TREĆA VEČER “

Prvo pitanje:

Po vama, nitko nije sposoban pružiti istinu. Zar onda ono što govorite nije istinito?

Ono što vam govorim je samo znak i ne treba to smatrati istinitim samo po sebi. Istina je udaljena od znaka. Vi ne trebate vidjeti pokazivača, već kamo vas upućuje. Dok gledate u tom smjeru ono što ćete vidjeti je istina. Ne postoji način da se govori ta istina. Još neće biti niti izgovorena a već će postati lažna. Istina nikada ne može biti izražena; Međutim ona može postati nečije iskustvo.

Drugo pitanje:

Predlažete da postanemo potpuno uronjeni, da se utopimo. Kako to možemo uraditi?

Kažem vam iz svojega iskustva da nema lakšeg puta nego stapanje sa svojim vlastitim ja. Jedino što treba napraviti je prestati tražiti potporu bilo čega na površini uma. Hvatajući misli ne možete se utopiti i zbog njihove potpore ostajete na površini.

Mi imamo naviku hvatati se misli. Čim jedna misao prođe mi se uhvatimo slijedeće - ali nikada ne ulazimo u prazninu između dviju slijedećih misli. Ta praznina je kanal utapanja u dubinama. Ne mičite se u mislima - idite duboko dolje između njihovih razmaka.

Kako se to može napraviti? To se može svjesnošću, promatranjem toka misli. Kao što čovjek koji stoji pokraj ceste promatra ljude koji prolaze, tako i vi promatrajte svoje misli. One su jednostavno pješaci, prolaze na cesti uma u vama. Samo ih promatrajte. Ne donosite presude o bilo kojoj od njih. Ako ih možete promatrati sa udaljenosti, šaka koja ih stišće otvoriti će se i naći ćete se kako stojite, ne u mislima, već u intervalu, u pukotini između njih. Ali pukotina nema temelje pa nije moguće tamo samo stajati. Samim time što se tamo nalazite vi se utapate.

A to samo utapanje je stvarna podrška jer kroz to dolazite do bića koje stvarno jeste. Onaj koji traži podršku u carstvu misli u stvari je obješen u zraku bez podrške - ali onaj koji odbaci sve štake dobiva podršku svog vlastitog ja.

Treće pitanje:

Želim pobijediti svoj um ali to izgleda nemoguće. A ipak vi kažete da je to vrlo lako. Kako da to napravim?

U samoj ideji pobjede vidim sjeme nemogućnosti pobjede. I upravo ta stvar ne dozvoljava čovjeku da pobijedi bilo što. Ako želiš pobijediti svoju vlastitu sjenu hoćeš li moći? Čim upoznate sjenu kao sjenu vi ste ju pridobili. Sjenu se ne može pobijediti, može ju se samo upoznati. A ono što je točno za sjenu točno je i za um. Tražim da upoznate um, ne da ga pobijedite.

Netko je jednom rekao Buddhi:” Moj je um nemiran. Molim te da mi pokažeš način da ga umirim?” Kao odgovor Buddha je postavio pitanje: “Gdje je tvoj um? Dovedi ga k meni i ja ću ga umiriti.” Čovjek je rekao: “To je teškoća. On izbjegava sve moje pokušaje da ga ulovim.”

Da sam ja bio na Buddhinom mjestu ja bi rekao: “Nemoj ga pokušavati uloviti, pusti ga. Sama tvoja želja da ga uloviš je nemir. Možeš li ikada uloviti sjenu?”

Znate li što je još Buddha rekao? On je rekao: “Gledajte me. Ja sam ga umirio zar

ne?”

Ako samo možete promatrati svoj um i ne pokušavati ga uloviti ili pobijediti, otkriti

ćete da ga ne možete naći. U starim danima običavali su pitati, kada su pokušavali konja naučiti na sedlo, da li je bolje konja izmoriti ili pritegnuti uzde. Isto tako postoje dvije

metode pobjeđivanja uma, dovođenja uma pod kontrolu. Ali ja ne bi prepisao niti jednu od tih dviju metoda.

