TREĆI DIO

MIR JE SVAKI KORAK

Sa-postojanje

Ako ste pjesnik, jasno ćete vidjeti oblak koji plovi ovom stranicom papira. Bez oblaka ne bi bilo kiše, bez kiše, drveće ne bi moglo da raste; bez drveća ne bismo mogli da dobijemo papir. Oblak je od suštinskog značaja za postojanje papira. Mogli bismo reći da su oblak i papir u sa-postojanju. Sa-postojanje je riječ koje još nema u rječnicima, ali ako kombinujemo prefiks sa i glagol postojati dobijamo nov glagol - sa-postojati. Ako još dublje pogledamo ovu stranicu papira možemo vidjeti sunce na njoj. Bez sunca šuma ne bi rasla. U stvari, ništa ne može da raste bez sunca. Tako znamo da je sunce i na ovom listu papira. Papir i sunce su u sa-postojanju. Ako nastavimo da gledamo,  vidjećemo  drvosječu  kako  sječe  drvo  i  nosi  ga  u  drvaru  da  bi  bilo transformisano u papair. Vidimo pšenicu. Znamo da drvosječa ne može da živi bez hljeba, zato je pšenica od koje nastaje njegov hljeb takođe na ovom listu papira. Na njemu su i drvosječini otac i majka. Ako stvari tako posmatramo, vidimo da ovaj list papira ne može postojati bez svih tih stvari.

Ako pogledamo još dublje, možemo i sebe vidjeti na ovoj stranici papaira. To nije teško - kada pogledamo papir, on je dio našeg opažanja. Vaš um je tu kao i moj. Znači, možemo reći, sve je ovdje - vrijeme, prostor, zemlja, kiša, minerali iz tla, sunce, oblak, rijeka, toplota. Sve sapostoji sa ovim listom papira. Zato mislim da riječ "sa- postojanje" treba da uđe u riječnike. Postojati znači sa-postojati. Ne možemo biti sami za sebe. Treba da sabivstvujemo sa drugim stvarima. Ovaj papir postoji jer sve drugo postoji.

Pretpostavimo da pokušavamo da vratimo jedan od elemenata njegovom izvoru. Recimo, da vratimo sunčev sjaj suncu. Mislite li da bi papir bio moguć? Ne, bez sunčevog sjaja ništa ne može postojati. Ako vratimo drvosječu njegovoj majci, opet nemamo list papira. Činjenica je da je ovaj list papira sačinjen smo od "ne-papirnih" elelmenata. Ako vratimo ove ne-papirne elemente, kao što su um, drvosječa, sunčev sjaj, itd. njihovim izvorima, neće biti papira. Tako tanušan, papir sadrži sve što postoji u univerzumu.

Cvijeće i đubre

Oskrnavljen ili neporočan. Prljav ili čist. To su pojmovi koje stvara naš um. Divna ruža koju smo upravo ubrali i stavili u vazu je čista. Ona tako lijepo, tako svježe miriše. Kanta za đubre je suprotnost. Ona smrdi i puna je pokvarenih stvari.

To je tako ako gledamo površinu. Ako pogledamo dublje, vidjećemo da će ruže za pet ili šest dana postati dio đubreta. Ne moramo čekati pet dana da bismo to vidjeli. Ako sada pogledamo ruže, ako pogledamo đubre, možemo to vidjeti sada. Ako pogledamo u kantu sa đubretom možemo vidjeti da će njena sadržina za nekoliko mjeseci biti

transformisana u divno povrće, pa čak i u ružu. Ako ste dobar organski baštovan, gledajući ružu možete vidjeti đubre, a gledajući đubre - ružu. Ruža i đubre su u sa- postojanju. Bez ruže ne možemo imati đubre, bez đubreta ne možemo imati ružu. Oni su jedno drugom veoma potrebni. Ruža i đubre su podjednaki. Đubre je isto toliko dragocjeno koliko i ruža. Ako duboko sagledamo koncept čistog i prljavog vraćamo se do pojma sapostojanja.

U Manili ima mnogo mladih prostitutki; neke su stare samo četrnaest, petnaest godina. Veoma su nesrećne. One ne žele da budu prostitutke, ali su njihove porodice siromašne i one su otišle u grad da bi našle neki posao. Naravno, to nije slučaj samo u Manili, već i u Ho Ši Min Sitiju u Vijetnamu, u Njujorku i Parizu. Poslije samo par nedjelja u gradu, ranjive djevojke mogu biti nagovorene da rade za drugoga i zarade sto puta više nego kao ulični prodavci. One su mlade i ne znaju mnogo o životu i zato prihvataju da postanu prostitutke. Od tog vremena one osjećaju da su nečiste, oskrnavljene i to uzrokuje veliku patnju. Kada pogledaju druge mlade djevojke, lijepo obučene, iz dobrih porodica, osjećaju da su još lošije, a osjećaj uprljanosti postaje njihov pakao. Ako takva djevojka dublje pogleda sebe i čitavu situaciju, vidjeće da je takva kakva je jer su drugi ljudi takvi kakvi su. Kako "dobra djevojka" iz "dobre porodice" može da bude ponosna? Zato što je način života "dobre porodice" takav kakav jeste, prostitutka mora da živi kao prostitutka. Niko od nas nema čiste ruke. Niko od nas ne može da tvrdi da to nije naša odgovornost. Djevojka u Manili je takva kakva je zato što smo mi takvi  kakvi  smo.  Gledajući  život  te  mlade  prostitutke  vidimo  živote  svih  "ne- prostitutki". Gledajući ne-prostitutke i način na koji sami živimo, vidimo prostitutku. Svaka stvar pomaže da se stvori druga.

Pogledajmo malo bogatstvo i siromaštvo. Bogato i siromašno društvo sa-bivstvuju. Bogatstvo jednog društva počiva na siromaštvu drugog. Ovo je ovako jer je ono onako. Zdravlje je sačinjeno od ne-zdravih elemenata, a siromaštvo od ne-siromašnih elemenata. To je isto kao sa listom hartije. Moramo biti oprezni da nas ne zarobe pojmovi. Istina je da sve sadrži sve drugo. Mi ne možemo samo postojati, možemo jedino sa-postojati. Odgovorni smo za sve što se dešava oko nas.

Ta mlada djevojka se može osloboditi patnje jedino ako uvidi da stvari postoje u međusobnoj povezanosti. Jedino tada će razumjeti da ona nosi teret čitavog društva. Šta joj drugo možemo ponuditi? Ako se duboko zagledamo u sebe, vidjećemo nju i dijelićemo njen bol i bol čitavog svijeta. Tada možemo početi da budemo od stvarne koristi.

Objavite svijetu mir

Kada bi zemlja bila tvoje tijelo, ti bi mogao da osjetiš mnoge dijelove koji pate. Rat, politička i ekonomska potlačenost, glad, zagađenost okoline. Svakoga dana djeca gube vid zbog nedovoljne ishrane, njihove ruke pretražuju otpatke ne bi li našli nešto za hranu. Odrasli polako umiru u zatvorima u koje su dospjeli zato što su se suprotstavljali nasilju. Rijeke umiru, vazduh je sve teže disati. Iako dvije supersile

postaju pomalo prijatelji, one još uvijek imaju dovoljno nuklearnog oružja da desetinu puta unište Zemlju.

