TREĆA KNJIGA

ZRAK

 

RAŠID

Bio je zgodan, visok i mlad.

—   Dakle — rekao je ispruživši noge na stol. Izvadio je krupan crni tokarev revolver iz korica za pasom i stavljajući ga pokraj nogu povukao još jedan dim cigarete.

—Ne, ne pristajemo — rekao je Bebek, — ne dolazi u obzir.

—Zašto ne.

—   Ne možemo to riskirati. Cijeli projekt nam ovisi o džipu a mogli bi nam konfiscirati i kamere.

—   Neće biti nikakve konfiskacije, ja vam to jamčim. Ako i dođe do konfiskacije, dat

ćemo vam novi džip.

—   Ali mi baš volimo ovaj — odgovorio je Bebek, — dobro nam služi. Osim toga, uvijek putujemo sami.

Bilo je još uvijek rano jutro. Sjedjeli smo u prizemnoj sobi policijske zgrade na afganistanskoj strani granice. Soba je još uvijek bila tamna i fotografije vođa komunističke internacionale hvatale su prve sunčeve zrake. Kroz prozor nazirala su se do pasa gola tijela vojnika pri jutarnjoj gimnastici.

Sjećao  sam  se  mojih  prethodnih  ulazaka  u  Afganistan.  Vojnici  u  iskrpljenim

uniformama naoružani do zuba, ali bez cipela. Za cigaretu mogli ste izbjeći sve formalnosti. Carina je bila smijurija. Carinik je bio dječak od 12 godina koji je, vjerojatno, slagao oficire da zna čitati i pisati, pa je dobio posao.

Ovaj puta iznenađenje je bilo potpuno. Vojnici ne samo da su imali besprijekorne uniforme nego i cipele. Automat kalašnjikov, besprijekorno čist, visio je o ramenu svakoga.

Soba u kojoj smo sjedjeli bila je veća od podstanarske. U prvi mah mi se učinila kao

fotografska radnja: 18 portreta predsjednika države u boji i crno—bijeloj tehnici visjele su uokolo. Besprijekorno obučeni policijski inspektor je zašutio. Čekamo. Na istoku se ne govori ako nisi oslovljen. Pristižu četiri Francuza, jedan Nijemac, sve profesionalni novinari prerušeni u hipije i turiste. Policajac je ustao, pokupio pasoše i opet sjeo. I dalje tišina dok lista pasoše. Nešto kasnije pritisne zvonce na stolu. Stižu čaj i slatkiši, a mi ugodno iznenađeni. Relaksirani Francuzi postavljaju glupo pitanje, nešto kao da su čuli da je Afganistan prilično nesiguran za putovanje zbog učestalih borbi. Umjesto odgovora, inspektor nas pita za zanimanja. Francuzi se odluče za nevjerojatnu teoriju. Iz čista mira odgovore da su konobari nezadovoljni kapitalističkim sistemom i izrabljivanjem, da su radili u istom restaurantu u Lilleu za trulog kapitalistu, da im je svega dosta te da su odlučili krenuti za istinom na istok. Na pitanje zašto imaju toliko fotoaparata, odgovorili su prilično neuvjerljivo, da su amateri fotografi. Nijemac je izjavio da je pobjegao od njemačke tehnologije i smisla za preciznost, a da je po zanimanju urar. Cilj: meditirati na Himalayi!?

Dolazi red na nas. Dvije filmske kamere u automobilu i 200 rola filma, filteri, objektivi i baterije. Nismo mogli biti studenti.

Dok smo još ranije razgovarali, odlučili smo predstavljati se članovima jugoslavenske ekspedicije na Himalayi.

—Koji dio Himalaye — upita nas Rašid dok smo pokušavali tu igru.

—Mount Everest — tresnuo je Bebek, kako bi ostavio snažan dojam.

