DRUGI DIO

TRANSFORMACIJA I IZLJEČENJE

Rijeka osjećanja

Naša osjećanja su veoma važna za upravljanje svim našim mislima i akcijama. U nama je rijeka osjećanja u kojoj je svaka kap vode različito osjećanje, koje zavisi od svih ostalih. Da bismo ga posmatrali, treba samo da sjednemo na obalu rijeke i pratimo svako osjećanje dok izranja, plovi pored nas i nestaje.

Postoje tri vrste osjećanja: prijatna, neprijatna i neutralna. Kada se osjećamo neprijatno, možemo poželjeti da pobjegnemo od toga. Ali mnogo je efikasnije vratiti se svjesnom disanju i samo posmatrati, prepoznati tiho, za sebe: "Udišući, znam da je neprijatno osjećanje u meni. Izdišući, znam da je neprijatno osjećanje u meni." Kada osjećanje imenujemo, npr. Riječju "ljutnja", "tuga", "radost" ili "sreća", to nam pomaže da ga jasno identifikujemo i dublje prepoznamo.

Disanje nam može pomoći da se približimo osjećanjima i da ih prihvatimo. Ako nam je disanje lako i mirno - prirodni rezultat toga je da naš um i tijelo postaju laki, mirni, čisti kao i naša osjećanja. Svjesno posmatranje se bazira na principu "ne-dvojnosti": naše osjećanje nije odvojeno od nas samih ili izazvano nečim izvan nas; naše osjećanje jeste naše i za momenat mi jesmo to osjećanje. Ne utapamo se u osjećanje, ono nas ne teroriše, niti ga odbacujemo. Veoma važan dio meditacije je nevezivanje za neko osjećanje, kao i izbjegavanje njegovog potiskivanja, već mirno dopuštanje da se ono javi, traje i samo od sebe umine.

Umjesto što se trudimo da odbacujemo dijelove sebe, treba da naučimo umjetnost preobražavanja. Neprijatna osjećanja možemo transformisati u pozitivnu energiju koja će nas njegovati, ako se pažljivo i bez neprijateljstva suočimo sa njima. Ako ih svjesno posmatramo, mogu nam mnogo toga osvijetliti i omogućiti da bolje razumijemo sebe i društvo u kojem živimo.

Preobražaj umjesto operacije

Zapadna medicina precjenjuje značaj operativnog pristupa. Ljekari žele da odstrane sve što  nije  poželjno. Kada  je nešto u organizmu poremećeno prečesto savjetuju operaciju. Slično važi i za psihoterapiju. Terapeut želi da nam pomogne da izbacimo nepoželjno, a zadržimo poželjno. Ako pokušamo da izbacimo sve što ne želimo, možda ćemo izbaciti veći dio sebe.

Umjesto što se trudimo da odbacujemo dijelove sebe, treba da naučimo umjetnost preobražavanja. Možemo preobraziti našu ljutnju u nešto drugo, npr. U razumijevanje. Nije neophodna operacija da bi se ljutnja otklonila. Ako postanemo bijesni na naš bijes, imaćemo dva bijesa u isto vrijeme. Treba samo da posmatramo s ljubavlju i

pažnjom. Ako tako brinemo o svom bijesu, bez pokušaja da pobjegnemo od njega, preobrazićemo se. To je proces postizanja mira. Ako smo u sebi smireni, možemo se pomiriti i sa svojim bijesom. Možemo izaći na kraj sa depresijom, strahom i bilo kojim drugim neprijatnim osjećanjem.

Preobražaj osjećanja

Prvi korak u radu sa osjećanjima je prepoznavanje svakog osjećanja onako kako se ono pojavljuje. To je zadatak za svjesnost. Ako se pojavi strah, vaša svjesnost pogleda u strah i prepozna ga kao strah. Znate da strah izvire iz vas i da svjesnost takođe izvire iz vas. Oni su oboje u vama i ne treba da se bore, već da brinu jedno o drugome.

Drugi korak je poistovjećivanje sa osjećanjem. Nije dobro reći: "Strahu, bježi! Ne volim te. Ti nisi ja." Mnogo je bolje reći: "Dobar dan, strahu. Kako si danas?" Na taj način prizivate svoja dva aspekta, svjesnost i strah, da se rukuju kao dva prijatelja i da postanu jedno. Možda vas plaši da ovako nešto učinite, ali ne bi trebalo. Sjetite se da vi niste samo vaš strah. Osnovno je da njegujete svjesnost uz svjesno disanje, da to stanje održite, živim i snažnim. Iako vaša svjesnost možda nije dovoljno snažna u početku, ako je njegujete, postaće jača. Dokle god postoji svjesnost nećete potonuti u svoj strah. Zapravo, vi počinjete svoj preobražaj onog trenutka kada se u vama rodi svjesnost.

