1O

Tri želje

Jednoga dana u rujnu 2002. odlučila sam otići u posjet svojoj sestri Elaine. Ona živi u blizini luke Rosslare u okrugu Wexford pa sam u centru Dublina sjela na autobus za Wexford, što je udaljenost od nekih 160 kilometara. Na taj sam put već mnogo puta prije odlazila i radovala sam se što ću se odmoriti u autobusu tijekom dva i pol sata vožnje.

Dan je bio vrlo ugodan i bilo je lijepo samo sjediti i gledati kako prolazimo pokraj malih mjesta i gradića dok je autobus putovao na jug duž istočne obale. Međutim, kad smo stigli do područja poznatog kao Ferns, autobus se nakratko zaustavio. Dok sam gledala kroz prozor, primijetila sam staro groblje okruženo niskim suhozidom. Groblje je bilo dobro održavano i sjećam se da sam pomislila kako lijepo izgleda i kako netko dobro obavlja svoj posao jer sve drži uredno i čisto.

Onda se dogodilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa. Na niskom zidiću sjedio je čovječuljak, visok možda četrdeset pet centimetara! Nasmiješio mi se i namignuo! Protrljala sam oči i ponovo pogledala; još je bio tamo i smiješio mi se. Bio je odjeven u sivo odijelo, a očice su mu bile blistave i kao da su plesale od veselja. Nisam se mogla načuditi kako je sve na njemu savršeno; bio je tako malen, a ipak savršeno oblikovan. Imao je pomalo drzak izraz, nešto je u njemu bilo nestašno. Počela sam se smijati i rekla sam u sebi: »Ne možeš biti stvaran. Sigurno mi se priviđaš.« Ali onda je progovorio i čula sam njegov glas u svojoj glavi: »Itekako sam stvaran. Zašto ne siđeš s autobusa i sjedneš tu i malo popričaš sa mnom?« Ostala sam bez riječi; zaboga, što mi se događa? Pogledala sam druge ljude u autobusu. Neki su gledali staro groblje, ali činilo se da nitko nije svjestan nevjerojatnog prizora koji samo ja vidim.

Jedno sam sigurno znala, ni pod kakvu cijenu ne bih sišla s autobusa usred okruga Wexford, samo zato da bih čavrljala s tim čovječuljkom koji je sličio na tradicionalnog irskog vilenjaka, leprekona. Onda sam opet začula njegov glas: »Tu sam da ti uslišam tri želje, sve što poželiš.« Tri želje, ponovila sam u sebi.

Sad sam osjećala da bih ga trebala pitati je li on doista vilenjak. Nisam se mogla dosjetiti ničega pametnijeg pa sam ga upitala. »Čudno je što me to pitaš«, odgovorio je. »Nisam vilenjak. Zapravo, već godinama nisam nijednog vidio.«

Sad zaista nisam znala što bih rekla. Opet sam protrljala oči i pogledala u stranu, ali kad sam ga pogledala, on je još bio tamo i činilo se kao da se zabavlja, dok mu je lišce imalo suosjećajan izraz.

»Tko si onda i što želiš od mene?« pitala sam ga.

»Ja sam prirodni duh; ima nas mnogo ovdje, ako znaš gdje i kako gledati; u vremenima koja dolaze susrest ćeš mnogo mojih prijatelja«, odgovorio je.

Činilo se da uživa u našem susretu; prekrižio je male noge, zaklopio oči i malo podignuo lice uvis, kao da uživa u suncu i njegovoj toplini na licu.

»Tu si da bi ostvario tri želje. Nije li to ono što vilenjaci rade?« upitala sam sumnjičavo.

»Rekao sam ti da ne znam ništa o vilenjacima«, reče on, a u glasu mu se začuo trag nestrpljenja. »Ali trebala bi ozbiljno razmisliti o svoje tri želje, jer znaš, ne dobiva svatko priliku da ih zaželi.«

Onda je autobus bez upozorenja krenuo i počeo se udaljavati od zidića na kojemu je on sjedio. Nisam znala što učiniti. Bila sam tako iznenađena ovim susretom da nisam imala vremena stvarno razmotriti što se događa, ali sad kad je autobus krenuo, shvatila sam da nisam željela ostaviti ovo neobično stvorenje — bilo je nečega čarobnog u njemu i njegovoj energiji, nečega potpuno eteričnog, ne od ovoga svijeta. Autobus je ubrzavao, a ja sam samo mogla sjediti i gledati kako on postaje sve manji. Mahao mi je.

