TREĆE JUTRO

Ja vam nisam sposoban dati istinu. Ako vam itko kaže da vam može dati istinu, budite sigurni da vam je počeo davati neistinu. Nitko nema mogućnost dati istinu. To nije komentar o mogućnosti davatelja, to samo pokazuje da je istina živa. To nije neživi objekt koji se može dati ili uzeti. To je živo iskustvo kroz koje svatko mora sam proći.

Mrtvi objekti mogu se premještati od jedne osobe k drugoj, ali ne i iskustva. Mogu li vam prebaciti ljubav, iskustvo ljubavi koju sam imao? Mogu li vam dati ljepotu i muziku na koju sam naišao? Kako bih želio da vam mogu dati radost koju sam iskusio na tako neobičan način u mojem tako obično-izgledajućem tijelu! Ali nema načina da to učinim. Osjećam se nemirno i mučeno zbog toga ali ne mogu učiniti ništa. To je takva bespomoćnost!

Moj je prijatelj rođen slijep. Kako bih želio da sam mogao njemu dati svoj vid ali to nije bilo moguće. Možda će jednog dana biti moguće jer oči su dijelovi tijela i mogu biti sposobne za transplantaciju. Ali vid koji vidi istinu nikada ne može biti transferiran bez obzira kako to jako željeli. To pripada duši a ne tijelu.

Štogod je postignuto u svijetu svojeg ja postignuto je kroz napor svojeg ja. U svijetu duše nije moguć dug, niti posuđivanje niti oslanjanje na druge. Nitko tamo ne može hodati na posuđenim nogama. Tamo nema utočišta osim vlastitoga ja. Da polučite istinu morate biti svoje vlastito utočište. To je neizbježno stanje.

Zbog toga sam rekao da vam nisam u mogućnosti dati istinu. Samo riječi mogu biti komunicirane, riječi koje su beživotne i mrtve - a istina uvijek ostaje otraga. A ta razmjena riječi nije stvarna komunikacija. Ono što je živo - njihovo značenje, njihova duša, iskustvo koje je njihova bit - ne ide u korak s njima. To su kao prazne čahure, kao metci bez baruta. One su kao mrtva tijela, leševi. One vam mogu biti samo teret; one vas nikada ne mogu osloboditi. Riječima samo nosite lešinu istine. U lešu nema otkucaja srca istine.

Kao što sam rekao, istina se ne može dati. Ali mogu vam pomoći da odložite taj teret koji nosite na svojim plećima. To je teret koji ste nosili godinama i postao je vrlo težak, nepodnošljiv. Morate biti oslobođeni ovog tereta riječi. Kao što putnik bude prekriven prašinom dok ide cestom, prirodno je da prašina riječi i misli bude na nekome  na putovanju kroz život. No tu prašinu morate otresti.

Riječi su mrtve stvari; one nisu istina. Ničije riječi nisu istina. Nemojte ih sakupljati. Njihovo je sakupljanje štetno. Hodočašće do istine ne može se izvršiti dok nosite tu težinu. Kao što penjač mora odložiti svoj ruksak prije nego što odmjeri planinu da  osmotri vrhunce, onaj koji se otisnuo na putovanje do istine bolje da odloži teret riječi. Samo svjesnost slobodna od riječi može doseći uzvišene vrhunce istine.

Ja učim samo jednu vrstu ne-posesivnosti, neposjedovanje riječi i misli. Njihova mrtva težina otežava vam putovanje. Chuang Tzu je rekao:” Mreža je za lovljenje riba. Ulovite ribu i odbacite mrežu.” Ali mi smo tako loši ribari da smo se zapleli u mreže i zaboravili na ribe.

Pogledajte na svoje glave. Vi nosite brodove na svojim glavama a zaboravili ste da u njima treba ploviti.

Riječi su simboli. One su pokazatelj i znakova. One same nisu istina. Razumijte značenje znakova i onda ih odbacite. Sakupljanje znakova nije različito od sakupljanja lešina.

Riječi su kao prsti koji pokazuju na mjesec. Čovjek koji svu svoju pažnju koncentrira na prste propušta mjesec. Prsti služe svojoj svrsi ako vas odvedu dalje od sebe. No obrnuto, oni vas privlače i tada postaju ne samo beskorisni nego i istinski štetni.