Treći korak je smirivanje osjećanja. Pošto svjesnost prati vaš strah, počinjete da se smirujete. "Udišući, smirujem aktivnosti tijela i duha." Smirujete vaša osjećanja samim tim što ste sa njima, kao kad mati nježno drži svoju rasplakanu bebu. Beba osjeća majčinu nježnost, smiruje se i prestaje da plače. Majka je vaša svjesnost, rođena iz dubine svijesti i ona će umiriti bol. Majka je jedno sa bebom koju drži. Ako ona misli o drugim stvarima, dijete se neće smiriti. Ona bi trebalo da stavi na stranu sve druge misli i samo da drži bebu. Dakle, ne izbjegavajte svoja osjećanja. Ne recite: "Ti si samo osjećanje, nisi važno." Postanite jedno sa tim osjećanjem. Možete reći "Izdišući, smirujem svoj strah."

Četvrti korak je: pustiti osjećanje da ode. Zahvaljujući smirenju, osjećate se lakši čak i usred straha i znate da vaš strah neće prerasti u nešto što će vas preplaviti. Kada znate da ste sposobni da brinete o svom strahu, on je već redukovan na minimum, postao je manje neprijatan. Sada mu se možete nasmiješiti i pustiti ga da ode. Smirivanje i opuštanje su samo lijekovi za simptome. Sada imate priliku da idete dublje i radite na transformaciji izvora straha.

Peti stepen je:duboko sagledavanje. Beba je prestala da plače, strah je nestao, pa ipak, pogledajte dobro vašu bebu, vaše osjećanje straha, da vidite šta ne valja. Morate tragati za uzrokom, jer bebu ne možete sve vrijeme držati. Posmatrajući, vidjećete, na primjer, da bebina patnja ima mnoge razloge, u njenom tijelu i van njega. Gledajući bebu uočićete elemente koji su prouzrokovali plač, a kada ih vidite, znaćete šta treba da uradite da biste transformisali osjećanje i bili slobodni.

Ovo je proces koji liči na psihoterapiju. Terapeut zajedno sa pacijentom posmatra

prirodu bola. On često otkriva razloge patnje u načinu na koji pacijent vidi stvari, u njegovim vjerovanjima o sebi, svojoj kulturi i svijetu u kom živi. Terapeut i pacijent preispituju ove tačke gledišta i vjerovanja i zajednički oslobađaju pacijenta iz njegovog zatvora. Ali suštinski važni su napori pacijenta. Učitelj bi trebalo da pomogne da se rodi učitelj u učeniku, a psihoterapeut da se rodi psihoterapeut u pacijentu. Pacijentov "interni psihoterapeut" može tada uspješno da radi "puno radno vrijeme".

Terapeut ne liječi pacijenta tako što mu jednostavno daje drugi sistem vjerovanja. On se trudi da mu pomogne da uvidi koje su ideje i vjerovanja u njemu izazvali patnju. Mnogi pacijenti žele da se oslobode svojih bolnih osjećanja, ali ne žele da se oslobode svojih vjerovanja, stavova koji su zapravo izvor tih osjećanja. Zato terapeut i pacijent moraju da ulože zajednički napor kako bi pacijent sagledao stvari onakvim kakve jesu. Ovo važi i kada koristimo svjesnost da bismo preobrazili osjećanja. Nakon prepoznavanja osjećanja, poistovjećivanja s njim, njegovog smirivanja i puštanja da nestane, možemo tragati za uzrocima koji su često zasnovani na netačnoj percepciji. Čim razumijemo uzroke i prirodu naših osjećanja, ona počinju da se preobražavaju.

Osvješćivanje bijesa

Bijes je neprijatno osjećanje. Ono je kao plamen na kome sagorijeva naša samokontrola i zbog koga govorimo stvari kojih se kasnije stidimo. Kada je neko ljut, možemo jasno vidjeti da je u paklu. Bijes i mržnja su materijali od kojih je pakao sačinjen. Duh bez bijesa je smiren, svjež, nevin. Odsustvo bijesa je osnova stvarne sreće, ljubavi i saosjećanja.

Kada je naša ljutnja pod svjetlom svjesnosti, ona odmah počinje da gubi nešto od svoje

dstruktivne prirode. Možemo sebi reći: "Udišući, znam da je ljnjutnja u meni. Izdišući, znam da sam ja moja ljutnja." Ako pažljivo pratimo naš bijes, on više ne može potpuno da nas obuzme.

Možemo prizvati svjesnost da se pridruži našoj ljutnji. Svjesnost ne može da potisne i izbaci ljutnju. Ona je  samo posmatra. To je veoma važan princip. Svjesnost nije suđenje. Ona je više nalik starijoj sestri koja toplo brine o mlađoj. Možemo se usredsrediti na svoje disanje da bismo izgradili ovakvu svjesnost i potpunije upoznali sebe.

Kada smo ljuti, obično ne žurimo da se vratimo sebi. želimo da mislimo o osobi koja nas je naljutila, o njenim aspektima koji nas ljute - njenoj grubosti, nepoštenju, okrutnosti, zlonamjernosti itd. što više mislimo o toj osobi, što je više slušamo, gledamo - naša ljutnja se rasplamsava. Nepoštenje i sklonost mržnji te osobe mogu biti realni, imaginarni ili pretjerani ali, u stvari, korijen problema je sama ljutnja i mi treba da se vratimo i prvo pogledamo u svoju unutrašnjost. Najbolje je da ne slušamo i ne gledamo osobu koju smatramo uzročnikom naše ljutnje. Kao vatrogasac, moramo prvo da polijemo plamen vodom, a ne da gubimo vrijeme tragajući za onim koji je prouzrokovao plamen. "Udišući, znam da sam ljut. Izdišući, znam da moram svu svoju

energiju uložiti u zbrinjavanje moje ljutnje." Znači, izbjegavamo razmišljanje o drugoj osobi i uzdržavamo se da učinimo ili kažemo bilo šta dok smo ljuti. Ako čitavim svojim bićem posmatramo svoju ljutnju, izbjeći ćemo da učinimo nešto zbog čega bismo kasnije žalili.

