Tri  stupnja  seksualnosti

Prvi stupanj je auto seksualnost.

Kad se dijete rodi, ono je  narcis.  Ono  silno voli  svoje  tijelo koje je prekrasno, ono poznaje samo svoje tijelo. Već i samo cuclanje njegova palca dovodi ga do euforije. Pogledajte dijete kako siše svoj palac, kakve li radosti na njegovu licu, samo se igra sa svojim tijelom, pokušavajući staviti palac svoje noge u usta. Tako nastaje pravi energetski krug. Kad dijete stavi svoj nožni palac u usta, stvara se krug i energija počne protjecati tim krugom. Energija prirodno struji u djetetu i ono uživa u tomu jer kad svjetlo  cirkulira, velika radost nastaje u tom krugu.

Dijete se počinje igrati svojim seksualnim organima ne znajući da su seksualni. Još mu nitko nije postavio nikakvih uvjeta. Ono poznaje svoje tijelo kao cjelinu. A sigurno je jedno

-   seksualni organi su najosjetljiviju dio njegova tijela. On silno uživa u tome da ih dodiruje i igra se s njima

I sada društvo ulazi u djetetovu psihu: "Nemoj dirati!" Nemoj je prva prljava riječ sastavljena od pet slova. I iz te riječi na pet slova nastaju mnoge druge: ne mogu, neću. Djetetu se kaže: "Nemoj!", njegova se ruka miče od genitalnih organa koji su prirodno vrlo ugodni. Dijete doista uživa u njima, to uopće nije seksualnost. To je jednostavno najosjetljiviji dio njegova tijela, i to je sve.

Ali naši umovi postavljaju uvjete - dijete dira seksualne organe, to je loše, mi mičemo njegovu ruku, stvaramo krivicu u djetetu.

Tako počinjemo uništavati njegovu prirodnu seksualnost. Počinjemo trovati iskonski izvor njegove radosti, njegova bića, stvaramo hipokriziju u njemu. On će vjerojatno postati diplomat. Kad su roditelji prisutni, dijete se neće igrati sa svojim seksualnim organima. To je prva laž koja je ušla u dijete. Ono više ne može biti iskreno, saznaje da će se roditelji ljutiti ako je ono iskreno prema sebi, ako poštuje sebe, vlastitu radost, svoje instinkte.

Dijete je najizrabljivaniji fenomen na svijetu. Ni jedna druga klasa nije tako izrabljivana kao dijete.  Ono  ne  može ništa učiniti, ne može se boriti sa svojim roditeljima, ne može ih tužiti sudu ni vladi. Nema nikakva načina da se zaštiti od roditeljskog   napada.

I tako se događa prva trauma. Sada dijete nikad više neće moći prihvatiti svoju seksualnost na prirodan način, s veseljem. Jedan dio njegova tijela nije rado viđen, jedan dio tijela je ružan, nevrijedan je da bude dio njegova tijela. On ga ne priznaje. Duboko u svojoj psihi on počinje kastrirati sam sebe i energija umire. Energija neće protjecati prirodno nakon što se dogodi onaj "Nemoj!"

To je auto seksualno stanje: mnogi ljudi ostaju ovdje i zaglibe. Zato ima tako mnogo masturbacije na cijelom svijetu. To je prirodno stanje. Ono bi prošlo samo od sebe, to je bila samo jedna faza, ali roditelji su prekinuli tu fazu energije koja se razvijala.

Kad jednom čovjek počne masturbirati, to postaje običaj, mehanički običaj i nikad se neće pomaknuti na drugi stupanj. On će ostati prilijepljen za taj stupanj, što je vrlo djetinjasto. On nikad neće postići punu seksualnost.  Nikad neće upoznati radost koju osjeća samo odraslo seksualno biće. Kakve li ironije! To su isu ljudi koji osuđuju masturbaciju i dižu mnogo buke oko nje. Oni govore da ćete oslijepiti ako masturbirate, da ćete postati tupi i glupi, da nikad nećete biti inteligentni, već ćete ostati budala. No sva znanstvena otkrića se slažu u jednom: da masturbacija nije nikad nikom naškodila. Ali ti savjeti jesu.

Ako se djetetu dopusti prirodna faza auto seksualnosti, on će se sam od sebe pomaknuti na drugu fazu — homoseksualnost, ali tek mali broj ljudi dolazi do te faze. Većina dakle ostaje kod prve faze. Čak i za vrijeme odnosa sa ženom ili muškarcem, vi možda ne radite ništa drugo, već uzajamno masturbirate.

Druga je faza homoseksualnost. Malo se ljudi pomakne do te druge faze koja je prirodna. Dijete voli svoje tijelo. Ako je dijete dječak, on voli tijelo dječaka, dakle svoje tijelo. Usmjeriti se na žensko tijelo, na tijelo djevojčice, bilo bi preveliki raskorak. Naravno, najprije on voli druge dječake. Ako je dijete djevojčica, prvi prirodni instinkt jest voljeti druge djevojčice jer one imaju istu vrstu tijela, ista su vrsta bića. Ona bolje razumije djevojčice nego dječake. Dječaci su poseban svijet.

