8

TREĆA VRATA SANJANJA

Treća se vrata sanjarija dostižu u trenutku kada se oso- ba zatekne kako u snu promatra nekog drugog kako spava. A taj je netko ti sam», rekao je don Juan.

Moja je razina energije bila povišena u  tolikoj  mjeri  da sam se trećeg zadatka poduzeo istoga trenutka, iako mi don Juan o njemu nije ništa više rekao. Prvo što sam primijetio ti- jekom vježbi sanjanja bila je činjenica da je val energije istoga trenutka preustrojio žarište  moje pozornosti sanjanja.  Žarište je sada bilo usredotočeno na buđenje u snu i viđenje sebe sa- ma kako spavam; putovanje u svijet anorganskih bića nije mi više  predstavljalo  nikakvu  poteškoću.

Uskoro sam se zatekao kako se u snu promatram u spava- nju. Odmah sam o svemu izvijestio don Juana. San se zbio za mojeg boravka u njegovoj kući.

»Postoje dva razdoblja za svaka vrata sanjanja«,  rekao je.

»Prvo, kao što i sam znaš, dospijevanje je do vrata; drugo je prolaženje kroz njih.  Sanjajući ono što si sanjao, vidjevši sebe u snu, dospio si pred treća vrata. Drugo se razdoblje sastoji u kretanju uokolo nakon što si sebe vidio kako spavaš.

»Pred trećim vratima sanjanja«, nastavio je, »počinješ namjerno prožimati stvarnost sanjanja sa stvarnošću svaki- dašnjeg svijeta. U tome se sastoji vježba koju vračevi nazi- vaju upotpunjavanjem energetskog tijela. Prožimanje dvaju

stvarnosti mora biti u tolikoj mjeri potpuno da se pred tebe postavlja zadatak da budeš što je moguće pokretljiviji. Sve pred trećim vratima istraži vrlo pomnjivo i znatiželjno.«

Prigovorio sam mu da su njegova objašnjenja isuviše ta- janstvena, te da za mene nemaju nikakva smisla. »Što misliš reći vrlo pomnjivim i znatiželjnim?«, upitao sam.

»Obično smo pred trećim vratima skloni izgubiti se u poje- dinostima«, odvratio je. »Vidjeti stvari s velikom pomnjivošću i znatiželjom znači odoljeti neodoljivom iskušenju udubiti se u pojedinosti.

»Ova vježba pred trećim vratima, kako sam ti već rekao, namijenjena je upotpunjenju energetskog tijela. Sanjači obič- no iskivaju svoje energetsko tijelo ispunjavajući vježbe prvih i drugih vratiju. Kada dospiju do trećih vrata, energetsko je tije- lo spremno izići iz sebe, ili, bolje rečeno, spremno je djelovati. Nažalost, to istodobno znači i da je spremno zagubiti se u pojedinostima.«

»Što znači zagubiti se u pojedinostima?«

»Energetsko je tijelo nalik djetetu koje je cijelog svog živo- ta bilo zatočeno. Onoga trenutka kada se oslobodi, počinje tragati za svime na što može naići i pritome zaista mislim na sve i svašta. Svaka nevažna i trenutna pojedinost posve uvlači u sebe energetsko tijelo.«

Uslijedila je neugodna šutnja. Nisam imao pojma što da kažem. Savršeno sam ga razumio, ali u svojem iskustvu nisam raspolagao ničime što bi mi pomoglo da stvarno predočim ono o čemu je govorio.

»Najbeznačajnija pojedinost postaje cijeli svijet za ener- getsko tijelo«, objasnio je don Juan. »Napor koji sanjači ulažu kako bi usmjerili svoje energetsko tijelo zaista je ogroman. Znam da ti neobično zvuči kada kažem da stvari promatraš s velikom pomnjivošću i znatiželjom, ali to je najbolji način da ti opišem što ti valja činiti. Pred trećim vratima sanjači mora- ju izbjegavati svaki neodoljivi poriv da se u nešto zadube. Iz- bjegavaju takvu poteškoću samo znatiželjom i porivom da prodru u sve, tako da nijednoj pojedinosti ne dozvoljavaju da ih obuzme i zatoči.«

Don Juan je dodao kako su njegovi savjeti, za koje je znao da zvuče besmisleno, izravno upućeni mojem energetskom ti- jelu. Neprestance je ponavljao kako se moje energetsko tijelo mora objediniti u svim svojim zalihama snage kako bi moglo djelovati.

»Zar moje energetsko tijelo ne djeluje sve vrijeme?«, upi- tao sam.

»Dio njega svakako jer inače ne bi bio u stanju putovati u svijet anorganskih bića«, odvratio je. »U ovom trenutku cijelo tvoje energetsko tijelo mora biti zaokupljeno izvršavanjem vježbe trećih vratiju. Kako bi olakšao posao svojem energet- skom tijelu, moraš ostaviti po strani svu svoju racionalnost.«

»Mislim da se obraćaš krivom čovjeku«, rekao sam. »Vrlo je malo racionalnosti preostalo u meni nakon što si u moj ži- vot unio sva dosadašnja iskustva.«

»Ne reci ništa. Pred trećim je vratima naša racionalnost od- govorna za ustrajnost kojom energetsko tijelo biva zaokupljeno površnim pojedinostima. Pred trećim nam je vratima, dakle, potrebna iracionalna pokretljivost, iracionalnost koja će nam pomoći da se odvratimo od zadubljenja u pojedinosti.«

Don Juanova tvrdnja o zaprekama koje predstavljaju sva- ka vrata nije mogla biti istinitija. Za izvršenje vježbe trećih vratiju uložio sam više napora nego za oba prethodna zadat- ka zajedno. Don Juan me je izložio nevjerojatnom pritisku. Uz to je još nešto pridodato mojem životu: istinsko značenje riječi strah. Tijekom života često sam se, a ponekad i gotovo panič- no bojao stanovitih stvari, ali ništa se u mojem iskustvu nije moglo usporediti sa strahom koji sam osjetio u susretu s anor- ganskim bićima. Pa ipak, sva ta izdašnost iskustava nije mi bi- la dostupna u uobičajenom sjećanju. Mogao sam ih se prisje- titi samo u prisutnosti don Juana.

Upitao  sam  ga  za  objašnjenje  takvog neobičnog položaja u kakvom sam se zatekao u trenutku kada smo se nalazili u Nacionalnom Muzeju antropologije i povijesti u Mexico Citiy- ju. Ono što me je nagnalo na takvo pitanje bila je čudna spo- sobnost  prisjećanja  koja  me je  obuzimala  samo  u  trenucima

kada sam bio nasamo s don Juanom. Taj me je doživljaj nag- nao na osjećanje takve slobode i prosvijetljenosti da sam dos- lovce poskakivao od sreće.

»Razlog je tome što prisustvo naguala uzrokuje pomicanje spojne točke«, rekao je.

Potom me je poveo u jednu od pobočnih prostorija muze- ja, te rekao kako je moje pitanje izravno povezano s nečime što mi je i sam namjeravao reći.