Kada smo ljuti, naša ljutnja je naše ja. Da bismo ljutnju potisnuli ili izbacili treba da potisnemo ili izbacimo naše ja. Kada smo radosni, mi smo radost. Kada smo bijesni, mi smo bijes. Kada se u nama rodi ljutnja, možemo biti svjesni da je ljutnja energija u nama, i možemo prihvatiti tu energiju da bismo je transformisali u drugu vrstu energije. Kada imamo đubrivo od organskih materija koje se raspadaju i smrde, znamo da te otpatke možemo transformisati u divno cvijeće. Na prvi pogled možemo vidjeti kompost i cvijeće kao suprotnosti ali kada malo dublje pogledamo vidimo da cvijeće već postoji u đubrivu, i da đubrivo već postoji u cvijeću. Potrebno je samo par nedjelja da se cvijeće raspadne. Kada dobar organski baštovan pogleda svoje đubrivo, on to može vidjeti i nije tužan niti zgađen. Umjesto toga, on cijeni  raspadajući materijal i nema ništa protiv njega. Za par mjeseci iz toga će nići divno cvijeće. Potreban nam je uvid u ne-dualističko viđenje organskog baštovana kada se radi o ljutnji. Ne treba da je se plašimo ni da je odbacimo. Znamo da ljutnja može biti vrsta đubriva, i da u njemu leži snag rođenja nečeg lijepog. Potreban nam je bijes u smislu u kome je baštovanu potrebno đubrivo. Ako znamo kako da prihvatimo naš bijes, mi već imamo neki mir i radost. Postepeno možemo potpuno preobraziti ljutnju u mir, ljubav i razumijevanje.

Udaranje jastuka

Ispoljavanje bijesa nije uvijek najbolji način da se sa njim izađe na kraj. Na taj način ga pojačavamo u dubini naše svjesnosti. Ispoljavanje bijesa prema osobi na koju smo ljuti može uzrokovati mnogo štete.

Neki od nas mogu izabrati da uđu u sobu, zaključaju vrata i udaraju po jastuku. To se naziva "dolaženje u kontakt sa svojim bijesom". Ali ja uopšte ne mislim da je to dolaženje u kontakt sa našim bijesom. U stvari, mislim da to nije čak ni dolaženje u kontakt sa jastukom. Ako smo zaista u kontaktu sa jastukom, mi znamo šta je jastuk i nećemo ga udariti. Ipak, ova tehnika može privremeno biti od koristi jer udaranjem jastuka oslobađamo mnogo energije, nakon izvjesnog vremena smo iscrpljeni i osjećamo se bolje. Ali korijeni našeg bijesa su još uvijek netaknuti; ako izađemo i pojedemo nešto, naša energija će biti obnovljena. Ako je sjeme našeg bijesa opet zaliveno, bijes će biti ponovo rođen i opet ćemo morati da udaramo po jastuku.

To udaranje može donijeti određeno olakšanje, ali ne dugotrajno. Da bi došlo do pravog preobražaja, treba da se suočimo sa korijenom našeg bijesa tragajući duboko za njegovim uzrocima. Ako to ne učinimo, sjeme bijesa će opet nići. Ako praktikujemo svjesno življenje, sijemo novo, zdravo sjeme. Ono će brinuti o našem bijesu i može ga transformisati čak i ako to od njega ne tražimo.

Naša svjesnost će se pobrinuti o svemu, kao što sunce njeguje vegetaciju. Baš i ne

izgleda da sunce čini mnogo, ono samo sija, ali ono sve preobražava. Bulke se zatvaraju kada ono zađe, ali kad sunce sija sat, dva - one se opet otvaraju. Sunce prodire u cvijeće, u određenom momentu cvijeće ne može da odoli i otvara se. Na isti način će svjesnost, ako se kontinuirano održava, dovesti do transformacije u cvijetu naše ljutnje. On će se otvoriti i pokazati svoju prirodu. Kada razumijemo prirodu, korijene našeg bijesa, bićemo oslobođeni od njega.

Meditacija u hodu kada smo ljuti

Kada osjetimo da ljutnja raste, možda ćemo poželjeti da izađemo i da meditiramo u hodu. Svjež vazduh, zaleno drveće i bilje nam mogu pomoći. Možemo vježbati ovako:

Udišem i znam da je ljutnja u meni. Izdišem i znam da sam ljut.

Udišem i znam da je ljutnja neprijatna. Izdišem i znam: ovo osjećanje će proći. Udišem i smirujem se.

Udišem i snažan sam dovoljno da savladam ovu ljutnju.