Homoseksualna faza je prirodna faza. Društvo pomaže ljudima da ponovno ostanu jedni uz druge jer stvara barijere između muškarca i žene, između dječaka i djevojčica. Kad te barijere ne bi postojale, ubrzo bi nestala homoseksualna faza. Počinje se javljati zanimanje za drugi spol.  Ali društvo im ne daje mnogo prilika. U koledžima oni moraju živjeti u odvojenim hostelima. Ne dopušta se da se oni susreću i da su zajedno.

Društvo je homoseksualnost učinilo vječnim, a isto to društvo ga osuđuje. Treba shvatiti te strategije. Isto društvo osuđuje homoseksualnost, naziva ga izopačenim, lvriminalnim. Još uvijek postoje zemlje gdje se homoseksualnost kažnjava, možete godinama odsjediti u zatvoru zbog nje. A isto to društvo ju je stvorilo.

Treća faza je hetero seksualnost.

Kad je čovjek zaista izvan auto seksa, kad nije homoseksualan, kad je sposoban i zreo da  se zaljubi u ženu, koja je posve drukčiji svijet, drukčija kemija, filozofija, drukčija duhovnost, tada se on može igrati s tim drukčijim svijetom, s tim različitim organizmom.

Ograničavanje

Nema li dijete jednako toliko prava na privatnost i slobodu od roditeljskog ograničavanja, kao što to roditelji očekuju  za  sebe?  To  je  jedan  od  najosnovnijih  problema s kojim se danas čovječanstvo suočava. Budućnost ovisi o tomu kako ćemo to riješiti. Nikad prije nismo se s tim susreli. Po prvi put čovjek je dozrio, dogodila mu se zrelost - i budući da ste postali zreli, morate se suočavati s novim problemima.

Polako, polako, kako je čovjek napredovao, postao je svjestan mnogih vrsta ropstva. Samo nedavno postali smo na Zapadu svjesni da djeca žive u najvećem ropstvu. O tom se nikad prije nije razmišljalo. To nikad nije spomenuo ni jedan sveti tekst na svijetu. Tko bi mogao i pomisliti da je dijete rob? Rob vlastitih roditelja koji ga vole, koji se žrtvuju za njega? To izgleda smiješno, besmisleno je. Ali danas, kako se psihološka vizija u ljudskom  umu  produbila,  postalo  je  apsolutno  jasno da je dijete najviše izrabljivano biće. Nitko nije bio izrabljivan više od djeteta.  I  naravno, izrabljuju ga iza  fasade ljubavi.

Ja ne kažem da su roditelji svjesni da iskorištavaju dijete, da ga pretvaraju u roba, da ga uništavaju, zaglupljuju, da ga čine neinteHgentnim, da je nehumano cijelo njihovo nastojanje da djetetu postavljaju uvjete: da mora postati hinduist, musliman, kršćanin ili budista. Oni nisu toga svjesni, ali to ih ne opravdava, bar što se tiče činjenica.

Dijete roditelji ograničavaju na vrlo ružan način i naravno, dijete je bespomoćno, ono ovisi o svojim roditeljima, ne može se pobuniti, ne može pobjeći niti se može zaštititi. Apsolutno je ranjivo. Stoga ga je lako iskorištavati.

Roditeljsko ograničavanje je najveće ropstvo na svijetu. Treba ga posve iščupati, samo će tada čovjek moći biti zaista slobodan, prvi puta istinski slobodan, jer dijete je otac čovjeka. Ako  se dijete odgaja na pogrešan način, cijelo  čovječanstvo kretat će se pogrešnim putem. Dijete je sjeme: ako je i sjeme otrovano  i  korumpirano  od  ljudi  koji imaju  dobre  namjere, koji dobro  žele,  nema  nade  da  će čovjek postati                                                                                                                   slobodan pojedinac, tada se taj san neće nikad ispuniti. Ono što mislite da imate nije individualnost, već samo osobnost. To je nešto što je kultivirano u vama, u vašoj prirodi, a učinili su to vaši

roditelji, društvo, svećenici, političari, odgajatelji. Odgajatelj, od dječjeg vrtića do sveučilišta u službi je utvrđenih interesa, u službi je društvenog uređenja.

Ali postoji strah, strah da ako se djetetu ne postavljaju uvjeti od samog početka, ono će ostati tako inteligentno, tako spremno i svjesno svega, da će njegov život biti pobuna. A nitko ne želi pobunjenike, svatko želi poslušne ljude.

Roditelji vole poslušnu djecu. A zapamtite, poslušno dijete je  gotovo uvijek  najgluplje dijete. Buntovno dijete  je inteligentno, ali njega ne poštuju niti ga vole. Učitelj ga ne voli, društvo ga ne poštuje, svi ga osuđuju. On mora ili pristati na kompromise s društvom, ili mora živjeti s jednom vrstom osobne krivnje. Naravno, ono osjeća da nije bilo dobro roditeljima, da ih nije usrećilo.

Zapamtite dobro da Isusovi roditelji nisu bili sretni s Isusom. Ni  roditelji  Gautama  Buddhe  nisu  bili  sretni sa svojim djetetom.  Ti  su  ljudi bili vrlo  inteligentni,  bili su buntovnici, kako su onda njihovi roditelji mogli biti zadovoljni s njima?