»Namjera mi je bila da ti objasnim kako je mjesto spojne točke nalik skrovištu u kojem vračevi pohranjuju svoja svjedo- čanstva«, rekao je. »Bio sam zaista iznenađen kada je tvoje energetsko tijelo osjetilo moju namjeru i zapitalo me o tome. Energetsko tijelo zna neizmjerno mnogo. Pokazat ću ti koliko zna.«

Uputio me je neka se zadubim u posvemašnju tišinu. Pod- sjetio me je da se već nalazim u posebnom stanju svjesnosti jer je moja spojna  točka navedena na  pomicanje uslijed njegova prisustva. Uvjeravao me je kako će prodiranje u posvemašnju tišinu omogućiti kipovima u toj prostoriji da me navedu na slušanje i viđenje nezamislivih stvari. Dodao je, očigledno na- mjeravajući još više uvećati moju zbunjenost, kako neki od arheoloških izložaka u toj prostoriji imaju  sposobnost  proiz- vesti sami sobom pomicanje spojne točke. Ako dostignem sta- nje posvemašnje tišine doslovce ću postati svjedokom prizora života osoba koje su načinile te izloške.

Potom me je poveo na najneobičnije putovanje muzejom što sam ga ikada poduzeo. Kretao se uokolo sobe, opisujući i tumačeći nevjerojatne pojedinosti o svakom od izložaka. Sva- ki je arheološki izložak u toj prostoriji bio svrhovito načinjeno svjedočanstvo što su ga namrijeli vidioci drevnosti, svjedočan- stva koje je don Juan kao vrač mogao čitati kao što se čita otvorena knjiga.

»Svaki je izložak načinjen kako bi prouzrokovao pomica- nje spojne točke«, nastavio je. »Usredotoči pogled na jedan od njih, utišaj i uspokoji svoj um i otkrij može li se tvoja spojna točka pomaknuti.«

»Kako ću znati da se pomakla?«

»Jer ćeš biti u stanju vidjeti i osjetiti stvari što su izvan uobičajenog  opsega  dosega  tvojih  osjetila.«

Usredotočio sam pogled na kipove, te vidio i začuo stvari koje nisam u stanju opisati. U prošlim sam danima sve te iz- loške promatrao sa stajališta antropološke znanosti, uvijek imajući na umu opise znanstvenika koji su djelovali na tom polju istraživanja. Njihovi opisi funkcija svakog izloška, što su zakorijenjeni u načinu spoznavanja modernog čovjeka, poka- zali su mi se prvi puta u svjetlosti napučenosti predrasudama, ako već nisu bili i posve neutemeljeni. Ono što je don Juan rekao o tim izlošcima, a što sam i sam čuo i vidio promatra- jući ih bilo je nešto posve različito od onoga što sam o njima običavao čitati.

Moja je nelagoda bila toliko velika da sam se osjetio nag- nanim ispričati se don Juanu zbog onoga što sam smatrao svo- jom prijemčivošću na predrasude. Nije mi se smijao, već je str- pljivo stao objašnjavati kako su vračevi bili sposobni ostavljati za  sobom  točna  svjedočanstva  svojih  otkrića  na  određenim mjestima  spojne  točke.  Tvrdio je  kako  nam je  potrebna  vje- ština uživljavanja ili fantazijskog sudjelovanja u biti stvari ka- ko bismo s mrtvog slova na papiru prodrijeli u živuće iskuša- vanje biti pisanih svjedočanstava.  Budući da u svijetu vračanja nema pisanih svjedočanstava i cjelovite ostavštine koja bi mo- gla biti neposredno prenijeta namjesto da se  čita,  prepušteni smo određenom mjestu na kojem se nalazi naša spojna točka.

Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju, don Juan je stao govo- riti o učenjima vračeva o drugoj pozornosti. Rekao je da se takva učenja prenose u trenutku kada se učenikova spojna točka nalazi na mjestu koje se razlikuje od uobičajenog. Mjes- to spojne točke na taj način postaje svjedočanstvo učenja. Ka- ko bi iznova postao svjedokom učenja, učenik mora vratiti svoju spojnu točku na mjesto na kojem je čuo nauk. Don Juan je završio svoje izlaganje tvrdnjom da je vraćanje spojne točke na sva mjesta na kojima se čuo nauk ostvarivo uz vrlo velik napor.

Tijekom gotovo godine dana don Juan me nikada nije pi- tao o mojem napredovanju u izvršenju trećeg zadatka. Jedno- ga je dana sasvim iznenadno zatražio od mene neka mu opi- šem sve pojedinosti mojih vježbi sanjanja.

Prva stvar koju sam spomenuo bilo je zbunjujuće nazado- vanje. Tijekom nekoliko mjeseci snivao sam snove u kojima sam se zaticao kako promatram samoga sebe u snu. Neobič- nost se očitovala u redovitosti takvih snova; sanjao sam ih sva- ka četiri dana, točno kao na otkucaj sata. Tijekom preostala tri dana, moji snovi su bili kakvi su dotada uvijek i bili: u svojim sam snovima ispitivao svaku moguću pojedinost,  mijenjao sam snove i ponekad, vođen samoubojstvenom znatiželjom, pratio strane energetske izvidnike, iako sam pritome imao osjećaj neizrecive krivnje. Smatrao sam da je takav poriv nalik skrivenoj ovisnosti o drogama. Stvarnosti toga svijeta jedno- stavno nisam mogao odoljeti.

Potajice sam se osjećao posve nedužnim i pred sobom ni- sam za takve porive snosio nikakve odgovornosti jer mi je sam don Juan posavjetovao neka upitam sanjačkog izaslanika što valja učiniti kako bi se oslobodio plavi izvidnik koji je u nas bio zatočen. Don Juan je pritom mislio da bi takvo pitanje va- ljalo postaviti tijekom mojih uobičajenih vježbi sanjanja, ali sam njegov savjet shvatio u tom smislu da izaslaniku moram postaviti to pitanje za vrijeme dok se nalazim u njegovom svi- jetu. Pitanje koje sam ustvari htio postaviti izaslaniku odnosi- lo se na svijet anorganskih bića i njihovoj namjeri da mi nam- jeste zamku. Ne samo što mi je izaslanik rekao da je cijelo don Juanovo svjedočanstvo bilo točno i istinito, već mi je dao i upute što Carola Tiggs i ja moramo učiniti kako bismo oslobo- dili izvidnika.

»Redovitost sam tvojih  snova i očekivao«, primijetio je don Juan saslušavši me.

»Zašto si očekivao nešto takvo, don Juane?«

»Zbog tvojeg odnosa sa svijetom anorganskih bića.«

»To je svršeno i zaboravljeno, don Juane«, lagao sam, nadajući se da o toj temi više neće govoriti.

»To govoriš zbog mog mira, zar ne? Ne moraš to činiti; i sam sam svjestan istine. Vjeruj mi, jednom kada se za njih ve- žeš, nećeš se moći iskoprcati iz njihovih ruku. Uvijek će te pra- titi. Ili, što je još gore, ti ćeš uvijek pratiti njih.«

Zurio je u mene, a moja krivnja mora da je bila toliko oči- gledna da ga je navela na smijeh.

»Jedino je moguće objašnjenje takve redovitosti da te anorganska bića opet prate«, don Juan reče ozbiljnim tonom.