Da bismo ublažili neprijatno osjećanje, unosimo cijelo srce i cijeli um u vježbu meditacije u hodu, kombinujući svoje disanje sa koracima i poklanjajući punu pažnju kontaktu naših stopala i zemlje. Dok hodamo izgovaramo ove redove i čekamo dok se dovoljno ne smirimo da bismo se direktno suočili sa svojim bijesom. Do tada možemo uživati u disanju, hodanju i ljepoti okoline. Poslije izvjesnog vremena naš bijes će oslabiti, a mi ćemo se osjećati jačim. Tada možemo početi direktno da posmatramo bijes i pokušati da ga razumijemo.

Kuvanje krompira

Zahvaljujući prosvjetljujućoj ulozi svjesnosti, nakon svjesnog posmatranja uviđamo primarne uzroke bijesa. Meditacija nam pomaže da duboko proniknemo u stvari i sagledamo njihovu prirodu. Ako se zagledamo u svoj bijes možemo vidjeti njegove korijene u aljkavosti, nesporazumima, nepravdi, ozlojeđenosti ili uslovljavanju. Ovi korijeni mogu biti u nama ili u osobi koja je odigrala odlučujuću ulogu u izazivanju našeg bijesa. Svjesno posmatramo da bismo bili sposobni da vidimo i razumijemo. Viđenje i razumijevanje su elementi oslobođenja koji donose ljubav i privrženost. Metoda svjesnog posmatranja u cilju viđenja i razumijevanja korijena bijesa je metoda čiji su efekti dugotrajni.

Ne možemo jesti prijesan krompir, ali ga zato nećemo baciti. Znamo da ga možemo skuvati. Stavljamo ga u lonac sa vodom, a lonac na vatru. Vatra je svjesnost, praksa svjesnog disanja i usmjerenost na naš bijes. Poklopac simbolizuje našu usredsređenost,

jer sprečava da toplota izlazi iz lonca. Dok udišemo i izdišemo posmatrajući svoj bijes potrebna nam je koncentracija da bi ovo praktikovanje bilo snažnije. Zato se klonimo svega što bi nas ometalo i fokusiramo se na problem. u prirodi, među drvećem i cvijećem, biće lakše primijeniti svjesno disanje.

Promjena se događa čim stavimo lonac na vatru. Voda počinje da se zagrijava. Poslije deset minuta ona vri, ali moramo i dalje da održavamo vatru ako želimo da skuvamo krompir. Promjena se dešava jer praktikujemo osvješćivanje disanja i bijesa. Nakon pola sata podižemo poklopac i osjećamo drugačiji miris. Krompir se sada može jesti. Bijes je transformisan u novu energiju - razumijevanje i saosjećanje.

Korijeni ljutnje

Korijeni ljutnje su u nedostatku razumijevanja nas amih i dubokih uzroka koji su doveli do ovako neugodnog stanja. Korijeni ljutnje su takođe u želji, ponosu, uznemirenosti i sumnji. Primarni korijeni naše ljutnje su u nama. Naša sredina i drugi ljudi su tek sekundarni. Nije nam tako teško da prihvatimo štetu nastalu prirodnom katastrofom, kao što je zemljotres ili poplava. Ali kada štetu prouzrokuje druga osoba, nemamo mnogo strpljenja. Mi znamo da zemljotres i poplava imaju uzroke, i trebalo bi da uvidimo kako osoba koja je izazvala naš bijes takođe ima svoje duboke razloge za ono što je učinila.

Na primjer, neko ko nam se ružno obraća je možda baš prethodnog dana bio izložen istoj neprijatnosti ili se na njega u djetinjstvu izdirao njegov pijani otac. Kada vidimo i razumijemo tu vrstu uzroka možemo početi da se oslobađamo svog bijesa. Ne želim da kažem da neko ko nas napada ne treba da bude disciplinovan. Ali najvažnije je da se prvo pobrinemo za sjeme negativnosti u nama samima. Ako zatim nekog treba disciplinovati ili mu pomoći, učinićemo to iz saosjećanja, a ne iz bijesa ili osvete. Ako se istinski trudimo da razumijemo patnju druge osobe, vjerovatnije je da ćemo se ponašati na način koji će pomoći drugome da prevaziđe tu svoju patnju i zbrkanost i tako ćemo svi biti na dobitku.

Unutrašnji čvorovi

U budističkoj psihologiji postoji termin koji se može prevesti sa "unutrašnji okovi ili čvorovi". Kada primamo čulne informacije, zavisno od toga kako ih primamo, u nama se može vezati "čvor". Kada je neko neljubazan prema nama, a mi razumijemo razlog i ne uzmemo to k srcu, tada nećemo biti uznemireni i čvor se neće vezati. Ali ako ne razumijemo zašto se neko tako odnosi prema nama i postanemo razdražljivi, čvor će se vezati. Odsustvo jasnog razumijevanja je osnova svakog čvora.

Ako praktikujemo punu svjesnost, bićemo sposobni da prepoznamo unutrašnje čvorove čim se oni formiraju i naći ćemo načina da ih transformišemo. Na primjer, žena može čuti muža kako se razmeće na zabavi i osjetiti čvor, nedostatak poštovanja.

