Čuo sam jednu priču o trojci kineskih mistika. Nitko nije znao njihova imena. Oni su bili poznati samo pod imenom “Tri nasmijana sveca” jer nisu ništa drugo radili već su se samo smijali. Oni su išli iz grada u grad i smijali se . . . oni bi stali negdje na trgu i smijali se iz punih pluća... Sav narod sa trga bi se okupio oko njih. Svi bi došli, prodavaonice bi se zatvorile a kupci bi zaboravili zašto su tu. Ova tri čovjeka su bila stvarno divna - smijali bi se a trbusi bi im se talasali.

Tada bi to bivala jedna vrsta infekcije tako da su se i drugi počinjali smijati. Sada se smijao sav trg. Oni bi tako promijenili atmosveru na trgu. I ako bi im netko rekao: “Kažite nam nešto?” Oni bi samo odmahnuli: “Mi nemamo što da govorimo. Mi se samo smijemo i tako vam mijenjamo kvalitet života.” A svega nekoliko trenutaka ranije to je bilo dosta tužno mjesto gdje je svijet samo mislio o novcu - jurili svuda za novcem, pohlepni; novac je bio jedini milje naokolo. Iznenada, ta tri luckasta čovjeka su došla i počela su se smijati mijenjajući kvalitet življenja čitavog grada.

Sada više nitko nije bio mušterija. Sada su oni zaboravili da su tu došli da kupuju robu. Nitko više nije mario za pohlepu. Oni su se samo smijali, plesali oko te trojice luđaka. Na par trenutaka novi svijet se ukazao.

Oni su putovali uzduž Kine, iz mjesta u mjesto, iz sela u selo, samo pomažući ljudima da se smiju. Tužni ljudi, ljutiti, pohlepni ljudi, ljubomorni ljudi: svi su se počeli smijati sa njima. Mnogi su našli ključ - tako se može preporoditi.

No, u jednom selu se dogodilo da je jedan od njih umro. Seljani su se okupili i rekli: “Sada će biti nevolje. Sada ćemo da vidimo kako će se smijati. Njihov prijatelj je umro: oni bi morali naricati.” Ali kada su došli, ona dvojica su plesali, smijali se i slavili smrt. Tada su seljani rekli: “Ovo je stvarno previše. Ovo je neučtivo. Kada čovjek umre neumjesno je smijati se i plesati.”

Na to su im oni odgovorili: “Vi ne znate što se dogodilo. Sva trojica smo mislili tko će prvi umrijeti. Ovaj čovjek je pobijedio; mi smo izgubili. Čitav život smo se smijali sa njime. Sada mu mi šaljemo poslednji pozdrav - a može li to biti nešto drugo? Mi treba da se smijemo, da se veselimo, mi treba da.slavimo. Ovo je jedini oproštaj od čovjeka koji se čitavog života smijao. I ako se mi ne bismo smijali, tada bi se on smijao nama i rekao: “Vi, budale, opet ste upali u zamku.” Mi i ne vidimo da je on mrtav. Kako može smijeh zamrijeti, kako život može umrijeti?”

Smijeh je vječan, život je vječan, slavlje se nastavlja. Glumac se mijenja, ali drama ostaje. Valovi se mijenjaju, ali ocean ostaje. Ti se smiješ, pa prestaneš, a potom se netko drugi smije - smijeh se nastavlja. Egzisfencija se nastavlja, to je kontinuitet; ne postoji ni jednog trenutka prekida u tome. No, seljani to ne shvataju i ne mogu učestvovati u smijehu danas.

Tada i tijelo mora biti spaljeno i seljaci bi rekli: “Mi ćemo ga okupati u ime rituala.”

Ali su njegova dva prijatelja rekla: “Ne, naš prijatelj je rekao da se ne sprema nikakav ritual i da se ne kupa njegovo tijelo, te da ostane u istoj odjeći u kojoj je bio. Rekao je da ga samo spustimo u vatru ovakvog kakav je. Mi moramo slijditi negove instrukcije.”

I tada se dogodi veliki događaj. Kada je tijelo stavljeno u plamen, taj starac je napravio poslednji trik. On je prijc smrti sakrio ispod svojih haljina mnoge stvarčice koje izazivaju vatromet. Tako je iznenada stvorio diwali. Tada se sve selo počelo smijati. Njegova dva luckasta prijatelja su plesala, a potom je i cijelo selo prihvatilo ples. To nije bila smrt, to je bio novi život.