Mnogi ljudi su svjesni koliko svijet trpi, njihova su srca ispunjena saosjećanjem. Oni znaju šta treba da se uradi i angažuju se na političkom i socijalnom planu, kao i na zaštiti ljudske okoline ne bi li promijenili stvari na bolje. Ali, nakon faze intenzivne angažovanosti, oni se mogu obeshrabriti ako im nedostaje prava snaga potrebna da izdrže tako aktivan život. Prava snaga nije u sili, novcu ili oružju već i u di=ubokom unutrašnjem miru.

Praktikujući svjesnost u svakom momentu našeg svakodnevnog života možemo odnjegovati svoj mir. Uz pomoć jasnih misli, odlučnosti i strpljenja, kao plodova meditacije, možemo izdržati aktivan život i biti stvarni instrument mira. Vidio sam takav mir kod ljudi koji su pripadali različitim religioznim i kulturnim grupama i koji su vrijeme i energiju ulagali u zaštitu slabih, boreći se za socijalnu pravdu, ublažavanje jaza između bogatih i siromašnih, zaustavljanje trke u naoružanju, borbu protiv diskriminacije. Oni zalivaju drvo ljubavi i razumijevanja u svijetu.

Nedvojstvo

Kada nešto želimo da razumijemo ne možemo samo stajati sa strane i posmatrati. Potrebno je da duboko uđemo u to i da se sa tim sjedinimo da bismo zaista razumjeli. Ako želimo da razumijemo osobu, treba da osjećamo njena osjećanja, patimo njene patnje, uživamo njenu radost. Shvatiti nešto znači dohvatiti i postati jedno sa tim. Nema drugog načina da se nešto razumije. Ovaj način razumijevanja se u budizmu naziva "nedvojstvo".

Prije petnaest godina sam pomagao komitetu za siročad  koja su bila žrtve vijetnamskog rata. Socijalni radnici iz Vijetnama su slali prijave - list hartije sa malom slikom djeteta u uglu, sa imenom, uzrastom i stanjem u kome se siroče nalazi. Moj posao je bio da prevedem prijavu sa vijetnamskog na francuski da bismo pronašli sponzore i da bi dijete dobilo hranu, školske knjige i bilo smješteno u porodicu nekog srodnika. Tada bi Francuski komitet mogao da šalje toj porodici novac i pomogne djetetu.

Svakoga dana sam prevodio oko trideset prijava. Radio sam to ovako: pogledao bih sliku djeteta, nisam čitao prijavu. Nakon trideset, četrdeset sekundi obično bih postajao jedno sa djetetom. Tada bih uzeo olovku i napisao prevod prijave na drugi papir. Naknadno sam uvidio da nisam ja prevodio, to smo činili dijete i ja. Gledajući lice djeteta osjećao sam se inspirisan i postajao sam dijete ili je dijete postajalo ja i mi smo zajedno prevodili. To je veoma prirodno. Ne morate mnogo vježbati meditaciju da biste to mogli učiniti. Samo pogledajte, dozvolite sebi da budete i izgubite se u djetetu i ono u vama.

Liječenje ratnih rana

Da su Sjedinjene Države u vezi sa vijetnamskim ratom imale viziju o nedvojstvu ne bismo imali toliko destrukcije u obje zemlje. Rat nastavlja da povređuje i Amerikance i Vijetnamce. Ako smo dovoljno pažljivi, još uvijek možemo učiti iz vijetnamskog rata. Prošle godine smo imali veoma lijep seminar sa američkim veteranima vijetnamskog rata. To je bio težak seminar, jer mnogi od nas nisu mogli da se oslobode svog bola. Jedan gospodin mi je rekao da je u Vijetnamu izgubio četiristo sedamnaest ljudi samo u jednoj bici, u jednom danu. Četiristo sedamnaest ljudi je umrlo u jednoj bici i on je sa tim morao da živi više od petnaest godina. Neko drugi mi je rekao kako je iz osvete i bijesa ubio dijete u selu i nakon toga izgubio sav svoj mir. Od tada nije u stanju da ostane sam u sobi sa djetetom. Mnogo je vrsta patnje koje nas sprečavaju da budemo u kontaktu sa svijetom ne-patnje.

Moramo praktikovati uzajamno pomaganje da ostanemo u kontaktu. Jedan vojnik mi je rekao da se na ovom seminaru prvi put posljednjih petnaest godina osjećao bezbijedno u grupi ljudi. Petnaest godina je imao problem sa gutanjem čvrste hrane. Mogao je samo ga pije sokove i jede voće. Bio je potpuno zatvoren i nije mogao da komunicira. Ali nakon tri ili četiri dana na seminaru, počeo je da se otvara i da razgovara. Da biste pomogli takvoj osobi da ponovo dotakne stvari morate ponuditi mnogo ljubaznosti i topline. Na seminaru smo vježbali svjesno disanje i smiješenje, ohrabrivali smo jedni druge da se vratimo cvijeću u nama, drveću i plavom nebu koje nas štiti.

Doručkovali smo u tišini. Vježbali smo doručkovanje na način na koji sam ja jeo kolačić svog djetinjstva. Svjesno smo koračali da bismo dotakli Zemlju, svjesno smo disali da bismo dotakli vazduh i gledali smo svoj čaj da bismo zaista bili u kontaktu sa njim. Sjedjeli smo zajedno, disali zajedno, šetali zajedno i trudili se da učimo iz svog vijetnamskog iskustva. Veterani imaju nešto da kažu svojoj naciji o tome kako da se suoči sa mogućim problemima koji neće biti toliko različiti od vijetnamskih. Treba da naučimo nešto iz svoje patnje.

Potrebna nam je vizija sapostojanja. Pripadamo jedni drugima, ne možemo realnost isjeći na komade. Svaka strana je "naša strana", nema đavolje strane. Veterani imaju iskustvo koje ih čini plamenom svijeće koja osvjetljava korijene rata i put u mir.

Sunce u mom srcu

Znamo da ako srce prestane da kuca tok našeg života će se zaustaviti. Zato pažljivo njegujemo srce. S druge strane, ne dajemo sebi vremena da primijetimo kako su druge stvari, van našeg tijela, takođe suštinske za naš opstanak. Pogledajte neizmjerno svjetlo koje zovemo Suncem. Ako bismo zaustavili zračenje Sunca život bi takođe stao, dakle sunce je naše drugo srce, srce van našeg tijela. To neizmjerno "srce" daje svekoliki život na Zemlji i toplotu neophodnu za postojanje. Biljke žive zahvaljujući Suncu. Njihovi listovi upijaju Sunčevu energiju, zajedno sa ugljen-dioksidom iz vazduha, da bi proizveli hranu za drvo, cvijet, plankton. Zahvaljujući biljkama živimo i mi i životinje. Svi mi - ljudi, životinje, biljke - upijamo sunce, direktno ili indirektno.