Rašid je ljubazno primijetio da je jugoslavenska ekspedicija uspješno osvojila Mount

Everest prije nekoliko mjeseci. Čovjek nije bio naivan i naposljetku smo mu rekli istinu. Snimamo filmove o Aziji. Rašida to nije smetalo, dapače, izrazio je želju da nam pomogne.

Snažan, visok, inteligentnih crta, djelovao je kao čovjek koji zna što hoće. U bilo kojoj drugoj situaciji  vjerojatno bi  između nas  niklo prijateljstvo jer je iz njega zračila neka pozitivna energija i simpatija koju je potiskivao.

U ovoj situaciji interesi nam se nisu podudarali. Tražio je previše. Spremali smo se za Bamijan gdje smo željeli snimiti napušteni budističko—grčki kameni grad.

Područje oko Bamijana prije nekoliko tjedana bilo je u rukama pobunjenika da bi sada

opet potpalo pod kontrolu frakcije komunističke partije Khalk. Službeni Afganistan nije priznavao ratno stanje tako da formalne zabrane za posjetioce iz Jugoslavije nije bilo. No Rašid je želio da nam ,,pomogne”, s time da nam uvali dva Čeha kao tonske snimatelje.

—Tek privremeno — govorio je, samo do Bamijana.

—Slušajte — rekao je Bebek — mi ne vozimo nikoga, mi radimo sami. Major se nagnuo naprijed:

—   Ne odgovara vam društvo naših prijatelja? Tko ne voli naše prijatelje, ne voli Afganistan, tko mrzi Afganistan, neprijatelj je. Tko je neprijatelj, ide u zatvor.

—   Slušaj, Rašide — Bebek je naglo promijenio službeni ton oslovivši ga imenom.

—Slušaj, rano je, tek smo došli u tvoju zemlju. Ne znamo još ništa o revoluciji, nismo popili ni kavu a ti već pričaš o zatvoru.

Rašid nije odgovorio, dignuo je naše propusnice što su ležale na stolu i počeo listati: Turska, Iran, Indonezija, Tajland, Indija.

—   Pazi, pazi, Amerika, Kanada, Engleska. Vi nešto mnogo putujete. Gledaj, molim te, opet Amerika, i opet Engleska. Izgleda, nešto vam se mnogo sviđaju te zemlje. Sigurno tamo imate mnogo prijatelja kada ih tako često posjećujete.

Bebek se nasmiješio: — Listaj, Rašide, listaj dalje, a što je s Bugarskom, Čehoslovačkom, Poljskom? Što misliš da tamo nemamo prijatelja? Zagledaj još bolje pa ćeš vidjeti da za razliku od tvojih prijatelja Čeha i, kako ti kažeš, naših prijatelja Engleza, Francuza i Amerikanaca mi gotovo nigdje, osim kod Sovjeta i Amerikanaca, ne trebamo vizu. Je li to tvoje stručno oko primijetilo? Eto, tako ti je to. Naša vlada dozvoljava nam da idemo bilo gdje. U nas nema opaske u propusnici da je dokument samo za prijateljske socijalističke zemlje ili za zemlje svijeta slobodne trgovine. Naša vlada drugačije doživljava svijet i, kao što vidiš, svijet drugačije doživljava nas. Osim, naravno, Amerike i Sovjetskog Saveza koji traže vize. Evo, jutro je, a ti nas nisi ponudio kavom. Ne samo to — nastavio je Bebek, — još izliječeš s insinuacijama umjesto da nam nešto kažeš o sebi i novostima u svojoj zemlji.

Rašid se zbunio, shvatio je da s nama ne pale metode s kojima je dočekivao posjetioce

iz bratskih socijalističkih zemalja, a još manje štosovi rezervirani za rijetke zapadne posjetioce koji bi još tu i tamo navratili u ovu revolucijom rastrganu zemlju. Uzeo je revolver sa stola i zadjenuo ga natrag za pas. Trenutak zbunjene šutnje, onda je dignuo ruke blago ih raširivši kao da govori, što ja tu mogu. Sabrao se, nasmiješio toplo i potpuno drugom bojom glasa rekao:

—Momci, dobro došli! No, što ćete? Kave nema, može čaj?