Čudno, ali pamtim da me preplavio osjećaj usamljenosti dok sam nastavljala ostatak puta k Elaine. Taj čovječuljak, tkogod ili štogod on bio, ostavio je na mene duboki dojam. Sjećam se da mi je rekao da ću u vremenima koja dolaze sresti mnogo njegovih prijatelja i nasmiješila sam se. Kad sam stigla k Elaine, nisam mogla dočekati da joj ispričam što mi se putem dogodilo.

Nije mogla suspregnuti smijeh kad sam joj ispričala cijelu priču, naročito kad sam spomenula tri želje.

»Hoćeš li ga zamoliti da ti da ćup zlata?« smijuljila se.

Mnogo kasnije te večeri čovječuljak se opet pojavio, ali ovaj put nije bio sam. Uz njega su bile dvije nježne male vile. Bile su visoke otprilike kao i on, i imale su čarobnu energiju; iskrile su i plesale po sobi i atmosfera je odmah postala vedra i vesela.

Shvatila sam da sam vrlo radosna što opet vidim čovječuljka — i njegove dvije pratilje.

»Dobrodošao«, rekla sam. »Tko su tvoje prijateljice?«

»Ovo je Lumar, a ovo Annie«, odgovorio je.

»Vrlo su lijepe, izgledaju kao prave male vile«, rekoh u čudu gledajući savršene male figure kako plešu i kao da istražuju svaki kutak sobe.

»Vile, da, pretpostavljam da smo na neki način vile i vilenjaci, ako to želiš«, reče čovječuljak. Rekavši to, napravio je rukom luk iznad dviju ženskih figura, a one su smjesta prestale plesati i pogledale su ga široko otvorenih očiju kao da nešto očekuju. »Rekao sam ti da možeš zaželjeti tri želje. Ne moraš ako ne želiš, sama odluči«, reče on. Iznenadila sam samu sebe kako sam brzo sklopila oči i počela razmišljati o trima željama.

Tri želje? Sto sam zaista u tom trenutku željela od života, pitala sam se. Definitivno sam željela da moja veza s anđelima postane još snažnija, pa sam to i zaželjela. Moj sin Jason nije mogao naći posao električara nakon što se prilično dugo školovao za to, pa sam poželjela da dobije posao, Na kraju, već sam dugo sanjarila o tome da otvorim centar u Irskoj gdje bi ljudi dolazili i učili o mojem radu s anđelima, pa sam i to poželjela.

»Ako je Božja volja, onda neka bude«, reče čovječuljak i napravi polukružni pokret rukom preko sobe. »Ali upamti što sam ti rekao — ima nas mnogo, ako znaš gdje i kako gledati. Neka Bog bude uvijek s tobom.«

Rekavši to, vilenjak i njegove vile su nestali. Nisam željela da odu, imali su tako lijepu energiju, tako svjetlucavu, tako intenzivno živu. A tako sam se i osjećala nakon što su otišli, imala sam osjećaj živahnosti, nesputanosti, čiste magije. Mogu iskreno reći da čak i nakon što sam upoznala anđeosko kraljevstvo, ono što sam doživjela s tim trima malim bićima, bilo je nekako drugačije od svega onoga prije. Jednostavno je bilo nečega u njihovoj čistoći i nedužnosti. Ta mala stvorenja bila su sama srž životne radosti.

Sljedeći dan provela sam u šetnji duž prekrasne plaže u Wexfordu, blizu Elaineine kuće, ali nisam mogla prestati misliti na svoja tri prijatelja pa sam uvečer kontaktirala anđelicu Anne i pitala je o tom susretu. Nasmiješila mi se kad sam joj rekla da mi je čovječuljak dao da zaželim tri želje.

»Tri? To je puno. Imala si puno sreće«, nasmijala se. »U ovom univerzumu postoji mnogo dimenzija i energija o kojima ljudska bića ništa ne znaju, a prirodni duhovi su jedni od njih.

