POGOVOR

TRČEĆI CESTAMA DILJEM SVIJETA

Kao što naslov svakog poglavlja u ovoj knjizi sugerira, većinu ovdje sakupljenih tekstova zabilježio sam u razdoblju između ljeta 2005. i jeseni 2006. Ni svako poglavlje nisam napisao odjednom nego odlomak po odlomak, kad god sam uspio pronaći malo slobodnog vremena između drugih obveza kojima sam se bavio. Što sam više napredovao u pisanju ove knjige, sve češće sam si postavljao pitanje - O čemu li danas razmišljam? Premda ovo nije osobito duga knjiga, ipak mi je trebalo vremena dok je nisam uobličio, ali i kad sam je ugrubo dovršio, trebalo mi je još više vremena da je prepravim i pomno dotjeram.

Tijekom godina objavio sam nekoliko zbirki eseja i putopisa, ali u njima se nisam uspio usredotočiti na jednu jedinu temu niti sam izravno pisao o samome sebi, pa sam prilično oklijevao jer nisam bio siguran želim li se baš tako izraziti. Nisam želio nadugo i naširoko pisati o sebi, ali isto tako sam znao da će nastanak ove knjige biti besmislen ako iskreno ne ispripovjedim ono što sam doista želio reći. Bezbroj puta morao sam iznova čitati stare dnevničke bilješke i rukopise, inače ne bih uspio istražiti i dočarati te krhke i delikatne uspomene iz života jednog trkača.

Na ovu knjigu gledam kao na svojevrstan memoar. Dakako, nije to osobna povijest jednog čovjeka, ali isto tako nije ni zbirka memoarskih eseja. Ponavljam riječi iz uvoda: baveći se pisanjem želio sam si na izvjestan način dočarati život koji sam proživio posljednjih dvadeset i pet godina, kao pisac ali i kao običan čovjek. Kad na red dođe pitanje koliko se pisac treba držati romaneskne fikcije i do koje mjere treba otkriti svoj stvarni glas, ljudi imaju raznolike odgovore i ne može se generalizirati. Pišući ovu knjigu nadao sam se da ću možda uspjeti otkriti osobna mjerila i načela koja sam sebi postavio kao pisac. Nisam uvjeren da sam u tom području još uvijek ostvario ono što sam želio. Ipak, kad sam ovu knjigu dovršio, osjetio sam veliko olakšanje. (Vjerujem daje ovo bio pravi trenutak daje napišem.) I nakon završetka knjige sudjelovao sam u nekoliko utrka. Također sam namjeravao trčati maraton u Japanu početkom 2007., ali dva dana prije natjecanja gadno sam se prehladio (sasvim netipično za mene) i bio sam prisiljen odustati. Da sam i tada sudjelovao, bio bi to dvadeset i šesti maraton koji sam trčao. Tako se dogodilo da od jeseni 2006. do proljeća 2007. nisam sudjelovao ni u jednom maratonu. Žao mi je zbog toga, ali iduće sezone dat ću sve od sebe.

Umjesto u maratonu, u svibnju sam sudjelovao u triatlonu u Honoluluu na kojem se poštuju olimpijska pravila. S priličnom lakoćom sam ga uspio završiti i doista sam uživao.

Isto tako, vrijeme koje sam postigao bilo je bolje od prethodnog. Krajem srpnja također sam sudjelovao u triatlonu Tinmanu na otoku Oahuu. Budući da sam na Havajima živio gotovo punu godinu dana, također sam sudjelovao u ljetnoj školi za treniranje triatlona, trenirajući zajedno s ostalim polaznicima tri puta tjedno tri mjeseca. Taj oblik programa doista mi je pomogao, osim toga sprijateljio sam se s nekoliko triatlonaca iz naše grupe.

