Istinu vam kažem, ako se ne promijenite i ne postanete kao mala djeca, nikad nećete ući u kraljevstvo nebesko. Stoga, tko ponizan je, kao ovo dijete, najveći je u mome kra­ljevstvu.

— Isus, kako ga citira Matej

Ima onih koji pokazuju na kristale metana na oceanskom dnu, na hla­dnu fuziju, na vodikov pogon kao na spas naše budućnosti. "Kad nafte ponestane, jednostavno ćemo pronaći neki drugi energetski izvor," ka­žu nam.

Možda imaju pravo.

Ali čak i da imaju, ta "rješenja" u najboljem slučaju samo odgađaju neizbježno, a u najgorem bi nas mogla odvesti u katastrofu. Razlog je tomu činjenica da se ona i dalje temelje na pričama/mitu koji kaže da je cilj čovječanstva dominirati i osvojiti Zemlju, da je potrošnja poziti­vna vrijednost te da je rast stanovništva i potreban i poželjan.

Ma kako malo ili mnogo nafte imamo, te su 'dominatorske' priče Mlađe Kulture ono što će nas dovesti pred isti zid pred kojim su se na­šli Sumerani, Grci, Rimljani i mnogi drugi koji su izblijedili u zaborav.

               Čak i da je količina energije koju možemo izvući iz planeta bezgra­nična, postoje prostorna ograničenja — ne možemo povećati Zemlju, a ona može prehraniti i uzdržavati samo određen broj ljudi... a već smo se približili toj graničnoj vrijednosti, što je vidljivo po masovnom izu­miranju drugih vrsta i sve većem zagađenju i trovanju okoliša. Čak i da koloniziramo Mjesec ili Mars, dok god se naša kultura temelji na ideji potrošnje, dominacije i neograničena rasta stanovništva, udarit ćemo u isti zid u koji su udarile sve dosadašnje Mlađe Kulture.

Potreban je potpuno nov način života, a ako ga ne prihvatimo do­brovoljno, naša djeca ili mi morat ćemo ga prihvatiti silom, vjerojatno na vrlo bolan i težak način, jer će nas okolnosti prisiliti na to.

Kultura u koju smo se rodili, uloga koju u toj kulturi imamo, okol­nosti našega rođenja i obiteljski uvjeti, naša rasa i spol, društveni status i imovno stanje: sve te stvari utječu na priče koje si pričamo, a koje definiraju i oblikuju naše iskustvo stvarnosti.

Zato što izniču iz misli, te su misli posve osobne i donekle se razli­kuju od osobe do osobe. A tako su moćne, tako jake odrednice našeg iskustva života da nas mogu učiniti sretnima ili tužnima, snažnima ili slabima, bolesnima ili zdravima. One zaista mijenjaju način na koji naš mozak i živčani sustav rade iz trenutka u trenutak.

Razmotrite primjer dvoje ljudi koji se spremaju na veliki tobogan u zabavnom parku.

Bill gleda tobogan i kaže si da će biti baš zabavno. Njegova unutra­šnja priča je da će zaokreti i usponi i spuštanja biti uzbudljivi, da će br­zina i vjetar u lice biti izuzetan doživljaj i da će uživati. Zbog te unutra­šnje priče, kad se Bill uspne na tobogan njegov će mozak proizvoditi endorfine i 'ugodne' neurokemikalije. Živčani sustav njegova tijela re­agirat će na vožnju toboganom na zdrav i pozitivan način, a on će se nakon silaska s tobogana osjećati živo, sretno i opušteno, ushićeno kao trkač poslije utrke. Cjelokupni je učinak to da je njegov imunološki sustav pozitivno stimuliran, a tijelo i mozak zdraviji nego prije vožnje.

               S druge strane, Sam gleda tobogan i vagončiće koji se spuštaju niz velike strmine i oštro skreću na zavojima i kaže sam sebi da je to vrlo opasno. Neki su ljudi poginuli na takav način, kaže si u sebi, sjećajući se događaja od prije nekoliko godina kad je nekoliko vagončića isko-čilio iz tračnica, a neki su pak doživjeli srčane ili moždane udare od prevelikog stresa. Sam sjeda u vagon, njegov mozak daje upute endo­krinom sustavu neka počne s lučenjem kortizola, adrenalina i gomilu drugih hormona za situaciju tipa stres/borba/bijeg. Na kraju vožnje, Sam silazi nakon što je potrošio velik dio hranjivih tvari da bi se poza­bavio stresom, krvni tlak i puls imaju previsoke vrijednosti, a napori koje su podnijeli njegovo tijelo i živčani sustav ostavili su možda i trajne posljedice.

Koje li razlike između Samove i Billove priče vezane za istu vožnju na istom toboganu!

U većem svijetu, takvim smo kulturološkim pričama o tome što je stvarno, a što nestvarno okruženi od rođenja i vrlo rijetko dvojimo gle­de njihove istinitosti.

Na primjer, Europljani su u Sjevernoj Americi živjeli stoljećima prije nego što se velik broj ljudi ozbiljno zapitao o kulturološkoj priči koja je govorila da je dobro i pravedno imati robove. Na kraju krajeva, čak i Biblija odobrava ropstvo, a robovlasništvo seže unatrag sve do Gilgameša, najstarije kulture koja je imala velik utjecaj na moderne kulturološke priče.

               Budući je veća američka kolonijalna 'normalna' kultura definirala Afrikance kao niža bića (očevi naše nacije su tijekom Ustavne konvencije na kojoj su države poku­šavale odrediti broj zastupnika koje jedna država može poslati u Kongres, crnce definirali kao 3/5 ljudskoga bića), a ljudi poput Jeffersona, Washingtona i Ma-disona bili su rođeni u te kulturološke priče, vrlo se malo ljudi zapitalo o njihovoj vrijednosti. To je jednostavno bilo Kako Stvari Stoje, stva­rnost toga vremena.