Ljudi uglavnom smatraju da se radi o mitu, ali mitovi, legende i bajke temelje se na istini. Cijeli mit o vilenjacima leperkonima u Irskoj izrastao je iz činjenice da prirodni duhovi zaista postoje, a ljudi koji su u Irskoj davno prije susretali vilenjake bili su jednostavni ljudi, voljeli su zemlju i jedni druge, ali dok su pripovijedali o tome što su vidjeli, drugi su ljudi stvorili mit o vilenjacima koji je sve više rastao.

»Jučer si imala priliku upoznati tri prirodna duha i to je bilo lijepo iskustvo. Prvo što moraš učiniti ako želiš susresti prirodnog duha jest da otvoriš srce prema njima; oni su svuda oko tebe tu na zemlji, naročito na izuzetno lijepim mjestima kao što je Wexford.«

Sad često viđam prirodne duhove, a zbog nekog razloga, naročito u blizini drveća. Sjećam se da sam jednoga dana u Španjolskoj sjedila pokraj bazena i dok sam promatrala prekrasne palme koje su rasle uz bazen, iz stabla se pojavio mali prirodni duh. Imao je vrlo smeđu kožu, crnu kosu i otplesao je svoj mali ples oko drveta. Plesao je uokolo u malim krugovima, a onda je stao, pogledao u stablo kao da želi da i ja bolje pogledam. Kad sam to učinila, preplašila sam se: na deblu je bilo lice američkog Indijanca i dok sam ga gledala, slika je postajala sve izraženija, a onda je pokazao rukom na kuću udaljenu 100 metara od bazena.

U glavi sam začula njegov glas: »Trebam te da se povežeš s ljudima u onoj kući; ti ljudi blisko su povezani s američkim Indijancima i želio bih da im preneseš moju poruku«, rekao je.

Tad sam postala svjesna energije drugog postarijeg muškarca. Imao je možda i sedamdeset godina i znala sam da nije dugo u svijetu duhova. Energija mu je postala vrlo snažna, snažnija od Indijančeve, i znala sam da je i on povezan s kućom na drugoj strani bazena.

Moj suprug Fran nije baš sramežljiv i povučen tip, i kad sam mu rekla da imam poruku za ljude koji žive u onoj kući, jednostavno je otišao tamo, predstavio se i objasnio situaciju.

Kad je spomenuo da se na drvetu prikazao Indijanac, domaćica je odmah pokazala da je zainteresirana za susret sa mnom.

Kad sam ušla u njezinu kuću, postala sam svjesna dviju energija, one Indijanca i starijeg čovjeka. Indijanac nije ništa rekao; samo sam objasnila da je tamo, a žena je progovorila.

»O, to je divno. Vjerujem da poznajem rodbinu tog Indijanca. Radila sam s njima na šamanskim poslovima u jednom rezervatu u Aljasci.« Dok je izgovarala te riječi, vidjela sam da Indijanac potvrdno kima glavom i smiješi se kao da želi reći da je to točno, ali još nije ništa rekao. Prvi je progovorio duh starijeg muškarca.

»Vidite li onog čovjeka tamo?« upitao je, pokazujući na drugog postarijeg muškarca koji je sjedio na stolici. »To je moj brat i vrlo je nesretan. Nedostajem mu; prije dva mjeseca prešao sam u svijet duhova, a on još tuguje. Bili smo vrlo bliski; zajedno smo bili u mornarici i plovili svijetom. Molim te, reci mu da ne tuguje, reci mu da sam dobro i da mi se ovdje sviđa.«

Kad sam tu informaciju prenijela muškarcu, atmosfera se u sobi potpuno promijenila. Postala je laganija, čak vesela; bili su prisutni i drugi članovi starčeve obitelji, a među njima sin i snaha, koji su počeli slaviti smrt preminuloga, radije nego da ga oplakuju. Kako se veselje širilo prostorijom, zastala sam i zahvalila se malom prirodnom duhu koji me je doveo k tim ljudima.

Bez njegove pomoći ne bih bila u stanju prenijeti tu prekrasnu poruku. Prirodni duhovi djeluju u ovome svijetu kroz ljepotu majke prirode kako bi donijeli radost i zadivljenost u ljudske živote, kad god mogu.