Požurio sam promijeniti temu, te mu rekao da je druga pojedinost mojih vježbi sanjanja koju vrijedi spomenuti moja reakcija na viđenje samoga sebe u snu. Moje je viđenje bilo to- liko zasljepljujuće blistavo da bi  me  uvijek ili  zaslijepilo  sve dok se san ne bi promijenio ili bi me tako prestrašio da bih se u tren oka probudio vrišteći iz sveg glasa. Dospio sam toliko daleko da sam se bojao usnuti onih dana za koje sam znao da ću sanjati isti san.

»Još nisi spreman za potpuno prožimanje stvarnosti sanja- nja i svakodnevne stvarnosti«, zaključio je. »Svoj život moraš posve  preobraziti.«

»Ali učinio sam sve moguće preobrazbe«, prosvjedovao sam. »Mijenjam se već nekoliko godina. Nema više ni najma- nje pojedinosti koje bih se sjećao o svojem životu.«

»Mora postojati mnogo više no što se sjećaš«, rekao je nepokolebljivo, »u suprotnom se ne bi budio vrišteći.«

Nije mi se sviđala zamisao o  ponovnoj  preobrazbi.  Već sam je proveo, te sam bio posve uvjeren da je promjena bila u tolikoj mjeri duboka da takav napor nikada više neću morati poduzeti.

»Preobrazba naših života nikada ne završava, ma kako je dobro u prvi mah proveli«, rekao je don Juan. »Razlog zbog kojeg prosječnim ljudima nedostaje volje u njihovim snovima jest činjenica što nikada nisu preobrazili svoj život, te su njiho- vi životi i nadalje ispunjeni opterećujućim osjećanjima kao što su sjećanja, nade, strahovi, i tako dalje i tako dalje.

»Vračevi su, nasuprot tome, više ili manje oslobođeni op- terećujućih osjećanja upravo zbog svoje preobrazbe. Ako ih

nešto zaustavlja, kao što tebi predstavlja zapreku, može se pretpostaviti kako je u njima još uvijek preostalo nešto što nije posve jasno.«

»Preobrazba znači obuhvaćanje, don Juane. Možda posto- ji nešto drugo što bih mogao učiniti namjesto preobrazbe.«

»Ne, ne postoji. Preobrazba i sanjanje ide ruku pod ruku. Što više izlučujemo svoje živote, to više postajemo preporo- đeni.«

Don Juan mi je izložio vrlo isrcpne i izravne poduke o pre- obrazbi. Preobrazba se sastoji u oslobađanju cjelokupnosti vlastitih životnih  iskustava  posredstvom  sjećanja svake njiho- ve moguće i pristupačne pojedinosti. Preobrazba je za njega bila ključni činitelj sanjačevog prikupljanja energije. »Preo- brazba oslobađa energiju što je u nama zatočena, a bez takve oslobođene energije sanjanje je nemoguće«, tako je tvrdio.

Prije nekoliko godina don Juan me je savjetovao neka sa- činim popis ljudi s kojima sam se susretao u životu, počinjući od najranije mladosti. Pomogao mi je da sačinim takav popis, svrstavajući osobe s kojima sam se sreo u određena područja djelatnosti, kao što su poslovi koje sam obavljao, škole koje sam pohađao. Potom me je uputio neka krenem od osobe do osobe, od prve do posljednje na mojem popisu, oslobađajući svaku od  njih mojih osobnih osjećanja prema njima.

Objasnio mi je kako preobrazba kao događaj započinje sa- gledavanjem svega što nam  se  dogodilo.  Preustrojavanje  na- šeg iskustva znači ponovno sagledavanje događaja, djelić po djelić, započinjući od prisjećanja  tvarnih  pojedinosti  okoliša, sve do osobe s kojom smo bili u stanovitom odnosu, završava- jući u sebi samome i ispitivanju vlastitih osjećaja.

Don Juan me je poučio da se preobrazba vrši uz prirodno, ritmičko disanje. Dugi udisaji popraćeni su nježnim i polaga- nim pokretanjem glave s desna na lijevo; naredni dugi udisaj praćen je pokretanjem glave s lijeva na desno. Ovaj  pokret glave s jedne na drugu stranu nazvao je »provjetravanjem do- gađaja«.  Um ispituje  događaj  od  početka do kraja,  dok tijelo

»provjetrava« sve na što se um usredotočuje.

Don Juan je rekao kako su vračevi drevnosti, izumitelji preobrazbe, disanje smatrali magijskim i životodavnim činom, te ga koristili kao magijsko kolo; izdisanje kao izbacivanje strane energije tijekom preobrazbe događaja, a udisanje kao uvlačenje energije koja je iscrpljena tijekom preobrazbe.

Polazeći sa stajališta mojeg akademskog obrazovanja, preobrazbu sam smatrao procesom samoanalize. Don Juan je, međutim, bio uporan tvrdeći kako je preobrazba mnogo obu- hvatnija od intelektualne psihoanalize. Preobrazbu je odredio kao oruđe vračeva kojim su u jednom trenutku mogli proizves- ti snažno pomicanje spojne točke. Rekao je kako se spojna toč- ka pod utjecajem ponovnog sagledavanja proteklih djela i osje- ćaja, pomiče naprijed i nazad između svojeg trenutnog mjesta i mjesta koje zauzima kada se preobražava neki događaj.

Don Juan je tvrdio kako su stari vračevi bili uvjereni kako u svemiru postoji nezamisliva rastvarajuća sila koja omoguću- je život organizama pridajući im svjesnost. Ta sila nagoni organizme i na umiranje kako bi izlučila istu pridatu svjesnost koju su organizmi koristili tijekom svojeg  životnog  iskustva. Don Juan mi je u potpunosti objasnio način razmišljanja sta- rih vračeva. Vjerovali su da je od najveće važnosti da ova sila mora biti zadovoljena otiskom naših životnih iskustava: preo- brazbom. Dobivši ono za čime je tragala, rastvarajuća sila os- tavlja vračeve na miru, te su u tom trenutku slobodni uveća- vati svoju sposobnost opažanja i njome dohvaćati beskrajnost vremena i prostora.

Kada sam se iznova stao preobražavati, na moje veliko iz- nenađenje vježbe su sanjanja bile obustavljene u istom trenut- ku kada je preobrazba započela. Upitao sam don Juana za objašnjenje ovog neželjenog nazadovanja.

»Sanjanje zahtijeva svaki djelić tvoje raspoložive energi- je«, odvratio je. »Ako u tvom životu postoji nešto što te navo- di na obuzetost događajima, nema nikakve mogućnosti za sa- njanje.«

»Ali i ranije sam bio obuzet«, rekoh, »ali se moje vježbe ni- kada nisu prekidale.«

»Mora biti da svaki puta kada pomisliš da si obuzet, ust- vari si tek egomanijski ometen«, rekao je, smijući se. »Biti obu- zet za vračeve znači da su preuzeti svi tvoji izvori energije. Pr- vi si puta aktivirao svoje izvore energije u njihovoj cjelokup- nosti. Preostalo vrijeme nisi posve uvučen u ono što činiš, iako si se i ranije preobražavao.«

Don Juan mi je ovoga puta podastro novi obrazac preo- brazbe. Preobrazbom sam morao sastaviti ogromni mozaik bez ikakva očiglednog reda, od različitih događaja moga ži- vota.

»Ali nastat će prava zbrka«, prosvjedovao sam.