Nisu li riječi koje ste naučili o istini već postale izvor nesreće za vas? Nisu li vas odvojile jedne od drugih, čovjeka od čovjeka? Nisu li sve gluposti i okrutnosti počinjene u ime vjere počinjene zbog riječi? Nisu li sve sekte poznate kao različite religije samo temeljene na razlici u riječima?

Istina je jedna i može biti samo jedna, ali riječi su mnoge, kao što je mjesec jedan

dok prstiju koji pokazuju na njega može biti na tisuće. Oni koji su se uhvatili za jednu ili više od bezbrojnih riječi koje pokazuju na istinu odgovorni su za mnoge vjerske sekte. Te religije nisu se izdigle iz istine nego iz riječi. Istina je jedna. Religija također je jedna. Oni koji odbace riječi dosižu samo do te vjere i samo to te istine. To je bez premca.

Stoga ja ne želim još govora dodati na vaš teret riječi. Vi se već lomite pod tim teškim teretom riječi. Jasno vidim da su vam šije pogrbljene pod njihovom težinom.

Oni koji su spoznali istinu uopće ne otvaraju usta. Njihove su usne zapečaćene. Od njih se ne čuje niti riječ. Zar tako ne govore dovoljno? Ne predlažu li da istina leži u tišini, toj tišini koja je sama istina? Ali mi nismo sposobni razumjeti njihov jezik. Naše je razumijevanje ograničeno na riječi i zato nam oni govore riječima. Oni nam govore riječima o onome što se ne može prenijeti riječima. Njihovo ih suosjećanje navodi da pokušaju izvesti tu nemoguću majstoriju, i zbog našeg neznanja mi pokušavamo uhvatiti svaku njihovu riječ. Riječi spojene sa neznanjem oblikuju sektu - i još jednom smo zakinuti za istinu a istinska vjera udaljena je od nas kao i prije.

Morate se izdignuti iznad riječi. Samo tada znati ćete ono što je iza riječi. Riječi samo ispunjavaju vaše uspomene. Znanje ne dolazi od njih. I molim vas nemojte pogrešno zamijeniti sjećanje za znanje. Znajte jednom zauvijek da sjećanje nije ništa više nego zapis prošlosti. To je učenje, ne znanje.

Netko je upitao Ramana Maharshija što treba napraviti da se spozna istina. On je odgovorio: “Zaboravite sve što znate.” Kad bi samo mogli zaboraviti sve što znate! Iz tog zaboravljanja izronila bi nevinost i jednostavnost u kojoj su poznati istina i svoje ja.

Kada se riječi i misli oblikovane iz riječi ne natiskuju na vašu svjesnost svjetlo pronalazi ulaz u tom slobodnom trenutku. Ono zasja i vi dopirete do znanja. Morate otvoriti prozore i vrata svjesnosti. A zidovi koji sada okružuju svjesnost moraju biti porušeni. Tada ćete susresti svjetlo koje je vaša prava priroda. U stvari, da susretnete nebo morate postati kao nebo - prazni, slobodni, beskrajni. Misli ne dozvoljavaju da se to dogodi. One vas okružuju kao oblaci. Ti oblaci se moraju raspršiti. I kako ja onda mogu raširiti još oblaka misli iznad vaših umova?

Ono što vam govorim, što vam želim reći ali nisam sposoban učiniti nije misao ili ideja kao takve - to je iskustvo, direktna realizacija. Da je to jednostavno misao koju želim prenijeti, mogao bih vam ju prenijeti - i da je iskustvo od vanjskoga svijeta, neka riječ ili neka druga bi ga mogla prenijeti. Ali to iskustvo nije od vanjskoga svijeta. To je iskustvo onoga koji iskušuje sve. To je znanje znalca, I tu leži poteškoća.

U prihvaćenom znanju, znalac i znano su odvojeni, vidjelac i viđeno su različiti, ali u ostvarenju svojega ja oni nisu odvojeni. Tamo znalac, znano i znanje čine jedno. I tako ovdje, riječi postaju potpuno beskorisne. Nije predviđeno da budu korištene u tom kontekstu. Upotrebljavati ih tako znači rastezati ih preko njihovih mogućnosti, preko njihovih sposobnosti. Nije čudo da postaju osakaćene i beživotne u tom potezanju užeta. I iako ukazuju na tijelo, na vanjski oblik istine, ne mogu dotaknuti srce istine. Istina će biti poznata tek kada riječi nisu prisutne.