Sjećam se jednog drugog slučaja kad je prirodni duh bio zaslužan jer mi je ukazao kako mogu nekome pomoći. Bio je lijep ljetni dan i sjedila sam u svojem vrtu u Banchardstownu, kad sam primijetila ljupku energiju oko cvijeća koje sam posadila prije nekog vremena. Dok sam gledala kako se cvjetovi nježno njišu na povjetarcu, povrh njih pojavilo se stvorenje slično vili i skočilo na do. Kao i u slučaju drugih prirodnih duhova koje sam upoznala, najprije mi je izvela mali ples. Čini se da im je to način kojim pokazuju da vam imaju nešto za reći, a energija im se povećava što duže plešu te vam na kraju i predaju svoju poruku. No ovaj put se dogodilo da je malo stvorenje prestalo plesati i pogledalo me. Onda sam začula glas kako kaže: »Trebamo pomoć.« To je sve što je reklo pa sam upitala tko treba pomoć. Glas je odgovorio: »Poslat ćemo e-mail.« Pomislila sam kako je to vrlo čudno, jer ne znam ništa o računalima i u to vrijeme nisam znala ni kako se šalje elektronička pošta; čak ni danas mi to nije draga aktivnost. Ali to je bilo sve što je glas rekao, a mala je vila opet skočila na cvijeće i nestala.

Nastavila sam s obvezama toga dana i nisam previše razmišljala o tom susretu sve dok sljedećeg jutra nisam začula kucanje na vratima. Kad sam ih otvorila, tamo je stajao muškarac tridesetih godina, a iza njega je bio parkiran bijeli kombi na kojemu je velikim slovima pisalo »Pristup internetu i elektroničkoj pošti«.

Odmah sam znala da je to e-mail koji ću primiti i zamolila sam ga da ude.

Objasnio mi je da je tehničar Telekoma, ali priča koju mi je ispričao nije bila sretna. Udaljio se od supruge, a u njihovu braku bilo je puno emocionalnog i fizičkog zlostavljanja između njih dvoje. Iako se rastao od supruge i prije nekog vremena napustio obiteljski dom, tu nije bio kraj problema. Imao je novu partnericu, ali njegova ga je bivša supruga nastavila maltretirati i okrenula je djecu protiv njega. Siroti je čovjek bio vrlo uznemiren i dok smo razgovarali, anđeli su mi počeli prikazivati sliku žene, stare oko trideset godina. Upitala sam ga odgovara li opis te žene njegovoj supruzi, ali rekao je da to nije njegova supruga nego sadašnja partnerica. Sad mi je bilo jasno zašto mi je onaj glas rekao: » m i « trebamo pomoć. Anđeli su mi omogućili da vidim kako je emocionalno stanje te žene još krhkije nego ono u muškarca koji je bio preda mnom.

Anđeli su mi nastavili pokazivati seksualno zlostavljanje koje je ta žena pretrpjela kao dijete. Potiskivala je to sve do sad, a kad je ušla u vezu s ovim muškarcem, to je pripomoglo javljanju starih sjećanja. Također sam spoznala da ta žena nije svojem sadašnjem partneru objasnila svoju prošlost i što joj se dogodilo. Sve u svemu, bio je to zbir prilično tužnih okolnosti i moram priznati da nisam znala što učiniti ili kakav savjet dati tom muškarcu.

Ali u svijest mi je bljesnula prisutnost anđelice Anne i jasno mi dala do znanja da ništa ne mogu učiniti za tu mladu ženu. Ona mora potražiti profesionalnog terapeuta koji je specijaliziran za seksualno zlostavljanje. Ali također mi je rekla da se ovom muškarcu može pomoći, jer ono što njemu treba je spiritualna hrana te da bi trebao nastaviti dolaziti k meni. Isprva sam bila malo zabrinuta jer svjesna sam da nisam kvalificirana da na profesionalan način pomažem ljudima. Svoju ulogu vidim u tome da prenosim ono što anđeli imaju za reći nekoj osobi koja mi se obratila za pomoć. Ali anđelica Anne je bila odlučna u tome da bi ovaj čovjek trebao nastaviti dolaziti k meni. I tako sam mu rekla što anđeli savjetuju: da njegova partnerica treba potražiti profesionalnu pomoć, ali da bi on trebao ponovo doći, ako želi.