»Ne, sasvim sigurno neće«, uvjeravao me. »Bit će zbrka ako svojoj malenkosti dopustiš da odabere događaje koji će bi- ti preobraženi. Neka, namjesto toga, odluči tvoj duh. Budi tih, a potom kreni za doživljajem na koji te uputi tvoj duh.«

Ishodi ovakvog obrasca preobrazbe bili su na mnogo razi- na porazni za mene. Bilo je vrlo dojmljivo saznati kako bi, kad god bih utišao i uspokojio svoj um, naočigled neovisna sila odmah uvukla u vrlo živo prisjećanje na neki doživljaj iz mo- ga života. Bilo je, međutim, još dojmljivije da je iz svega toga proizašlo vrlo sređeno ustrojstvo. Ono za što sam mislio da će biti posve kaotično ispostavilo se kao vrlo učinkovito.

Upitao sam don Juana zašto me na preobrazbu nije uputio od samog početka prema takvom obrascu. Odvratio je kako postoje dva osnovna kruga preobrazbe od kojih se prvi naziva formalnost i strogost,  a drugi pokretljivost.

Nisam imao ni približne predodžbe u kolikoj će se mjeri moja preobrazba sada razlikovati od svih prethodnih. Sposob- nost usredotočenja, koju sam usavršio vježbama sanjanja, omogućila mi je da svoj život istražim u takvom opsegu kak- vog nisam mogao ni zamisliti. Trebala mi je cijela godina kako bih sagledao sve što je činilo moje životno iskustvo. Naposljet- ku bio sam prisiljen suglasiti se s don Juanom: postojalo je ogromno mnoštvo snažnih osjećanja koja su bila skrivena tako duboko u meni da su se doimala posve nedodirljivima.

Ishod moje druge preobrazbe bio je nov, mnogo slobodniji i opušteniji pristup stvarima. Onoga dana kada sam se vratio

svojim vježbama sanjarija, usnio sam i u snu se vidio kako spa- vam. Okrenuo sam se i napustio sobu, odvažno koračajući ni- zom stepenica na ulicu.

Bio sam ushićen onime što sam postignuo, te sam o svemu izvijestio don Juana. Moje je razočaranje bilo neizmjerno kada sam začuo don Juana kako tvrdi da taj dio sna nije bio moja vježba sanjanja. Tvrdio je kako na ulicu nisam sišao svojim energetskim tijelom, jer bih u tom slučaju imao posve druga- čiji osjećaj  silaženja niz stepenice.

»O kakvom osjećaju govoriš, don Juan?«, upitao sam s istinskom  znatiželjom.

»Moraš utvrditi istinskog vodiča kako bi otkrio vidiš li doi- sta svoje tijelo u snu na postelji«, rekao je umjesto odgovora na moje pitanje. »Zapamti, moraš se  doista  nalaziti u  svojoj sobi i promatrati svoje stvarno tijelo. U suprotnom, ono što sa- njaš tek je obični san. Ako je samo san, pokušaj ovladati njime promatranjem  neke  pojedinosti  ili  mijenjanjem  sna.«

Navaljivao sam da mi objasni što je to istinski vodič o ko- jem je govorio, ali me je prekinuo u pola riječi. »Otkrij način na koji ćeš se osvjedočiti o činjenici da se zaista promatraš«, rekao je.

»Imaš li kakve upute o tom istinskom vodiču?«, nisam odustajao.

»Sam procijeni. Blizu smo svršetku vremena što smo ga zajedno proveli. Vrlo uskoro bit ćeš prepušten samome sebi.« Na te je riječi promijenio temu, a ja sam bio prepušten gorkom osjećaju vlastite nesposobnosti. Nisam bio u stanju

dokučiti što je želio ili mislio reći istinskim vodičem.

U idućem snu u kojem sam se vidio kako spavam, umjesto da napustim sobu i spustim se stepenicama ili se probudim vrišteći, ostao sam dugo vremena zuriti u mjesto s kojeg sam se promatrao. Nisam osjećao ni strah ni očajanje dok sam pro- matrao pojedinosti svoga sna. Potom sam primijetio kako spa- vam odjeven u majicu koja je bila poderana na ramenu. Poku- šavao sam se približiti i osmotriti rupu, ali se nisam bio u sta- nju kretati. Osjetio sam otežalost za koju se činilo da je dio

moga bića. Ustvari, sav sam bio vrlo težak. Ne znajući što da učinim, bio sam očajno smeten. Pokušao sam promijeniti sno- ve, ali me je neobična sila nagnala da i dalje promatram svoje tijelo.

Usred moje posvemašnje zbunjenosti, začuo sam izaslani- kov glas kako mi govori da me je lišenost nadzora nad kreta- njem zastrašila u tolikoj mjeri da sam bio nagnan na provođe- nje još jedne preobrazbe. Izaslanikov glas i ono što mi je rekao nisu me ni najmanje začudili. Nikada se dotad nisam osjetio tako bespomoćno i zastrašujuće nesposobnim da se pokre- nem. Nisam se, međutim, prepustio očajanju. Stao sam ga is- traživati, te otkrio da nije riječ o psihološkom očajanju, već o tjelesnom osjetu bespomoćnosti, očaja i dosade. Više no što mogu izraziti smetala mi je moja nesposobnost da pokrenem udove. Moje očajanje raslo je u skladu sa spoznajom da me je neka vanjska sila nasilno otežala. Napor koji sam činio da po- krenem noge i ruke bio je toliko snažan i u tolikoj je mjeri zao- kupljao sav moj um da sam jednoga trena ugledao svoju nogu na usnulom tijelu kako se podiže kao da udara loptu.

Moja je svjesnost potom bila uvučena u moje nepokretno uspavano tijelo, te sam se probudio s takvom snagom da mi je trebalo više od pola sata da se posve smirim. Srce mi je snažno tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Drhtao sam, a neki su se mi- šići noge posve nekontrolirano trzali. Izgubio sam toliku koli- činu tjelesne temperature da sam se morao pokriti toplim pre- krivačima kako bih je povratio.

Posve razumljivo, krenuo sam u Meksiko kako bih upitao don Juana za objašnjenje ovog neobičnog osjeta paralizirano- sti, kao i o činjenici da sam doista nosio majicu koju sam u snu vidio, što ujedno znači da sam se doista vidio kako spavam. Bio sam nasmrt preplašen mogućnošću da sam obolio od hipo- termije. Don Juan nije htio govoriti o tome. Sve što je izustio bilo je  upozorenje:

»Ti voliš drame«, rekao je suho. »Dakako da si se doista vi- dio u snu. Poteškoća je u tome što si se zbog toga uznemirio jer je  tvoje  energetsko  tijelo  dotada  bilo  u jednom komadu.

Ako te ikada obuzme tjeskoba i postane ti hladno, drži se za pesnicu. To će ti vratiti tjelesnu temperaturu u trenu i bez ima- lo poteškoća.«

Bio sam pomalo uvrijeđen tonom kojim je govorio. Poka- zalo se, međutim, da je savjet djelotvoran. U idućoj prigodi kada sam postao uplašen, opustio sam se i za nekoliko tre- nutaka bio u uobičajenom stanju, čineći ono što mi je savjeto- vao. Na taj sam način ustanovio da ostajem miran i ne zapa- dam u strah samo ako svoje porive držim na uzdi. Takvo sta- nje smirenosti nije pomagalo u pokretanju, ali mi je zasigurno dalo duboko osjećanje spokojnosti i mira.