Kako mogu riječi izraziti istinu? Ono što se postiže u stanju bez misli ne može se mislima zadržati na zemlji. Postoji li način da se priveže nebo? I možemo li ga zvati nebom ako ga se može zavezati? No zašto ne mislimo o istini na taj način? Je li istina i malo manje bezgranična i beskonačna nego nebo?

Da je nebo spakirano u svežnjeve i dano na prodaju na trgu nitko ne bi prišao i kupio ga. A mi nastojimo kupiti istinu! Istina, Bog i moksha nisu na prodaju na trgu. A prodavače ne treba kriviti. Oni samo zadovoljavaju zahtjeve kupaca. I dok ima kupaca, dok ima mušterija za istinu neće biti moguće zatvoriti dućane koji nude gotovu pripremljenu istinu. Sve organizacije i sve sekte koje djeluju u ime vjere pretvorene su u dućane. Vi u njima kupujete pripremljenu istinu. Ne samo da tržište nudi konfekcioniranu odjeću, tamo se nudi  i konfekcionirana istina. Ja vam ne mogu dati konfekcioniranu istinu. Konfekcionirana istina jednostavno ne postoji.

Sjećam se priče. Guru, učitelj, jednom je postavio učeniku pitanje o istini. Ovaj je odgovorio i guru je rekao:”Da, to je točno.” Slijedeći dan guru je postavio isto pitanje.

Učenik je rekao da je on već prethodnog dana odgovorio na to pitanje. Guru je zatražio da ponovo odgovori na to pitanje. Učenik je ponovio ono što je rekao dan ranije, na što je guru rekao:”Ne! Ne!” Učenik je bio iznenađen i rekao je svom guruu : ”Jučer si rekao “Da, to je točno” pa kako onda danas kažeš “ne”? “Znate li što je guru odgovorio? On je rekao:”Jučer je to bilo “da”, danas je to “ne”.”.

Što je poanta te priče? Je li vam jasno? Poanta je da učenikov odgovor postao stereotipan, bio je zarobljen u čvrstom uzorku. Izgubio je svoj život; bio je mrtav. Postao je dio sjećanja. Odgovor nije bio znanje. Naša su sjećanja puna takvih mrtvih odgovora i ono što živi ne može isplivati na površinu zbog svih tih lešina.

Prijatelji moji, morate probuditi iskustvo, a ne sjećanje. Sjećanje je mrtva težina; iskustvo je živo oslobađanje. Nemoguće je unaprijed začeti iskustvo istine. Istina ne može biti zarobljena bilo kojim nazivljem ili bilo kojom krutom definicijom koju je počinila neka filozofija, vjera ili ideologija. Ne smijemo očekivati da se istina prilagodi bilo kojoj ideologiji ili školi misli. Bilo koji trud da se istinu ograniči na neki uzorak biti će uzaludan.

Nije da mi moramo zarobiti istinu, već obrnuto moramo osloboditi sebe. Put do istine nije da ju se ograniči, put je da otkrijemo sebe. Ne zarobljavajte istinu; skinite lance sa sebe. To je jedini način da to postignete. Ostvarenje istine je jedino moguće kroz iskustvo. Ne može se upoznati ni na koji drugi način nego kroz samo-ostvarenje ili samo-iskustvo. Iskustvo i samo iskustvo je odlučujući faktor.

Jednom sam bio pokraj vodopada. Pio sam njegovu vodu i otkrio da je slatka. To se odnosi na istinu. Pijte i znajte. Ona ima okus koji jedino možete znati pijući ju.

Istina nije produkt vašeg znanja. To nije jedna od vaših kreacija. Vi ju ne radite. Nitko ju ne radi; nitko niti ne može. Ona postoji. Vi ju nigdje ne možete kupiti, ona postoji. Onaj trenutak kada otvorite oči ona postaje vidljiva; trenutak kada ih zatvorite istina postaje nevidljiva. Ona je kao svjetlo. Vi ju ne morate kupovati. Vi samo morate otvoriti svoje oči i tada se istina izdiže u svoj svojoj nevinosti, u svojoj savršenoj čistoći, u punoći svoga postojanja - i to vas preobražava. Da to bude moguće, bitno je da se ne izobličavate istrošenim i posuđenim mislima i da ne prihvaćate tuđe ostatke. Morate znati da život nema mjesta za ustajale i mrtve stvari.

