4  TRI PUTA K EUROPI

Pod nominalnom zaštitom Crkve, zapadna je Europa tijekom mračnog doba pala u nepokretnost i stagnaciju, te se teško moglo govoriti o bilo kakvom razvoju. Na jugu su se, među­

tim, stvari odvijale ubrzanim korakom, i za ono doba nevjerojatnom brzinom i dinamikom. Pokretač takvoga razvoja i dinamičnosti bio je islam. Suvremena se europska kultura ponosi svojim klasičnim pret­ hodnicima, svojim grčkim i rimskim naslijeđem. To se naslijeđe, na­ ravno, ne smije potcjenjivati. Međutim, u isto vrijeme zaboravljamo da veći dio toga naslijeđa nama nije bio neposredno prenesen. On je proizašao prvenstveno iz islama; i to, isprva, preko Španjolske.

Potkraj četvrtog stoljeća poslije Krista, nekoć nepobjedivo Rim­ sko carstvo počelo je posrtati. Početkom petog stoljeća, godine 410. posl.Kr., ono je potpuno srušeno a »Vječni« su grad poharale napre- dujuće horde Vizigota. Iznimna brzina njihova napredovanja vodila ih je još zapadnije - preko južne Francuske, zatim preko Španjolske, Portugala i Gibraltarskih vrata, u sjevernu Afriku. Sljedeća će se tri stoljeća njihovo kraljevstvo protezati od Pireneja, preko čitavog Iber- skog poluotoka i Sredozemnog mora, sve do današnjeg Tunisa i Al­ žira. Početkom osmog stoljeća, oni će se, tako, naći na putu arapskoj vojsci, koja je napredovala pod islamskim stijegom.

Godine 711., nakon što su pregazili vizigotska područja u sjever­ noj Africi, islamske su vojske prostrujale kroz Gibraltarska vrata, dospjevši tako u Španjolsku. Samo tri godine kasnije, 714., osvojen je čitav Iberski poluotok, osim enklave kristijaniziranih Vizigota i ro­ maniziranih Španjolaca u Galiciji, na samom sjeverozapadu. Godine 732., arapska je vojska prešla Pireneje i ušla u Francusku sve do Bor- deauxa. Konačno ih je, nakon šest dana zadržavanja, porazio Karlo Martel, u bici kod Poitiersa. Tijekom sljedećih dvadesetak godina,

Arapi su otjerani preko planina natrag u  Španjolsku. Kao što  smo spomenuli u ranijem poglavlju, njima je vladao odbjegli princ Ome- jidske dinastije, koji je bio svrgnut 750. godine na Srednjem istoku. Ne htijući izazivati novi kalifat, koji će uskoro osnovati svoju pri­ jestolnicu u Bagdadu, omejidski je princ uzeo naslov emira. S pri­ jestolnicom u Cordobi, arapska je Španjolska tako bila privremeno rastavljena od ostatka islamskog svijeta.

Ova je izolacija bila jedan od nekoliko čimbenika koji su ohrabrili kršćane da poduzmu protunapad. Godine 778., kršćanska je vojska, pod vodstvom Karla Velikog, unuka Karla Martela, i budućeg Svetog Rimskog cara, prešla Pireneje i opsjela Saragossu. Opsada ni­ je uspjela i kršćanska je vojska bila prisiljena povući se preko plani­ na. Uništenje njezinih prorijeđenih redova u uskom prolazu Ronce- vallesa nadahnula je jedan od najranijih epova kršćanske europske kulture, slavni Chanson de Roland (Pjesma o Rolandu). Međutim, četvrt stoljeća kasnije, Luj, sin Karla Velikog, uspio je osvojiti Barce­ lonu. Taj je grad postao prijestolnicom samostalnog principata, židovsko-kršćanske enklave usađene na sjevernoj obali muslimanske Španjolske, kojom su gotovo tri stoljeća vladali grofovi Barcelone.1

Početkom dvanaestog stoljeća muslimanska je Španjolska posta­ la politički izrazito nestabilna. Uslijedila.su razdoblja čestih i žesto­ kih neprijateljstava. Povremeno je Iberski poluotok bio podijeljen na šezdeset ili više neovisnih kraljevstava, od kojih je svakim upravljao neki manji vladar. Neka bi se od njih, ili čak sva, zatim, ponovno uje­ dinila, ali ubrzo i ponovno razdvojila. Između 1090. i 1147. godine, kada je kršćanski svijet bio usredotočen na Prvi i Drugi križarski rat, berberska je vojska iz sjeverne Afrike, koja je na poziv muslimanske vojske došla u Španjolsku, zgrabila priliku da preuzme kontrolu nad čitavom zemljom, te je uspostavljena nova islamska vlast, sa sje­ dištem u Marakešu. Međutim, i ovu su vlast uskoro srušile pobune, koje su potaknuli sufiji, i Španjolska je, tako, ponovno pala u razje­ dinjenost.

Unatoč ovakvim političkim promjenama, islamska je kultura u Španjolskoj bujala i cvjetala.  Na sjeveru, kršćanska je enklava u Galiciji ostala izolirana, nazadna i siromašna. Na drugim područjima, koja su se nalazila pod muslimanskom upravom, zemlja je napre­ dovala. Uvedene su nove tehnike navodnjavanja, kao i druge inovaci­ je, te je zemljoradnja cvjetala. Mnoge su kulture, koje se danas vezu-

ju uz Španjolsku, poput naranči, riže i pamuka, tamo donijeli Arapi. Područja koja su danas mahom nenaseljena i neplodna tada su se in­ tenzivno kultivirala, često donoseći i po dvije žetve godišnje. Pus­ tinjska područja današnje Andaluzije bila su nekad prekrivena voć­ njacima i vinogradima.

Uz razvoj poljoprivrede razvijali su se i novi oblici trgovine u gradovima. Nicala su gradska središta iz kojih se nadzirala trgovina s istočnim Sredozemljem. Početkom devetog stoljeća obnovljene su narušene veze između Španjolske i ostatka islamskog svijeta, i u zemlji je započeo dinamičan kulturni preporod. Mnoštvo je španjol­ skih učenjaka u potrazi za znanjem odlazilo u Bagdad. Uvozile su se knjige iz Bagdada, osnivane škole, novčano se potpomagalo i ohra­ brivalo pisce. Osobita se pažnja poklanjala pjesništvu, a pjesnici su uživali ugled keltskih barda ili ollave-a. Njihov se utjecaj potom pro­ širio preko Pireneja i nadahnuo kasnije trubadure i trouvere srednjo­ vjekovne Francuske. Tijekom druge polovice desetog stoljeća, u Cordobi je izgrađena knjižnica u kojoj je smješteno gotovo 400.000 rukopisa, te je grad uskoro »postao najvećim središtem učenosti na čitavom, kako islamskom, tako i kršćanskom zapadu« .

Cordoba je bila drevni grad, kojeg su osnovali fenički trgovci. Pod vlašću imperijalnog Rima, ona je bila rodnim gradom dvaju bu- dućih careva, Trajana i Hadrijana. Kao prijestolnica islamske Špa­ njolske, ona je vrlo brzo postala najvećim gradom Europe, s gotovo milijun stanovnika. Na vrhuncu svoga razvoja u njoj je, kako tvrde arapski kroničari, bilo više od 400 džamija, 900 kupališta, 60.000 stambenih zgrada, 80.000 dućana i 200.000 kuća, i to samo u svome, zidinama opasanom, središtu. To je središte bilo čuveno po svojoj čistoći, popločenim ulicama i noćnoj rasvjeti. Zid koji ga je okru­ živao sastojao se od 132 tornja i trinaest vrata. Izvan njega ležalo je pet utvrđenih predgrađa, te još dvadeset i jedno predgrađe, koje nije bilo opasano zidinama.

No, iznad svega, Cordoba je bila kulturno i intelektualno središ­ te. Knjižnica s 400.000 u njoj pohranjenih rukopisa smatrala se, za­ jedno s knjižnicama u Kairu i Bagdadu, jednom od tri najveće knjiž­ nice islamskog svijeta. Međutim, postojalo je, također, još sedamde­ set javnih knjižnica, te mnoštvo privatnih zbirki.