Svako  se  dijete  rađa  s  tako  velikim  mogućnostima i potencijalom, da kad bi mu dopustili i pomagali mu da razvije svoju individualnost bez ikakvih zapreka od strane drugih, imali bismo prekrasan svijet, imali bismo mnogo različitih genija. Genijalci se događaju vrlo rijetko, ne zato jer se rijetko rode, već zato što je vrlo teško pobjeći od procesa uvjetovanosti društva. Samo povremeno dijete nekako uspije pobjeći od njegovih pandža.

Svako dijete okružuju roditelji, društvo, učitelji, svećenici, svi oni utvrđeni interesi - zamataju ga mnogim slojevima uvjetovanosti. On dobiva  određenu religijsku ideologiju.  No to nije   njegov izbor. I kad god nekoga prisiljavate na nešto, a on nema mogućnosti vlastitog izbora, vi zapravo sakatite tu osobu, uništavate njegovu inteligenciju, ne dajete mu priliku da odabere, ne dopuštate mu da inteligentno funkcionira. Vi to radite na takav način da će on sudjelovati samo mehanički. On će biti kršćanin, ali nije to izabrao on. A što znači biti kršćanin, ako to niste sami odabrali? Samo neki ljudi koji su slijedili Isusa, koji su išli s njim, bili su hrabri ljudi. Oni su bili jedini kršćani. Stavljali su na kocku svoj život, plivali su protiv struje, živjeli su opasno i bili spremni umrijeti, ali nisu bili spremni na kompromise.

Samo neki ljudi koji su išli za Gautamom Buddhom bili su pravi budisti. A sada ima na milijune kršćana svuda po svijetu, milijune budista, a svi su oni lažni, svi su izmišljeni. Oni moraju biti lažni - jer to im je nametnuto. Oni su okruženi određenom religijskom  ideologijom,  određenom  političkom  ideologijom

-   kažu im da su Indijci, da su Iranci, Kinezi, Nijemci - nameću im određenu nacionalnost. A čovječanstvo je jedno, zemlja je jedna. No političari ne bi željeli da su svi jedno jer ako je zemlja jedna, političari bi morali nestati sa svom svojom politikom. Kamo bi onda otišli svi ti predsjednici i premijeri? Oni mogu postojati samo onda ako svijet ostane podijeljen.

Religija je jedna, ali što će se dogoditi s poljskim Papom, sa svim onim glupim Sankaračarijima i Ayatollah Homeinijima?

Što će se dogoditi svim tim ljudima? Oni mogu opstati  samo onda ako postoji mnogo religija, mnogo crkava, mnogo sekta i vjera.

Na Zemlji ima tristo religija i barem tri tisuće sekta tih religija. Tako naravno, postoji mogućnost da bude i mnogo svećenika, biskupa i visokog svećenstva.

I kažem vam, religioznost je jedna. Ona nema nikakve veze s Biblijom, Vedama&Gitom. No ima veze sa srcem punim ljubavi, s inteligentnim bićem. Ima neke veze sa sviješću, sa sklonošću meditaciji. Ali tada će trpjeti svi unaprijed utvrđeni interesi.

Stoga roditelji koji pripadaju određenoj društvenoj vlasti, određenoj nacionalnosti, crkvi ili vjerskoj sekti, moraju prisiliti svoju djecu da prihvate njihove ideje. A čudno je da su djeca uvijek inteligentnija od svojih roditelja jer roditelji pripadaju prošlosti, a djeca budućnosti. Roditelji su već razvijeni, osigurani, žive pod određenim uvjetima. Njihova zrcala pokrivena su s tako mnogo prašine da ništa ne odražavaju. Ona su slijepa.

Samo slijep čovjek može biti hinduist ili musliman, jainist ili kršćanin. Čovjek koji ima oči je jednostavno religiozan. On ne odlazi u crkvu, hram ili džamiju. On neće štovati sve vrste glupih kipova, sve vrste bogova, on ne želi biti praznovjeran. Njegovi roditelji sve to rade. Kad se dijete rodi, ono je čista ploča, tabula rasa, ništa na njemu ne piše. U tome je njegova ljepota. Ono je zrcalo bez imalo prašine, sve jasno odražava.

Mama: "Jimmy, jesi li pao u svojim novim hlačicama?" Jimmy: "Da, mama, nisam imao vremena da ih skinem."

Učiteljica prvog razreda govori svojim učenicima o prirodi i ona je nazove Svijet oko vas. Zatim pita malenu Helenu koja sjedi u prvoj klupi:

"Dakle, Helena, reci svima u razredu, jesi li ti životinja, biljka ili mineral?"

"Ja nisam ništa od toga, ja sam prava živa djevojčica", odgovori Helena  brzo.

Momčić koji je pecao nesigurno stojeći uz lukobran, izgubi ravnotežu dok je pokušavao izvući ribu te padne u jezero. Nekoliko ribiča koji su također pecali u blizini, pojuri mu u pomoć i izvuku ga.

"Kako ti se dogodilo da padneš?", jedan ga ribič pita.

"Nije mi se dogodilo da padnem, dogodilo mi se da pecam", odgovori momčić.

Brojna obitelj konačno se mogla preseliti u prostraniju kuću. Nakon nekog vremena, ujak pita svoga nećaka:

"Kako ti se sviđa tvoja nova kuća?"