Što da vam onda kažem? Ja neću govoriti o istini. Onda o čemu da govorim? Ja ću vam govoriti o tome kako se istinu može upoznati. Ja vam neću govoriti o svjetlu ali ću vam reći kako možete otvoriti vaše oči i vidjeti svjetlo. Ja neću reći što ja vidim ali ću vam reći kako ja to vidim. Samo to se može reći. I na vašu veliku sreću bar to vam mogu reći bez štetnih posljedica.

Vjera, istinska vjera, ne bavi se doktrinom istine, već sa metodom upoznavanja istine. Stoga ja neću reći ništa o istini. Ja ne želim s nje skinuti veo prije nego ju vi sami vidite. Želim vas odvesti na mjesto gdje ju sami možete upoznati, do mjesta gdje ju sami možete pogledati, do te točke vrenja gdje će vaše neznanje ishlapiti i vi ćete susresti plamen vatre koji je vaše pravo ja.

No hajdemo razgovarati o tom procesu. Oni koji čeznu da pođu stazom do istine vide dvoja vrata koja im se otvaraju: jedna od njih su mišljenje o istini; druga, slijeđenje sadhane za postizanje istine. Jedno je staza logike; druga yoge. Jedno je način kontemplacije istine; drugo, put discipline koji vodi do njezinog postizanja. Ali u mom pogledu, postoje samo jedna vrata. Za mene druga ne postoje, samo izgleda da postoje. Ta druga vrata su samo iluzija.

Staza mišljenja o istini nije prava staza. To su lažna i iluzorna vrata i zbog njih mnogi se izgube. Kroz vrata misli, misleći o istini, nikada nikamo nećete doći. Taj vas put vodi bez sumnje u stranu, on vas nikamo ne vodi, do nikakvog cilja. Čak nakon dugog hodanja tom stazom otkriti ćete da stojite na istom mjestu s kojega ste krenuli. To je samo početak; tome nema kraja. A početak hoda koji nema kraj može biti samo san.

Misleći o istini, što ćete uraditi? Kako ćete misliti o istini? Ne možete misliti o nečemu što nije poznato. Kako će misao misliti o nepoznatom? Njezin je djelokrug je samo u carstvu poznatoga. Mišljenje može postaviti probleme, ono ih ne može riješiti. Svatko tko ustraje na mišljenju naći će se izgubljen u kaosu i njegov će um završiti u vrsti ludila. Nije

slučajno  da  su  mnogi  mislioci  poludjeli.  To  je  kulminacija  mišljenja,  njegovo  krajnje odredište. Put mišljenja nije put postizanja istine.

Da vam ispričam priču, čudesnu priču? Jednom davno čovjek je krenuo tražiti kraj svijeta. Nakon dugog puta, nakon skoro beskrajnog hodočašća došao je u hram gdje su riječi “To je kraj svijeta” bile napisane. On je bio jako iznenađen i nije mogao vjerovati svojim očima. Išao je i dalje i nakon kratkog vremena došao je do mjesta gdje je svijetu bio kraj. Duboki bezdan ležao je pred njim, neizmjeran, prazan. On je pogledao u nj. Tamo nije bilo apsolutno ničega. Njegov je dah izlazio u dahtajima i u glavi mu se zavrtjelo. On se okrenuo i pobjegao. I nikada se više nije vratio da pogleda u bezdan.

To je priča o kraju mišljenja. Ako mislimo o istini mi ćemo nastaviti misliti i misliti i misliti i doći ćemo do točke gdje daljnje mišljenje postaje nemoguće. To je kraj mišljenja. Postojati će prostor; bezdanski duboka praznina pred nama i naši će umovi odbiti i jedan dalji korak.

Takav trenutak dolazi u procesu misli ako provodimo mišljenje do kraja. To je neizbježno. I ako i dalje osjećate da postoji nešto više o čemu možete razmišljati, vjerujte mi da niste došli do kraja. Kada se više nema o čemu misliti, apsolutno ništa, i nije moguć niti jedan novi korak, znajte da je kraj stvaran, da ste stigli u hram u kojem svijet završava.

Da me čovjek koji je stigao do kraja svijeta pitao što da radi, možete li zamisliti koji bih mu savjet dao? Ja mu ne bih savjetovao da pobjegne. Ja bih mu rekao da pošto je tako daleko putovao bilo bi bolje da je napravio još jedan korak, zadnji i najvažniji korak. Ja bih od njega tražio da hrabro skoči u bezdan, u prazni prostor, u ponor pred njim. Ja bih mu rekao da je potreban samo taj zadnji korak, i tražio bih da zapamti da tamo gdje svijet prestaje Božje kraljevstvo počinje.