Već u dvanaestom stoljeću, Cordoba se natjecala s Bagdadom za kulturnu  nadmoć  u  islamskom  svijetu.  Prvo  sveučilište  srednjovje-

kovne Europe je, zapravo, bila Velika Džamija u Cordobi, koju su po­ hađale tisuće učenika. Postojale su mnoge škole za prepisivače, koji su većinom bile žene. Osnovani su i »instituti za prevođenje«, sa svr­ hom da se tekstovi s Istoka učine pristupačnima za zapadne čitatelje. Tako su španjolskim učenjacima postali dostupni grčki tekstovi, koji su već bili prevedeni u Harranu ili Bagdadu. Neprestano su nastajale nove knjige - o glazbi, zemljopisu, povijesti, astronomiji, astrologiji, botanici, matematici, kemiji, alkemiji, filozofiji i hermetičkoj misli.

Osim onih koji su bili uključeni u vojne sukobe s islamom, pre­ ma kršćanima se odnosilo s tolerancijom. Takav je odnos uspostav­ ljen i prema židovima. Crkve, samostani, vjerske škole i sinagoge ostale su netaknutima i stalno djelujućima. Mnogi su se kršćani obratili na islam, smatrajući ga opuštenijom i prihvatljivijom vjerom, za razliku od one koju je promicao Rim. Španjolska je privukla i os­ tale kršćane, s druge strane Pireneja, do kojih su dopirale vijesti o njezinoj kulturi, učenosti i prilikama za bogaćenje. Dok su knjige u kršćanskoj Europi bile ljubomorno skrivane u dvorcima i samostani­ ma, u Španjolskoj su one bile dostupne cjelokupnom  stanovništvu. Sredinom devetog stoljeća kršćanski se biskup  iz  Cordobe jadao kako je njegovo stado obuzeto tolikom ljubavlju prema arapskim knjigama da je »gradilo velike knjižnice .... uz nevjerojatne iznose ... dok malo tko od njih znade napisati suvislo pismo prijatelju na latin­ skom jeziku, ali se zato mnogi znaju izraziti na arapskom, i na tom jeziku pisati poeziju ...«  .

Biskup je možda gunđao, ali bilo je mnoštvo drugih, nominalno kršćanskih moćnika, koji su islamsku Španjolsku doživljavali vrlo bliskom. Prema jednoj kronici, koju je 1213. godine sastavio re­ dovnik iz St. Albansa, engleski je kralj Ivan ozbiljno razmatrao ideju svoga obraćenja na islam. Općepoznato je da je Ivan bio nepopularan kralj - jedan od najomraženijih engleskih vladara. Nije podnosio naklonjenost, koju je među narodom uživao njegov brat, Rikard Lavljeg srca, u čijoj je odsutnosti Ivan vladao. Njegovu je moć usko­ ro ograničila Magna Carta. Bjesnio je na papu, koji mu je uskratio potporu, kada je od njega zatražio pomoć kako bi učvrstio svoj po­ ložaj na engleskom prijestolju. Stoga se Ivan bacio u potragu za drugim mogućnostima.

1213. godine muslimanskom vladaru u Maroku pristiglo je tajno poslanstvo od dva viteza i jednog svećenika iz Londona, zvanoga

gospodar Robert. Ti su poslanici bili ovlašteni izvijestiti musliman­ skog moćnika o spremnosti kralja Ivana da »dobrovoljno preda sebe i svoje kraljevstvo, ako bi ovaj želio prihvatiti taj dar, i odrekne se kršćanske vjere, koju je smatrao lažnom, te iskreno pristane uz Mu- hamedov zakon«. Ivan je, osim toga, ponudio svoju pomoć u isko­ rjenjivanju kršćanstva u Španjolskoj i nametanju islama na čitavom Iberskom poluotoku.

Muslimanski je vladar Maroka ovako odgovorio Ivanovim poslanicima:

Upravo sam sada proučavao knjigu mudroga Grka i kršćanina Pavla, napisanu na grčkom jeziku, a čija djela i riječi nalazim hva­ levrijednima; jedna me stvar, međutim, u njega ne veseli, a ta je što nije bio čvrst u vjeri u kojoj je rođen, već ju je napustio, priklo- nivši se dragoj, poput izdajnika

A to govorim obraćajući se tebi, gospodaru, kralju engleski, koji napuštaš najpobožniji i najčišći kršćanski zakon u kojemu si rođen, i koji želiš, prevrtljiv i nesiguran kakav jesi, prihvatiti našu vjeru.

Na temelju toga marokanski je vladar zaključio da je kralj Ivan

»čovjek potpuno beznačajan i nedostojan bilo kakva saveza s musli­ manskim vladarom poput njega«  . Nakon toga, otpustio je kraljeve poslanike uz impresivni viteški epilog:

Nikada nisam čitao niti sam igdje čuo da bi neki kralj, koji posje­ duje tako bogato kraljevstvo, koje mu je odano i poslušno, dobro­ voljno predao svoju vlast ponudivši na dar zemlju koja je slobod­ na, dajući strancu ono što je njegovo, pretvarajući sreću u nesreću, i tako se, bez riječi, podvrgao volji dragoga.

Međutim, čitao sam i slušao mnogo puta kako su vladari izvoje- vali svoju slobodu uz rijeke krvi, što je hvalevrijedan čin; no, sada čujem kako vaš bijedni gospodar, ljenčina i kukavica, koji je gori od najgore ništarije, želi da slobodan čovjek postane robom, najbi- jednijim od svih bića.

Nepotrebno je i reći da se Ivanovo obraćenje na islam nikada nije dogodilo. Glavni je poslanik, svećenik znan kao gospodar Robert, kasnije otputovao u Svetu zemlju, gdje je stupio u red vitezova tem­ plara. Ubrzo je napustio templare, koji su se priklonili svojim nepri­ jateljima, i završio svoj život kao poslanik Velikoga kana, u vrijeme mongolskoga osvajanja Austrije,  1242. godine.

Dok je Ivan od Engleske tako kukavički žudio prigrliti islam, drugi  su se, nešto složniji kršćanski vladari nastavljali  žestoko su-

protstavljati muslimanskoj Španjolskoj. Unatoč bujanju njezine kul­ ture, muslimanska je Španjolska bila u neprestanom ratu s kršćan­ skim neprijateljima na sjeveru; a upravo su razjedinjenost i politička nestabilnost najviše pridonijele njezinim porazima. Nakon gotovo pet stotina godina borbi, islam je konačno bio istisnut s Iberskog po­ luotoka. Taj je proces, koji je s vremenom poprimio oblik nepres­ tanog križarskog rata, danas poznat kao rekonkvista.

Kada je Španjolsku po prvi puta, početkom osmog stoljeća, pre­ plavio islam, kršćanska je enklava u Galiciji, na samom sjeveroza­ padu zemlje, ostala netaknuta i nepokorena. Taj je bedem kasnije postao kraljevstvom Asturije. Kasnije, 910. godine, jedan je njegov dio postao kraljevstvom Leona - koje se u trinaestom stoljeću uje­ dinilo s kraljevstvom Kastilje. Tijekom osmog stoljeća odbijena je franačka invazija Španjolske koju je predvodio Karlo Veliki; ali, početkom devetog stoljeća, osvajanjem Barcelone  od  strane  Luja, sina Karla Velikog, osigurana je druga kršćanska enklava na Iber- skom poluotoku. Upravo će iz ta dva uporišta - Leona i Kastilije na sjeveru, te Barcelone na istočnoj obali - krenuti kršćanski protuna- pad.

U Galiciji se kršćanski žar dugo vremena potpirivao iz svetišta Santiago de Compostela, koji je ustanovljen tijekom devetog sto­ ljeća. To je svetište, na kojem je kasnije izgrađena jedna od najvećih kršćanskih katedrala, ubrzo postalo hodočasničkim središtem - te je, uz Rim, bilo jedno od najvažnijih takvih središta u Zapadnoj Europi. Santiago je trebao osiguravati duhovni podstrek za rekonkvistu.