Kao prvo, ja bi vam prvo rekao da vidite da li konj uopće postoji. Vi trebate izmoriti, zauzdati i osedlati nešto što uopće ne postoji. Oba su napora beskorisna jer nema konja. Konj je sjena vašeg neznanja. Kada se probudite, nema niti konja niti uma da se pobijedi, niti konja ni uma da se kontrolira.

Četvrto pitanje :

Vi od nas tražite da se ne držimo misli. Da li se to odnosi i na dobre misli?

Ako želite upoznati svoje stvarno biće morate se osloboditi i od dobrog i od lošeg i postati prazni, bez sadržaja. Misli, i dobre i zle, sve su stečene. One dolaze izvana: one se slijevaju izvana. Vaše stvarno biće je skriveno negdje dolje, ispod tog tereta lanaca. Potrebno je raskinuti lance. Nije važno da li su oni od željeza ili od zlata.

Štogod dolazi izvana je stečeno, stečevina - ali unutar nas je stanje čiste svjesnosti kamo ne može uči nikakva vanjska impresija. Duša dolazi na svoje samo u odsutnosti svih vanjskih zamki, nečijih svih vanjskih uvjetovanja. Da otkrijete svoju dušu morate imati neuvjetovani um. Ali mi smo puni misli i oni koji su religiozni čak su puniji, uvijek dodajući na hrpu misli o vjeri. A to se misli pod “biti religiozan”! Biti pun svetih pisama smatra se biti religioznim. To je apsolutno krivo.

Učitelj je jednom rekao jednom svom učenom učeniku: “Sve drugo je dobro, ali u tebi je još jedan nedostatak. “Učenik je dugo mislio ali u svojem ponašanju nije mogao pronaći nikakav nedostatak pa je pitao učitelja o tome. Učitelj je odgovorio: “Ti u sebi imaš previše religije. To je jedini nedostatak koji je preostao u tebi ali ni u kojem slučaju nije beznačajan.”

Kako može biti previše religije? Može biti previše vjerskih svetih pisama, previše vjerske misli i um postaje tako opterećen da ne može poletjeti u nebo istine.

Ja od vas tražim da budete prazni. Oslobodite se potpuno od svih misli, od svih impresija i tada pogledajte što se dešava u toj praznini. Najveće čudo života događa se u toj praznini. Ona vas dovodi licem u lice sa vašim ja. Nema većeg čuda od toga! Čim stanete licem u lice sa sobom stojite licem u lice sa Bogom.

Peto pitanje:

Ja obožavam idole, ali s tvoga gledišta nema potrebe za idolom. Savjetuješ li mi da odustanem od toga?

Ja ne tražim da odustanete od ičega niti da nešto poduzmete. Ja vas samo zovem da se probudite. Ako, kada se probudite, vaši snovi prestanu, to će biti druga priča. Ponašanje se mijenja na stupnjevima svijesti. Kada djeca odrastaju ona se automatski prestaju igrati sa lutkama. Ona ne čine nikakve napore da se prestanu igrati, to samo prestaje.

Jednom je na rubu sela živio sadhu. Živio je sam u kolibi bez vrata. U kući nije bilo ničega zbog čega bi vrata bila potrebna. Jednog su dana naišli neki vojnici. Ušli su u kolibu i zatražili vode. Jedan od njih upitao je sadhua kako to da u kolibi nema niti jedan idol Boga a on je sadhu. Sadhu je odgovorio : “Koliba je vrlo mala. Vidite li u njoj mjesta za dvojicu?”

Vojnike su veselile sadhuove riječi, i drugog su mu dana donijeli kip Boga na dar. No sadhu je rekao: “Ja ne trebam prikazu Boga jer on sam ovdje već dugo živi. I “ja” sam bio izgubljen. Zar ne vidite da ovdje nema mjesta za dvojicu? “Vojnici su vidjeli da on pokazuje na svoje srce. To je bila njegova koliba.