Nema važnije točke od one na kojoj svijet prestaje jer je to točka na kojoj vladavina Boga počinje. Vizija Boga počinje kada mišljenje dolazi do kraja. Gdje mišljenje završava istina se ostvaruje. Morate pustiti misli i skočiti u stanje bez misli. Od riječi morate skočiti u bezdan, u prazninu. To je put. To je hrabrost. To je kazna. To je sadhana.

Ako na toj točki vidite viziju Brahme, Vishnua i Mahesha, budite svjesni da još uvijek mislite. Ako vidite Mahaviru, Buddhu ili Krishnu, budite svjesni da još uvijek sanjate svoje snove. Tada niste došli do stvarnoga kraja. Istinski kraj je onaj gdje se nema o čemu misliti, gdje se nema što vidjeti, gdje se nema što znati. Ostaje samo vaša praznina. U stvari ni vi niste tamo. Samo praznina, ništavilo postoji.

Vi stojite na kraju svijeta. Vaš će um željeti ići natrag. On će to željeti svom snagom. U tom je trenutku potrebna hrabrost i morate načiniti još jedan korak. Još jedan korak, jedan skok je dovoljan. I sve je promijenjeno. Tada više nema mišljenja. Tada postoji realizacija. I tada znate.

Vi znate kada odbacite sve znanje; vi vidite kada odustanete od gledanja. I kada prestanete biti na svaki način, tada po prvi puta stvarno postojite. Sadhana je skok u dolinu smrti. Ali to je jedini način da ostvarite besmrtnost. Nije mišljenje potrebno, već skok iz mišljenja. I taj skok iz mišljenja je meditacija. Svaki dan govorim tu istu stvar.

Misli su valovi na oceanu svjesnosti. One su kao prolazni mjehurići koji nestaju skoro prije nego što su se oblikovali. Oni ukazuju na zabrinutu i uznemirenu površinu, ali ono što se može naći u njima ne može se naći u dubinama ispod. Ostajanje sa mjehurićima i valovima je ostajanje u plitkoj vodi. Sve su misli plitke. Niti jedna misao ne može biti duboka, kao što valova ne može biti u dubinama mora. Valovi su mogući samo na površini  i misli također su samo igra na površini svjesnosti. Ocean nije u valovima, valovi su na oceanu. Nema valova bez oceana ali može postojati ocean bez valova. Ne mogu postojati misli bez svjesnosti ali može postojati svjesnost bez misli.

Svjesnost je izvor. Ako ga želite upoznati morate ići dalje od valova. Morate nadići valove. Ne možete samo sjediti na obali. Kabir je rekao: “Išao sam u potragu, ali sam budalasto sjedio na obali.” Molim vas nemojte sjediti na obali kao Kabir. Morate otići dalje od obale. Obala postoji samo zato da s nje možete skočiti u more.

A isto je tako moguće da čovjek neće ostati stajati na obali ali će plutati na valovima. Po mojem mišljenju i to je obala. Štogod vas sprečava u zaranjanju i utapanju je obala.

Ljudi koji plivaju u mislima su takvi. Oni su u zabludi da su napustili obalu dok u stvari nisu. Da bi izmjerili dubinu mora moraju za sobom ostaviti valove.

Kada je Mahavira preminuo, svojem je voljenom učeniku Gautami, koji je bio odsutan, ostavio poruku. Rekao je : “Recite Gautami da je vrlo lijepo prešao rijeku, ali ga pitajte zašto se tako čvrsto drži obale. Recite mu da i to ostavi iza sebe.” Na koju je obalu Mahavira mislio? I ja govorim o istoj obali. To je obala mišljenja; to je obala onoga koji pliva u mislima.

Istinu se postiže ronjenjem, ne plivanjem. Plivanje se događa na površini; ronjenje vas vodi u nemjerljive dubine. Morate se odbaciti od obale misli u dubine praznine. Postoje ljupki stihovi iz Bihara:” Oni polu-utopljeni postali su potpuno utopljeni, oni potpuno utopljeni prešli su ocean.”

Što namjeravate učiniti? Ako želite preći ocean, tada je hrabrost da se utopite apsolutna potreba. Ja vas učim činu utapanja sebe tako da možete preći ocean, da možete biti ono što stvarno jeste.