"Lijepa je", odgovori maleni. "Moj brat i ja imamo svaki svoju sobu, a tako i moje sestre. Ali jadna mama, ona je još uvijek prisiljena spavati u istoj  sobi s tatom."

Sva su djeca rođena inteligentna, bistra, čista, ali mi dijete počinjemo opterećivati s kojekakvim smećem. Roditelji su opterećeni, već su osakaćeni, već ovise o tuđoj pomoći. Dijete ima više prava da bude ono što jest. Njemu je potrebna privatnost, no roditelji mu je ne dopuštaju. Oni se vrlo boje djetetove privatnosti i stalno zabadaju nos u njegove stvari. Oni žele imati zadnju riječ u svemu.

Djetetu je potrebna privatnost jer sve što je lijepo, nastaje u povučenosti i osami. Zapamtite, to je jedan od najosnovnijih zakona života. Korijeni rastu pod  zemljom. Ako ih izvadite iz zemlje, oni počnu venuti. Njima je potrebna skrovitost, apsolutna skrovitost. Dijete raste u majčinoj utrobi u mraku, u tajnosti. Ako donesete  dijete  na  svjetlo  dana, ono će umrijeti. Njemu je potrebno devet mjeseci apsolutne skrovitosti. Svemu što raste potrebna je privatnost. Odraslom čovjeku nije više potrebno tako mnogo privatnosti jer je već odrastao. Ali djetetu treba više privatnosti. No njega uopće ne ostavljaju samog.

Roditelji su vrlo zabrinuti kad god vide da djeteta nema, ili da je samo. Odmah se počnu brinuti. Oni se boje, jer ako je dijete samo, ono će početi razvijati svoju individualnost, Njega roditelji uvijek moraju držati u granicama, kako bi ga mogli promatrati jer i samo njihovo promatranje ne dopušta da se razvija njegova individualnost. Njihovo  promatranje daje mu sigurnost i razvija njegovu osobnost.

Osobnost (personalnost) nije ništa drugo nego zaštitni bedem. Osobnost nastaje iz prekrasne riječi persona, koja znači

maska. U grčkim dramama glumci su koristili maske. Sona znači

*vu/k, per znači kro%. Glumci su govorili kroz masku. Vi niste mogli vidjeti njihova lica, mogli ste samo čuti njihove glasove. Zato se maska zvala persona jer se glas čuo kroz masku, a iz riječi persona nastala je riječ personalnost, osobnost.

Dijete mora stalno biti na oprezu jer ga promatraju. Možete to i sami iskusiti. Kad se kupate, vi ste posve drukčija osoba, u svojoj kupaonici možete odložiti masku. Caki odrasli ljudi  koji  su vrlo  ozbiljni,  počinju  u  svojoj  kupaonici  pjevati i pjevušiti. Čak i oni često prave grimase u zrcalu. Oni su na skrovitome  mjestu,  posve  su  uvjereni  da  su  zaključali  vrata

—    ali ako  vam se  iznenada učini  da vas netko promatra kroz ključanicu, odmah se u vama nešto promijeni. Opet postajete ozbiljni, pjesma nestaje,  vi  se  počinjete  ponašati  onako  kako se pretpostavlja da se morate ponašati. To je osobnost - vi ste opet  u  svom  zaštitnom  bedemu.

Djetetu je potrebna silna  privatnost,  što  više privatnosti, maksimum privatnosti, kako bi nesmetano moglo razviti svoju individualnost. Ali mi zloupotrebljavamo dijete, roditelji ga stalno ispituju: "Sto  radiš?  O  čemu razmišljaš?" Čak i razmišljanje kontroliraju. Moraju zaviriti čak i u djetetov um.

Ima nekih plemena na Dalekom Istoku, gdje svako dijete mora roditeljima svakog jutra ispričati što je sanjalo, dakle čak ni dok sanja, ono ne može biti ostavljeno samo. Možda sanja pogrešne snove, možda razmišlja o stvarima o kojima ne smije razmišljati. Roditelji to moraju znati.

Rani jutarnji obred još prije doručka jest ovaj: dijete mora ispričati što je sanjalo, što je vidjelo noću. Na Zapadu se psihoanaliza razvila vrlo kasno, ali na Istoku, u tim plemenima Dalekog Istoka roditelji su provodili psihoanalizu tisućama godina. I naravno, jadno dijete ne zna  simbole, zato jednostavno opisuje san kakav je bio. Ono  ne  zna  što san znači. Samo roditelji to znaju. Ali to ide predaleko, to je nehumano prema djetetu, to zadire u tuđi prostor.

Samo zato  jer je dijete ovisno o vama  zbog hrane, odjeće i skloništa, mislite li da imate pravo raditi takve stvari? Jer ako dijete kaže da je u snu letjelo, roditelji odmah znaju da je to seksualan san. Tada će oni još više obuzdavali njegovo ponašanje, još više će ga disciplinirati. Dat će mu rano jutarnji hladan tuš, poučit će ga više o celibatu, reći će mu — ako ne bude živjelo u celibatu, stvari će se pogoršati, bude li dijete mislilo na svoju seksualnost, izgubit će inteligenciju, oslijepit će. Pričat će mu sve vrste gluposti.

