Kad bismo mogli ušmrknuti ili progutati nešto što bi na pet ili šest sati svakoga dana eliminiralo našu usamljenost pojedinca, spojilo nas s našim bližnjima u blistavoj egzaltaciji privrženosti i omogućilo nam da život u svim njegovim aspektima vidimo ne samo kao vrijedan življenja nego kao božanski prekrasan i zna­čajan, i kad bi ta rajska droga što mijenja svijet bila od takve vr­ste da se sljedećega jutra možemo probuditi bistre glave i neo­štećena tijela — onda bi, čini mi se, svi naši problemi (a ne samo jedan mali problem otkrivanja novih zadovoljstava) bili riješeni u potpunosti, a Zemlja bi postala Raj.

- Aldous Huxley (1894-1963)

 

Nešto je zaustavilo društveni razvoj našega društva, zamrznuvši veći­nu ljudi — gotovo cijelu modernu civilizaciju — u nezreloj, mlađoj fazi svjesnosti o životu. Čini se da je to korjenski uzrok zašto su ljudi dana­šnjice sposobni i voljni uništiti vlastiti okoliš zbog kratkoročne dobiti čak i kad većina ljudi zna da time uništavaju budućnost svoje djece i sebe samih.

To je pitanje osjećaja povezanosti sa životom i pitanje zrelosti.

Provodeći vrijeme s domorodačkim američkim plemenima i pleme­nima u drugim dijelovima svijeta, otkrio sam ljude koji žive na način koji je dnevno i kontinuirano značajan i smislen. Bio je to nevjerojatan uvid, zapravo gotovo šok za mene, s obzirom da sam odrasao u kulturi koja mi je od najranijih dana govorila da je naš način života najbolji, najslobodniji i najsretniji.

Nakon dodira s ljudima iz Starijih Kultura postao sam uvjeren da je naš osjećaj duhovne 'odspojenosti' otpočeo s našim odspajanjem od prirode. (Jedna metafora za to je progon Adama i Eve iz Rajskoga vr­ta.) Kad smo odlučili odvojiti čovječanstvo od ostatka prirode, stvorili smo dubok i širok ponor. Kad smo odlučili da je svijet tu zbog nas i za nas, a odvojen od nas i da je naša sveta dužnost nadzirati ga i domini­rati njime, izgubili smo dodir sa silom i duhom koji su nam dali život.

I tako sad imamo ljude koji su duhovno 'odspojeni', žive u kutija­ma i voze se u kutijama, možda jednom godišnje odu 'u prirodu' da bi dobili mali dodir nečega što je nekoć bilo svakodnevno iskustvo ljud­skoga roda. Ti ljudi traže bijeg. Sjede u svojim kućama u gradovima i predgrađima i osjećaju se jadno, ne znajući zašto, utonuli u iskustvo tjeskobe i straha i boli koje ne mogu i ne uspijevaju ublažiti lijekovi­ma, TV-om ili psihoterapijom, jer pogođeni su bolešću duše, a ne uma.

Postali su 'odspojeni'.

Ta je odspojenost uzrok zašto je dominantna svjetska kultura zapela u stadiju zakočena razvoja, zašto se više brine oko "ja" i "sad" nego oko očuvanja sutrašnjice, za razliku od Starijih Kultura čiji ljudi pot­puno drukčije gledaju na cilj svakodnevnog života i na samo njegovo značenje.

Tijekom prelaska iz djetinjstva u odraslu dob ljudi prolaze mnoge faze. Bebe se rađaju potpuno okrenute sebi, nesvjesne ičega izvan vla­stitog trenutačnog iskustva. U određenoj dobi postaju sve svjesnije svoje okoline i svoje uloge u toj okolini. U jednom trenutku bebe shva­te da neke stvari mogu postojati premda su nevidljive, kao na primjer igračka ispod pokrivača ili roditelj izvan sobe. Djeca određene dobi postaju sposobna brinuti se o sebi umjesto da u svemu ovise o drugima (roditeljima). Tinejdžeri postaju svjesni društvene strukture među svo­jim vršnjacima, postaju sposobni preuzeti odgovornosti Čuvanja mlađe djece i tako dalje.