Nakon mjeseci provedenih u bezuspješnim pokušajima da se pokrenem, još jednom sam zatražio don Juanov savjet. To- ga mi puta nije bilo toliko stalo do savjeta, već sam se htio os- loboditi nelagodnog osjećanja pobijeđenosti. Nalazio sam se pred nepremostivom zaprekom i bio sam posve siguran da sam pred njom pokleknuo.

»Sanjači moraju biti domišljati«,  rekao je don Juan s na- truhom zlobe u glasu. »Ti nisi domišljat. Nisam te upozorio da ćeš  morati  upotrijebiti  domišljatost  kako  bi  pokrenuo  svoje energetsko  tijelo jer  sam htio  ustanoviti  možeš  li  zagonetku sam riješiti. Nisi je uspio riješiti, a ni prijatelji ti nisu pomogli.« Ranije bih se gorljivo branio kada bi mi don Juan prigovo-

rio nedostatak domišljatosti. Mislio sam da imam bujnu maš-

tu, ali me je don Juan kao učitelj na gorak način uvjerio da je nemam. Budući svoju energiju zasigurno nisam mogao pove- ćati jalovim samoprijekorima, namjesto toga radije sam ga upitao, »Kakva je to zagonetka o kojoj govoriš, don Juane?«

»Zagonetka o tome kako je nemoguće i istodobno jedno- stavno pokretati svoje energetsko tijelo. Ti ga pokušavaš po- kretati kao da si u svakidašnjem svijetu. Tratimo isuviše vre- mena i napora učeći hodanje da  naposljetku  vjerujemo  da  i naša sanjačka tijela moraju hodati. Nema razloga zašto bi se morala kretati, izuzevši činjenice da je kretanje na velikoj ci- jeni u  našem rasuđivanju.«

Čudio sam se jednostavnosti rješenja koje mi je don Juan dao.  U  trenutku  sam  bio  uvjeren  da je  don  Juan  posve  u

pravu. Iznova sam se našao u zamci tumačenja iz koje nisam znao pronaći izlaz. Jednom kad dosegnem treća vrata sanja- nja, rekao mi je don Juan, moram se kretati kružno, a takvo je kretanje isto što i hodanje. Rekao sam mu da ga posve razumijem.

»Nisam ti to htio reći«, kruto je rekao. »To su htjeli reći vračevi. Vračevi kažu da se pred trećim vratima cijelo energet- sko tijelo može pokretati kao što se kreće energija: brzo i iz- ravno. Tvoje energetsko tijelo točno zna kako se valja kretati. Ono je u stanju kretati se isto kao u svijetu anorganskih bića.

»To nas dovodi do slijedeće teme«, dodao je don Juan za- mišljeno. »Zašto ti tvoji prijatelji iz svijeta anorganskih bića ni- su pomogli?«

»Zašto ih nazivaš mojim prijateljima, don Juane?«

»Nalik su svakodnevnim prijateljima koji prema nama ni- su ni brižni ni prijazni, ali nisu ni zli. To su prijatelji koji samo čekaju da im okrenemo leđa pa da nam zariju nož.«

Posve sam ga razumio i posve se s njime slagao.

»Što me tjera da idem onamo? Je li to sklonost samouboj- stvu?«, upitao sam ga, ne pridajući svom pitanju isuviše važ- nosti.

»Ne boluješ ni od kakve sklonosti samoubojstvu«, odvra- tio je. »Ono od čega patiš potpuno je nevjerovanje da si bio na ivici smrti. Budući nisi osjećao tjelesne boli, ne možeš se nika- ko uvjeriti da si bio u smrtnoj opasnosti.«

Njegova je tvrdnja zvučala vrlo razumno i uvjerljivo, izu- zevši što je previdio činjenicu da sam od susreta s anorgan- skim bićima vjerovao kako cijelim mojim životom vlada dubok i dotad nepoznat strah. Don Juan je šutke saslušao sve što sam mu o tome govorio. Nisam samo umio objasniti ti otkuda ta- kav neobuzdani poriv za putovanjem  u svijet anorganskih bića, usprkos svemu što sam o njima znao.

»Imam napad ludila«, rekao sam. »Ono što činim nema ni- kakvog smisla.«

»Ima smisla. Anorganska bića te još uvijek primamljuju u svoj svijet nalik ribi uhvaćenoj na udicu«, rekao je. »S vremena

na vrijeme dobacuju ti bezvrijedne darove kako bi te naveli na kretanje. Ustrojiti tvoje snove tako da se pojavljuju svakog četvrtog dana bezvrijedan je dar. Nisu te, međutim, poučili ka- ko da pokrećeš svoje energetsko tijelo.«

»Zašto misliš da me nisu htjeli podučiti?«

»Kada tvoje energetsko tijelo nauči kretati se samo po se- bi, bit ćeš im sasvim izvan dosega. Prerano sam zaključio da si ih se sasvim oslobodio. Više ili manje zaista jesi slobodan, ali ne i u cijelosti. I nadalje su u lovu za tvojom svjesnošću.«

Osjetio sam navalu vrućice jer je tim riječima don Juan dirnuo ranjivo mjesto u meni. »Reci mi što da učinim i učinit ću to«, rekao sam.

»Budi nepogrešiv. Već sam ti to rekao tisuću puta. Biti ne- pogrešiv znači izložiti svoj život pogibelji kako bi održao svoje odluke, te potom i učiniti i više no što si u stanju kako bi te odluke proveo u djelo. Kada ništa ne odlučuješ, sa svojim ži- votom igraš partiju ruleta na sasvim nerazuman i neobuzdan način.«

Don Juan je prekinuo naš razgovor, požurujući me da ost- varim sve što mi je rekao.

U prvoj prilici koja mi se ukazala iskušao sam don Juanov savjet o pokretanju energetskog tijela. Kada sam se  zatekao kako se promatram u snu, umjesto da nastojim koračati, jed- nostavno sam se nagnao da se pokrenem bliže postelji. Istog sam trenutka gotovo dodirivao svoje tijelo. Vidio sam svoje li- ce. Da budem točniji, mogao sam vidjeti gotovo svaku poru na svojoj koži. Ne mogu reći da mi se svidjelo što sam vidio. Moje je viđenje vlastitoga tijela bilo isuviše točno da bi moglo biti lijepo. Tada je u sobu prodrlo nešto nalik vjetru što je posve narušilo pogled i ja sam bio prisiljen promijeniti viđenje.

Tijekom narednih snova shvatio sam da je jedini način na koji se energetsko tijelo može kretati jest da klizi ili lebdi. Raz- govarao sam o tome s don Juanom. Doimao se neobično zado- voljnim onime što sam postigao, što me je svakako iznenadi- lo. Bio sam naviknut na njegove suzdržane odgovore na bilo što što sam uspio učiniti u svojim vježbama sanjanja.