Nemoguće je opisati sve efekte Sunca, tog velikog srca van našeg tijela.

Naše tijelo nije ograničeno na ono što je unutar granica naše kože. Ono se prostire neizmjerno. Uključuje čak i sloj vazduha oko Zemlje zato što bi njegov makar kratkotrajni nestanak doveo do nestanka života. Nema pojave u univerzumu koja nas se intimno ne tiče, od šljunka sa dna okeana do galaktičkih kretanja prije više miliona svjetlosnih godina. Volt Vitman je rekao: "Vjerujem da vlat trave nije ništa manje od zvjezdanih putanja..." Ove riječi nisu filozofija. One dolaze iz dubine njegove duše. On je rekao: "Ogroman sam, sadržim mnoštva."

Duboko se zagledati

Da bih vidio treba da se zagledam u stvari. Kada plivač uživa u čistoj vodi rijeke, on može biti i rijeka. Jednoga dana, tokom moje prve posjete Sjedinjenim Državama, ručao sam sa nekim prijateljima na bostonskom univerzitetu i gledao rijeku Čarls. Dosta dugo sam bio odsutan od kuće. Gledajući rijeku, jako mi se dopala. Zato sam ostavio prijatelje i sišao da operem lice i zagnjurim stopala u vodu, kao što sam imao običaj da činim u mojoj zemlji. Kada sam se vratio jedan profesor koji je sjedio sa nama mi je rekao: "To je opasno. Jeste li isprali usta u rijeci?" Kada sam odgovorio potvrdno, rekao je: "Trebalo bi da pođete kod ljekara i primite injekciju."

Bio sam šokiran. Nisam znao da su rijeke u Americi toliko zagađene. Neke od njih se zovu "mrtve rijeke". U mojoj zemlji rijeke ponekad postaju muljevite, ali ne i zagađene na taj način. Neko mi je rekao da rijeka Rajna sadrži toliko hemikalija da je u njoj moguće razviti fotografije. Ako želimo da nastavimo da uživamo u rijekama - da plivamo u njima, šetamo kraj njih, pijemo vodu - moramo zauzeti stav ne-dvojstva. Treba da meditiramo o tome kako smo mi ta rijeka da bismo u sebi mogli iskusiti njene strahove i nade. Ako ne možemo osjetiti rijeke, planine, vazduh i druge ljude iz njihove perspektive, rijeke će umrijeti, a mi ćemo izgubiti našu šansu za mir.

Ako ste planinar ili neko ko uživa u seoskom ambijentu ili u zelenoj šumi, znate da su šume pluća izvan našeg tijela, kao što je Sunce naše spoljašnje srce. Ipak smo dozvolili da uništimo pet miliona kvadratnih  kilometara šume kiselim kišama, uništili smo dijelove ozonskog omotača koji reguliše količinu Sunčevog zračenja koju primamo. Zatvoreni smo u našim malim bićima, misleći samo o udobnim uslovima za to malo biće, dok svoje veliko biće uništavamo. Treba da smo sposobni da budemo naše istinsko biće. To znači da treba da budemo u stanju da budemo rijeka, šuma, Sunce, ozonski omotač. Treba to da učinimo da bismo ih razumjeli i imali nade za budućnost.

Umjetnost svjesnog življenja

Priroda je naša majka. Kada živimo odsječeni od nje, razboljevamo se. Neki od nas žive u kutijama zvanim stanovi, veoma visoko iznad tla. Oko nas su samo cement, metal  i  slični  tvrdi  materijali.  Naši  prsti  nemaju  priliku  da  dotaknu  tlo,  više  ne

uzgajamo salatu. Razboljevamo se jer smo toliko udaljeni od majke Zemlje. To je razlog zbog koga s vremena na vrijeme moramo da odemo u prirodu. To je veoma važno. Mi i naša djeca treba da budemo u kontaktu sa majkom prirodom. U mnogim gradovima ne možemo vidjeti drveće - zelena boja je nestala iz naših pejzaža.

Jednom sam zamislio grad u kome je preostalo samo jedno drvo. Ono je još uvijek bilo divno, ali veoma usamljeno, okruženo zgradama u centru grada. Mnogi ljudi su se razboljeli, a ljekari nisu znali kako da ih liječe. Ali jedan dobar ljekar je znao uzrok bolesti i ovako im je savjetovao: "Sjedite svakog dana u autobus, idite u centar grada i pogledajte drvo. Prilazeći mu udišite i izdišite, a kada mu se približite - zagrlite ga dišući još petnaest minuta. Gledajte drvo, tako zeleno, pomirišite koru. Ako tako postupite za nekoliko nedjelja će vam biti bolje."

Ljudi su počeli da se osjećaju bolje. Ali uskoro se oko drveta tiskalo mnoštvo ljudi koji su prevalili kilometre i kilometre da bi ga vidjeli. Znate da ljudi danas nemaju baš mnogo strpljenja, tako da su se pobunili zato što moraju satima da čekaju da bi zagrlili drvo. Organizovali su demonstracije i ustanovili pravilo da svako može zagrliti drvo samo pet minuta. Naravno, to  je smanjilo i  vrijeme blagotvornog dejstva drveta. Uskoro je vrijeme bilo redukovano na jedan minut, a šansa da nas naša majka izliječi bila je izgubljena.

Ako ne budemo svjesni, vrlo brzo se možemo naći u takvoj situaciji. Treba da praktikujemo svjesnost svake stvari koju činimo ako želimo da spasimo Zemlju, sebe i našu djecu. Na primjer, ako pogledamo naše otpatke možemo vidjeti salatu, krastavce, paradajz i cvijeće. Kada bacimo koru od banane svjesni smo da je to kora od banane i da će ona uskoro biti transformisana u cvijet ili povrće. To je praksa meditacije.

Kada u đubre ubacimo plastičnu kesu znamo da to nije isto kao sa korom od banane. Potrebno je mnogo vremena da ona postane cvijet. "Bacajući plastičnu kesu u đubre znam da bacam plastičnu kesu u đubre." Samo ovakva svijest štiti Zemlju, tvori mir i štiti život u sadašnjem trenutku i u budućnosti. Ako smo osviješteni trudićemo se da koristimo manje plastičnih kesa. To je akt mira, jedna vrsta osnovne mirovne akcije. Kada bacimo pelenu od hartije i plastike znamo da je potrebno još više vremena da od nje postane cvijet, četiristo godina ili još duže. Znajući da korišćenje ove vrste pelena nije  u  korist  mira,  tražimo  drugi  način  da  povijemo  bebu.  Praktikujući  disanje, kontemplirajući o našem tijelu, osjećanjima, umu, objektima uma - praktikujemo mir u sadašnjem trenutku. To je svjesno življenje.