Iz Leona, te kasnije i Kastilije, kršćanske su snage napredovale južno prema rijeci Duero a zatim i u samo srce islama - u Andaluziju. Iz Barcelone, koja je kasnije uključena u aragonsko kraljevstvo, os­ tale su snage napredovale preko zaravni Ebro, te, uz istočnu granicu, prema Valenciji i Murciji. Prvi odlučni događaj rekonkviste zbio se 1085. godine, osvajanjem Toleda. Taj je grad postao simbolično sre­ dište ponovnog kršćanskog osvajanja Španjolske.

Neposredno prije, kao i nakon osvajanja Toleda, španjolskom je narodnom sviješću dominirao epski, polulegendarni lik Roderiga Diaza. U povijesti poznat kao El Cid - što predstavlja iskrivljeni ob­ lik arapske riječi sayyid, koja znači »gospodar«, »vladar« ili »vođa«

-  Roderigo se općenito smatra kršćanskim junakom. Međutim, on je u stvarnosti imao mnogo zanimljiviji život od onoga koji opisuju kas-

nije idealizacije. Barem u jednom razdoblju, od 1081. do 1086. go­ dine, on je služio kao muslimanski plaćenik, sudjelujući u ratu protiv kršćanskih suverena, kojima je navodno, dugovao vjernost, ali i pro­ tiv drugih kršćanskih vladara. Do 1093. godine, doduše, njegova se pripadnost konačno usredotočila. Godinu dana kasnije osvojio je Va­ lenciju i postao samozvani kršćanski kralj. Pet godina kasnije umire, a Valencija ponovno pada; ali rekonkvista je osjetila onaj trenutak koji će se konačno pokazati neodoljivim.

Početkom dvanaestog stoljeća, kršćanske su se snage u Španjol­ skoj pojačavale postrojbama vitezova i vojnika iz drugih dijelova Eu­ rope, posebno iz Francuske, koja je sudjelovala u Prvom križarskom ratu. Nije bilo teško pribaviti njihovu potporu, budući da je sukob na Iberskom poluotoku sada i službeno označen kao križarski rat, sa svim koristima koje iz njega proizlaze - povlasticama, odriješenjem ili oproštenjem grijeha, mogućnošću stjecanja ratnoga plijena i zem­ lje koja se oduzimala »nevjernicima« u ime Božje. Potpomognute is­ kusnim ratnicima iz Svete zemlje, kršćanske su vojske pod zapovjed­ ništvom aragonskog kralja 1118. godine osvojile Saragossu. Uskoro su, jedan za drugim, poput domina, počeli padati i ostali gradovi. Do 1148. godine zauzeta je Tortosa, smještena na ušću rijeke Ebro.

Neposredno nakon Prvog križarskog rata, u Svetoj zemlji su se pojavili vojni vjerski redovi monaha-ratnika - vitezovi templari i vi­ tezovi hospitalci. Godine 1128., sv Bernard je svečano ustoličio tem­ plare i dodijelio im njihovo službeno pravilo. Još iste godine, tem­ plari su počeli u svoj Red uključivati španjolske vitezove i primati darove u novcu, zemlji i dvorcima španjolskih plemića - koji su, ne treba ni reći, bili i više nego zainteresirani za vrbovanje takve profe­ sionalne i iskusne vojske za rekonkvistu. Do sredine dvanaestog sto­ ljeća, broj templarskih i hospitalskih posjeda na Iberskom poluotoku bio je znatno uvećan. Oni su uključivali i mnoge utvrde, bastione na samoj granici između kršćanskog i islamskog svijeta, koji su služili kao obrambeni bedemi i polazišne točke napada. Međutim, dok su templari i hospitalci bili i više nego spremni primati donacije, oni su nevoljko i s otezanjem prihvaćali pozive na ratničke pohode. Oba su reda nerado pristajala primiti se mača i krenuti u drugi pohod protiv islama, »ističući da je njihova osnovna svrha obrana Jeruzalema te da se neće dati uvući u rat u Španjolskoj u većoj mjeri od one koja je bi­ la dovoljna da umiri kraljev bijes«.

Ta je ravnodušnost dovela do stvaranja mnogih izvorno iberskih redova, po uzoru na templarske i hospitalske, ali koji su se usredoto­ čili isključivo na vojne operacije u Španjolskoj i Portugalu. Vjerojat­ no je najznačajniji takav red bio Red Calatrave, osnovan 1158. go­ dine, kojega je 1164. godine papa službeno stavio, kao i templare, pod cistercitsku upravu. Godine 1170. ustanovljen je Red Caceresa, koji je postao Redom Santiaga i 1175. godine dobio papino prizna­ nje. Godine 1177., slično je priznanje dobio i Red Alcantere, koji se, deset godina kasnije, ujedinio s Redom Santiaga. U godinama koje su uslijedile, osnovani su i brojni drugi redovi. U vrijeme službenog po­ tiskivanja templara, između 1307. i 1314. godine, ustanovljen je Red Montese, koji je mnogim progonjenim templarima pružio utočište.

U Svetoj su zemlji templari, hospitalci i razni drugi manji redovi, bili u neprestanim svađama. Neki su od njih - a posebice templari - vrlo često surađivali s muslimanima. Španjolski su redovi, izgleda, bi­ li mnogo fanatičniji u svom vjerskom zanosu i manje spremni na kompromis, te su bili skloni bliskoj suradnji, ne samo među sobom već i s kraljevskom vlašću. U velikoj su mjeri bili uključeni u obranu najvažnijih invazijskih puteva između kršćanskih i muslimanskih te­ ritorija, a svojom su mrežom utvrda i zamaka odbijali česte neprija­ teljske napade. Istovremeno, oni su predstavljali i neku vrstu sred­ njovjekovnih »jurišnih odreda« kršćanskih protunapada. Tako su s vremenom stekli ogromnu moć i bogatstvo, a potom i vlast nad širo­ kim prostranstvima Španjolske i Portugala. Svoje će povlastice i utje­ caj zadržati još dugo nakon što njihova vojna uloga izgubi svaki zna­ čaj Međutim, upitno je bi li rekonkvista polučila takav uspjeh i bez njih.

Uz svu vatrenost, disciplinu, profesionalnost i vještinu vojno-vjer- skih redova, kršćanskim je snagama u Španjolskoj bio potreban novi, snažni podstrek. Godine 1212., vodila se odlučujuća bitka u Las Navas de Tolosi, nakon koje je krenuo nezaustavljivi val islamskih poraza. Godine 1236., osvojena je Cordoba, a godinu dana kasnije Valencia i Murcia. Sevilla je pala 1248., Cadiz 1262. godine. U posljednjoj trećini trinaestog stoljeća muslimanska je Španjolska ograničena na malo područje kraljevstva Granade, koje je preživjelo samo zahvalju­ jući posebnom sporazumu s kraljevskom kućom Kastilije.

Godine 1340., arapska vojska iz sjeverne Afrike stigla je u Gi­ braltar. Uz njenu potporu, muslimanska je Granada učinila posljednji

pokušaj da povrati svoja izgubljena područja. Međutim, arapska je flota poražena u pomorskoj bitci na obali Algecirasa, čime je od­ sječen put dodatnom pojačanju i snabdijevanju zalihama. Ubrzo nakon toga, u lipnju 1340. godine, muslimanska je vojska konačno poražena u bitci kod Salada. Granada je tako bila konačno izolirana i odsječena od ostalog islamskog svijeta. Okružena neprijateljima, u takvom je položaju ostala još sljedećih stotinu i pedeset godina. Kada je Ferdinand, koji je bio oženjen Izabelom od Kastilije, naslijedio pri­ jestolje Aragona, ujedinio se i ostatak Španjolske. U takvom novom ujedinjenom kraljevstvu, Granada je predstavljala nepoželjnu iz­ raslinu, koju je bilo potrebno odstraniti. 2. siječnja 1492. godine, Granada je pala, a razdoblje od 781 godine islamske prisutnosti u Španjolskoj konačno je završilo. Njegovo će naslijeđe, međutim, živ­ jeti još stoljećima nakon toga, a u zapadnoj se civilizaciji osjeća i danas. Značajan dio toga naslijeđa predstavlja hermetička misao, ko­ ja se kanalizirala upravo preko Španjolske.