Ako o tome porazgovara sa mužem možda će postići jasno razumijevanje i čvor će se lako odvezati. Unutrašnji čvor traži našu punu pažnju čim se pojavi, dok je još slab, jer je njegova transformacija tada lakša.

Ako ne odvežemo čvorove čim se stvore, oni će biti sve zategnutiji i jači. Dio našeg uma koji svjesno prosuđuje zna da negativna osjećanja kao što su bijes, strah, kajanje nisu potpuno prihvatljiva za društvo i nas same, te nalazi načina da ih potisne iz svijesti. Pošto želimo da izbjegnemo patnju, stvaramo odbrambene mehanizme koji negiraju postojanje negativnih osjećanja i daju nam utisak da smo smireni. Ali naši unutrašnji čvorovi neprekidno vrebaju priliku da se ispolje kao destruktivne pojave, osjećanja, misli, riječi ili ponašanje.

Prvi način da se izađe na kraj sa unutrašnjim čvorovima je njihovo osvješćivanje. Praktikujući svjesno disanje možemo se približiti nekim čvorovima u nama. Kada smo svjesni naših osjećanja, misli, riječi, ponašanja možemo se pitati: Zašto se neugodno osjećam kada mi on to kaže? Zašto sam mu to rekao? Zašto uvijek mislim na svoju majku kad vidim tu ženu? Zašto mi se ne dopada taj lik iz filma? Koga sam mrzio, a ko je nalik tom liku? Ovakvo pažljivo posmatranje postepeno može iznijeti naše zatrpane čvorove na svjetlo svjesnosti.

Tokom sljedeće meditacije, pošto smo zatvorili vrata i prozore čulnim utiscima, čvorovi iz naše unutrašnjosti izranjaju kao predstave, osjećanja ili misli. Možemo shvatiti osjećanje uznemirenosti, straha, nelagodnosti čiji uzrok ne razumijemo. Zato palimo svjetlost naše svjesnosti i pripremamo se da vidimo tu predstavu, osjećanje ili misao u svoj svojoj složenosti. Kada to osjećanje počne da pokazuje svoje lice, može se desiti da se pojača. Možemo sagledati da je to osjećanje toliko snažno da nas potpuno odvaja od mira, radosti, lakoće i možda ćemo željeti da više nikada ne budemo u kontaktu sa njim. Možda ćemo poželjeti da pomjerimo našu pažnju na drugi objekat meditacije ili da je prekinemo; možda ćemo se osjećati pospano ili reći da bismo radije meditirali u neko drugo vrijeme. To se u psihologiji zove otpor. Plašimo se da osvijestimo osjećanje bola koje je u nama zatrpano jer ćemo zbog toga patiti. Ali ako smo jedno vrijeme praktikovali disanje i smiješenje, u nama se razvija sposobnost da mirno sjedimo i jednostavno posmatramo svoje strahove. Nastavljajući da dišemo i da se smiješimo možemo reći: "Strahu, zdravo. Opet si ovdje."

Ima ljudi koji svakodnevno satima meditiraju ali se nikad ne suoče sa svojim osjećanjima. Neki od njih kažu da osjećanja nisu važna i radije usmjeravaju pažnju na metafizičke pojmove. Ne kažem da ovi drugi objekti meditadije nisu važni, ali ako oni nisu stavljeni u odnos sa našim pravim problemima, meditacija nije baš korisna.

Ako znamo kako da živimo svakog momenta na svjestan način bićemo svjesni šta se dešava sa našim osjećanjima, opažanjima u sadašnjem trenutku i nećemo dozvoliti da se čvorovi formiraju ili zatežu. Ako znamo kako da posmatramo svoja osjećanja možemo naći korijene u starim čvorovima i možemo ih mijenjati, čak i one koji su postali prilično jaki.

Zajedničko življenje

Kada živimo sa drugom osobom moramo jedno drugome pomoći da razriješimo čvorove koje zajednički stvaramo. Mnogo ćemo pomoći jedno drugome ako razgovaramo sa ljubavlju i razumijevanjem. Sreća više nije individualna stvar. Ako druga osoba nije srećna, nećemo biti ni mi. Rasplitanje čvora druge osobe će nam donijeti sreću. Žena može stvoriti unutrašnji čvor u svome mužu, muž može učiniti to isto i ako nastave jedno drugome da stvaraju čvorove, jednoga dana im više neće preostati ni trunka sreće. Zato, čim se čvor stvori, žena (na primjer) bi trebalo da zna da se taj čvor upravo zavezao. Ona ne treba da ga previdi. Treba da odvoji vrijeme za posmatranje i da ga, uz pomoć muža, transformiše. Može reći:" Mislim da je bolje da porazgovaramo o sukobu koji raste." To je lako dok žena i muž nisu opterećeni mnogim čvorovima.

Korijen unutrašnjeg čvora je nedostatak razumijevanja. Ako možemo da vidimo nesporazum koji je postojao dok se čvor stvarao, lako ga možemo razvezati. Praktikovati svjesno posmatranje znači tragati za prirodom i uzrocima nečega. Uvidjeti znači rasplesti čvor.

Takvost

U budizmu se riječ "takvost" koristi da označi "suštinu ili određenu karakteristiku stvari ili osobe, njenu pravu prirodu". Svako ima svoju "takvost". Ako želimo da živimo u sreći i miru sa nekim moraćemo sagledati takvost tog nekog.