Djetetu je potrebna silna privatnost, roditelji mu samo moraju pomoći, a ne se uplitati u njegov život. Moraju mu dopustiti da radi ili ne radi neke stvari. Moraju biti spremni kontrolirati da dijete ne učini neku štetu sebi ili drugima - to je dovoljno. Više od toga je ružno.

Neki  turist  dovezao  se  u  gradić  te  se  upustio  u  razgovor  s dječakom koji je  sjedio  na  klupi  ispred  poštanskog ureda. "Koliko dugo  živiš ovdje?", pita turist.

"Oko  dvanaest  godina",  odgovora  dječak.

"Ovo je očito vrlo zabačeno mjesto, zar ne?" "Da, tako je."

"Ništa se ne događa u njemu. Ne vidim da postoji nešto što bi čovjek mogao raditi."

"Ni ja to ne vidim, zato mi se ovdje sviđa."

Djeca vole biti ostavljana sama. Za njihov  rast potreban je prostor. Da, roditelji moraju paziti i biti oprezni, da se djetetu što ne dogodi, ali to je negativna vrsta opreza

—     njihovo uplitanje nije pozitivno. Oni  bi morali u djetetu izazvati veliku težnju da ih ispituje o istini, ali mu ne smiju dati gotovu ideologiju koja će mu otkriti istinu. Ne smiju ga poučavati o istini, već ga moraju poučiti kako da samo istražuje istinu. Moraju ga poučiti istraživanju, pustolovini.

Djeci treba pomoći tako da sama mogu postavljati pitanja. Roditelji ne smiju odgovarati na ta pitanja ako doista ne znaju pravi odgovor. No čak i ako ga znaju, trebaju to reći onako kako je Buddha govorio svojim učenicima: "Ne vjerujte ono što ja kažem. To je moje iskustvo. U času kad vam ga govorim, ono postaje lažno jer to nije vaše iskustvo. Slušajte me, ali nemojte mi vjerovati. Istražujte, ispitujte, tražite. Ako sami ne doznate, vaše znanje je beskorisno. Čak je  opasno. Znanje koje je posuđeno postaje zaprekom."

Ali evo što roditelji rade: oni i dalje ograničavaju dijete. Djetetu ne trebaju ograničenja, nikakve upute mu nisu potrebne. Treba mu pomoći da bude ono što jest, treba ga hraniti, jačati ga. Pravi otac i prava majka, pravi roditelji bit će

blagoslov za dijete. Ono će osjetiti da mu oni pomažu, tako će postati čvršće u svojoj prirodi, ojačat će svoje korijene, svoj centar pa će početi voljeti sebe. Umjesto da se osjeća krivim zbog sebe, ono će se početi poštovati.

Zapamtite, ako netko ne voli sebe, ne može voljeti nikoga drugog na svijetu, ako dijete ne poštuje sebe, neće poštovati nikoga drugog. Zato je sva vaša ljubav lažna, a sve vaše poštovanje pseudo - poštovanje, lažno. Vi ne poštujete sebe, kako onda možete poštovati bilo koga drugog? Ako se ljubav za sebe ne rodi u vašem biću, ona neće moći zračiti na druge. Najprije morate postati svjetlost sebi, tada će se vaša svjetlost širiti i zahvatiti druge.

U školi je bio dan ispita i loše raspoloženi učitelj  ispitivao je malog dječaka što zna o biljkama i cvijeću.  Dječak  nije znao točno odgovoriti ni na jedno pitanje. Razočaran, učitelj se okrene svom asistentu i poviče: "Idi i donesi mi pregršt sijena!"

Dok je asistent izlazio, mali dječak poviče: "A meni samo malu šalicu kave, molim!"

Neki čovjek vozio je seoskom cestom kad mu se automobil iznenada pokvario i stao. Dok ga je on pokušavao popraviti, približi mu se neki mali dječak i upita:

"Što je to?"

"To je dizalica za kola", odgovori čovjek. "Moj  otac ima dvije takve", pohvali se dječak.

Tada,  minutu  kasnije  opet  upita: "A što je to?"

"To je baterija."

"Moj otac ima dvije baterije. A  što je ono ondje? Nije li to ključ za maticu?"

"Da", odgovori čovjek nevoljko. "Moj otac ima dva takva ključa."

Neko vrijeme razgovor se nastavio u istom tonu. Napokon je čovjek popravio svoj automobil, ustao je i pošao u stranu da urinira. Dok je to radio, pokazao je dječaku svoju mašineriju za reprodukciju i upitao:

"Ima li tvoj otac dva takva?"

"Ne, naravno da nema! Ali ima jedan  koji je dva puta dulji."

Djeca su nevjerojatno inteligentna, samo trebaju imati priliku. Treba im prilika da rastu, potrebna im je prava klima. Svako je dijete rođeno s potencijalom da postane prosvijetljeno, probuđeno, ali mi to uništavamo.

To je najveća nevolja u cijeloj čovjekovoj povijesti. Nijedno ropstvo nije bilo tako strašno kao  što je ropstvo djece i nijedno ropstvo nije popilo  tako  mnogo  soka  čovječanstva kao ropstvo djeteta i to će biti također najteža zadaća za čovječanstvo:  kako  ga  osloboditi.