Španjolski mistici i magi

Elementi  hermetičke  misli,  magije,  alkemije  i  drugih  takozvanih

»ezoterijskih« tradicija, u Španjolskoj su bili prisutni i prije islama. Tijekom prvih stoljeća kršćanske ere, Španjolska je bila sastavni dio gospodarske i trgovačke mreže koja je povezivala čitavo Rimsko Carstvo. U Španjolske su luke svakodnevno pristajali brodovi iz čitavog Sredozemlja - primjerice, iz starih feničkih gradova na Si­ rijskoj granici i Aleksandrije. Međutim, tim brodovima nije putovala samo roba, već i ideje. Tako je Španjolska postala skladištem ži- dovsko-kršćanskih učenja iz istočnog Sredozemlja te aleksandri- jskog sinkretizma. U Španjolskoj su novi dom našli duhovni potomci izvornih faustovskih likova kao što su Šimun Mag i Zosima.

Jedan od njih bio je i istaknuti heretik Priscillijan, biskup  iz Avile, koji je tamo živio od 381. godine, sve do svoje smrti pet godi­ na kasnije. Prisilijanovo je učenje bilo prožeto elementima gnos- tičkog dualizma, ali i elementima židovske mesijanske predaje koja karakterizira svitke s Mrtvog mora, kao i pitagorejske i hermetičke misli. Za Priscilliana se tvrdilo da je bio učenik neuhvatljivog maga iz Memfisa, poznatog samo kao Marko, za kojega se govorilo da je

»najučeniji  stručnjak  za  magijsku  umjetnost«.     Je  li  Marko  doista

postojao ili nije, ostaje i dalje zagonetkom, no, sam je Priscillijan, svojom karizmom, heterodoksnim propovjedima i brojnim sljedbe­ nicima predstavljao prijetnju Crkvi, koja je tada još uvijek nastojala utvrditi svoj položaj službene religije Rimskoga carstva, te je prisili- janstvo i službeno označeno herezom. Priscillijan je optužen za bav­ ljenje magijom. Među optužbama koje su mu stavljene na teret spo­ minjalo se i njegovo posjedovanje magičnog talismana na kojemu je bilo urezano ime Boga na latinskom, grčkom i hebrejskom. Nakon suđenja, godine 386., Priscillian je bio pogubljen. Međutim, njegova je sljedba nastavila s djelovanjem, a njegov grob u Galiciji postao je svetištem i mjestom hodočašća. Jedan je uvaženi stručnjak za to po­ dručje, profesor Henry Chadwick iz Oxforda, podastro dokaze koji upućuju na to da je Santiago de Compostela izgrađen na Priscillija- novu grobu. Iskapanjima koja su poduzeta ispod crkve, doista su otkriveni grobovi iz Priscillijanova vremena.

Osim u nekim izoliranim područjima, o kojima nam je poznato vrlo malo, prisilijanstvo je - a s njime i oni aspekti hermetizma koje je uključivalo - u Španjolskoj iščeznulo, kako se čini, otprilike u sed­ mom stoljeću.  Međutim, početkom osmog stoljeća započelo je mus­ limansko  osvajanje  Iberskog  poluotoka.  S  islamom je  došao  i  su- fizam i njegovo snažno promoviranje hermetičke misli. A kada su se početkom devetog  stoljeća ponovno uspostavile veze između islam­ ske Španjolske i Bagdada, uvezeni su i svi plodovi islamske učenosti

-    sufijski tekstovi i učenja, arapski prijevodi grčkih i sirijskih djela, radovi škola iz Edesse i Harrana, odnosno, cjelokupan korpus herme­ tizma, magije, alkemije i astrologije. Najranije sačuvane verzije, u arapskom prijevodu, osnovnih hermetičkih dokumenata poput Smaragdne ploče i Picatrixa, potječu iz Španjolske. Isto tako, u Španjolskoj je počela cvjetati i kabala - ezoterična židovska znanost, koja je iznimno bliska hermetizmu.

U Cordobi su islamski magi, poput Ibn Masarra (oko 883.-931. god.), podučavali vlastita tumačenja hermetičke misli. I sam posje­ tivši Bagdad, Ibn Masarra je nastavio, između ostalog, naučavati dis­ ciplinu poznatu kao »Znanost o slovima«, varijantu sustava, koji je već bio ustanovljen u židovskoj i hermetičkoj tradiciji. Promicao je i hermetičku postavku o uzajamnoj vezi između mikrokozmosa i ma- krokozmosa. Je li Ibn Masarra i sam bio sufi, ne može se sa si­ gurnošću  ustvrditi,  iako postoji  mnogo  dokaza koji idu u prilog

takvoj tvrdnji. U svakom slučaju, njegova su učenja oduševljeno pri­ grlili kasniji sufijski učitelji, uključujući i najvećeg među njima - Ibn Arabija.

Ibn Arabi rođen je 1165. godine u Murciji. Navršivši osam godi­ na, preselio se s obitelji u Sevillu, gdje je započeo školovanje. S pet­ naest godina doživio  je mistično ili numinozno iskustvo, koje je odredilo čitav njegov daljnji život. Kasnija su ga putovanja odvela u Tunis, Fez, Kairo, Jeruzalem, Meku, Bagdad, Anatoliju i, konačno u Damask, gdje je i umro 1240. godine. U svim je tim mjestima stekao brojne sljedbenike i nova znanja. Bio je i izvanredan pisac, kojemu se pripisuje autorstvo više od stotinu djela. U tim je djelima naširoko raspravljao o hermetičkom učenju i simbolizmu. Poput Zosime prije njega, često je rabio alkemijske simbole, kojima je izražavao proces duhovnog pročišćenja i usavršavanja. Tako je, na primjer, zlato koris­ tio kao simbol duše neokaljane iskustvom. Ibn Arabi je prihvaćao i tipično hermetičko tumačenje Logosa kao »Stvaralačkog, Oživljava- jućeg i Misaonog Principa Svemira«. O Isusu je pisao: »Tvrdnja da je Krist Bog istinita je u onome smislu po kojemu je sve ostalo Bog, i tvrditi da je Krist sin Marijin također je točno, ali tvrditi da je Bog Krist, Sin Marijin, nije točno, jer bi to značilo da je On Krist i ništa drugo. Bog je i ti i ja, i sve ostalo u Svemiru.« Izraz je to hermetičke postavke po kojoj »postoji samo jedno sve«, nasuprot dualizmu i krš­ ćanstvu, koji razdjeljuju stvarnost, a zatim izdvajaju i odriču se odre­ đenih njenih aspekata.

Ibn Arabijev utjecaj s vremenom se proširio daleko izvan musli­ manskog svijeta. On se ogleda u djelima takvih velikana Zapada, kao što je bio Dante. Štoviše, Ibn Arabi je istraživao, na neobično suvre­ men način, psihologiju i fenomenologiju numinoznih ili mističnih iskustava. U tom smislu on predstavlja prethodnika hermetičkih (ili neohermetičkih) mislilaca dvadesetog stoljeća, kao što su C. G. Jung i Robert Musil.

Ibn Masarra i Ibn Arabi bili su samo dvojica od mnogih her- metički orijentiranih muslimanskih pisaca u Španjolskoj. Zahvalju­ jući njihovim tumačenjima i prijevodima izvornih hermetičkih tek­ stova, korpus hermetičkih učenja počeo je prodirati u kršćanski svi­ jet. Španjolska je postala istinskim rajem za kršćane koji su žudjeli za znanjem, u potrazi za izgubljenim ili tek otkrivenim blagom. Upravo se iz Španjolske počelo širiti svjetlo ka sjeveru i obasjavati mračno

doba u kojemu se nalazila Europa. Rekonkvista je kršćanskoj Europi pribavila zemlju, zlato, svilu i ostala materijalna dobra; no, donijela je sa sobom i na tisuće rukopisa.