Kada smo je jednom vidjeli, razumijemo tu osobu i neće više biti problema. Možemo mirno i srećno živjeti zajedno.

Kada unosimo butan u kuću da bismo ga koristili za grijanje ili kuvanje svjesni smo i njegove opasnosti - može nas ubiti ako smo nepažljivi. Isto tako, znamo da nam je gas neophodan i ne oklijevamo da ga unesemo u kuću. Isto važi i za električnu struju. Može nas ubiti strujni udar, ali ako smo pažljivi struja nam pomaže i tu nema problema zato što znamo prirodu elektriciteta. Isto je i sa ljudima. Ako ne poznajemo dovoljno takvost neke osobe, možemo imati problema. Ali, ako znamo, možemo uživati jedni u drugima i imati mnogo uzajamne koristi. Ključ je u upoznavanju takvosti drugoga. Ne možemo očekivati da neko stalno bude "cvijeće". Moramo razumjeti i "đubre" te osobe.

Pogledaj u svoj dlan

Imam jednog prijatelja umjetnika. Prije nego što je napustio Vijetnam, prije četrdeset godina, majka ga je uhvatila za ruku i rekla mu:"Kad god ti budem nedostajala, pogledaj u svoj dlan i odmah ćeš me vidjeti." Kako duboko dopiru ove jednostavne, iskrene riječi.

Tokom godina moj prijatelj je često gledao u svoj dlan. Prisustvo njegove majke nije samo genetsko. Njen duh, njene nade i njen život su takođe sa njim. Kada pogleda u svoj dlan, može da vidi hiljade generacija koje su mu prethodile i hiljade onih koje će

doći poslije njega. Može vidjeti da on ne postoji samo u porodičnom stablu protežući se jednom osovinom vremena , već i u mreži nezavisnih odnosa. Rekao mi je da se nikada ne osjeća usamljen.

Kada me je prošlog ljeta posjetila nećaka, predložio sam joj:" Pogledaj u svoj dlan," kao predmet meditacije. Rekoh joj da su svaki kamičak, svaki list i svaki leptir u njenoj ruci.

Roditelji

Kada mislim na svoju majku, ne mogu da odvojim njenu sliku od mog shvatanja ljubavi, jer je ljubav bila prirodni sastojak slatkog, blagog tona njenog glasa. Na dan kada sam izgubio majku zapisao sam u svoj dnevnik:"Upravo se dogodila najveća tragedija u mom životu."Iako sam već bio odrastao i živio van roditeljske kuće, nakon njenog odlaska osjećao sam se napušten kao siroče.

Znam da mnogi prijatelji na Zapadu ne gaje ista osjećanja prema svojim roditeljima. Čuo sam mnogo priča o roditeljima koji su jako povrijedili svoju djecu, polažući u njih sjeme patnje. Ali mislim da roditelji nisu željeli da posiju takvo sjeme. Nisu željeli da doprinesu patnji svoje djece. Možda su oni sami primili isto sjeme od svojih roditelja. Većina nas smo žrtve oblika života koji nije svjestan. Praktikovanje svjesnog života, meditacije može zaustaviti ove patnje i okončati njeno prenošenje na djecu i na unuke. Možemo prekinuti začarani krug ne dozvoljavajući da ova vrsta sjemena patnje bude prenijeta našoj djeci, našim prijateljima i bilo kome drugom.

Jedan četrnaestogodišnji dječak koji je vježbao u Šljivinom selu mi je ispričao svoju priču. Kada je imao jedanaest godina jako se naljutio na svoga oca. Svaki put kada bi pao i povrijedio se otac bi ga jako grdio. Dječak se u sebi zakleo da će, kad odraste, biti drugačiji. Ali, prošle godine, se njegova mala sestra igrala sa djecom, pala sa ljuljaške i oderala koljeno. Krv je curila, a on se jako razljutio. Želio je da viče: "Glupačo! Zašto si to uradila?" Ali zaustavio se. Zato što je praktikovao disanje i svjesnost, mogao je da prepozna svoj bijes i da mu se ne preda.

Odrasli su se pobrinuli za njegovu sestru, oprali su joj ranu i stavili zavoj, a on je lagano izašao i disanjem stišavao svoj bijes. Odjednom je vidio da je isti kao njegov otac. Rekao mi je: "Shvatio sam - ako ne učinim nešto sa svojim bijesom, prenijeću ga na moju djecu." Istovremeno, vidio je i nešto drugo. Vidio je da njegov otac mora da je takođe bio žrtva baš kao i on. Njemu je sjeme ljutnje prenio njegov otac. To je bio značajan uvid četrnaestogodišnjaka, a mogao je da ga stekne jer je praktikovao svjesnost. "Želio sam da nastavim vježbanje da bih svoj bijes transformisao u nešto drugo." Poslije nekoliko mjeseci, bijes je nestao. Tada je bio u stanju da pruži plod svoje promjene ocu rekavši mu da je nekada bio ljut na njega ali da ga sad razumije. Rekao mu je, takođe, kako bi želio da i otac praktikuje meditaciju da bi transformisao svoje sjeme bijesa. Obično mislimo da roditelji treba da njeguju svoju djecu, ali neki put djeca donose prosvjetljenje roditeljima i pomažu im da se promijene.