Nuklearni otpad je najgora vrsta đubreta. Potrebno je 250 000 godina da od njega postane cvijeće. Četrdeset od pedeset američkih država je već zagađeno nuklearnim otpadom. Od Zemlje stvaramo mjesto koje je loše i za nas i za mnoge generacije koje dolaze. Ako svjesno proživljavamo sadašnji trenutak znaćemo šta treba da činimo, a šta ne i trudićemo se da činimo stvari u korist mira.

Njegovanje svjesnosti

Kada sjednemo za sto i pogledamo svoj tanjir pun mirisne hrane možemo njegovati

svoju svjesnost o gorkom bolu ljudi koji pate od gladi. Svakoga dana 40 000 djece umire od gladi. Svakoga dana! Ova cifra nas šokira kad god je ponovo čujemo. Zagledavši se svjesno u tanjir možemo "vidjeti" majku Zemlju, zemljoradnike, tragediju gladi i neishranjenosti. Ljudi koji žive u Sjevernoj Americi i Evropi su navikli da jedu žitarice i drugu hranu uvezenu iz zemalja trećeg svijeta. Kafu iz Kolumbije, mirisni pirinač iz Tajlanda. Moramo biti svjesni da djeca u tim zemljama nikada ne vide tako fine proizvode. Ona jedu lošu hranu, a kvalitetni proizvodi se sklanjaju za izvoz zbog devizne zarade. Neki roditelji su prinuđeni da svoju djecu prodaju kao sluge bogatim porodicama koje će ih bar dobro hraniti.

Prije svakog obroka možemo spojiti dlanove i misliti na djecu koja nemaju dovoljno hrane. To će nam pomoći da izgradimo svjesnost o našoj dobroj sreći, a jednoga dana ćemo možda moći da pomognemo da se nepravedan sistem koji postoji u svijetu promijeni. U mnogim porodicama izbjeglica dijete prije svakog obroka uzima svoju zdjelu pirinča i kaže nešto ovako: "Danas na stolu ima mnogo dobre hrane. Zahvalan sam što sam ovdje sa svojom porodicom i što uživam u ovim jelima. Znam da ima mnogo djece koja nisu toliko srećna, koja su veoma gladna." Pošto je izbjeglica, dijete zna da na primjer većina tajlandske djece nikada ne vidi takav najfiniji pirinač koji se gaji na Tajlandu, a koji će ono sada pojesti. Djeci u razvijenim zemljama je teško objasniti da sva djeca na svijetu nemaju tako dobru hranu. Osvješćivanje samo ove činjenice nam može pomoći da savladamo mnoge od naših psiholoških tegoba. Konačno naša sabranost će nas podstaći da pomognemo onima kojima je pomoć toliko potrebna.

Pismo puno ljubavi vašem poslaniku u Parlamentu

U mirovnom pokretu ima mnogo bijesa, frustriranosti i nerazumijevanja. Ljudi iz mirovnih pokreta umiju da pišu veoma dobra protestna pisma, ali ne uvijek i pima koja su mirotvorna i puna ljubavi. Potrebno je da naučimo da pišemo pisma Parlamentu i Predsjedniku koja će oni željeti da čitaju, a  ne  da ih bace. Način govora, vrsta razumijevanja, rječnik koji koristimo ne treba da odbijaju ljude. Predsjednik je isto čovjek kao i svi mi.

Može li mirovni pokret govoriti sa ljubavlju, pokazujući put ka miru? Mislim da to zavisi od toga da li ljudi iz mirovnih pokreta mogu "biti mir". Zato što bez sposobnosti da "budemo mir" ne možemo ništa učiniti za mir. Ako ne možemo da se smiješimo ne možemo pomoći drugima da se smiješe. Ako nismo mirni ne možemo doprinijeti mirovnom pokretu.

Nadam se da možemo ponuditi novu dimenziju mirovnom pokretu. Mirovni pokret je često ispunjen ljutnjom i mržnjom i ne ispunjava ono što od njega očekujemo. Potreban je nov put mirotvorstva. Zato je toliko važno praktikovati svjesnost, steći sposobnost da gledamo, da vidimo i razumijemo. Bilo bi divno kada bismo mogli da mirovnom pokretu donesemo ne-dualistički način posmatranja stvari. To bi umanjilo bijes i agresiju. Rad na miru znači, prije svega, bivanje u miru. Oslanjamo se jedan na

drugoga. Naša djeca se oslanjaju na nas kako bi imala budućnost.

Naša građanska dužnost

Kao građani imamo veliku odgovornost. Naša svakodnevica, način na koji pijemo, jedemo, imaju veze sa svjetskom političkom situacijom. Mi svakog dana činimo stvari, jesmo stvari koje imaju veze sa mirom. Ako smo svjesni našeg životnog stila, našeg načina potrošnje, ugla iz kojeg posmatramo stvari, znaćemo kako da tvorimo mir u trenutku koji je u toku. Mislimo da je naša vlada slobodna da donosi propise kakve želi, ali ta sloboda zavisi od našeg svakodnevnog života. Ako joj omogućimo da promijeni propise, ona će to uraditi. Sada to još nije moguće.

Možda mislite da biste vi, ako biste postali član vlade, mogli da činite sve što želite, ali to nije tačno. Ako biste postali predsjednik države suočili biste se se sa tom teškom činjenicom. Vjerovatno biste činili gotovo isto što čini sadašnji predsjednik, možda malo bolje, možda malo lošije.

Meditacija znači dublje se zagledati u stvari i vidjeti kako možemo promijeniti sebe i kako možemo promijeniti situaciju. Promijeniti našu situaciju znači promijeniti naš  um. Transformisati naš um znači preobraziti našu situaciju  jer je situacija um, a um je situacija. Osvješćivanje je važno. Priroda bombi, priroda nepravde, priroda našeg postojanja je ista.

A kada počnemo da živimo odgovornije, moramo od naših političkih vođa da zahtijevamo to isto. Treba da ih ohrabrimo da prestanu sa zagađivanjem sredine i naše svijesti. Treba da im pomognemo da postave takve savjetnike koji dijele naš način razmišljanja o miru. Za to će biti potreban određeni stepen naše prosvijetljenosti da bismo podržali naše političke vođe, a naročito za vrijeme izborne kampanje. Imamo priliku da im kažemo šta mislimo o mnogim važnim stvarima, umjesto da ih biramo po tome kako izgledaju na televiziji a zatim se kasnije razočaramo njihovom nesmotrenošću.

Ako u tekstovima i govorima izražavamo uvjerenje da je političkim liderima potrebna pomoć onih koji praktikuju svjesnost, onih koji imaju duboki smisao za smirenost i jasnu viziju svijeta kakav on treba da bude, počećemo da biramo lidere koji nam mogu pomoći da se krećemo ka miru. Francuska vlada je učinila neke napore u tom pravcu, postavljajući na ministarske položaje nekoliko ekologa i humanista kao što su Bernar Kušman, koji je pomogao spasavanje ljudi iz čamaca u Sijamskom zalivu. Ovakve stvari su dobar znak.