Dio procesa sazrijevanja je pomak s usredotočenosti na "ja" prema osjećaju "mi" — i odgovornosti za druge.

U Starijim Kulturama to nije bio nikakav problem: tradicije su stal­no produbljivale i jačale povezanost pojedinca s okolišem i njegovu odgovornost prema zajednici i za nju.

Ali naša Mlađa Kultura tu nailazi na dva problema. Prvo, kad odlu­čimo za što smo odgovorni, često oko sebe ocrtamo malen krug i ka­žemo: "Odgovoran sam samo za ljude s kojima sam izravno u dodiru. Nitko drugi nije moja briga."

Takvo gledište često uključuje iznenađujuće djetinjasto vjerovanje da netko drugi negdje drugdje ("nevidljivi roditelji") vodi brigu o stva­rima. "Netko je negdje odgovoran za planet — nisam ja." Kako postaje­mo zreliji, trebali bismo urasti u učinkovitiji pogled na svijet, ali dokazi govore da se u Mladim Kulturama takvo gledište obično ne stvara (nedavno me jedan radijski voditelj izazvao neka mu dam "samo jedan je­dini razlog zašto bi ga trebalo biti briga za to što na Haitiju ljudi umiru kao

muhe").

Drugi je problem još gori: sve češće se događa da naša Mlađa Kul­tura zapne u nezavršenoj, nezreloj fazi razvoja, u fazi koja kaže "ja sam središte svemira, ja sam ono što je važno". U toj razvojnoj fazi u djetetovu umu nema ni traga razmišljanja o budućnosti, samo "daj mi sad".

Zašto se čini da naša kultura nazaduje i postaje sve nezrelija, umje­sto da napreduje i postaje sve zrelija?

Primarni "nezreli" kulturni koncept — "vi ste najvažnija osoba na svijetu" — svakodnevno nam se izvikuje kroz TV, primarno sredstvo komunikacije u našoj kulturi. Stalna naglašavanja te nezrele poruke drže našu kulturu u stanju nezrelosti, poučavaju naše mlade nezrelosti i priječe nam put u rast i zrelost.

Razlog ustrajnosti i intenzitetu tih poruka je jednostavan: kad se ljudi ponašaju kao djeca, želeći trenutno ispunjenje svake želje, idealni su potrošači.

Tek kad isključimo tu poruku možemo započeti put prema zrelosti — a to se u našoj kulturi rijetko događa.

Stvari koje nam privuku pogled, koje nam uđu u uho, stvari su koje nas uzbuđuju. To nije nikakvo iznenađenje, niti je oglašivač koji je to shvatio trebao biti posebno zlonamjeran. Ali kako je reklamna indu­strija postajala sve vještija, sve sposobnija, ljudi su pronašli sve više uzbuđenja i stimulacije u onome što su reklame nudile. "Gledajte što možete imati," kažu reklame. "Gledajte koliko vam život može biti bolji ili zabavniji."

I rođen je konzumerizam — zamisao da je kupnjom nečega moguće poboljšati život — a televizija ga je pretvorila u čudovište koje proždire kulturu. Savršeno djeluje za dobrobit korporacija i prodavača u "ja-orijentiranom-svijetu", ali potpuno skreće pozornost ljudske rase sa zrelijeg stava i potrebe da život učinimo boljim za sve nas.

Konzumerizam je u mnogome postao dominantna vjera moderne Mlađe Kulture. Nadjačao je čak i crkve, pretvarajući njihove blagdane u potrošačke orgije, a u današnje vrijeme daleko veći broj ljudi sreću traži u kupnji novih stvari nego u obredima bilo koje organizirane religije.

I premda nisam protivnik sudjelovanja u modernoj trgovini, vidio sam promjene na bolje u odraslima i u djeci čim iz kuće odstrane TV. Dom postaje tiši, ljudi postanu "usidreniji" i stabilniji, počnu primjećivati stvarni svijet.

Isključite TV i umjesto toga sjedite u tišini deset ili petnaest minuta svakoga dana. Uzmite si još nekoliko minuta i prošetajte. Život će vam se promijeniti na bolje, a time ćete doprinijeti i iscjeljenju našeg planeta.