Budući da je većina tih rukopisa bila na arapskom ili hebrejskom jeziku, razvila se prava prevoditeljska industrija. Tako su, prateći kršćansku vojsku, prevoditelji počeli nadirati preko Pireneja i ulaziti u svaki osvojeni muslimanski grad. Ondje bi započeli vatrenu surad­ nju sa židovskim i muslimanskim učenjacima koji su odlučili ostati na osvojenim područjima. Tijekom 1160. godine »isplaniran je i po­ duzet sveobuhvatni prevoditeljski program« . Do tada su već posto­ jali brojni prijevodi hermetičkih tekstova, uključivši i Smaragdnu ploču. Uz djela o magiji i alkemiji, postojalo je i mnoštvo djela o as­ trologiji, astronomiji, matematici i geometriji, neophodnih za izraču­ navanje astroloških karata. Prevodio se Ptolemej i Euklid, te Aris­ totel, Arhimed i ostali pretsokratovski i neoplatonički grčki filozofi. Godine 1143., pojavio se i prvi latinski prijevod Kur'ana. I upravo se preko Španjolske Zapadna Europa prvi put upoznala s algebrom (od arapske riječi al-jabr), trigonometrijom i arapskim brojevima, koji su omogućili razvoj više matematike.

Ne začuđuje, stoga, da je Španjolska bila obavijena nekom vrs­ tom sjajne aure tajanstvenosti. Za srednjovjekovne je Europljane ona predstavljala područje kojim je vladala magija, a u kojemu su bila pohranjena tajna, neshvatljiva i ponekad zabranjena znanja. Ako su kršćani toga doba hodočastili u Svetu zemlju iz pobožnosti, u Špa­ njolsku ih je vodila žudnja za učenjem. U Parsifalu, najvažnijoj kršćanskoj gralskoj romansi, Wolfram von Eschenbach tvrdi kako je prvi put čuo svoju verziju priče o Gralu od nekoga Kyota iz Provinsa, kojemu je, pak, tu priču ispričao »poganin«, imenom Flegetanis, u Španjolskoj. Još u četrnaestom stoljeću europski su alkemičari, poput Nicolasa Flamela, putovali u Španjolsku kako bi se upoznali s okult­ nom mudrošću.

Kako se moglo i očekivati, mogućnost stjecanja magijskog zna­ nja - i, što je još važnije, magijske moći - privukla je, naravno, i krš­ ćanske prinčeve, pa čak i kršćanske klerike. Kako je Crkva držala isključivi monopol nad učenjem, tako su upravo svećenici sastavili većinu prijevoda. Mnoge su prijevode nadzirali i naručivali prelati - primjerice, lokalni biskupi željni znanja izvan okvira koje je odredio Rim.  Sami  prevoditelji  bili  su neprestano svjesni činjenice da se u

njihovim rukama nalazi zabranjeni i opasan materijal. Sredinom dva­ naestog stoljeća, primjerice, dva su sjevernoeuropska učenjaka, Hermann iz Carinthije i Robert iz Kettona, proučavali rukopise s po­ dručja Ebra. Nakon što su 1143. na latinski preveli Kur'an, usredo­ točili su se na astrološke tekstove. Pri tome su se naširoko koristili navodima iz hermetičkih izvora, ali su prevodili samo odabrane di­ jelove. Iako su očigledno bili dobro upoznati s ozloglašenim Picatri- xom, suzdržavali su se, ne samo od prevođenja toga djela, već i od iz­ ravna pozivanja na nj. U svojim djelima Hermann jasno razlikuje ezoterijska od egzoterijskih učenja, odnosno, tajne škole mudrosti od onih dostupnih javnosti. Tvrdio je da je zajedno sa svojim kolegama proučavao »skrivena blaga Arapa« . No, uvidjevši kako je otkrio previše, kasnije je izjavio da je na to bio potaknut jednim snom.

Kršćanski su vladari bili manje suzdržani u svome ulaženju na to službeno zabranjeno područje. Neki su od njih, poput primjerice, Jakova I od Aragona, toplo prigrlili nova znanja, između ostalih i her- metizam, te oko sebe okupili učene, profinjene i svjetske ljude, in­ telektualne pustolove. Najznačajniji od takvih vladara bio je Alfonso X Kastilijski, zvan Alfonso Mudri. Rođen u Toledu 1221. godine, kraljevao je Kastilijom - koja je tada uključivala Leon - od 1252., sve do svoje smrti, 1284. godine. Bio je u krvnom srodstvu s franač­ kom kraljevskom kućom iz Jeruzalema i rođak Svetog Rimskog cara Fridrika II. Nakon Fridrikove smrti, Alfonso je postao kandidatom za carsko prijestolje i tek za dlaku propustio da bude izabran.

Alfonso je bio poznat kao kralj-filozof. Bio je zaljubljenik u knji­ ge te nadaren pjesnik i glazbenik, koji se nerijetko osobno natjecao sa čuvenim trubadurima. Bio je iznimno dobro upućen u povijest i as­ tronomiju i tvorac slavnih Alfonsovih nizova astronomskih tablica. Jedna od njegovih najvećih strasti bila je astrologija:

Kralj Alfonso oduvijek je želio istraživati nebesa, neumorno ispitujući utjecaje zvijezda na čovjekovu sudbinu, proučavajući astrološke karte i horoskope, te je poticao arapske i židovske znan­ stvenike na svome dvoru neka se posvete istraživanju neba i nebeskih tijela putem astronomije

...kralj je strastveno želio imati sposobnost da spozna sudbinu...

Alfonso je napisao i knjigu o šahu. Sastavio je i kodifikaciju za­ kona, koja je toliko razumljiva da se koristi i danas, a djelomice je sa­ držana i u suvremenom zakonodavstvu Sjedinjenih Američkih Dr­ žava.  Naručio je brojne prijevode hermetičkih tekstova - i to na

kastilijskom, a ne na latinskom. Konačno je, 1256 godine, ne prežući pred smradom sumpora kojega su se toliko zgražali pobožni kršćani, naredio kastilijski prijevod Picatrixa.

Križari u  Svetoj zemlji

U Alfonsovo vrijeme, doduše, Španjolska više nije bila jedini - niti glavni - kanal kojim se hermetizam filtrirao u Europu. Sljedeća dva i pol stoljeća, sve do 1492. godine, u toj su zemlji i dalje cvjetale ra­ zličite grane tajnih znanosti - hermetičke, kabalističke, sufijske i mnoge druge. Ali, križarski su ratovi, koji su započeli krajem jeda­ naestog stoljeća, otkrili drugi, mnogo izravniji put za prijenos misli. Iako je započela prije, rekonkvista je potrajala još dugo nakon zavr­ šetka križarskih pohoda. Isto tako, ona se dogodila na europskom tlu

- mnogo bliže ostatku zapadnog kršćanskog svijeta, kojeg su razdva­ jali samo Pireneji, a ne i Sredozemno more. Ali, što je upravo para­ doksalno, križarski će ratovi mnogo brže i dublje usaditi islamsko učenje, a s njime i hermetizam, u samo srce europske kulture - u Njemačku i zemlje Svetog Rimskog carstva, te u Francusku, Engles­ ku, Škotsku, pa čak i Skandinaviju.

Tijekom posljednjeg desetljeća jedanaestog stoljeća, čitava je vojska vitezova, hodočasnika, vjerskih fanatika, klerika, najamnika, prognanika, pustolova, gusara, poduzetnika i svih vrsta pohlepnika, počela masovno nadirati u Svetu zemlju - uz ovlaštenje samoga pape i obećanje odriješenja od grijeha, te zajamčenim mjestom u raju. Nji­ hov je cilj bio vratiti kršćanskom svijetu ono što su mu oduzeli islam­ ski »nevjernici« - navodni Sveti Grob - iako nitko nije znao gdje se točno on nalazi. Sukob koji je izazvala ova ludost nastavit će se još dva stoljeća, sve do svibnja 1291. godine.