Ekologija uma

Potreban nam je sklad, potreban nam je mir. Mir se bazira na poštovanju života. Ne samo da treba da poštujemo živote ljudskih bića već i živote životinja, biljaka, minerala. Kamen može biti uništen. Zemlja takođe. Uništavanje našeg zdravlja zagađivanjem vazduha i vode je povezano sa uništavanjem minerala. način na koji uzgajamo žito, način na koji rukujemo đubretom, sve te stvari međusobno su povezane.

Ekologija treba da bude duboka ekologija. Ne samo duboka već i univerzalna, jer je i naša svijest zagađena. Televizija, na primjer, je oblik zagađenja za nas i našu djecu. Televizija polaže sjeme nasilja i razdražljivoti u našu djecu, zagađuje njihovu svijest baš kao što mi zagađujemo sredinu hemikalijama, nekontrolisanom sječom drveća, zagađivanjem vode. Potrebno je da uvedemo ekologiju uma, u protivnom će ta vrsta nasilja i nemara nastaviti da preplavljuje mnoge druge oblasti života.

Korijeni rata

Kada sam 1966. bio u SAD, pozivajući na prekid rata u Vijetnamu, jedan mladi američki mirovni aktivista je prekinuo moj govor povikom: "Najbolje je da se vratiš u tvoju zemlju i poraziš američke agresore! Šta tražiš ovdje? Nema nikakve koristi od tvog boravka ovdje!"

On i mnogi amerikanci su željeli mir, ali ta vrsta mira je pretpostavljala poraz jedne strane da bi se njihov bijes smirio. Oni su se ljutili jer su pozivali na prekid vatre, nisu uspjeli i konačno nisu bili u stanju da prihvate nijednu soluciju sem poraza sopstvene zemlje. Ali mi vijetnamci, koji smo trpjeli pod bombama, morali smo da budemo realističniji. Željeli smo mir. Nije nam bilo stalo do bilo čije pobjede ili poraza. Željeli smo samo da bombe prestanu da padaju po nama. Mnogi ljudi iz mirovnog pokreta su se protivili našem zahtjevu za momentalnim prekidom vatre. Izgledalo je da niko ne razumije.

Kada sam čuo onoga mladića kako viče "Idi kući i porazi američke agresore" nekoliko puta sam duboko udahnuo da se vratim sebi i rekao: "Čini mi se da su mnogi korijeni rata ovdje, u vašoj zemlji. Zato sam došao. Jedan od njih je način na koji ti vidiš stvari. Obje strane su žrtve pogrešne politike, politike koja vjeruje da se problem može riješiti snagom nasilja. Ja ne želim da umiru Vijetnamci, ali ja ne želim da umiru ni američki vojnici."

Korijeni rata su u načinu na koji živimo naše svakodnevne živote - način na koji razvijamo industriju, gradimo društvo, konzumiramo razna materijalna dobra. Treba duboko da se zagledamo da bismo vidjeli korijene rata. Ne možemo kriviti samo jednu ili samo drugu stranu. Treba da prevaziđemo tendenciju da se stavljamo na jednu stranu.

Tokom bilo kog konflikta potrebni su nam ljudi koji mogu razumjeti patnju sa svih strana. Na primjer, kada bi dovoljan broj ljudi u Južnoj Africi razumio onu drugu stranu i to joj saopštio to bi bilo veoma korisno. Potrebni su nam kontakti. Potrebna nam je komunikacija.

Preduslov neagresivnosti je praktikovanje neagresivnosti. Ako to činimo, tada ćemo u teškoj situaciji reagovati na način koji će pomoći rješavanju situacije. Ovo važi za porodične probleme, kao i za probleme društva.

Kao list, i mi imamo mnogo peteljki

Jednog jesenjeg dana bio sam potpuno zanijet kontemplacijom nad malim, veoma lijepim listićem u obliku srca. Bio je gotovo crven, jedva se držao na grančici, spreman da otpadne. Proveo sam dosta vremena sa njim i postavio mu mnoga pitanja. Otkrio sam da je list majka tog drveta. Obično mislimo da je drvo majka, a listovi djeca, ali kada sam pogledao list vidio sam da je on majka drvetu. Korijenje crpi iz zemlje samo vodu i minerale, a to nije dovoljno. Drvo šalje biljne sokove ka lišću, a lišće, uz pomoć sunca i vazduha, transformiše sirove sokove u prerađene i vraća ih drvetu. Tako su listovi majka drveta. Pošto je list sa drvetom povezan peteljkom, njihova povezanost se lako uočava.

Mi nemamo peteljku koja nas vezuje sa majkom, ali dok smo bili u njenom stomaku imali smo veoma dugačku peteljku, pupčanu vrpcu. Preko nje smo dobijali kiseonik i hranljive materije. Ali ona je prerezana na dan našeg rođenja i mi smo dobili iluziju da smo postali nezavisni. To nije tačno. Nastavljamo da budemo zavisni od naše majke još dugo vremena, a imamo mnogo drugih majki. Zemlja je naša majka. Imamo mnogo peteljki koje nas povezuju sa majkom Zemljom. Neke nas povezuju sa oblacima. Ako nema oblaka, nećemo imati vode za piće. Najmanje sedamdeset procenata našeg tijela je voda, pa je veza između nas i oblaka zaista jasna. To je slučaj i sa rijekom, šumom, drvosječom i seljakom. Postoje stotine hiljada peteljki koje nas povezuju sa svim što je u kosmosu, koje nas podržavaju i omogućuju nam da postojimo. Vidite li vezu između vas i mene? Ako vi niste tamo, ja nisam ovdje. To je sigurno. Ako to još ne vidite, molim vas da pogledate malo dublje i siguran sam da ćete vidjeti. Pitao sam list da li se plaši toga Što je jesen i što drugo lišće opada. List mi je rekao: "Ne. Tokom čitavogproljeća i ljeta bio sam potpuno živ. Radio sam punom parom da bih ishranio drvo i sada je veliki dio mene u drvetu. Ja nisam ograničen svojim oblikom. Ja sam i cijelo drvo i kada odem natrag u tlo nastaviću da ga njegujem. Zato se uopšte ne brinem. Kada padnem sa grančice i sletim na tlo mahnuću drvetu i reći mu: Vidimo se uskoro!" Toga dana je duvao vjetar i uskoro sam vidio kako list otpada sa grančice i pada na tlo, radosno plešući. Bio je sretan. Pognuo sam glavu, znajući da imam još mnogo da naučim od lista.

Svi smo međusobno povezani

Milioni ljudi prate sport. Ako volite da gledate fudbal ili košarku, vjerovatno navijate za neki tim i identifikujete se sa njim. Možda gledate utakmice sa očajem ili ushićenjem. Možda  neprimjetno i sami činite pokrete da pomognete sportistima i usmjerite loptu. Uživanje nije potpuno ako ne navijate. Kada se vodi neki rat, mi takođe navijamo, obično za stranu koja više trpi. Mirovni pokreti su rođeni iz tog osjećanja. Ljutimo se, vičemo, ali rijetko se uzdižemo iznad toga da bismo pogledali sukob na način na koji je činila moja majka posmatrajući tuču svoje djece. Ona je težila samo njihovom pomirenju.