Bog nema obličje. Isto tako, i njegovo prisustvo nema oblik. Svjesnost isto tako ne može imati oblik. Ona je bezgranična. Ona je bez početka i bez kraja, jer ono što naprosto jest, nema niti početak niti kraj.

Kako smo budalasti radeći te slike. Mi obožavamo idole koje smo od sebe napravili.

Čovjek je stvorio sliku Boga prema svom vlastitom obliku, i tako, na taj način na kraju obožava sebe. To je vrhunac samo-zavaravanja, egoizma i neznanja.

Boga ne treba obožavati. Boga treba živjeti. Morate postaviti Boga u svom životu a ne u hramu. Morate napraviti sve moguće napore da omogućite Bogu da dođe u vaše srce  i bude u svakom vašem dahu. Za to je bitno nestajanje “ja”. Sada taj “ja“ zauzima vaše srce i ispunjava svaki trenutak vašeg života. Dok god je taj “ja “u vama nemoguće je da Bog uđe. U jednoj od svojih pjesama Kabir je rekao da je staza ljubavi vrlo uska i da je nemoguće da dvoje po njoj hodaju istovremeno.

Jedne sam noći čitao duboko u noć uz svjetlo svjetiljke. Kada sam ugasio svjetiljku bio sam zadivljen. Vani je sijao puni mjesec ali svjetlo moje sićušne svjetiljke priječilo je mjesečini da ude u moju sobu. Čim je moja svjetiljka ugašena nektar mjeseca ispunio je moju sobu. Toga sam dana shvatio da tako dugo dok svjetlo “ja “svijetli u meni, svjetlo Boga mora čekati vani.

Gašenje “ja”, nirvana, samadhi, sve su to nazivi za dolazak Boga. One su sinonimi. Stoga molim vas nemojte stvarati bilo kakve slike Boga, samo uništite sliku “ja”. Samo njezino odsustvo biti će prisustvo Boga.

Kako je onda jednostavno ostvariti istinu! Ali stvari koje se čine lakim i jednostavnim uvijek otkrivamo da su teške. To je zato tako jer sve što je lako i jednostavno brzo je i zaboravljeno zbog tog istog razloga. Mi ostajemo zaokupljeni stvarima koje su daleko i ne vidimo ono što je blizu. Mi ostajemo zaokupljeni onim drugim i zaboravljamo onoga koji je naše ja.

Zar se ne događa često u kazalištu da publika postane toliko zaokupljena onim što se događa na pozornici da zaboravi sebe? To se događa i u životu. Život je isto divovska pozornica i mi postajemo toliko zaokupljeni onime što se glumi na pozornici da zaboravljamo publiku, gledaoca, sebe. S ciljem da postignemo istinu, da postignemo sebe, morate napraviti samo jednu stvar - morate se samo probuditi, da shvatite da ste u igrokazu i ništa više.

Ja vidim da ste uvijek zaokruženi nekim nemirom koji je izražen u vašem ponašanju bez obzira sjedili, stajali, hodali ili spavali. On je prisutan u svakoj akciji, velikoj ili maloj. Osjećate li ga i vi? Jeste li ikada primijetili da štogod radili, radite to sa nemirnim umom?

Morate zaustaviti tu baražnu vatru nemira i stvoriti zonu tišine. Samo uz pozadinu tišine moći ćete iskusiti radost i glazbu koji su sveprisutni u vama - ali ju vi ne možete čuti i živjeti zbog divlje zbrke i graje u vama. Prijatelji moji, vanjska graja niti nije uznemiravanje. Ako je u vama mir to je kao da vanjska graja ne postoji. Ali mi smo nemirni unutar sebe. I to je jedina teškoća.

Netko me je jutros pitao : “Što moramo napraviti da imamo unutra mir? “Ja sam rekao “Pogledajte cvijeće. Pogledajte kako se otvara. Pogledajte potoke. Pogledajte kako teku. “Da li tamo vidite nemir? Kako spokojno to sve ide! Nemir ne postoji nigdje osim u čovjeku.