Godine 1099., neposredno nakon uspješno okončanog Prvog kri­ žarskog pohoda i osvajanja Jeruzalema, osnovano je Franačko kra­ ljevstvo Jeruzalema, ili Outremer. Sveti će grad ponovno osvojiti Saraceni, devedeset godina kasnije, 1187., ali navodno Franačko kraljevstvo potrajat će još stoljeće nakon toga. Ono je, ustvari, pred­ stavljalo rezultat prvog velikog imperijalističkog pothvata, koji je za­ jednički poduzela tada još uvijek udružena Zapadna civilizacija.

Outremer je bio neka vrsta Zapadne kolonije, osnovane na Sred­ njem istoku, koja je dva stoljeća održavala neprekidnu i snažnu vezu

između kršćanskog svijeta i čitavog spektra stranih kultura - ne samo islamske i židovske, već i onih drevnog svijeta. Tako su kršćani bili izloženi mnoštvu novih i zapanjujućih svjetonazora i brojnim novim i zapanjujućim područjima znanja. Križarski su se ratovi u jednoj bit­ noj značajki razlikovali od kolonijalizma kasnijih epoha. Kasniji kolonijalizam je, moglo bi se reći, predstavljao - barem u materijal­ ističkom smislu - ulazak tehnološki naprednijih civilizacija u one mnogo primitivnije. Sve ono što je Zapad kasnije naučio od, prim­ jerice, Indije ili Dalekog istoka, možda je utjecalo na njegovu filo­ zofiju, stavove, običaje, društveni i trgovački život, ali nije revolu- cionaliziralo njegovu znanost i tehnologiju. U pogledu znanosti i tehnologije, Indija i Daleki istok učili su od Zapada. U vrijeme kri­ žarskih ratova, međutim, osvajači nisu raspolagali ničim »nadmoć­ nim« osim svoje vojne snage. Unatoč kršćanskom pozivanju na svoju moralnu i duhovnu nadmoć i monopol nad religijskom istinom, za­ padni su osvajači bili zaprepašćujuće zaostali u usporedbi sa svojim navodno »neprosvjećenim« žrtvama - i besramno manje tolerantni, jednom riječju, necivilizirani. Zapadno je društvo još uvijek bilo sirovo, mahom nepismeno, neobrazovano i tehnološki nezrelo, dok je islamski svijet posjedovao mnogo »napredniju«, savršeniju, profi­ njeniju i humaniju kulturu.

Nema potrebe ovdje izlagati povijest križarskih ratova. Za ovu će svrhu biti dovoljno uočiti kako se ono, što je započelo kao nasilni i traumatičan kulturni sraz, pretvorilo u dva stoljeća postupnog međusobnog prožimanja. Iako se na križarske pohode gleda kao na povijesno poglavlje neprekidnog, nemilosrdnog i beskompromisnog ratovanja, oni su, u stvarnosti, bili nešto sasvim drugo. Plamen borbi obično je bio kratkoga vijeka. U zatišjima između grčevitih sukoba, odvijali su se neugodni pregovori i sklapala primirja, razmjenjivali taoci i uspostavljale nove veze među zaraćenim stranama. Kao po­ sljedica toga, među kršćanima i muslimanima odvijala se neprestana razmjena misli, vrijednosti, običaja, vještina i tehnologija. I dok su muslimani iz takve razmjene mogli naučiti vrlo malo, osim odre­ đenih vojnih tehnika, Zapadno je kršćanstvo moglo naučiti doista mnogo toga, ne samo od islama ili judaizma, već i od drugih oblika kršćanstva.

Mnogi su križari, umjesto plovidbe Sredozemnim morem, oda­ brali kontinentalni put ka Svetoj zemlji, prelazeći preko Konstantino-

pola i drugih područja oslabljenog Bizantskog Carstva, te dalje, preko Male Azije. Godine 1098., Prvi križarski rat, u kojemu je jedan od vr­ hovnih zapovjednika bio Godefroy de Bouillon, završio je osvajanjem Jeruzalema. Godefroyev mlađi brat, Baudouin, postao je vladarem i grofom od Edesse. Edessa je, nominalno, bila kršćanski principat, međutim, njeno je kršćanstvo bilo bliže bizantskom negoli rimskom. Sam grad Edessa bio je tek nekoliko kilometara udaljen od Harana.

U Četvrtom križarskom ratu, 1024. godine, zapadna je vojska prošla kroz Konstantinopol, zauzela grad, opljačkala ga i nametnula franačku dinastiju, koja je vladala Bizantskim Carstvom sljedećih pedeset i sedam godina. U gradovima poput Konstantinopola i Edesse, rimokatolički vitezovi, učitelji i zapadni moćnici došli su u dodir s Grčkom Pravoslavnom crkvom, kao i s nominalno kristija- niziranim pristalicama gnostičkog dualizma, poput bogumila, koji su u mnogim pogledima bili prethodnici katarskih heretika u Francus­ koj. Oni su, također, došli u dodir sa sektama heretičkih ili šizmatič- kih kršćana poput nestorijanaca; mnogi su od njih, nedirnuti pavlin­ skom teologijom Rima, prigrlili »čišći« oblik kršćanstva, bliži ono­ me kojega bi sam Isus propovijedao. Konačno, križari su tada upoz­ nali i čitav korpus grčkog učenja, od klasičnih vremena do razdoblja aleksandrijskog sinkretizma -  uključujući, naravno, i hermetičku misao.

U Jeruzalemu su križari natjerali židove neka se okupe u jednoj sinagogi, i tamo ih, zajedno sa zgradom, žive spalili. U slučaju da ih ovo nije uspjelo zadržati, ostalim je židovima iz Svete zemlje bio zabranjen ulazak u grad. Međutim, u drugim dijelovima Palestine, kao i na područjima današnjeg Libanona i Sirije, židovske su zajed­ nice preživjele. S njima su, pak, križari uspostavili mnogo srdačnije odnose. Zarobljeni ili odbjegli zapadnjački vitezovi uspostavili su odnos i sa židovskim zajednicama u Egiptu. Je li, i u kojoj mjeri, na taj način došlo do prijenosa kabalističke misli, ne može se sa si­ gurnošću reći. Sigurno je, međutim, da se takav prijenos dogodio, te da je jedan njegov dio uključivao aspekte hermetičke misli koji su proizašli iz drugih izvora.

Najvažniji takav izvor bio je, naravno, islam, koji je davno u sebe ugradio veliki dio hermetičkog korpusa. Iako su, službeno, bili nepri­ jatelji, kršćani i muslimani, kada nisu ratovali, naveliko su trgovali, kako robom tako i idejama. Odnosi među navodnim neprijateljima

bili su vrlo često srdačni, pa čak i bliski. Te su odnose brižno njego­ vali vladari poput Rikarda Lavljeg srca, plemići i vojnici, koji su se ponekad obraćali na islam, i, posebice, vitezovi templari. Tako je, na primjer, bilo uobičajeno upošljavanje arapskih tajnika od strane tem­ plarskih dužnosnika i dostojanstvenika. Ti su tajnici služili kao tu­ mači, prevoditelji, poslanici, a često i kao prijatelji. Priroda takve službe zahtijevala je inteligentne ljude, čija je profinjenost i širina znanja morala utjecati na njihove poslodavce.

Unatoč nedostatku detaljnije dokumentacije, postoji mnogo do­ kaza koji upućuju na vezu templara sa sufizmom i njihovo asimili­ ranje sufijske misli. Mnogo je opširnija dokumentacija koja se odnosi na vezu templara s hermetički orijentiranim ismailitskim ratnicima, u povijesti poznatima kao hašišimi, odnosno asasini. Iz još uvijek neo­ bjašnjivih razloga, hasišimi su većim dijelom dvanaestog stoljeća plaćali templarima redoviti porez. Isto tako, bili su angažirani u tem­ plarskim službama kao prevoditelji, tumači, špijuni, poslanici i neka vrsta  srednjovjekovnih  plaćenih  ubojica.