»Tvoje je energetsko tijelo spremno za kretanje jedino u slučaju da ga nešto pogurne«, rekao je. »Anorganska su bića povlačila tvoje energetsko tijelo samo desno i lijevo i dosad ga nikada nisi sam pokrenuo, svojom vlastitom voljom. Ne čini se da si mnogo postigao kretanjem koje si učinio, ali te uvjera- vam da sam već ozbiljno razmišljao da prekinem tvoje vježbe. Jedno sam vrijeme čak vjerovao da nikada nećeš naučiti po- kretati se vlastitom voljom.«

»Jesi li o prekidu mojih vježbi razmišljao zato što sam spor?«

»Nisi spor. Vračevima je bila potrebna cijela vječnost da nauče kako pokretati energetsko tijelo. Namjeravao sam pre- kinuti tvoje vježbe sanjanja zato što mi nije preostalo mnogo vremena. Postoje i druge oblasti osim sanjanja u kojima možeš iskoristiti svoju energiju.«

»Sada kada sam naučio kako pokretati energetsko tijelo svojom voljom, što još mogu učiniti, don Juane?«

»Nastaviti s kretanjem. Pokretanje energetskog tijela otvo- rilo ti je cijelu jednu novu oblast, oblast neočekivanih istra- živanja.«

Požurivao me je neka ustanovim način procjenjivanja isti- nitosti mojih snova; taj mi se zahtjev više nije činio tako neo- bičnim kao ranije.

»Kao što znaš, biti prenijet posredstvom izvidnika stvarni je zadatak drugih vratiju«, objasnio je. »To je vrlo ozbiljna stvar, ali ne  tako ozbiljna kao pokretanje  energetskog tijela. Stoga moraš biti siguran na način koji sam odabereš, vidiš li zaista u snu kako spavaš ili samo sanjaš da se vidiš u snu. Tvoja nova izvanredna  istraživanja  ovise  o  stvarnom viđenju  sebe  sama u snu.«

Nakon ozbiljnog razmišljanja vjerovao sam da sam konač- no na tragu pravom planu. Viđenje svoje pokidane majice dalo mi je ideju valjanog vodiča. Krenuo sam od pretpostavke da ću u snu vidjeti istu odjeću u kojoj sam zaspao, ako je istina da se u snu promatram kako spavam, te da sam odjeću odlučio mijenjati svakog četvrtog dana. Bio sam uvjeren da neću imati

nikakvih poteškoća u prisjećanju u snovima što sam odjenuo kada sam krenuo na spavanje; stega koju sam postigao tije- kom svojih vježbi sanjanja navela me na pomisao da posjedu- jem sposobnosti zapamćivanja stvari kao što je odijevanje, te da ih se mogu prisjetiti i u snovima.

Trudio sam se pratiti ovog novog vodiča, ali ishodi nisu bi- li onakvi kakvima sam se nadao. Nedostajao mi je neophodni nadzor nad pozornosti u sanjanju, te nisam bio u stanju u po- jedinostima zapamtiti odjeću koju sam nosio prije spavanja. Nešto je drugo, međutim, djelovalo; na neki sam način uvijek znao jesu li moji snovi uobičajeni ili ne. Odlikovno se svojstvo snova, koji nisu bili obični snovi, sastojalo u činjenici da je mo- je tijelo ležalo u snu dok ga je moja svijest promatrala.

Uočljivo je obilježje takvih snova bila moja soba. Soba ni- kada nije nalikovala onoj u svakidašnjem svijetu, već je bila ogromna prazna prostorija u kojoj je moja postelja bila smješ- tena uz dno. Običavao sam lebdjeti na pristojnoj udaljenosti od mjesta na postelji na kojoj je ležalo moje tijelo. Onoga tre- nutka kada bih se našao uz postelju, neka sila nalik vjetru nag- nala bi me da lebdim oko nje nalik kolibriću. Ponekad bi soba nestala; iščezavala bi dio po dio sve dok ne bi preostali samo moje tijelo i postelja. U drugim sam prigodama iskušavao po- svemašnji gubitak vlastite volje. Činilo se da u takvim prilika- ma moja sanjačka pozornost djeluje neovisno o meni. Ili bi se posve zadubila u prvu pojedinost na koju bi naišla u sobi ili bi se činila neodlučnom što da učini. U takvim sam trenucima imao osjećaj da bespomoćno plutam, krećući se od pojedinos- ti do pojedinosti.

Izaslanikov mi je glas jednom objasnio da su svi elementi snova, koji nisu bili samo obični snovi, ustvari energetska us- trojstva koja se razlikuju od struktura uobičajenog svijeta. Iza- slanikov je glas istakao kako su, na primjer, zidovi tekući. Po- tom me je stao nagovarati neka se zaletim u jednog od njih.

Nisam duže razmišljao, već sam zaronio u zid kao da ro- nim u široko jezero. Nisam osjećao zid nalik vodopadu; ono što sam osjetio nije bio tjelesni osjet zaranjanja u vodu. Više je na- likovalo pomisli na zaranjanje i vizualnom osjetu prolaženja

kroz tekuću tvar. Kretao sam se glavom prema naprijed u ne- što što se rastvaralo nalik vodi, te sam nastavio s kretanjem nadolje.

Osjet kretanja nadolje bio je u tolikoj mjeri stvaran da sam se stao pitati kako dugo, duboko i daleko sam zaronio. Sa sta- jališta mojeg procjenjivanja vremena, proveo sam ondje cijelu vječnost. Vidio sam oblake i planinske vrhunce izokrenute u masi koja se doimala nalik vodi. Bilo je i nekih zažarenih geo- metrijskih predmeta koji su nalikovali kristalima, te kuglica tamnih osnovnih boja kakve nikada nisam vidio. Sve se kreta- lo mimo mene, polako ili srednjom brzinom. Pomislio sam da promatram sam svemir. U trenutku kada mi je umom bljesnu- la ta misao, moja se brzina kretanja tako naglo povećala da se sve stalo rasplinjavati i odjednom sam se našao budan nosom pritišćući zid svoje sobe.

Potajni me je strah naveo da razgovaram s don Juanom. Slušao me je vrlo pažljivo, prateći svaku riječ koju bih izgovo- rio.

»Moraš učiniti bitan pomak u ovom trenutku«, rekao je.

»Izaslanik sanjanja nema prava uplitati se u tvoje vježbe sa- njanja. Ili mu ti sam nikako ne bi smio to dopustiti ni pod ko- jim uvjetima.«

»Kako da ga zaustavim?«

»Jednostavnim ali i opasnim zaokretom. Nakon što uđeš u sanjanje, glasno izvikni svoju želju da više ne želiš izaslanika sanjanja.«

»Znači li to, don Juane, da ga više nikada neću čuti?«

»Sigurno. Riješit ćeš ga se zauvijek.«

»Je li preporučljivo riješiti ga se zauvijek?«

»U ovom trenutku zasigurno jest.«

Tim me je riječima don Juane uveo u vrlo neugodnu dile- mu. Nisam htio prekinuti svoju vezu s izaslanikom, ali sam u isto vrijeme želio slijediti don Juanov savjet. Primijetio je moje oklijevanje.

»Znam da je to vrlo teško«, priznao je, »ali ako to ne uči- niš, anorganska će te bića uvijek imati u šaci. Ako to želiš iz- bjeći, učini što sam ti rekao i učini to odmah.«

Tijekom mojih narednih vježbi sanjanja, u  trenutku  kada sam već bio spreman izreći svoju namjeru, izaslanikov me je glas prekinuo. Rekao je, »Ako odustaneš od svog zahtjeva, obe- ćajem da se nikada više neću uplitati u tvoje vježbe sanjanja, te ću s tobom govoriti samo ako mi postaviš izravno pitanje.«

Odmah sam prihvatio njegov prijedlog, te se iskreno na- dao da sam sklopio dobru pogodbu. Čak mi je i laknulo što se sve tako svršilo. Bojao sam se, međutim, da će don Juan biti razočaran.