"Da bi se borili jedno protiv drugog, pilići rođeni od iste kvočke stavljaju boje na

svoja lica." To je poznata vijetnamska izreka. Stavljanje boja na naša lica znači da od sebe pravimo stranca za našu braću i sestre. Možemo pucati u druge samo ako su stranci. Stvarni napor da se postigne pomirenje se javlja kada počnemo da posmatramo stvari sa saosjećanjem, a ta sposobnost dolazi kada jasno sagledamo prirodu sa- postojanja i međusobne prožetosti svih bića. U životu možemo imati toliko sreće da sretnemo nekoga čija se ljubav proteže do životinja i biljaka. Možda poznajemo ljude koji, iako su sami bezbjedni i zbrinuti, uviđaju da glad, bolesti, tlačenje uništavaju milione ljudi na Zemlji i pokušavaju da im pomognu. Oni ne mogu zaboraviti ugnjetene, čak i usred pritisaka njihovih sopstvenih životnih prilika. Ovi ljudi  su uvidjeli međuzavisnost prirode života. Oni znaju da preživljavanje nerazvijenih zemalja ne može biti razdvojeno od preživljavanja materijalno i tehnološki razvijenih. Siromaštvo i potlačenost dovode  do rata. U naše vrijeme svaki rat uključuje sve zemlje. Sudbina jedne zemlje je povezana sa sudbinom svih drugih.

Kada će pilići iste majke ukloniti boje sa svojih lica i prepoznati jedan drugog kao braću i sestre? Jedini način da se okonča opasnost za svakog od nas je da sami to učinimo i da kažemo drugima: "Ja sam tvoj brat." "Ja sam tvoja sestra." "Mi svi pripadamo ljudskom rodu, život je jedan."

Pomirenje

Šta možemo da učinimo kad povrijedimo ljude i oni nas potom smatraju svojim neprijateljem? Oni mogu biti dio naše porodice, naše sredine ili iz druge zemlje. Mislim da znate odgovor. Može se postupiti na mnogo načina. Prva stvar je reći: "Žao mi je, povrijedio sam te iz nepažnje, zbog nespretnosti, zato što nisam bio dovoljno svjestan. Učiniću sve što mogu da se promijenim. Ne usuđujem se da ti kažem bilo šta drugo." Neki put nemamo namjeru da povrijedimo, ali se to dogodi. Biti svjestan u svakodnevnom životu je vrlo važno, govoriti na način koji nikoga neće povrijediti. Druga stvar koja se može uraditi je da prizovemo najbolji dio sebe, sam cvijet našeg bića i da se promijenimo. To je najbolji mogući način da pokažemo ono što smo upravo rekli. Kada postanete prijatni i svježi, druga osoba će to primijetiti. Kada se ukaže prilika da priđete toj osobi možete joj doći kao cvijet i ona će odmah osjetiti da ste drugačiji. Možda neće biti potrebno da išta kažete. Kada vas vidi takvog, ta osoba će  vas prihvatiti  i  oprostiti  vam. To  se  zove  "govoriti  svojim životom, ne  samo riječima."

Kada prvi put shvatite da je vaš neprijatelj patnja, to je početak uvida. Kada u sebi vidite želju da druga osoba prestane da pati, to je znak ljubavi. Ali, budite oprezni. Nekad možete pomisliti da ste jači nego što zaista jeste. Da biste testirali svoju pravu snagu idite kod druge osobe da biste je slušali i govorili sa njom i odmah ćete otkriti da li su vaša toplina i dobronamjernost stvarni. Za test vam je, dakle, potreban još neko. Ako meditirate o nekom apstraktnom principu kao što je razumijevanje ili ljubav, to može biti samo vaša imaginacija, a ne stvarno razumijevanje i stvarna ljubav.  Pomirenje ne znači neiskreno potpisivanje sporazuma sa dvoličnošću. Pomirenje je

suprotno od svih oblika ambicije, u njemu nema stavljanja na biločiju stranu. Većina nas želi da se stavi na neku stranu u svakom susretu ili sukobu. Razlikujemo dobro od lošeg na osnovu djelimičnih dokaza ili na osnovu rekla-kazala. Da bismo reagovali potrebno nam je ogorčenje, ali čak ni pravedna ogorčenost nije dovoljna. Našem svijetu ne manjka ljudi voljnih da se daju u akciju. Potrebni su ljudi sposobni da vole, ljudi koji se ne stavljaju ni na čiju stranu i zato mogu da obujme čitavu realnost.

Treba da nastavimo sa praktikovanjem svjesnosti i pomirenja sve dok ne budemo vidjeli kosti i kožu djeteta iz Ugande ili Etiopije kao svoju, sve dok glad i bol svih ljudi ne doživimo kao svoju. Tada smo shvatili pravu nediskriminaciju, pravu ljubav. Tada sva zemaljska bića možemo gledati kroz saosjećanje i možemo nešto stvarno učiniti da se patnje ublaže.

Zovi me mojim pravim imenom

U Šljivinom selu, gdje u Francuskoj živim, primamo mnogo pisama iz izbjegličkih kampova Singapura, Malezije, Indonezije, Tajlanda, Filipina- stotine svake nedjelje. Vrlo je bolno čitati ih, ali mi to činimo da bismo bili u kontaktu. Činimo sve što možemo da pomognemo, ali patnja je ogromna, neki put smo obeshrabreni. Polovina "ljudi iz čamaca" nestane u okeanu. Samo polovina stigne u Jugoistočnu Aziju, pa čak i tada nisu na sigurnom.

Ima mnogo djevojaka "iz čamca" koje su silovali morski pirati. I pored nastojanja Ujedinjenih nacija i mnogih zemalja da se to spriječi, morski pirati nastavljaju da zlostavljaju izbjeglice. Jednog dana smo primili pismo o djevojčici sa malog čamca koju je silovao tajlandski pirat. Ona ne imala samo danaest godina, skočila je u more i utopila se.

Kada prvi put saznate za takvo nešto, naljutite se na pirate. Prirodno stajete na stranu djevojčice. Ako dublje pogledate, vidjećete drugačije. Ako stanete na djevojčicinu stranu, tada je lako. Treba samo da uzmete pištolj i ubijete pirata. Ali to ne možemo da učinimo. U svojoj meditaciji sam vidio: da sam ja bio rođen u selu tog pirata i da sam rastao pod uslovima u kojima je on rastao, postoji velika vjerovatnoća da bih postao pirat. Vidim da se u Sijamskom zalivu rađa mnogo djece, stotine svakog dana, i ako mi koji podučavamo, socijalni radnici, političari i ostali nešto ne učinimo određeni broj te djece će postati pirati kroz dvadeset pet godina. To je sigurno. Ako bismo ja ili vi bili rođeni danas u nekom od tih ribarskih sela možda bismo postali pirati kroz dvadesetak godina. Ako uzmete pištolj i ubijete pirata ubijate sve nas, jer smo svi mi do izvjesne mjere odgovorni za rlkvo stanje stvari.