Kada pogledamo svoje roditelje sa saosjećanjem, često vidimo da su oni samo žrtve koje nikada nisu imale šansu da praktikuju svjesnost. Oni ne mogu transformisati patnju u sebi. Ali ako im priđemo sa saosjećanjem, možemo im ponuditi radost, mir, oproštaj. Zapravo, kada dobro razmislimo uviđamo da nam je nemoguće da izbjegnemo bilo kakvu identifikaciju sa svojim roditeljima.

Ako pažljivo pogledamo svoje tijelo prilikom kupanja vidjećemo da je ono poklon naših roditelja i njihovih roditelja. Dok peremo svaki dio tijela možemo meditirati o prirodi života, pitajući se "Kome pripada ovo tijelo? Ko mi je dao ovo tijelo? Šta mi je dato?" Ako meditiramo na ovaj način otkrićemo tri komponente: davaoca, poklon i

primaoca poklona. Davalac su naši roditelji, mi smo nastavak svojih roditelja i predaka. Poklon je samo tijelo. Primalac smo mi sami. Sve troje prisutno je u našem tijelu. Kada smo u dubokom kontaktu sa sadašnjim trenutkom možemo vidjeti sve naše pretke i sve buduće generacije prisutne u nama. Videći to, znaćemo šta da činimo, a šta ne - za sebe, za naše pretke, našu djecu i za njihovu djecu.

Njegovanje zdravog sjemena

Svjesnost postoji na dva nivoa: kao sjeme i kao ispoljavanje tog sjemena. Pretpostavimo da imamo sjeme ljutnje u sebi. Kada su uslovi povoljni, to sjeme se može ispoljavati kao ona vrsta energije koju zovemo ljutnja.

Svaki put kada sjeme ljutnje ima priliku da se ispolji, ono stvara novo sjeme iste vrste. Ako smo ljuti pet minuta, proizvodi se novo sjeme ljutnje i pada na tlo našeg nesvjesnog tokom tih pet minuta. To je razlog zbog koga moramo biti pažljivi u izboru načina života koji vodimo, osjećanja koja ispoljavamo. Dok se smiješim, stvara se sjeme osmjehivanja i radosti. Dok traje takvo ispoljavanje sije se novo sjeme osmjehivanja i radosti. Ali ako se godinama ne smiješim sjeme će oslabiti i možda više nikad neću biti sposoban da se smiješim.

U nama ima mnogo vrsta sjemena - dobrog i lošeg. Neko je posijano tokom našeg života, a neko je prenijeto od roditelja, predaka, od društva. U zrnu kukuruza je sve znanje ranijih generacija o tome kako razviti klicu, kako napraviti listove, cvjetove i klipove kukuruza. Naše tijelo i naš um takođe imaju znanje koje se prenosi generacijama. Preci i roditelji su nam prenijeli sjeme radosti, mira i sreće, kao i sjeme patnje, ljutnje itd.

Svaki put kad praktikujemo svjesno življenje sijemo zdravo sjeme i jačamo ono koje je već u nama. Kada virus uđe u naš krvotok, naše tijelo reaguje anitijelima i okružuje ga, transformiše. Isto je i sa našim psihološkim sjemenom. Ako sijemo iscjeljujuće, osvježavajuće sjeme, ono će djelovati na negativno sjeme, čak i ako to ne tražimo od njega. Za svoje dobro moramo stvoriti što veću rezervu dobrog sjemena.

Jednoga dana, u seluu kojem živim, izgubili smo bliskog prijatelja, Francuza koji nam je pomogao da organizujemo Šljivino selo (Šljivino selo je selo u Francuskoj u kome Tič, uz pomoć drugih vijetnamskih budista, svake godine održava seminare za izbjeglice i sve one koji rade na njihovom zbrinjavanju, kao i za ljude angažovane u mirovnim pokretima.) Imao je srčani udar tokom noći. Ujutro smo otkrili da je umro. Bio je toliko dragocjena osoba, priuštio nam je toliko radosti kad god smo proveli s njim makar par minuta. Osjećali smo da je ion sam radost i mir. Tog jutra, kada smo ga našli mrtvog, jako smo zažalili što nismo provodili više vremena s njim.

Te noći nisam mogao da zaspim, toliko je bio bolan gubitak prijatelja. Ali, sljedećeg jutra je trebalo da držim predavanje, a želio sam da spavam. Zato sam praktikovao disanje. Bila je hladna, zimska noć, ležao sam u krevetu i vizualizirao divno drveće iz dvorišta moje kuće. Prije mnogo godina sam posadio tri divna kedra jedne posebne vrste sa Himalaja. To drveće je sada veliko kao ja. Dok meditiram hodajući, ponekad

zagrlim stabla tih divnih kedrova, udišući i izdišući. Kedrovi su uvijek odgovarali na moje zagrljaje, siguran sam u to. Dakle, ležao sam u krevetu i disao, postajući kedar i moj dah. Osjećao sam se mnogo bolje, ali i dalje nisam mogao da zaspim. Konačno sam pozvao u svoju svijest sliku radosne vijetnamske djevojčice po imenu Mali Bambus. Ona je došla u Šljivino selo kada je imala tri godine. Bila je toliko slatka da je svako želio da je drži u rukama, posebno djeca. Stalno su je nosili, nisu je puštali da sam hoda okolo. Sada ima šest godina i kada je uzmete u ruke, osjećate se svježe, divno. Zato sam je pozvao u moju svijest, disao sam i smiješio se njenom liku. Zaspao sam za par minuta.