Otišao je i vratio se tri dana poslije. Vrlo često anđeli znaju dati savjet za ljude, ali jedanput kad to učine, to je i posljednji put da komentiraju tu osobu. Ne vjerujem da anđeli nisu zainteresirani za te ljude. Prije bih rekla da mi se čini da anđeli kažu što imaju za reći i onda dalje šute. Itekako su svjesni da ljudi imaju slobodnu volju i mogućnost izbora te da stvari moraju ići svojim prirodnim tijekom ovdje na zemlji. Zato, iako anđeli u fizičkom svijetu mogu intervenirati u određenim okolnostima, rijetko to čine. Međutim, nešto je u vezi s ovim čovjekom vrlo brzo postalo očito. Činilo se da je anđelica Anne odlučna u tome da mu pomogne, i kao da je točno znala kakva mu vrsta pomoći treba. Kad mi je opet počeo pričati o svojim problemima, ona je samo rekla: »Reci mu da mora postati smiren u sebi.« Prenijela sam mu to.

»Ne mogu biti smiren. Cijeli mi se svijet raspada. Ne znam što da radim ni kamo da se okrenem«, jadao mi se.

»Reci mu da se nikamo ne mora okrenuti; sad je točno na pravom mjestu«, odgovorila je anđelica Anne nježno. Dok mi je to govorila, instinktivno sam znala da će taj muškarac još neko vrijeme dolaziti k meni i da će na kraju doći do pozitivnih rezultata.

U to sam vrijeme u svojoj kući vodila tečajeve meditacije i anđelica Anne mi je rekla da kažem muškarcu da ih počne pohađati. Držala sam tečaj dvaput tjedno, a taj je čovjek toliko profitirao od njih da me počeo nagovarati da organiziram i dodatne satove kako bi mogao češće dolaziti. Dok smo meditirali na tim tečajevima, prikazala mi se prelijepa slika anđelice Anne kad je okružila tog muškarca s prekrasnom iscjeljujućom svjetlošću. Činilo se da svjetlost prodire ravno u njegovu dušu, u njegov ustroj, u njegovu DNK. Znala sam da će se u njemu dogoditi velika promjena.

Anđelica Anne mi je dala uputu da pronađem jednu svoju staru kasetu od dobro poznatog spiritualnog savjetnika i pisca koja govori o važnosti opraštanja u našem životu.

»Tekst s te kasete zapravo je napisan prije mnogo godina pod vodstvom anđela za ljude kao što je ovaj muškarac i tekst otkriva pravi put kojim treba poći kako bi riješio svoje probleme «, objasnila je anđelica Anne.

Jednoga dana, nakon što smo završili sa satom meditacije, taj mi je muškarac rekao da je njegova partnerica potražila profesionalnu pomoć za svoje probleme i iako je situacija još bila teška, stvari su se počele poboljšavati i počeo je proces ozdravljenja. Što se njega samoga tiče, ubrzano se mijenjao i postajao druga osoba. Objasnio mi je da je i on otišao psihoterapeutu i to mu je puno pomoglo. Ali rekao je da mu je još više pomoglo to što je prvi put u životu počeo usporavati i naučio kako da se smiri duboko sebi.

»Bilo je kao da sam cijeli život sudjelovao u nekoj utrci, nikad ne znajući zašto jurim ni gdje je cilj; sve se svodilo na tu jurnjavu«, rekao je. Vjerujem da je unutarnja smirenost iznimno važna poruka za sve nas. Znam po vlastitom putovanju s anđelima, uz Božju milost, da su isprva oni održavali kontakt sa mnom, jer još nisam u sebi bila dovoljno smirena da to sama činim. Ali kako sam postajala smirenijom, mogla sam uspostaviti neprekidnu osviještenost o prisutnosti anđela.

A tako je i danas. Svakodnevno meditiram uvijek oko sat vremena, a ponekad i dulje. Ne govorim da bi svatko to morao činiti, ali doista vjerujem da svima nama treba određen stupanj unutarnje smirenosti. Svi znamo da je to točno, zar ne? Postoji dio u nama koji je smiren — to je čista smirenost — to je Bog.