Ako ne uredimo društvo na posve drukčiji način, ako se ne dogodi radikalna promjena i obitelj nestane te prepusti mjesto zajednici, to neće biti moguće.

Jednom  kad  nestane  stari  uzorak  cijelog  društva  i

ono se pretvori u multi dimenzionalni krug, rodit će se novo

čovječanstvo. Potreban je novi čovjek, a novi čovjek će donijeti upravo onaj raj za kojim smo u prošlosti čeznuli u jednom drugom životu. Raj može biti ovdje sada, ali moramo odgojiti novo dijete.

Zašto se ljudi dobrovoljno obuzdavaju i prisvajaju obrambene mehanizme koji ih sputavaju ?

Zbog   preživljavanja.

Dijete je tako krhko da ne može opstati samo. Vi to iskorištavate. Dijete možete prisiliti da nauči bilo što - to je ono što radi bihejviorist kakav je B. F. Sinner u svom laboratoriju. On je poučavao golubove da igraju ping-pong, ali trik je isti: nagrada i kazna. Ako igraju, nagrađeni su, u protivnom, ako se protive igri, kažnjeni su. Ako učine pravilan pokret, nagrađeni su pa dobivaju hranu. Ako učine pogrešan pokret, dobivaju električni  šok.  Tako  golubovi  počinju  učiti  ping-pong.

To se obično uvijek radi u cirkusu. Možete otići i pogledati. Cak i lavove, prekrasne lavove stavljaju u kavez, a slonovi se kreću vođeni bićem majstora ringa. Njih izgladnjivaju i tada ih nagrađuju, dakle kažnjavaju ih i nagrađuju. U  tome je cijeli trik.

Sto radite u cirkusu sa životinjama              ?

Ali vi to činite vrlo nesvjesno jer to se događa i vama. To je jedini način na koji vi znate izvježbati i odgojiti djecu i to zovete odgojem. Zapravo to nije odgoj, već prisiljavanje djece da se spuste u niže slojeve, a ne da se podignu na viši stupanj.  Sve su to pljačkaški trikovi i tehnike - zbog njih mi se dobrovoljno obuzdavamo i prisvajamo obrambene mehanizme koji nas osakaćuju.

Dijete ne zna što je pravo, a što krivo. Mi ga podučavamo, ali prema našem umu. Ista stvar može biti ispravna u Tibetu, a pogrešna u Indiji, ista stvar može bid ispravna u našem domu, a pogrešna u kući našeg susjeda. Ali vi na to prisiljavate vaše dijete i kažete mu: "To je ispravno, to možeš učiniti." Djetetu odobravate kad to učini, ali ne odobravate mu kad to ne učini. Sretni ste kad vas slijedi, tetošite ga. Ljuti ste ako vas ne slijedi i mučite ga, tucete ga, izgladnjivate dijete, ne dajete mu svoju ljubav.

Naravno, dijete počinje shvaćati da je njegovo preživljavanje na kocki. Ako sluša majku i oca, sve je u redu. Ako ne, oni će ga ubiti. A što može dijete učiniti? Kako se može obraniti protiv tih moćnih ljudi? Oni izgledaju vrlo važni. Oni su silni, veliki i moćni, mogu svašta učiniti. No u vrijeme kad i dijete postane moćno, već je zahvaćeno ograničenjima. Tada ga to zahvaća tako  duboko  da više nema potrebe  za  ocem ili majkom. Unutarnja ograničenja, ono što se zove savjest, mučit će ga i dalje.

Na primjer, ako se dijete počne igrati sa svojim genitalijama, koji su radost djeteta, prirodna radost jer dječje je tijelo vrlo osjetljivo - to uopće nije seksualnost u onom smislu u kojem vi koristite riječ seksualnost. Dijete je vrlo, vrlo živahno, njegove su genitalije življe od drugih dijelova tijela. U  njima  se  akumulira  životna  energija -  to  je  najosjetljiviji

dio tijela. Dodirivanje i igranje s genitalijama čini da se dijete osjeća neobično sretno - ali vi se bojite. To je vaš problem. Vi se počnete bojati da dijete masturbira. Ali to nije to, to je čista radost koju dijete osjeća kad se igra sa svojim tijelom. To nije masturbacija, to samo znači da dijete voli svoje tijelo.

Vi ste krivi, vi se  bojite.  Netko  može  vidjeti  da  vaš sin to radi i što će pomisliti, kako vi odgajate svoju djecu? Civilizirajte ih, naučite ih nešto. Zato vi zaustavljate tu  igru, vičete na dijete, stalno ponavljate da prestane to raditi. I malo po malo, javlja se savjest. Prestani, prestani, prestani - ta se zabrana  spušta  sve  dublje i postaje  podsvjesni  dio  djeteta.

Sada više nema potrebe da vi nešto govorite. Kad se dijete počne igrati sa svojim genitalijama, nešto u njemu će mu reći: "Prestani!" I ono će se bojati - možda otac ili majka gledaju - dijete će se osjećati krivim. A tada ga mi poučavamo da postoji Bog-otac koji uvijek gleda, svuda, vidi čak i u kupaonicu. On je svuda i sve vidi.

