbijanje ili pod- cjenjivanje roditelja ima loš učinak.

Ali imati oca alkoholičara jeste gubitak jer to znači neostva- renu mogućnost da se živi u miru s ocem koji kući dolazi pijan i tuče svoju djecu ili ženu.

Oni oblici boli i tuge koji podrazumijevaju da vam je netko naudio imaju loš utjecaj.

Svatko tko ide na terapiju dolazi do točke gdje je bio povrije- đen. Jer se doživljaji iz djetinjstva ne mogu izbjeći. Ima mnogo djece koja su patila zbog svojih roditelja i zato nose rane iz dje- tinjstva. Kako se odnositi prema tome? Moraju postojati nači- ni kako izaći na kraj s boli koju čovjek nosi u sebi. Jer se to ne odvija preko razuma tako što se jednostavno kaže: Ja ih prih- vaćam kakve jesu. Što se tu može napraviti?

I sam sam prošao kroz ovakva razmišljanja i pokuša- je rješenja, ali oni su mi, u međuvremenu, postali strani i više ih ne mogu slijediti. U njima djeluje sljedeći sce- narij: Ja mogu ovo dovesti u red tako što ću pustiti da bijes ili bol izađu  na površinu. Kao da bi ovaj način uspostavljan- ja reda bio u našoj moći.

Ne mislim na uspostavljanje reda, već prije svega na izlječenje.

Zajedno s ocem ili majkom osjećati potpuno duboku bol to je ono što iscjeljuje. Ja bih rekao šteta. To je jednos- tavno šteta. Na taj način nema optuživanja nego samo zajednička  bol.

Već smo govorili o prekinutoj vezi s roditeljima u ranom djet- injstvu i tu ste rekli da se klijent dovodi na mjesto gdje je veza bila prekinuta.

Na taj način se veza ponovo uspostavlja i nešto se može popraviti. Usprkos tome, na jednoj drugoj razini ostaje ova šteta, zato što zbližavanje toliko dugo vreme- na nije bilo moguće. Ova riječ šteta je dragocjena. Tu se

ništa ne odstranjuje. Mnogo više je ovo šteta poput ne- kakve žive sile koja sada može djelovati u pozitivnom smislu. Reći šteta ima pozitivan utjecaj zato što se ne mo- ramo ničega odreći, ništa odstraniti, a istovremeno dola- zimo u dodir s pozitivnom energijom koja vodi dobru.

To je dakle proces  preobražavanja.

Točno. Ono o čemu govorimo su iskustva. Za sva ta iskustava vrijedi da se ona, obogaćena nečim novim, proširuju ili korigiraju. Svaka općenita izreka udaljava nas od ovog napornog ali stvarnog procesa promatranja. Time nam izmiče velik dio stvarnosti. Stoga, ovi izričaji služe samo kao putokazi, tako da se pojedincu pokaže smjer, ali svaka osoba mora sama naučiti kako vidjeti stvari na pravi način.