Vi možete živjeti kao što to čini cvijeće. Živite tako i iskusite sebe kao dio prirode. Vjerovanje u “ja”, da je ono posebno, stvorilo je sav taj nemir i napetost. Oslobodite se potpuno od “ja “prije nego djelujete, prije nego bilo što napravite. Tada ćete otkriti božanski mir koji se širi u vama.

Kada vjetar puše budite kao vjetar i kada kiša pada osjećajte da ste vi također kiša i tada vidite kako je mir postepeno postao dubok. Sa nebom budite nebo, u tami budite tama a na svjetlu svjetlo. Ne držite se po strani. Pustite kapljicu koja ste vi da padne u ocean. I tada ćete upoznati ono što je ljepota, glazba i istina.

Ako hodam moram biti svjestan da hodam; ako ustanem moram biti svjestan da stojim. Niti jedan čin tijela ili duha ne treba se dogoditi nesvjesno, u polu snu. Ako se na taj način probudite i živite svoj život sa svjesnošću, vaš će um postati čist, bez pogreške, proziran.

Kroz takvo svjesno življenje i ponašanje, meditacija je dio svake aktivnosti u nečijem životu. Njezin unutrašnji tok prati nas danju i noću. Smiruje nas. On pročišćava naša djela i čini nas ljudima punim vrlina. Imajte na umu da čovjek koji je budan i svjestan svakog svojeg djela, fizičkog ili duhovnog, ne može drugima činiti krivo. Zla djela mogu se počiniti

samo u nesvjesnosti, u stanju zablude. Može ih se lako izbjeći u budnom i svjesnom stanju.

Ja zovem samadhi, vrhuncem meditacije, “velikom smrću”, i u stvari to je ono što ona jest. Kroz običnu smrt vi ćete umrijeti - ali ćete se ponovo roditi jer u toj smrti vaše pravo ja neće prestati postojati. Pravo ja će se ponovo roditi i proći kroz još jednu smrt. Obična smrt nije stvarna smrt jer iza nje slijedi ponovo rođenje, nakon kojega opet slijedi smrt. I taj se ciklus nastavlja dok ne dođe samadhi, dok ne dođe velika smrt i oslobodi nas od ciklusa rođenja i smrti.

Samadhi je velika smrt, jer “ja “prestaje postojati u samadhiju, a s tim također prestaje i ciklus rođenja i smrti. Tada ono što preostaje je život. Kroz veliku smrt samadhija dosižemo život besmrtni, gdje nema niti rođenja niti smrti. Besmrtnost nema niti početak niti kraj. Tu veliku smrt zovemo moksha, emancipacija, nirvana, Brahma.

Ja također tražim od vas da uzmete u obzir dhyanu, meditaciju, kao odmor a ne kao aktivnost. “Ne-akcija “znači upravo to. To je savršeni odmor, potpuni zastoj svih akcija. I kada su sve akcije svedene na ništa i otkucaji uma su prestali, tada u tom opuštenom stanju nešto počinje izranjati, nešto što ne mogu podučiti sve religije svijeta zajedno. Samo onda kada nema akcija može se vidjeti ono što je ne-akcija, ono što je središte i život svih akcija. Samo tada možemo vidjeti činitelja.

Sarahapada je rekao : “O ume, idi i odmori se - negdje gdje sunce i mjesec ne dosežu i kamo se ni zrak ne usuđuje ući. “To je vaš atman, vaša duša.

S druge strane vaše se tijelo proteže do točke do koje i drugi imaju pristup. Granica ulaska svijeta u vas je granica vašeg tijela. Svijet može ući u tijelo jer je ono dio svijeta, dio od samsare. Osjetila su vrata kroz koja svijet ulazi. Um je smjesa utisaka koji su tako ušli u vas.

Ono što je onkraj tijela, onkraj uma i osjetila je duša, atman. Bez dosizanja te duše život je beskoristan, jer bez upoznavanja i dosizanja sva znanja i dostignuća su bezvrijedni.

