Što je Bog više u svim stvarima, to je više izvan njih. Što je više unutra, to je više i vani.

— Meister Eckhart

Upravo zbog neznanja identificiramo se s tijelom, s egom, s osjetilima, svime što nije Atman. Mudar je onaj koji to neznanje nadilazi odanošću Atmanu.

— Shankara, Viveka-Chudamani

NIJE LI NEKAKO POSVE LOGIČNO da kada nešto istinski znamo dalje možemo ići uz neusporedivo više samopouzdanja, uz više sigurnosti i veću sposobnost ostvarivanja životnih ciljeva? Nismo li svi, u ovoj ili onoj životnoj fazi, ostali zatečeni i možda tražili rješenje određene situacije, postavljali pitanja poput ovih: »Što radim ovdje?... Koja je istinska svrha života?... Zašto sam stvoren baš kao to što jesam?«

Moguće je da ste već čuli kako se kaže da se čovječanstvo na svijetu pojavilo kako bi iskazalo sličnost Bogu, kako bi izrazilo njegovu pravu prirodu, kako bi ostvarilo njegov veličanstveni plan, ili kao idealna kreacija božanskog produktivnog bića. O tome svakako vrijedi promisliti. A Sveto pismo govori nam: »I kažem vam: 'Vi ste bogovi; i svi ste sinovi Višnjega!'« (Psalmi 82:6).

Kada živimo kao bića sa zemaljske razine, služimo se samo ljudskim sposobnostima, svijetu i jedni drugima predstavljamo ljudski lik: ljudske odlike i ljudsku svijest. To ljudsko pojavno biće može biti ograničeno, može se sastojati uglavnom od onoga što smo stekli školovanjem, osobnimiskustvima, iz okoline i drugih vanjskih utjecaja. Iza tog osobnog bića, međutim, skriva se stvarnost našeg pravog bića. Ne sastojimo se tek od fizičke i mentalne komponente. Imamo i duhovni identitet, a njime je obuhvaćen i fizički aspekt.

Je li moguće da smo u odnosu na Stvoritelja isto što i sunčeva zraka u odnosu na sunce? Nema toga što bi sunce moglo odvojiti od jedne od njegovih zraka. Svaka zraka sastoji se od sunčeve materije, s njim dijeli istu prirodu i ima posve osobitu zadaću, točno određeno mjesto na zemlji koje treba milovati toplinom i svjetlom. Poput sunčeve zrake, i mi imamo točno dodijeljeno mjesto. I osobitu zadaću. Tako smo i mi dio božanskoga plana i nužni smo za savršeno upotpunjavanje cjeline.

Promislite o tome. Možete li zamisliti nešto svrsishodnije ili nešto moćnije od spoznaje istinskog naslijeđa, a potom i njegova dosezanja? Što znači biti »Božjim djetetom«? I što smo točno naslijedili? Jedan od mogućih odgovora glasi da to što smo Božji nasljednici znači da svi mi, kao njegova djeca, dijelimo svu raskoš beskrajne svrhovitosti svojega Stvoritelja.

Moje Ja to je Bog; jednako tako ne vidim nijedno drugo Ja doli samoga Boga.

— sv. Katarina Genovska

va iza svakodnevnih događaja kao i iza velikih stvari, porasla je i poprimila novu važnost.

Znanost bez prestanka otkriva nove dijelove temeljne strukture tvari. Pa ipak, svako novo otkriće i objašnjenje mami nas i tjera na još dublja i šira istraživanja. Svako rješavanje zagonetke otvara još dublje situacije koje se postavljaju kao izazov našim intelektualnim sposobnostima. I dok istražujemo nove tajne, poput istraživača koji se uspinje strmim i neugodnim planinskim terenom, pred nama se otvaraju novi pogledi. Kad god dođemo do novog vrha, na obzoru se pojavljuje još jedan, još viši.

Naše je Rođenje tek san; i zaborav:
Duša koja se penje s nama, naša životna zvijezda, zašla je negdje drugdje, i dolazi izdaleka:
Ne u posvemašnjem zaboravu i ne u posvemašnjoj ogoljenosti, nego na oblacima vječite slave dolazimo Od Boga, koji naš je dom.