Poznato je da su templari bili iznimno toplo prihvaćeni kod, možda, najtajanstvenije od svih sekta Srednjega istoka, neuhvatljivih Druza, koji u Libanonu postoje još i danas. Vjera Druza suštinski je ukorijenjena u Kur'anu; međutim, ona obuhvaća toliko mnogo više, da neki muslimani spore o tome bi li je trebalo smatrati dijelom isla­ ma. Među tekstovima koje Druzi smatraju svetima nalaze se, osim Kur'ana, Stari i Novi zavjet, djela Pitagore, Platona i Plotina, te kor­ pus učenja koja se pripisuju Hermesu Trismegistusu.

Tijekom križarskih ratova, Sveta je zemlja postala nekom vrstom alkemijskog alambika.( alambik - sprava za kemijsku destilaciju.) U tom su se alambiku nasilno izmješali elementi korijenito različitih kultura. Posljedica toga može se usporediti s kemijskom reakcijom nakon koje nastaje potpuno nova tvar. Za trajanja križarskih ratova, islam i kršćanstvo su doživjeli dramatičnu preobrazbu i promjenu - kršćanstvo, doduše, mnogo veću jer je ono moralo i mnogo više nau­ čiti. Kako bilo, prožeta znanošću i tehnologijom, zapadnjačka se pre­ dodžba o magiji značajno izmijenila. U tako različita područja zna­ nja, kao što su medicina, kartografija, matematika, pomorstvo, lje- karništvo, arhitektura, graditeljstvo i psihologija, uvedeni su novi elementi koji će zamagliti dotadašnja razlikovanja. Umjesto primi­ tivnog čarobnjaštva i šamanizma mračnog doba, magija je dobila jed-

nu dinamičniju i profinjeniju dimenziju. Povezana sa znanošću i tehnologijom, ona je uskoro izrasla u »umjetnost pokretanja stvari« - a zapadni se čovjek, iako još uvijek pod plaštem kršćanstva, konačno našao na putu ka Faustu.

Kraljevstvo   Sicilije

Rekonkvista i križarski ratovi bili su dva osnovna kanala kroz koje je hermetizam našao svoj put ka Zapadnoj Europi. Međutim, postojao je i treći kanal, koji bi se mogao smatrati njihovom pritokom, a koji je tekao usporedno s njima, te se s vremena na vrijeme u njih slijevao, ne gubeći pri tome svoju osobnost. Iako je, na svome početku, bio manjeg opsega, u njemu se usredotočila snaga koja je omogućila daleko dublji i dalekosežniji utjecaj. Taj treći kanal bila je Sicilija.

Početkom devetog stoljeća, Siciliju, koja je nekoć bila dijelom Bizantskog Carstva, pregazio je islam, te je ona postala musliman­ skim posjedom. Muslimanski su osvajači na otoku pronašli grčke tekstove kojima su upotpunili vlastitu zbirku, a koji će se tek kasnije pojaviti i drugdje. Tako je Sicilija postala novim središtem učenja, spajajući grčki materijal kojim su raspolagali islam i Bizant. U jeda­ naestom stoljeću, Sirakuza je bila dom Abufalaha, jednog od naj­ slavnijih muslimanskih stručnjaka za alkemiju, astrologiju i her- metičku magiju.

U međuvremenu, na sjeveru Europe odvijala su se značajna zbi­ vanja. Tijekom devetog stoljeća u Francusku su, kao i u saksonsku Englesku, iz Skandinavije prodirala plemena Vikinga. Godine 911., sporazumom u Saint-Clair-sur-Epte, ustupljen im je sjeverozapadni poluotok, kasnije nazvan Normandija. Iako su se time Normani smje­ stili u Francuskoj, njihova žeđ za daljnjim osvajanjem nije se utažila. Godine 1066., oni će svoju pažnju usredotočiti na Englesku. Prije to­ ga, međutim, oko 1017. godine, oni su se već nalazili u Italiji.

Normanska je vojska u Italiji većinom bila sastavljena od mla­ dića i pustolova, koji su imali malo prilika za napredovanje u svojoj domovini. Južna Italija, koja je još uvijek bila pod vlašću bizantske Grčke, nudila je primamljive mogućnosti za stjecanje zemlje, bogat­ stva, plemstva i moći. Do 1038. godine, normanski su vitezovi tamo osigurali čvrsto uporište i započeli jačati svoj položaj dodijeljenom im zemljom i pratećim naslovima. Do sredine jedanaestog stoljeća, čitava je južna Italija bila pod njihovom upravom.

Godine 1038., brojni su normanski vitezovi sklopili privremeni savez s bizantskim neprijateljem i poduzeli zajedničko osvajanje mu­ slimanske Sicilije. Međutim, to je osvajanje završilo neuspjehom. Dvadeset i tri godine kasnije, normanska je vojska sama pošla u dru­ go osvajanje, nakon koje je uspostavljena obalna utvrda u Messini. Do 1063. godine, osvojen je i ostatak sjeveroistočne Sicilije.

Osvajanje otoka ubrzo je i službeno proglašeno križarskim ra­ tom, te je papa normanskim vitezovima poslao stijeg pod kojim će odlaziti u ratne pohode. Međutim, sljedećih će osam godina stanje ostati nepromijenjeno. Tijekom toga razdoblja normanska se pažnja, naravno, usredotočila na druga područja. Godine 1066., William, vojvoda od Normandije, nastavio je s osvajanjem Engleske, te su nje­ gove redove popunili vojnici koji su, inače, mogli poslužiti kao po­ jačanje kraljevoj vojsci u borbama na Siciliji. Međutim, 1071. godine to je osvajanje nastavljeno napadom na sicilijansku prijestolnicu Palermo. Godinu dana kasnije grad je pao. Do 1079. godine čitava je sjeverna Sicilija bila u rukama Normana, dok je jug ostao pod musli­ manskom kontrolom. Međutim, ne zadugo. Sirakuza je pala 1085., iste godine kada je pao i Toledo u Španjolskoj. Godine 1091., osvo­ jeno je i posljednje muslimansko uporište i uspostavljena Normanska Kraljevina Sicilije.

U Siciliji, kao, uostalom, i drugdje, Normani su prakticirali vjer­ sku toleranciju, ali i, za ono doba, priličnu slobodoumnost. Nor­ manski su vladari u Siciliji uživali u suštinski muslimanskom načinu života, boraveći, poput arapskih moćnika, u palačama s vrtovima, plantažama naranača i umjetnim jezerima. Držali su i hareme, koje su čuvali eunusi. Noću su se zabavljali glazbom, poezijom i plesačica­ ma. Plemkinje koje bi se usudile izaći na ulice izvan dvora, prekri­ vale bi svoje lice velom, poput muslimanskih žena. Pod normanskom vlašću Palermo je postao konkurent španjolskim gradovima kao in­ telektualno i kulturno središte, u kojemu su se spajali plodovi krš­ ćanske, muslimanske i židovske učenosti. Kršćanski, muslimanski i židovski učitelji radili su zajedno, prevodeći tekstove na latinski, pišući komentare ali i vlastita djela. U Siciliji je, kao i u Španjolskoj, cvjetao hermetizam, koji će uskoro, preko Messinskog tjesnaca, pri­ jeći na talijansko kopno.

Njegov će napredak tijekom trinaestog stoljeća ubrzati jedan od najslavnijih i najimpozantnijih likova toga vremena,  Hohenstaufovac

i Sveti Rimski car Fridrik II. Normanska je vladavina okončana 1194. godine, a za kralja Sicilije okrunjen je car Henrik VI. On je umro 1198. godine, kada je njegov sin Fridrik, imao četiri godine. Godine 1215., Fridrik je postao kraljem Njemačke, a 1220. godine Svetim Rimskim carem. Kako prema kršćanstvu nije osjećao pretjerano poštovanje, mladi je suveren zauzeo stav nadmoćnoga prijezira spram pape, koji ga je, zato, 1227. godine izopćio. To ga nije spri­ ječilo da pod krinkom križarskog pohoda prijeđe Sredozemlje i uđe u Svetu zemlju, manipulirajući kako kršćanskim tako i muslimanskim moćnicima, i sklapajući složene sporazume s Arapima. Četrdeset i jednu godinu nakon arapskog osvajanja Svetoga grada, 1229., Fridrik je uspio u namjeri da postane kraljem Jeruzalema, a da pri tome nije bila prolivena nijedna kap krvi. Suparnički su europski vladari bili zaprepašteni činjenicom da je svoj cilj postigao na tako nekršćanski način - diplomacijom, a ne mačem.