»Bio je to dobar potez«, primijetio je i nasmijao se. »Bio si iskren; zaista si namjeravao izreći svoj zahtjev. Iskrenost je je- dino što se zahtijeva. Uistinu nije bilo potrebe isključiti izasla- nika. Ono što si želio bilo je da ga satjeraš u kut i natjeraš ga da predloži nešto što bi ti odgovaralo. Siguran sam da se iza- slanik više neće uplitati u tvoje vježbe.«

Bio je u pravu. Nastavio sam svoje vježbe sanjanja bez uplitanja izaslanika. Značajna je posljedica ovakvog zaokreta bila što sam stao sanjati snove u kojima je moja soba u snu bi- la ista kao i moja soba u svakidašnjem svijetu, s jednom razli- kom: u snovima moja je soba uvijek bila iskošena i iskrivljena u tolikoj mjeri da je nalikovala na ogromnu kubističku sliku; kutovi sobe bili su iskošeni namjesto ravni, a takve su kosine vladale i zidovima i stropom i podom. U takvoj iskrivljenoj so- bi iskošenih kutova mogla se odmah uočiti sasvim besmislena, ali stvarna pojedinost: na primjer, linije na podu od grubotesa- nog drveta ili vodenasta nepodudaranja boja na zidnoj slikari- ji ili mrlje prljavštine na stropu ili otisci prstiju na rubu vrata.

U takvim bih se snovima neizbježno izgubio u svemiru na- lik vodi i pojedinostima kosina. Tijekom svih mojih vježbi sa- njanja obilje pojedinosti u mojoj sobi bilo je u tolikoj mjeri neiscrpno i tako me privlačilo da bih uvijek u njega zaranjao.

U prvi slobodni trenutak koji sam konačno imao, krenuo sam kod don Juana s molbom da mi objasni stanje u kojem sam se nalazio. »Ne mogu nadvladati svoju sobu«, rekao sam mu nakon što sam mu iscrpno opisao pojedinosti svojih vježbi sanjanja.

»Što te navodi na pomisao da je ne možeš nadvladati?«, upitao me je smijući se.

»Osjećam da bih morao krenuti dalje od svoje sobe, don Juane.«

»Ali, ti se i krećeš dalje od svoje sobe. Možda bi se morao upitati nisi li opet zatočen u mreži svojih tumačenja. Što misliš da kretanje zaista znači u tvojem slučaju?«

Rekao sam mu da je izlazak iz sobe na ulicu bio mnogo privlačniji san, te sam osjećao potrebu da ga ponovim.

»Ali, sada činiš mnogo veće stvari od toga«, prosvjedovao je. »Krećeš u nevjerojatne oblasti. Što još želiš postići?«

Pokušao sam mu objasniti da imam gotovo tjelesnu potre- bu da krenem dalje od zamke u koju sam neprestance upadao zbog pojedinosti. Ono što me je u najvećoj mjeri uznemirava- lo bila je moja nesposobnost da se oslobodim svega što je pri- vlačilo i zaokupljalo moju pažnju. Neznatna i slaba volja bila je sve što sam mogao postići.

Uslijedila je vrlo duga šutnja. Očekivao sam da ću čuti ne- što više o zamci pojedinosti. Naposljetku, don Juan me je već upozorio na svu opasnost koja vreba u takvom zatočeništvu.

»Dobro napreduješ«, rekao je naposljetku. »Sanjačima je po- trebno mnogo vremena kako bi usavršili svoja energetska tije- la. A to je upravo na djelu u tvojem slučaju: usavršavanje tvo- jeg energetskog tijela.«

Don Juan mi je objasnio kako je razlog što je moje ener- getsko tijelo bilo navedeno na istraživanje pojedinosti, te se neizbježno zaticalo u njihovim zamkama, bila njegova neis- kusnost i nesavršenost. Rekao je da vračevi provode cijeli svoj životni vijek učvršćujući energetsko tijelo tako što mu dopuš- taju da u sebe upija sve što mu se nađe na putu.

»Sve dok energetsko tijelo nije potpuno i zrelo, upija sve što može«, nastavio je don Juan. »Ne mogu se osloboditi pori- va da sve neizmjernom snagom zaokuplja moju pažnju. Ako se ova činjenica uzme u obzir, umjesto da se vodi uporna bit- ka s energetskim tijelom, kao što ti to sada činiš, mnogo toga se može postići.«

»Kako da to postignem, don Juane?«

»Usmjeravajući vladanje energetskog tijela, drugim riječi- ma, kočoperenjem.«

Objasnio mi je kako sve što je u vezi s energetskim tijelom ovisi o odgovarajućem položaju spojne točke. Budući da sa- njanje nije ništa drugo doli način na koji se ono pokreće, kočo- perenje je, dakle, način da se spojna točka učvrsti na najpri- kladnijem položaju, drugim riječima, položaju na kojem ener- getsko tijelo može biti upotpunjeno i s kojeg naposljetku po- lazi na dalja putovanja.

Don Juan mi je rekao kako trenutak kada energetsko tije- lo može krenuti dalje vlastitim snagama vračevi smatraju naj- pogodnijim položajem spojne točke koji se može dosegnuti. Idući je korak kočoperiti ga, to jest, učvrstiti na tom položaju kako bi se energetsko tijelo upotpunilo. Primijetio je kako je takav postupak vrlo jednostavan. Valja samo namjeravati ko- čoperiti se.

Šutnja i pogled prepun očekivanja uslijedio je nakon ove tvrdnje. Očekivao sam da će mi i više reći, a on je očekivao da sam razumio sve što mi je rekao. Nisam ga razumio, to je bila činjenica.

»Dozvoli svojem energetskom tijelu namjeru da dostigne najpogodniji sanjački položaj«, objasnio mi je. »Potom neka tvoje energetsko tijelo namjerava ostati u položaju i konačno ćeš se kočoperiti.«

Zastao je i pogledom me navodio neka razmotrim sve što mi je rekao. »Namjeravanje je tajna, ali i sam to već znaš«, re- kao je. »Vračevi pomiču svoje spojne točke namjeravanjem i učvršćivanjem posredstvom namjeravanja. Ne postoji poseban postupak za namjeravanje. Namjerava se samim namjerava- njem.«

Daljnja luda pretpostavka o mojoj vrijednosti kao vrača bi- la je posve neizbježna u tom trenutku. Gajio sam neograničeno povjerenje u zamisao da će me nešto nagnati da stanem na pra- vi put kako bih namjeravao učvrstiti svoju spojnu točku na naj- pogodnijem mjestu. U prošlim sam danima uspijevao ostvariti

razne pothvate a da nisam ni znao da ih provodim. I don Juan se divio mojoj sposobnosti ili sreći. Bio sam siguran da će i ovaj trenutak biti podjednako zadivljujući. Grdno sam se va- rao. Bez obzira što činio ili kako dugo čekao, nisam imao ni- malo uspjeha u učvršćivanju moje spojne točke na bilo kojem mjestu, a ponajmanje na najpogodnijem.