— William Wordsworth

Što više znamo o svemiru i vlastitome mjestu u njemu, to više uviđamo koliko malo zapravo znamo. Tako se i u svojoj neprekidnoj potrazi često oslanjamo na duhovna učenja svjetskih religija kako bi nam pomogla da shvatimo više o tome tko smo, što smo i zašto smo ovdje.

Naše duše žude za Bogom — kako god nazivali Stvoritelja svega što postoji. Čeznemo za time da spoznamo Boga u veličanstvenim
izrazima ljubavi, života, moći, mira, ljepote, suosjećanja, prijateljstva i još mnogo toga. Međutim, nebrojeno puta tu čežnju za Bogom možda tumačimo kao želju za stvarima, a same stvari nikada nam ne mogu donijetizadovoljstvo. Do zadovoljstva dolazimo kada steknemo jasnu svijest o unutarnjoj nazočnosti Stvoritelja.

U Mateju 6:33 čitamo: »Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati«. Je li moguće da duša čezne za nečim što se skriva u njoj samoj? Jesmo li možda već obdareni božanskom moći za ostvarivanje ciljeva kojima težimo? Je li naš život pustolovina namijenjena ostvarivanju naše božanske prirode? Je li to razlog zbog kojeg smo stvoreni? Potječe li ta potreba za kreativnim životom od poticaja božanske imaginacije koja se kroz nas probija da bi se samoizrazila? Je li moguće da je istinska stvarnost svakoga od nas upravo duh koji je ono veličanstveno svjetlo našega bića i postojanja? Jesmo li utjelovljeni kako bismo otkrili i ispunili vlastitu sudbinu?

Svjesno ili nesvjesno živimo prema životnim zakonima. Ti zakoni ili duhovna načela odražavaju energiju Stvoritelja koja teče kroz svakog pojedinca, navodi nas na to da iz sebe izvlačimo ono najviše. Tako djelujemo onako kako i kada djeluje Bog.

Dok smo staloženi i uravnoteženi, dok iz dana u dan dajemo sve od sebe, možemo na čudesan način napredovati prema plemenitim ciljevima. Iskoristimo li svijest o tome da je u svim okolnostima važno i dobro pokazivati suosjećanje, ljubaznost, dobrotu, iskrenost, poštenje, ljubav i velikodušnost prema onima koje susrećemo na životnome putu, život postaje radosnim iskustvom punim užitaka. Nastavimo li davati sve od sebe i svakodnevno razmišljati na najpozitivniji mogući način, malo-pomalo riješit ćemo se zabrinutosti zbog određenih problema. Učimo kako se suočavati s novim situacijama, a ta nam svijest može pomoći da poduzimamo ispravne i korisne korake.

Možemo raspršiti oblake koji zaklanjaju svjetlo i put naprijed tako postaje posve vidljiv i jasan. Otvaraju se kanali za primanje veće koristi i pozitivnih ishoda. Božanska zamisao u vezi s našim životom čudesna je i neusporedivo veličanstvenija od svega što uopće možemo zamisliti. Božanski je naum toliko velik da tek s vremena na vrijeme uspijevamo ugledati maleni dio, i to na časak, no upravo su takve situacije svjetlo koje nas vodi kroz ono što nam u prvi mah izgleda kao tama.

Kada je veliki pjesnik Tagore radio među indijskim siromasima doživio je nešto za što mu se učinilo da je neobično snažna vizija Boga. Ta ga je vizija toliko duboko dirnula da je odmah odlučio napustiti grad i povući se visoko u Himalaju. Imao je dojam da mu je potrebno razdoblje samoće u kojem će razmišljati o toj viziji i pokušati je shvatiti na dubljoj razini. No kada je izlazio iz prenapučenoga grada i krenuo prema pustim planinama, pogledao je svoj narod i vizija ga je napustila. Tagore je tako ostao u gradu — sa svojim narodom. Često se događa da se prilika
za služenje pojavljuje upravo na mjestu pojavljivanja vizije!
Spoznaje nailaze brzo i lako kada smo predani djelovanju duha, kada se posvetimo buđenju duhovnih sposobnosti. Duhovni život
ima temelje u spoznaji da »Ja i otac jedno smo« (Ivan 10:30). Uz takvu svijest možemo snažno stupati u smjeru razumijevanja sebe i razloga zbog kojih smo stvoreni.

*