Sudjelovati u maratonu tijekom zimskih mjeseci i u triatlonu tijekom ljeta sada je već postala moja ustaljena navika. Budući da cijele godine treniram stalno sam zauzet, ali ne žalim se. Štoviše, ja se tome veselim. Iskreno govoreći, volio bih se okušati u pravom triatlonu kao što je natjecanje Ironman, ali ako bih otišao toliko daleko, bojim se da bi treniranje zahtijevalo mnogo više vremena pa bi došlo u pitanje moje bavljenje pisanjem. Iz istog razloga nisam sudjelovao u većem broju ultramaratona. Zahvaljujući upornom treniranju moj je osnovni cilj zadržati, a po mogućnosti i poboljštati, psihičku i tjelesnu kondiciju kako bih mogao nastaviti pisati romane, jer kad bi mi treniranje i sudjelovanje u utrkama počelo oduzimati vrijeme koje mi je potrebno za pisanje, bojim se da bi nastao velik poremećaj. Zato pokušavam održati postojeću ravnotežu između treniranja i sudjelovanja u utrkama i bavljenja pisanjem. Naravno, nakon više od dvadeset i pet godina aktivnog trčanja imam mnogo lijepih uspomena. Jedna koje se osobito dobro sjećam zbila se 1983. godine u Central Parku, kad sam trčao zajedno s piscem Johnom Irvingom. U to vrijeme prevodio sam njegov roman Oslobađanje medvjeda i tijekom boravaka u New Yorku želio sam s njim napraviti intervju.

Odgovorio mi je da je veoma zauzet, ali da mu se mogu pridružiti u trčanju kroz Central Park.

Dok smo rano ujutro trčali kroz Central Park uspjeli smo razgovarati o svemu i svačemu.

Naravno, trčeći tako nisam mogao snimati razgovor, a ni praviti bilješke i jedino čega se sada sjećam jest kako nas dvojica trčimo jedan pokraj drugoga na hladnom jutarnjem zraku.

U Tokiju tijekom osamdesetih gotovo svakog jutra sam izlazio trčati i često bih se mimoišao s vrlo zgodnom ženom. Nekoliko godina smo se tako mimoilazili, i kad bismo se sreli umjesto pozdrava bismo jedno drugome uputili osmijeh. Nikad joj se nisam obratio (odveć sam stidljiv), pa, naravno, ne znam ni kako se zove. Ali, vidjeti njezino lice svakog jutra dok sam trčao bilo je pravo malo zadovoljstvo. Bez takvih malih životnih radosti bilo bi prilično teško ustati rano svakog jutra i trčati.

Još jedna uspomena koja mi je veoma draga jest trčanje na velikoj nadmorskoj visini u Boulderu u Coloradu, zajedno s Yuko Arimori, japanskom dobitnicom srebrne medalje u maratonu na Olimpijskim igrama u Barceloni. Bio je to lagan trening, ali za mene, koji sam doputovao čak iz Japana i iznenada trčao na nadmorskoj visini od 3000 metara, to je predstavljalo izniman napor - pluća su mi škripala, osjećao sam ošamućenost i veliku žeđ.

Gospođica Arimori pogledala me prodornim pogledom i upitala: "Nešto nije u redu, gospodine Murakami?" Tada sam shvatio koliko su stroga pravila u svijetu profesionalnih trkača (premda ovdje želim dodati da je ona iznimno ljubazna osoba). Nakon trećeg dana moje tijelo se prilagodilo atmosferskim uvjetima, pa sam mogao uživati u oštrom hladnom zraku Stjenjaka.

Zahvaljujući trčanju upoznao sam mnoge zanimljive ljude i zbog toga osjećam veliko zadovoljstvo. Tijekom godina mnogi su mi pružali podršku i ohrabrivali me. Na ovome mjestu trebao bih - poput kakvog govornika na dodjeli Oscara - izraziti zahvalnost mnogim ljudima, ali njih uistinu ima mnogo, a njihova imena čitateljima vjerojatno ne bi ništa značila.

Zato ću se ograničiti na nekoliko sljedećih rečenica.

Naslov ove knjige dugujem zbirci kratkih priča O čemu govorim kada govorim o ljubavi, jednoga od meni najdražih pisaca, Raymonda Carvera. Također želim izraziti zahvalnost njegovoj udovici Tess Gallagher, koja mije dopustila da upotrijebim taj naslov i promijenim ga u naslov ove knjige. Jednako sam zahvalan urednici, gospođi Midori Oka, koja je deset godina strpljivo čekala da dovršim ovu knjigu.

Na kraju, knjigu posvećujem svim trkačima koje sam ikada upoznao baveći se trčanjem - kako onima koje sam trčeći prestigao, tako i onima koji su mene prestigli. Bez svih njih ne bih u trčanju nikad ustrajao.

Kolovoz 2007.