Fridrikovo je neortodoksno ponašanje odbijalo ne samo ostale europske vladare, već i Crkvu i glavne vjersko-vojne redove u Svetoj zemlji, a posebno templare. Glavnu su mu podršku pružali teutonski vitezovi, relativno mladi red osnovan 1190. godine kao templarska podružnica. Veliki meštar toga Reda, Hermann von Balke, postao je jedan od Fridrikovih najbližih prijatelja i povjerenika. Fridrik mu je dodijelio mandat zapovjednika ratnih pohoda u šumovitim divljina­ ma sjeveroistočne Europe i duž Baltika. Izvan toga područja, teuton­ ski će vitezovi uspostaviti svoj principat, takozvani Ordensland ili Ordenstaadt, koji se svojevremeno protezao od Brandenburga i Fin­ skog zaljeva sve do Pskova u Rusiji. Upravo je ovdje ležala buduća Kraljevina  Prusija.

Sam Fridrik nije bio naklonjen tako negostoljubivoj sredini. Os­ tavivši teutonske vitezove da čine što ih je volja, on je nastavio us­ postavljati svoj dvor u Siciliji, koji će postati jednim od najprosvje- ćenijih, najciviliziranijih, najučenijih i najprofinjenijih dvorova toga stoljeća, a možda i čitavog europskog Srednjeg vijeka. Fridrik je, poput svojih normanskih prethodnika, nastavio održavati islamski način života. Njegov su harem muslimanskih plesačica čuvali eunusi, a one su, zastrte koprenom, putovale u nosilima na devama. Fridri- kova se vojska sastojala i od redova muslimanske lake konjice i stri­ jelaca. Kada je putovao, sa sobom bi uvijek nosio i svoju knjižnicu. Isto tako, u njegovoj je pratnji bio i čitav zvjerinjak, sastavljen od

risova, lavova, egzotičnih ptica, leoparda, te prve žirafe koja je ikada viđena u Europi. Konačno, u drvenom tornju kojeg je nosio slon, bili su smješteni muslimanski samostrijelci.

Iako je vodio raskošan život, Fridrik je bio izvanredno učen čo­ vjek. On sam napisao je nadaleko priznatu i još uvijek slavnu knjigu o sokolarstvu. Bio je duboko zainteresiran i upućen u znanost, mate­ matiku, medicinu, teologiju i onaj dio islamskog učenja koji je uključivao hermetičku misao. Inzistirao je na uporabi arapskih, a ne rimskih brojeva. Poseban je položaj uživalo pjesništvo, te su se odr­ žavala česta natjecanja, čak i među teutonskim vitezovima, u nji­ hovim, tisućama kilometara udaljenim baltičkim utvrdama. Stihovi su na Fridrikovu dvoru često bili praćeni glazbom i sastavljani, ne na latinskom, već na talijanskom jeziku - što je navelo Dantea da cara nazove »ocem talijanske poezije«. Upravo je na Fridrikovu dvoru nastao sonetni oblik pjesme.

Fridrik je predstavljao utjelovljenje darežljivog vladara-po- krovitelja. Financirao je ogromnu vojsku učitelja, pisaca i prevodite­ lja sa svih područja umjetnosti i znanosti, uključujući i takve svijetle figure, kakav je bio Michael Scot. Scot je isprva djelovao u Toledu, gdje je stekao ugled astrologa i prevoditelja Aristotelovih komentato­ ra i djela samoga Aristotela. Oko 1220. godine postao je Fridrikov dvorski astrolog, podučavajući »snagu riječi i brojeva«, i savjetujući cara o njegovim vojnim pohodima, političkim spletkama i izgradnji gradova.

Godine 1224., Fridrik je osnovao Sveučilište u Napulju, jedno od prvih u Europi, koje je prethodilo onome u Salamanci, osnovanom devetnaest godina kasnije, Oxfordu, osnovanom dvadeset i pet godi­ na kasnije,  Sorbonni,  osnovanom trideset i tri godine kasnije, te Cambridgeu, šezdeset godina kasnije. Njegova je medicinska škola u Salernu bila najuglednija, te nijedan liječnik nije smio djelovati na svom području ukoliko nije posjedovao diplomu te škole. Program učenja bio je doista sveobuhvatan, a sastojao se od studija logike, ko­ jemu je slijedio petogodišnji studij medicine, pri čemu je na posljed­ nja godina bila posvećena praktičnoj kirurgiji. Između ostalog, u Salernu je prvi put u Europu uvedena anestezija, uporabom spužve natopljene narkotikom, koji je bio mješavina hašiša, opijuma, be- ladone i nekih drugih sastojaka. Ovo je znanje s vremenom zaborav-

ljeno, a ponovno je otkriveno tek mnogo stoljeća kasnije.

Fridrik se i osobno uvelike zanimao za prevođenje, sastavljanje i kolanje medicinskih tekstova. Njegove su intelektualne preokupaci­ je, međutim, bile uglavnom religijske prirode, te su ga zaokupljala pitanja o duši i njezinoj navodnoj besmrtnosti. Napisao je i vlastitu studiju o judaizmu, i došao do zaključka da se u njemu odražava utje­ caj indijske filozofije. Isto tako, uživao je sučeljavajući učenjake s re­ ligijskim i filozofskim zagonetkama. Upravo je u tom duhu, 1240. godine sastavio »Sicilijanska pitanja« - pet pitanja koja je poslao učenim glavama Egipta, Sirije, Perzije, Maroka i drugih zemalja is­ lamskoga svijeta. Pitanja su se odnosila na vječno postojanje svijeta, granice teologije, kategorije znanosti, besmrtnost duše i objašnjenje Muhamedove tvrdnje da se »Srce vjernika nalazi između dva prsta Božja«. Nijedan od odgovora nije zadovoljio Fridrika. Njegov je osobni stav izgleda bio mješavina skeptičnog racionalizma i duhov­ nosti - ali duhovnosti u onom najširem hermetičkom smislu, odvo­ jene od teološke dogme bilo koje službeno ustanovljene religije. Što se ustanovljene religije tiče, Fridrik »nije bio sklon doslovnom shva­ ćanju bilo koje legende ili teorije«. Godine 1239., papa Grgur IX službeno ga je optužio za poricanje Bezgrešnog začeća, kao i za tvrd­ nju da su svijet obmanula trojica prevaranata - Mojsije, Isus i Mu­ hamed.

U Europi trinaestog stoljeća, sva su učenja izvan okvira koje je postavila Crkva, bila označena sumnjivima, te su se redovito povezi­ vala s nekom vrstom magije. Djelomice zbog njegove učenosti, a di­ jelom zbog njegova poznavanja hermetizma, Fridrika se često sma­ tralo magom. Njegovi su ga neprijatelji optuživali za bavljenje zabra­ njenom magijom, a neki su, nesumnjivo, i vjerovali u te optužbe. Činjenica jest, međutim, da njihova uvjerenja nisu uvijek bila bez temelja. U svakom slučaju, hermetizam se pod Fridrikovim pokrovi­ teljstvom proširio Europom, uz pečat carskog odobrenja i ovlaštenja. Hermetizam je, svojevremeno, stigao i na Baltik, gdje su Teutonski vitezovi, kao i templari, trpjeli neprestane optužbe za jednaka here­ tička i magijska nedjela, no, za razliku od templara, Teutonski su vi­ tezovi ostali na sigurnom, izvan domašaja crkvenog i svjetovnog progona. Toliki je bio doseg Fridrikova utjecaja. Da je lik Fausta, ko­ ji se pojavio tri stoljeća kasnije, ikada težio za svjetovnom moći, on bi se najvjerojatnije pojavio u osobi sličnoj hohenstaufovskom vla­ daru.