Možda je u nekima od nas duboko zakopana, ali tu je; sve što moramo učiniti jest da svjesno ostvarimo kontakt s tim dijelom. Mogla bih vam navesti još primjera toga kako su mi mali prirodni duhovi, možete ih zvati i vilama, pomogli prenijeti poruke nade i radosti različitim ljudima. Oni su dio ljepote majke prirode i imaju sposobnost komunicirati i podijeliti s nama iscjeljujuće elemente majke prirode.

Kad se nalazite izvan grada, u prirodi, zastanite na trenutak i divite se prekrasnim poljima, stablima, rijekama pa čak i vodopadima oko vas. Postanite mirni i stvarno osjetite da su svi oni živi; sve oko vas je živo — samo dopustite da njihova istinska bit postane dio vas, pa ćete biti vrlo blizu komunikaciji s prirodnim duhovima.

Lako je doći u iskušenje i smatrati da su prirodni duhovi ili vile potpuno izmišljeni i da postoje samo u ljudskoj mašti. Međutim, istina je da su oni elementi prirode, s inteligencijom daleko većom od ičega što znamo. Sjećam se da sam se jednoga dana zagledala u jedno lijepo veliko stablo; bilo je golemo — visoko možda i petnaest metara, a vjerojatno stotinu godina staro.

Sjećam se da sam se upitala kakva vrsta inteligencije mora biti u tom stablu da mu omogućava da raste veličanstveno i prekrasno svih tih godina, bez ikakve pomoći ljudske ruke? Upravo je to ista inteligencija koju imaju prirodni duhovi.

Želite li se zaista povezati s prirodnim duhovima ili vilinskim kraljevstvom, namjere vam u svakom trenutku moraju biti časne i istinite. Kad u srcu pokažete ljubav i sućut za vilinski svijet, vile će vam se polako približavati u životu. Možda je za mnoge od vas najprikladnije mjesto za ostvarenje kontakta s prirodnim duhovima u vlastitom vrtu, ako ste sretnici koji imaju vrt.

Običavala sam izići u svoj vrt u Dublinu samo da bih sjedila u tišini i polako dopustila prirodnim duhovima da mi se otkriju, na onaj svoj nestašan, nježan, iskričav način. Ako uređujete vrt i želite od njega napraviti mjesto na kojemu ćete s njima komunicirati, pozovite ih da budu s vama i neka vam pokažu što morate raditi. Vile i prirodni duhovi vrlo su ljubazni i vrlo nježni. Svaki put kad uređujete vrt, pozovite ih i pustite da vam polako rasvijetle svijet majke prirode koji je posvuda oko vas.

Suvišno je reći, ali prirodni duhovi vrlo su zabrinuti zbog načina na koji se odnosimo prema svojem planetu — Majci Zemlji — jer oni u biti jesu Majka Zemlja. Mnogi su ljudi danas pod utjecajem prirodnih duhova, bez obzira na to znaju li to ili ne. Prirodni duhovi utječu na ljude koji se uvelike zanimaju za okoliš i žele našu zemlju očuvati sigurnom i čistom od opasnih otrova koje svakodnevno bacamo na nju.

Ako ste duboko zabrinuti za mnoge različite životinjske vrste koje žive na planetu Zemlji ili ako se brinete zbog velikog broja životinjskih vrsta koje postoje u oceanima a koje čovjek nesvjesno svakodnevno uništava, i na vas također djeluju prirodni duhovi.

Možda ste osjetili naglu želju da se uključite u rad organizacije kao što je Greenpeace ili neke organizacije na vašem području, koja vodi kampanje za zaštitu životinja. To su također prirodni duhovi koji djeluju u vašoj podsvijesti. Možda osjećate potrebu da pišete raznim vladama diljem svijeta o tome što mislite o nepravdi koja se povezuje s mnogim pitanjima u vezi s našim planetom.

Ako ponekad mislite da je sve to pomalo previše za vas, jer vi ste samo jedna osoba, a jedan čovjek ne može ništa promijeniti kad se radi o mnogim globalnim problemima s kojima se Zemlja danas suočava, onda promislite još jedanput. Otiđite u prirodu, k Majci prirodi, i zamolite prirodne duhove da vas vode; zamolite ih da za vas postanu stvarni. Jedanput kad ostvarite tu čudesnu vezu, shvatit ćete da vi osobno možete nešto promijeniti. Shvatit ćete da ste vi, prirodni duhovi, vile i Majka priroda, svi jedno — jedno u istome Bogu.