Nakon duge meditacije napisao sam ovu pjesmu. U njoj ima tri lika: dvanaestogodišnja djevojčica, pirat i ja. Možemo li se pogledati i prepoznati se jedan u drugome? Naslov ove pjesme je: "Molim vas da me zovete mojim pravim imenom", jer ja imam mnogo imena. Kad čujem jedno od tih imena treba da se odazovem.

Ne reci da ću sutra otići

jer i danas ja još stižem.

Pogledaj duboko: ja stižem svake sekunde da bih bio pupoljak na proljetnoj grančici, da budem mala ptica slabašnih krila

koja uči da pjeva u novom gnijezdu, da budem gusjenica u srcu cvijeta, da budem dragulj skriven u kamenu.

Ja još uvijek stižem, da bih se smijao i plakao da bih se plašio i da bih se nadao.

Ritam mog srca je rođenje i umiranje svega što živi.

Ja sam vodeni cvijet koji se otvara na površini rijeke,  i ja sam ptica koja, kad dođe proljeće, stiže na vrijeme da pojede vodeni cvijet.

ja sam žaba koja sretno pliva u čistom jezercu,

i ja sam barska zmija koja se tiho prikrada i pojede žabu.

Ja sam dijete u Ugandi, kost i koža,

noge su mi tanke kao bambusove stabljike

ja sam trgovac koji prodaje ubojito oružje Ugandi.

Ja sam dvanaestogodišnja djevojčica, izbjeglica na brodu koja se baca u okean nakon što ju je pirat silovao,

i ja sam pirat, moje srce još nije sposobno da vidi i voli.

Ja sam član politbiroa sa velikom moći u rukama,

ja sam čovjek koji treba da plati svoj krvavi "dug" svom narodu umirući polako u prisilnom radnom logoru.

Moja radost je kao proljeće, tako toplo da mami sve cvijeće da procvjeta.

Moj bol je kao rijeka suza, tako obilna da preplavljuje četiri okeana.

Molim vas da me zovete mojim pravim imenom

tako da mogu da čujem sve moje plačeve i smjehove odjednom, tako da mogu da vidim da su moja radost i bol jedno.

Molim vas da me zovete mojim pravim imenom, da bih mogao da se probudim

da bi vrata moga srca mogla da ostanu otvorena, vrata saosjećanja.

Patnja njeguje saosjećanje

Mi u Vijetnamu smo posljednjih trideset godina praktikovali "angažovani budizam". Dok je rat trajao nismo mogli da sjedimo u hramu i meditiramo. Morali smo da praktikujemo svjesnost svuda, naročito tamo gdje su ljudi najviše patili.

Kontakt sa tom vrstom patsd koju smo mi upoznali tokom rata može nas izliječiti od nekih patnji koje doživljavamo kada svoj život ne osjećamo kao smisaon i koristan. Kada se suočite sa onom vrstom teškoća sa kojima smo se mi suočavali za vrijeme rata vidite da možete biti izvor saosjećanja i velika pomoć mnogim ljudima. U toj velikoj patnji osjećate neku vrstu olakšanja i radosti u sebi jer znate da ste instrument saosjećanja. Razumjevanjem tako velike patnje i otkrivanjem saosjećanja u sebi postajete radosna osoba, čak i ako je vaš život veoma težak.

Prošle zime sam sa prijateljima posjetio izbjegličke kampove u Hong Kongu, gdje smo bili svjedoci velikih patnji. Tamo je bilo "djece iz čamaca" stare samo godinu ili dvije koju su upravo htjeli da vrate natrag u njihovu zemlju jer su bili razvrstani kao ilegalni imigranti. Na putu su izgubili i oca i majku. Kada vidite tu vrstu patnje, znate da patnja vaših prijatelja u Evropi i Americi i nije tako strašna.

Svaki put kada se vratimo sa takvog putovanja vidimo da Pariz nije sasvim stvaram. Način života u njemu i stvarnost patnje u drugim dijelovima svijeta se toliko razlikuju. Pitao sam se kako ljudi mogu tako da žive kad stvari stoje onako. Ali ako ostanete u Parizu deset godina doživite to kao normalno.

Meditacija je tačka kontakta. Ne morate uvijek da idete na mjesto patnje. Mirno sjedite na podu i sve vidite. Možete sve prizvati i biti svjesni šta se događa u svijetu. Iz te vrste svijesti prirodno izrasta saosjećanje i razumijevanje. Tako možete ostati u vašoj zemlji i voditi društvene akcije.

Ljubav na djelu

Tokom našeg zajedničkog putovanja prikazao sam više načina za izgrađivanje svjesnosti o tome šta se dešava u nama i neposredno oko nas. Ako se otisnemo dalje u svijet potrebna su nam dodatna uputstva. Mnogi članovi našeg društva su upražnjavali sljedeće principe i mislim da će i vama oni biti korisni kod izbora načina života u ovom našem svijetu. Zovemo ih četrnaest principa poretka sapostojanja:

1.    Nemoj biti idolopoklonik bilo koje doktrine, teorije ili ideologije. Svi sistemi mišljenja su vodiči, oni nisu apsolutna istina.

2.   Nemoj misliti da je znanje koje sada posjeduješ nepromjenljiva, apsolutna istina. Izbjegavaj da budeš skučenog uma i vezan za način na koji sada vidiš stvari. Uči i upražnjavaj ne-vezivanje za gledišta da bi bio otvoren za stavove drugih. Istina je u

životu, ne u pojmovnom znanju. Budi spreman da učiš kroz cijeli život i da stalno posmatraš šta se zbiva u tebi i u svijetu.

3.    Nemoj nikada prisiljavati druge, uključujući i djecu, da usvoje tvoje poglede, koristeći pri tome autoritet, nagrade, novac, propagandu, ili obrazovanje. Ipak, kroz razgovor pomozi drugome da se oslobodi ôanatizma i uskogrudosti.

4.   Nemoj izbjegavati kontakt sa patnjom i ne zatvaraj oči pred njom. Nemoj gubiti svijest o postojanju patnje u životu ovog svijeta. Nađi načina da budeš sa onima koji pate, uključujući i llične kontakte i posjete, slike, zvuke. Na sve načine osvješćuj sebe i druge da postoji realnost patnje u svijetu.

5.  Nemoj gomilati bogatstvo dok milioni gladuju. Neka cilj tvog života ne bude slava , zarada, bogatstvo, čulna uživanja. živi jednostavno i dijeli vrijeme, energiju i materijalna dobra sa onima kojima su potrebni.

6.   Nemoj gajiti bijes i mržnju. Uči da ih preobražavaš dok su još sjeme u tvojoj svijesti. čim se bijes ili mržnja pojave usmjeri svoju pažnju na disanje da bi vidio i razumio prirodu tvog bijesa ili mržnje i prirodu osobe koja ih je prouzrokovala.

