Predgovor

Kako se rado prisjećam i cijenim svoje prijateljstvo s Jackom Hislopom. Iako sam čuo za njega prije mnogo godina, po prvi puta sam se sreo s njim prije otprilike petnaest godina. Bolje smo se upoznali posljednjih pet ili šest godina njegovog života i postali smo jako dobri prijatelji. Imao sam rijetku i izuzetnu priliku provesti mnoge sate u razgovoru s njime. Razgovarali smo o mnogim stvarima - o smislu života, o Svamijevim učenjima, o ljudima koje poznajemo i o prilikama u svijetu. Razgovarali smo o motorima i automobilima i o našem životu. Jedan smo drugome davali savjete, kao što to prijatelji obično čine.

On je bio izuzetan čovjek. Bio sam zadivljen njegovim smislom za humor. Polovina vremena koje smo bili zajedno provedena je u zajedničkom smijehu. On se volio voziti sa mnom u mojem automobilu sa spuštenim krovom. Običavao je nositi svoju kapu za bejzbol i svijetu je izgledao kao običan čovjek.

Ali, nije bio. Bio je jako izuzetan čovjek. Što više sam ga upoznavao, to sam ga više poštovao, volio i divio mu se. Počeo sam ga promatrati kao velikog, neustrašivog, duhovnog ratnika. Nije se bojao ničega. Nije se bojao boli, nije se bojao smrti, nije se bojao istine. U stvari, bio je predani tražitelj istine u svojem životu.

Od svoje šesnaeste godine, kada je spoznao da oni oko njega koji govore o Bogu ne znaju ništa o onome o čemu govore, započeo je svoje traganje. Njegovo ga je traganje vodilo širom svijeta - na Tahiti, u Burmu, u Indiju. Učio je uz stopala nekih od velikih učitelja ovog stoljeća, u potrazi za istinom, u potrazi za potpunom istinom. Imao je um sa izuzetnom sposobnošću razlučivanja i kada bi uočio da se učiteljev život ne podudara sa njegovim učenjem, pošao bi dalje u potragu.

Nakon mnogo, mnogo godina - i mnogih razočaranja - u dobi od 63 godine, našao se uz Svamijeva stopala, osjetio je uzbuđenje u svom srcu i znao je da je pronašao izvor istine. Od tog trenutka pa nadalje posvetio je svoj život javnom obznanjivanju te istine, dijeleći to iskustvo sa drugima i pronoseći dobrobit svijetom svojim učenjem.

Druga odlika koja me je zadivila kod Jacka je bila njegova nevjerojatna skromnost. Dopustite mi da s vama podijelim jedan razgovor koji smo vodili. Kako je postajao sve bolesniji i slabiji, izrazio je svoje veliko čuđenje što poklonici poklanjaju toliko energije i vremena - i toliko njih - kako bi mu pomogli. Rekao sam: “Vidiš, Jack, oni su ti zahvalni. Tvoje su knjige za njih bile veliki poticaj. Ti si bio veliki uzor svima nama u tome kako živjeti svoj život i kako se odnositi spram Boga. Ljudi su zahvalni za to. Ti si imao jedinstvenu ulogu kod Sai avatara. Ti si donio Svamijeva učenja na Zapad.” On je potresao svojom glavom i rekao da ne razumije zbog čega je imao tu posebnu ulogu. Ja sam mu na to rekao: “Jack, meni to ne predstavlja nikakvu tajnu. Svami je sam rekao da si ti izuzetan poklonik, da si vrlo mekan izvana, ali poput kamena iznutra.”

I bio je - imao je čeličnu volju, iako smo ga svi poznavali kao vrlo blagog čovjeka. Rekao sam mu: “Jack, ti imaš um sa najvećom sposobnošću razlučivanja s kojim sam se do sada susreo i ti si najpredaniji tražitelj istine kojeg sam ikada sreo. Uopće te ne zanima tvoje osobno dobro, uvijek si zaokupljen dobrobiti drugih ljudi.” Mislim da ovo jako dobro objašnjava zbog čega je Svami odabrao njega. On je samo protresao svojom glavom i rekao: “Još uvijek ne razumijem zbog čega je Svami izabrao mene.” Takva je bila njegova skromnost. On je meni uvijek bio uzor u tome kako voditi život i kako se suočiti sa smrću i patnjom.

Želio bih s vama podijeliti jedan događaj koji se zbio otprilike prije dvije godine. Moja supruga, Madeline i ja redovito smo posjećivali Jacka i Victoriu. Tijekom jednog posjeta Jack nam je govorio o planu našeg odmora na Tahitiju. Jack mi je rekao kako je proveo godinu dana na Tahitiju još u svojoj mladosti i mi smo razgovarali o toj godini. Sljedeći puta kada smo ga posjetili on je pronašao neke svoje fotografije kao 18 godišnjeg mladića na Tahitiju - prekrasne fotografije. Cijenio sam to što mi ih je pokazao.

Kasnije, kako je njegovo zdravlje slabilo, želio sam nešto za uspomenu na naše prijateljstvo, i ono što mi je palo na pamet je njegova fotografija kao 18-godišnjeg mladića na Tahitiju. Jack i Victoria su se preselili i veliki dio stvari je bio spremljen u kutijama. Njegovo zdravlje je bilo krhko a ja ga nisam želio opterećivati time da traži fotografiju za koju sam smatrao da je vjerojatno negdje zagubljena.

Ali, ja sam nastavio razmišljati o fotografiji tjednima i tjednima. Jednoga dana otišao sam posjetiti Jacka, a on je sjedio u kolicima u svojem malom uredu. Pozdravio me je kao i obično: “Uđi, stari momče, tako mi je drago što te vidim! Pogledaj što sam pronašao,” i pokazao mi je negativ fotografije koju sam želio. Bio sam zadivljen. Rekao sam: “Jack, gdje si to pronašao?” On je odvratio: “Pa, bila je na mom stolu jutros kada sam ušao.” Upitao sam: “Odakle se tu stvorio?” On je odvratio: “Nemam pojma.” Nakon toga sam mu ispričao o svojoj težnji za fotografijom, a on mi je dao negativ i rekao: “Pa, uzmi ga, stari momče.” Takva je bila njegova velikodušnost - bio je tako malo vezan za svijet, iako je u njemu imao toliko uspjeha. Njegova je usredotočenost uvijek bila na Boga.

Pred sam kraj zamolio me da kažem poklonicima koji su izrazili zabrinutost za njega kako ne osjeća niti bol niti strah. Njegova poruka njima je bila da njeguju svoju predanost Svamiju i da nastave služiti čovječanstvu. Rekao mi je kako je najvažnije duhovnu učenje koje je usvojio to da uvijek imamo Boga na umu, neprestano izgovarajući njegovo ime.

Čitajući ovu knjigu Jackovih predavanja, ponovno se mogu zamisliti kako sjedim i slušam njegove riječi, zbog toga što ova predavanja tako dobro izražavaju osebujnost, humor, suosjećanje, mudrost i nježnost - bit onoga što ga je učinilo tako izuzetnim učiteljem i plemenitim poklonikom Bhagavāna Sri Sathya Sai Babe.