—   Čaj smo popili u vojničkoj kantini preko puta policijske stanice. Rašid se opustio. Miris zelenoga čaja. Konobar sa žutim golemim turbanom dao nam je prvi nagovještaj da smo stvarno ušli u Afganistan. Opušteno Rašidovo lice uvjerilo nas je da ne sjedimo s nekim histeričnim Dantonom, već s normalnim mladim čovjekom s idealima i nadama, patriotom koji želi mnogo i koji je i sam u vrtlogu događaja nad kojima nema kontrolu.

—   Teško je — govorio je Rašid, — i mi bismo željeli biti nesvrstani, i mi bismo voljeli

sami rješavati naše probleme, i mi bismo voljeli propusnice bez viza i zemlju u kojoj svatko može slobodno putovati. Dopustit ću vam ulaz, na koncu, na to imate i pravo. No ne znam kako ćete nam prikazati zemlju. Lako je kritizirati i biti pametan sa strane. No ljudi ne

shvaćaju što se ovdje zbiva. Kažete, vi biste u Bamijan? Neće biti lako. Ne želim vam lagati. Sad je situacija trenutno mirna, vjerojatno će proći bez problema. No potrebno vam je stati u Kabulu i izvaditi odobrenje. Zvučat će sumnjivo, zašto baš u Bamijan?

Bebek je razvezao o svilenoj cesti, o spoju Istoka i Zapada, o susretu grčke kulture s budizmom, o odnosima Sjevera i Juga. Sve to nije bilo nepoznato Rašidu. No ipak, žalosno je kimao glavom.

—   Da, da, Afganistan, nekad slavan i moćan, koljevka arijske civilizacije, spoj Rusije, Kine i Indije. Kroz povijest poigravaju se te sile s nama i uvijek smo preživjeli, uvijek smo ostali ono što jesmo. No danas, danas više ni sami ne znamo što smo. Brat mi je u frakciji Khalk, ja u Parchamu, obojica smo studirali u Moskvi, obojica volimo ovu zemlju. On ima jednu viziju, naš otac opet treću. Eto mi smo sada tu, situacija je takva, čovjek radi onako kako može.

Kantina se već ispraznila. Konobar je odnosio tanjure i šalice i povremeno bacao poglede na nas. Rašidu se očigledno pričalo, no lecnuo se, predugo je već govorio sa strancima. Moglo bi ostati zabilježeno. Opet je naglo promijenio ton.

—   U redu — rekao je hladno — pokušat ću telefonom dobiti dozvolu za vaš ulazak u Bamijan tako da ne morate gubiti vrijeme u Kabulu. Navratite u moj ured poslije ručka.

Naglo se digao i ostavio nas same. Izišli smo iz kantine i stupili na trg. Naglo, poput spuštanja neke zavjese, intenzivni osjećaj Afganistana prodro nam je u tijelo. To neko čudno usporavanje vremena. Afganistan koji kao da spava, zvukovi koji dopiru kao iz sna. Zvukovi koji se vizualno doživljavaju. Da, to je još uvijek bio Afganistan. Pred nama biblijske scene, žene na magarčićima, ovce, pastiri i neki tihi napeti mir.

Krenuli smo još isto poslijepodne. Radio Kabul najavio je da su ceste slobodne i ne

provjeravajući je li tako, jurili smo prema sjeveru i planinama.

Noć nas je zatekla nedaleko od Kabula. Osamljeni kraj ceste, legli smo u džipu i gledali u svijetlo nebo. Nismo željeli stati u Kabulu, bojali smo se napete situacije, politike i rata. Trebalo je doživjeti ono što smo tražili prije nego  što nas sve to  zahvati. Noć je bila prohladna, puna zvijezda, a oko nas osjećali smo samo mir. Popušio sam zadnju cigaretu, ogrnuo se dekom i usnuo miran san.