Nakon mjeseci ozbiljnih ali posve  bezuspješnih  nastoja- nja, odustao sam. »Zaista sam vjerovao  da to mogu postići«, rekao sam don Juanu istoga trenutka kada sam se iznova na- šao u njegovoj kući. »Bojim se da sam sada u većoj mjeri ego- manijak no  ikada.«

»Ne, nije tako«, rekao je sa smiješkom. »Ono što se ustvari zbiva jest činjenica da si iznova uhvaćen u zamku pogrešnih tumačenja stanovitih pojmova. Želiš pronaći najpogodnije mjesto kao da nastojiš pronaći izgubljene ključeve auta. Po- tom nastojiš privezati svoju spojnu točku kao da hoćeš zaveza- ti svoje cipele. Najpogodniji položaj i učvršćenje spojne točke samo su metafore. Nemaju ničeg srodnog s riječima kojima se opisuju.«

Potom je zatražio od mene neka mu opišem posljednje do- gađaje što su se zbili tijekom mojih vježbi sanjanja. Prva stvar koju sam mu spomenuo bila je činjenica da je moj poriv za uranjanjem u pojedinosti u znatnoj mjeri popustio. Možda zbog toga što sam se u snovima kretao, neprestance i pod pri- silom, možda je upravo taj pokret uvijek uspijevao da me zau- stavi prije no što bih uronio u kakvu pojedinost koju sam pro- matrao. Biti zaustavljen na taj način pružilo mi je mogućnost da istražim čin uronjenosti u pojedinost. Došao sam do zaklju- čka da neživa tvar zaista posjeduje zaokupljajuću snagu koju sam vidio kao polugu zamućene svjetlosti koja je privlačila. Na primjer, u mnogo je navrata neka neznatna mrlja na zidu ili na drvenim porama poda od grubotesanog drveta u mojoj sobi odašiljala trak svjetlosti koji bi poljuljao moju učvršće- nost; od tog bi trenutka moja pozornost sanjanja postala usre- dotočena na tu svjetlost i cijeli bi se san vrtio uokrug takve mr- lje. Vidio bih je kako se uvećava sve do veličine svemira. Takvo

bi viđenje potrajalo sve do trenutka buđenja, obično s nosom prilijepljenim uz zid ili drveni pod.  Zamijetio  sam ponajprije da je pojedinost stvarna, te potom i da sam je po svoj prilici promatrao dok sam spavao.

Don Juan se nasmijao i rekao: »Sve ti se to događa jer je iskivanje tvog energetskog tijela bilo završeno istoga trenutka kada si se sam počeo kretati. Nisam ti to rekao, ali sam u to posumnjao. Htio sam znati jesi li ili nisi sposoban sam to otkri- ti, što si, dakako, i učinio.«

Nisam imao pojma što je time htio reći. Don Juan me je pomno ispitivao na svoj uobičajeni način. Njegov je prodorni pogled istraživao moje tijelo.

»Što sam ustvari sam otkrio, don Juane?«, bio sam prisi- ljen upitati.

»Otkrio sam da je tvoje energetsko tijelo upotpunjeno«, odvratio je.

»Nisam otkrio ništa nalik tome, uvjeravam te.«

»O, da, itekako jesi. Proces upotpunjavanja počeo je prije stanovitog vremena, u trenutku kada nisi mogao pronaći vo- diča koji bi ti potvrdio stvarnost tvojih snova. Tada je nešto počelo djelovati na tebe, te ti je davalo do znanja imaš li ili ne redovite snove. To nešto bilo je tvoje energetsko tijelo. Potom si počeo očajavati što nisi u stanju pronaći najprikladniji polo- žaj za učvršćenje spojne točke. Kažem ti da si ga pronašao. Dokaz je što, pokrećući se uokolo, tvoje energetsko tijelo uspi- jeva  suzbiti  opsjednutost  pojedinostima.«

Bio sam zaista iznenađen. Nisam smogao snage ni posta- viti  svoje  najgorljivije  pitanje.

»Ono što  te tek očekuje dragulj je vraćanja«, nastavio je don Juan. »Vježbat ćeš viđenje energije tijekom svojih snova. Ispunio si zadatak trećih vratiju sanjanja: pokretanje energets- kog tijela vlastitim snagama. Sada moraš izvršiti stvarni zada- tak:  vidjeti energiju svojim energetskim tijelom.

»I ranije si vidio energiju«, nastavio je, »ustvari, u mnogo navrata. Svaki je puta, međutim, viđenje bilo tek sretan slučaj. Sada ćeš viđenje postići namjerno.

»Sanjači njeguju sud koji se u većoj mjeri temelji na prak- tičnom iskustvu nego na znanstveno utvrđenim činjenicama«, nastavio je. »Ako je njihovo energetsko tijelo potpuno, energi- ju vide svaki puta kada pogled usmjere na neku pojedinost svakidašnjeg svijeta. Ako u snovima vide energiju pojedinosti, znaju da imaju posla sa stvarnim svijetom, bez obzira u kak- vom se iskrivljenom obličju taj svijet pojavljuje u njihovoj po- zornosti sanjanja. Ako ne mogu vidjeti energiju pojedinosti, zasigurno se nalaze u običnom snu a ne u stvarnom svijetu.«

»Što je stvarni svijet, don Juane?«

»Svijet koji proizvodi energiju; suprotnost fantomskom svijetu projekcija u kojem ništa ne proizvodi energiju. Takva je većina naših snova u kojima ništa nema energetski učinak.«

Don Juan mi je potom razložio sljedeću odredbu sanjanja: procesa kojim sanjači izdvajaju uvjete sanjanja u kojima mo- gu pronaći elemente što proizvode energiju. Don Juan je za- sigurno primijetio moje oklijevanje. Nasmijao se, te izložio iduću, čak i zakučastiju odredbu: sanjanje je proces kojim na- mjeravamo pronaći prikladne položaje spojne točke, položaje koji nam dozvoljaju da opazimo pojedinosti koje proizvode energiju u stanjima nalik snovima.

Objasnio mi je da je energetsko tijelo također sposobno opažati energiju koja se posve razlikuje od energije našeg vla- stitog svijeta, kao što je to slučaj s pojedinostima svijeta anor- ganskih bića koju energetsko tijelo opaža kao cvrčavu energi- ju. Dodao je kako u našem svijetu ništa ne cvrči; sve leprša.

»Odsada«, rekao je, »zadatak će tvojeg sanjanja biti usta- novljavanje odgovora na pitanje proizvode li pojedinosti na ko- je usredotočuješ svoju pozornost sanjanja energiju ili su puke fantomske projekcije ili su, pak, proizvođači strane energije.

Don Juan mi je priznao da se nadao kako ću i sam doći do zamisli o viđenju energije kojim bih mogao ustanoviti proma- tram li svoje tijelo u snu. Nasmijao se mojem patvorenom izu- mu da razradim vježbe sanjanja svakog četvrtog dana. Rekao mi je kako su mi na raspolaganju svi potrebni podaci koji su

mi dovoljni da zaključim što je pravi zadatak trećih vratiju sanjanja, te da o tome izvedem i valjani sud. Moj me je sustav tumačenja, međutim, naveo na traganje za zamršenim rješenji- ma kojima je nedostajalo jednostavnosti i izravnosti vraćanja.