Taj koncept Boga osakaćuje dijete, ono sad više nije slobodno ni u kupaonici. Nigdje više nije slobodno. Taj svemoćni Bog slijedi vas poput detektiva gdje god se nalazite. Kad imate ljubavni odnos sa ženom, on stoji ondje.  On vam to ne dopušta. On je vrhovni policajac - on je dodatak savjesti koju su stvorili roditelji.

Zato Buddha kaže da, ako ne ubijete svoje roditelje, nikad se nećete osloboditi. Ubiti roditelje znači ubiti njihov glas u sebi, ubiti savjest u sebi, napustiti te lude ideje i početi živjeti vlastiti život prema vlastitoj svijesti. Zapamtite, trebate

više  svijesti,  a  manje  savjesti.  Malo  po  malo,  savjest  mora posve nestati,  treba živjeti po  čistoj  svijesti.

Svijest je zakon — neka svijest bude jedini zakon. Jer, bilo što osjećate, to je vaš život. Vi morate odlučiti. Vaš život nije ničiji. Nitko drugi nema nikakva prava odlučivati o vašem životu.

Ne  kažem  da  ćete  uvijek  raditi  ispravno,  katkad  ćete i pogriješiti. Ali i to je dio vašeg rasta. Mnogo puta ćete zastraniti, ali to  je  savršeno  u redu - kad  zastranite,  znači  da se vraćate kući. Čovjek koji nikada ne zastrani, nikad se neće vratiti kući, on je već mrtav. Onaj tko nikad ne učini ništa loše, nikad ne uživa  kad  učini  nešto  dobro.  On je samo rob.  Tako se  stvara  mentalno  ropstvo.

Dijete je dugo ovisno o svojim roditeljima - barem dvadeset jednu ili dvadeset tri  godine. To je dugo vrijeme, jedna trećina cijeloga njegova života. Jednu trećinu svoga života dijete je ograničavano. Samo pomislite, dvadeset pet godina ograničavanja. Na sve ga prisiljavaju.

Kad jednom nauči te trikove, vrlo ih je teško zaboraviti. Zato je vrlo teško skočiti u stvarnost i početi živjeti vlastiti život. Naravno, na početku ćete biti vrlo kolebljivi, drhtat ćete mnogo puta jer naravno, bit ćete protiv svojih roditelja, protiv društva. Društvo, to su vaši roditelji, oni nisu  ništa  drugo nego agenti ovoga društva. Sve je to konspiracija - roditelji, učitelji, policajci, sudac, predsjednik - sve je to zavjera, svi oni djeluju zajedno. I svi oni drže djetetovu budućnost u svojim rukama.

Kad jednom naučite, vrlo teško se to može zaboraviti jer nakon dvadeset pet godina neprestanoga ponavljanja, vi ste posve hipnotizirani. Potrebna je dehipnoza. Morate odbaciti sva ta ograničenja.

Da, to je jednostavno preživljavanje, potreba za preživljavanjem. Dijete želi živjeti, zato počne s kompromisima, pogađa se. Svatko će se pogađati kad  se radi o životu i smrti. Ako umirete u pustinji i netko ima vode, a vi ste žedni i umirete, on vam može odrediti bilo koju  cijenu  vode.  On može postići bilo  što,  može vas  prisiliti  na  svašta.  Tako  smo do  sada postupali  s  djecom.

Zašto  se  ljudi  dobrovoljno  obuzdavaju  i  prisvajaju  obrambene  mehanike koji  ih   osakaćiju?

Oni to ne rade dobrovoljno. To se samo tako čini jer u vrijeme kad postanete  spremni, ograničavanje je  već ušlo u vas, u vašu krv i kosti. Ali nije dobrovoljno, nijedno dijete ništa ne nauči dobrovoljno, već je prisiljeno na to, nad njim se čini nasilje.

Promatrajte bilo koje dijete. Svako dijete se  opire, bori se do samoga kraja, svako dijete stvara brige roditeljima, pokušava svom silom, na ovaj ili onaj način, pobjeći od toga mehanizma koji ga osakaćuje. Ali napokon ga roditelji ščepaju jer oni su moćniji. Sve je jednostavno u moći  i nemoći.

I zato nije neprirodno da se djeca počinju osvećivati roditeljima kad odrastu. Ta reakcija je prirodna. Vrlo je teško

oprostiti roditeljima—zato svako društvo zahtijeva da poštujete roditelje. Ako im ne možete oprostiti, barem ih poštujte. Ako ih ne možete voljeti, barem ih poštujte. Ali to poštovanje je formalno i lažno. Duboko u sebi vi se ljutite i dalje.

Ako se pročuje ono što govorim, ako ono što govorim prevlada u svijetu, tada će djeca stvarno voljeti svoje roditelje, tada će djeca biti u skladu sa svojim roditeljima jer im oni neće biti neprijatelji, već prijatelji.

Dijete čovjeka najslabiji je potomak u svemu stvorenom, ali njegova slabost je prikriveni blagoslov. No i to se može iskoristiti, a tako se radilo stoljećima. Roditelji nisu nikad dopuštali da se slabost, bespomoćnost i ovisnost djece pretvori u neovisnost, snagu,  integritet, individualnost.  Oni su bili sretni da je dijete postalo poslušno. Naravno, poslušno dijete nije nikakva nevolja, dok je neposlušno dijete neprestani problem, ali takvo je dijete stvarno ljudsko biće.