Ja ne smatram samsaru i nirvanu, svijet i emancipaciju, kao dvije različite stvari. Razlika koja postoji među njima nema ništa zajedničko sa njihovim prirodama. To nije stvarna razlika. Razlika nije među njima, već u vašem gledanju na njih. Samsara i nirvana nisu dva različita pojma. Samsara i nirvana su vaša dva načina gledanja na jednu stvarnost. Stvarnost je samo jedna ali su gledišta dva. Viđeno sa gledišta znanja ono izgleda kao jedna stvar; viđeno sa gledišta neznanja to je druga stvar. Ono što u neznanju izgleda kao samsara postaje nirvana u znanju. Što je neznanje u svijetu postaje znanje u Bogu. Stoga je pitanje kako promijeniti unutrašnji svijet a ne vanjski. Ako se vi promijenite i sve ostalo se mijenja. Vi ste i samsara i nirvana.

Istinu se ne može imati pod svaku cijenu. Ne može ju se dobiti od drugih u zamjenu za nešto. To je plod samo razvoja.

Car Bimbasara jednom je otišao Mahaviri i rekao: “Ja želim doseći istinu. Voljan sam dati bilo što što imam ali moram imati istinu koja oslobađa čovjeka od svih žalosti. “Mahavira je vidio da je vladar želio osvojiti istinu na isti način kako je osvojio svijet, da je čak želio kupiti istinu. Razumjevši da to govori ego, Mahavira je rekao Bimbasari: ”Veličanstvo, prvo otiđite do Punya Shravaka, građanina vašeg carstva, i od njega uzmite plod njegove meditacije. To će učiniti vaš put do emancipacije i istine lakšim.”

Bimbasara je otišao do Punya Shravaka i rekao : “Došao sam nešto pitati. Želim kupiti plod tvoje meditacije. Platiti ću koliko god tražiš.”

Kada je čuo carev zahtjev, Punya Shravak je odgovorio:”Gospodaru, meditacija znači spokoj. To znači čuvati um slobodan od svih napasti i mržnje i ostajanje postojano u svojem ja. Kako to jedna osoba može dati drugoj? Vi to želite kupiti ali to nije moguće. To morate sami sebi pribaviti.”

Ne postoji drugi način. Istina se ne može kupiti. Ona se ne može niti dobiti kao poklon niti prošenjem. I ne može se osvojiti napadom. Napadati istinu nije način da ju se postigne. Nasilje je izražavanje ega i gdje postoji ego ne može biti istina. Da postignete istinu  morate  smanjiti  sebe  do  ništice.  Istina  dolazi  kroz  vrata  bezdana,  kroz  vrata

praznine. Ona ne dolazi kroz napad ega već kroz osjećajnost i prihvaćanje praznine. Ne napadajte istinu - pripremite za nju u sebi mjesto.

Hui-neng je rekao da postoji način da se postigne istina: uzgajanje kroz ne- uzgajanje. Ne-uzgajanje je postavljeno kao uvjet da se izbjegne upotreba sile u uzgajanju. To je nedjelovanje, to je ne-uzgajanje. To nije postizanje već pražnjenje - ali to je način da se postigne istina. Domet do kojega se ispraznite je domet do kojega postižete.

Kamo ide kišnica? Ona ne ostaje na brežuljcima već ide u prazne jarke. Priroda istine je slična prirodi vode. Ako želite postići istinu ispraznite se potpuno. Čim budete prazni istina će sobom ispuniti prazno mjesto.

Istina je u vama. Ona je u meni. Ne morate nikamo ići da bi ju vidjeli. Morate ju samo iskopati iz sebe kao što se kopa bunar za vodu. Morate kopati bunar duše. A meditacija je lopata za kopanje tog bunara. Lopatom meditacije moramo iskopati zemlju vanjskog svijeta koja prekriva našu prirodu - i tada je onaj kojega tražimo blizu. On je sakriven u samom tražitelju.