7.   Nemoj dozvoliti da se izgubiš rasipajući se u svojoj okolini. Upražnjavaj svjesno disanje da bi se vratio onome što se dešava u sadašnjem trenutku. Budi u kontaktu sa onim u tebi i okolini što je čudesno, osvježavajuće, ljekovito. Sij sjeme radosti, mira, razumjevanja u sebi da bi olakšao preobražavanje u dubini tvoje svjesnosti.

8.  Nemoj izgovarati riječi koje mogu stvarati nesklad i lomove u društvenoj zajednici. Učini svaki napor da oprostiš i razriješiš sve konôlikte, ma koliko bili sitni.

9.  Nemoj govoriti neistinu iz ličnog interesa ili da bi impresionirao ljude. Ne govori riječi koje izazivaju podjelu i mržnju. Ne širi vijesti u koje nisi siguran. Ne kritikuj i ne osuđuj stvari za koje nisi siguran da su se dogodile. Govori uvijek istinito i konstruktivno. Imaj hrabrosti da govoriš o nepravdi, čak i kada to može ugroziti tvoju ličnu sigurnost.

10.  Nemoj koristiti religioznu zajednicu za ličnu dobit ili proôit i nemoj od nje stvarati političku partiju. Ipak, religiozna zajednica treba da zauzme jasan stav prema ugnjetavanju i nepravdi i treba da teži promjeni situacije bez upotrebe sile.

11.  Nemoj se baviti profôesijom koja je štetna za ljude i prirodu. Nemoj investirati u preduzeća koja ugrožavaju  druge u njihovoj šansi da žive. Izaberi poziv koji će pomoći da ostvariš svoj ideal saosjećanja.

12.  Ne ubij. Ne dozvoli da drugi ubijaju. Poštuj tuđu imovinu, ali spriječi druge da se bogate na račun tuđe patnje.

13.  Nemoj posjedovati ništa što treba da pripada drugima. Poštuj vlasništvo drugih, ali ih sprečavaj da se bogate na račun tuđe patnje.

14.  Ne zanemaruj svoje tijelo. Nauči da ga njeguješ sa poštovanjem. Ne gledaj svoje tijelo samo kao instrument. Sačuvaj vitalnu energiju za ostvarenje Puta. Seksualnost ne bi trebalo da bude lišena ljubavi i predanosti. U seksualnoj vezi budi svjestan buduće patnje koja može uslijediti. Da bi sačuvao sreću drugih, poštuj njihova prava i odanost. Budi potpuno svjestan odgovornosti donošenja novog života na svijet. Meditiraj o svijetu na koji donosiš nova stvorenja.

Rijeka

Jednom davno postojala je divna rijeka koja je proticala izmađu brda, šuma i poljana. Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok skakutao sa vrha planine. Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulivanju u okean. Kada je odrasla naučila je da izgleda prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i planine. Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo njih jurila. Željela je da ima jedan oblak samo  za  sebe. Ali  oni plove nebom,  stalno  mijenjaju svoje oblike. Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.

Ali, jednoga dana dunu jak vjetar i oduva sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno trazno. Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila. Željela je da umre. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?" Ali kako rijeka može sebi da oduzme život?

Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi. Toliko dugo je trčala za nečim spoljašnjim da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje  svoj sopstveni plač, zvuk vode koja udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj sopstveni glas, otkrila je nešto važno.

Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci nisu ništa drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je ona sama voda.

Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je plavo nebo, po prvi put. Nikada ranije to nije primjetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo - kuću oblaka. Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano. Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je donio mir i sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti svoj mir i stabilnost.

Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan. Mogla je da primijeti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu. Kada bi oblak prošao ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio da otplovi ona bi mu radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije trebalo da bira između oblaka i sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji.

Te noći se dogodilo nešto divno. Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu, primila je u sebe lik punog mjeseca- divan, okrugao, nalik na dragulj. Nikad nije mogla da zamisli da bi se u njoj mogao ogledati tako divan lik. Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom. "Svjež i divan mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se reflektovati u svakom od nas."

Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a

voda, oblaci i mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do okeana. Nema ničeg što bismo lovili. Možemo se vratiti sebi, uživati u disanju, smiješenju, nama samima i našoj prelijepoj sredini.

Ulazak u dvadesetprvi vijek

Riječ "politika" se mnogo korist u poslednje vrijeme. Izgleda da postoji politika u vezi sa svim stvarima. Čuo sam kako takozvane razvijene zemlje razmišljaju o politici slanja otpadaka velikom brodovima u zemlje Trećeg svijeta.

Mislim da nam je potrebna "politika" za to kako da izađemo na kraj sa patnjom. Ne radi se samo o tome da oprostimo nega da nađemo način da iz patnje proizađe neka korist, za dobrobit nas i drugih. Toliko je patnje u dvadesetom vijeku: dva svjetska rata, koncentracioni logori u Evropi, masovna ubistva u Kambodži, izbjeglice iz Vijetnama, Centralne Amerike i drugih zemalja, koje nemaju gdje da se skuće. Potrebno je da srtikulišemo politiku i za ovu vrstu "otpadaka". Treba da koristimo patnju dvadesetog vijeka kao kompost, tako da zajedno stvorimo cvijet dvadeset prvog vijeka.

Kada vidimo fotografije i filmove o nacističkim svirepostima, gasnim komorama i logorima, osjećamo strah. Možemo reći: "Nisam to ja učinio, oni su to učinili." Ali da smo bili tamo., možda bismo učinili istu stvar i plašli bismo se da to zaustavimo, kao što je bio slučaj sa mnogima. Sve te stvari treba da stavimo u kompost da bismo oplodili tlo. Mladi ljudi u Njemačkoj danas imaju kompleks da su na neki način odgovorni za tu patnju. Veoma je važno da oni i generacije odgoverne za rat počinju ponovo i zajedno stvaraju stazu svjesnosti, tako da naša djeca u narednom vijeku mogu izbjeći ponavljanje istih grešaka. Jedan od cvjetova koje možemo njegovati za djecu dvadeset prvog vijeka je cvijet tolerancije, poštovanja za kulturne razlike. Drugi cvijet je istina o patnji- bilo je tako mnogo nepotrebne patnje u našem vijeku. Ako smo voljni da radima zajedno i učimo zajedno, svi možemo izvući koristi iz grešaka našeg doba i videći ih očima saosjećanja i razumjevanja možemo sljedećem vijeku ponuditi divan vrt i čistu stazu.

Uzmite dijete za ruku, pozovite ga napolje i sjedite na travu. Možda ćete željeti da kontemplirate o travi, o cvjetićima po njoj rasutim, o nebu. Podučavanje miru je istovremeno disanje i smiješenje. Ako znamo kako da cijenimo te divne stvari nećemo tragati ni za čim drugim. Mir je dostupan u svakom trenutku, u svakom udisaju, u svakom koraku.

Uživao sam u našem zajedničkom putovanju. Nadam se da ste uživali i vi. Vidjećemo se ponovo.