Poslušno dijete je jednostavno kravlja balega. Dijete koje ne može reći "ne" nema integriteta, a "da" takva djeteta nema nikakva smisla. "Da" samo onda nešto znači kad dijete može reći i "ne". Tu treba odlučiti njegova inteligencija.

Ali roditeljima je lakše da dijete uvijek kaže "da". Ono je nagrađeno za svoju poslušnost, a kažnjeno za neposlušnost. U školama je situacija ista: učitelj želi da djeca budu poslušna jer ih je lakše kontrolirati i dominirati njima.

Svi moji učitelji žalili su se mom ocu, a on je odgovarao: "Kome se ja mogu žaliti? Mislite li da sam ja moćan? Mislite li  da će  me  netko  poslušati?  Učinite  što  želite,  kaznite ga,

istjerajte ga iz škole — slažem se apsolutno sa svim što učinite. Ali nemojte mene uvlačiti u to, jer cijeli dan...zar nemam drugog posla? Ili moram li samo i dalje slušati što je učinio ovom učitelji, ili onom  učitelju, ovom ili onom susjedu?"

Savjetovao sam ocu: "Učini ovo: u  svojoj  velikoj trgovini na uglu ulice, napiši na maloj ploči — Žalite se ovdje. Ti ćeš biti spašen, a ja ću vidjeti koji su to ljudi. Neka samo dođu!"

On je odgovorio: "Ideja je dobra, ali jesi li vidio u bilo kojoj trgovini da postoji kutija za žalbe? Ljudi će misliti da se mogu žaliti protiv mene u trgovini. Nitko neće ni pomisliti da se može žaliti protiv tebe. Učinit ćeš više štete onim jadnim momcima koji će se doći žaliti."

Odgovorio sam: "Bila je to samo moja sugestija jer sam ti želio pomoći."

Teško je roditeljima, teško je učiteljima i svećenicima, teško je svima dopustiti bilo kakvu neposlušnost. Čak i Bog

—   koji je svemoguć, svemoćan, najveći despot, najveći diktator

—   ne može sve dopustiti. Ni On nije mogao tolerirati ni malu neposlušnost Adame i Eve. Oni su bili prognani iz rajskoga vrta, a nisu učinili nikakav grijeh. Zapravo, kad sam čuo da je bila riječ o stablu jabuke, počeo sam jesti jabuke  koliko god sam mogao. Ne vidim nikakva grijeha da se jedu plodovi jabuke sa stabla.

Ali nije bila stvar u jabukovu stablu, već u neposlušnosti. Zato se čovjeka najprije mora prisiliti na poslušnost, treba koristiti strah. Taj strah, u religijskim terminima, zove se pakao.

Za poslušnost dobiva se nagrada. U religijskim terminima ta nagrada je nebo ili raj. A da bi se održala kontrola nad svim tim, potreban je lik oca — tako Bog postaje otac.

Znam zašto Boga nisu nazvali majkom. Znam iz vlastita iskustva da bi me majka sakrila u kući kad me je otac tražio jer sam nešto učinio, a on se vrlo ljutio zbog toga. Kad bi mi otac odbio dad novac jer sam učinio nešto što je on zabranio, majka bi nekako došla do novca i dala mi ga. Zato znam da majka ne može biti takva osoba koja će održavati red, kao što to može otac.

Majku se vrlo lako može nagovoriti jer ona nije ništa drugo nego ljubav, ona je veliko srce. Otac je glava, logika, razum, disciplina. Otac je muškarac, a društvo je stvorio muškarac. Moja majka bi čak uživala kad bih ja došao k njoj i rekao: "Nešto sam učinio i trebam hitnu pomoć."

Ona bi tada rekla: "Ali najprije mi reci što si učinio. Pomoći ću ti, ali najprije mi ispričaj cijelu priču. Ti mi donosiš tako sočne priče da se čudim zašto se tvoj otac ljuti. Trebao bi uživati u njima."

Svećenici, Otac na nebu, roditelji ovdje na zemlji, učitelji, politički vođe, svi oni zahtijevaju apsolutnu poslušnost od svakoga da se ne dogodi neka pobuna, da ne dođe do neke promjene. Tako su njihovi utvrđeni principi zaštićeni. Svi smo mi postali žrtve njihovih utvrđenih interesa. Vrijeme je da se stvari promijene.

Poslušno dijete uvijek je prosječno. Za neposlušnost potrebno  je ipak malo  inteligencije.  Poslušno  dijete  postaje

dobar građanin, svake nedjelje ide u crkvu, dok na neposlušno dijete ne možeš računati. Sto će ono učiniti u svom životu? Može postati slikar, glazbenik, može postati plesač — sve to nisu vrlo profitna zanimanja — ili može postati nitko, skitnica, onaj tko će uživati u svojoj slobodi.

Ja želim da iskočite iz toga kruga. Ostavite strah, nemate se čega bojati. Ne postoji pakao zbog kojega biste se trebali uznemirivati, nema ni raja kojem morate težiti. Raj je ovdje. Ako napustimo ideju o raju poslije smrti, ovaj raj na zemlji možemo učiniti tisuću puta ljepšim.