Svakome od nas su potrebne zalihe sjemena koje je lijepo, zdravo, i dovoljno jako da nam pomogne u teškim trenucima. Ali u trenucima kada je bol preveliki, ni cvijeće nadohvat ruke neće nam pomoći. Tada znamo da nam je potrebna pomoć. Ako imamo spremište dobrog sjemena možemo pozvati više sjemenki da nam priteknu u pomoć. Ako imate bliskog prijatelja koji vas razumije, ako znate da ćete se bolje osjećati čim sjednete kraj njega, u tom slučaju možete pozvati njegov lik u svoju svijest i vas "dvoje" možete "disati zajedno". Već ovo vam može pomoći u teškim trenucima.

Ako dugo niste vidjeli svog prijatelja, njegova zamišžena slika će možda biti suviše slaba u vašoj svijesti i neće se lako pojaviti. Ako znate da je ta osoba jedina koja vam može pomoći da uspostavite svoju ravnotežu a zamišljena slika je preslaba, možete uraditi samo jednu stvar: kupite kartu i idite kod prijatelja tako da on ne bude u vama kao pozitivno sjeme, već kao stvarna osoba.

Ako idete kod prijatelja treba da znate na koji način ćete provesti to vrijeme, jer je ono ograničeno. Kad stignete, sjedite blizu i odmah ćete se osjetiti jači. Ali pošto znate da ćete uskoro morati da se vratite kući treba da iskoristite priliku i praktikujete punu svjesnost u svakom dragocjenom trenutku dok ste zajedno. Vaš prijatelj može da vam pomogne da ponovo uspostavite unutrašnju ravnotežu, ali to nije dovoljno. Morate postati jaki iznutra, da biste se dobro osjećali kad ponovo budete sami. Zbog toga morate, sjedeći ili hodajući sa prijateljem, praktikovati svjesnost. Ako ne postupite tako već samo koristite prijateljevo prisustvo da ublažite patnju, sjeme njegovog lika neće dugo trajati u vama. Potrebno je da stalno praktikujemo svjesnost da bismo sijali ljekovito, osvježavajuće sjeme. Kada nam bude potrebno, sjeme će se pobrinuti za nas.

Šta je dobro?

Često se pitamo "Šta ne valja?" Čineći to prizivamo bolno sjeme tuge da se ispolji. Osjećamo patnju, ljutnju, utučenost i proizvodimo još takvog sjemena. Bili bismo mnogo srećniji kada bismo ostali u kontaktu sa zdravim, radosnim sjemenom u nama i oko nas. Treba da naučimo da pitamo: "Šta nije loše?" i da budemo u kontaktu sa tim. Mnogo je elemenata u svijetu, u našem tijelu, osjećanjima, opažanjima i svijesti koji su dobri, osvježavajući, ljekoviti. Ako se blokiramo, ako ostanemo u zatvoru svoje tuge, nećemo biti u kontaktu sa ovim ljekovitim elementima.

Život je ispunjen mnogim čudima, kao što je plavo nebo, sunce, dječije oči. Naše

disanje, na primjer, može biti veoma prijatno. Uživajte u disanju svakodnevno. Mnogi ljudi cijene radost disanja samo kad imaju astmu ili kijavicu. Nije potrebno da čekamo astmu da bismo uživali u disanju. Svijest o dragocjenim elementima sreće je sama po sebi praktikovanje prave svjesnosti. Ovakvi elementi su svuda oko nas. Možemo uživati u njima svake sekunde našeg života. Ako tako činimo, sjeme mira, radosti i sreće će biti posijano u nama i ono će postati vrlo snažno. Tajna sreće je sreća sama. Gdje god da smo, bilo kada, imamo sposobnost da uživamo u suncu, u prisustvu drugog, u čudu disanja. Ne treba nikuda da putujemo da bismo to činili. Sa tim stvarima možemo biti u kontaktu baš sada.

Okrivljavanje nikada ne pomaže

Kada posadite salatu, a ona ne raste kako valja, vi ne okrivljujete salatu. Tragate za razlozima zbog kojih ne napreduje. Možda joj je potrebno đubrivo, više vode, manje sunca. Ne krivite salatu. Ako, pak, imamo problema sa prijateljima ili porodicom, okrivljujemo drugu osobu. Ali ako znamo kako da se pobrinemo o njima, oni će rasti, kao salata. Okrivljavanje nema pozitivan efekat, kao ni pokušaj ubjeđivanja drugoga u naše mišljenje. To je moje iskustvo. Ne okrivljavati, ne obrazlagati, ne svađati se - samo razumjeti. Ako razumijete i pokazujete da razumijete, možete voljeti, a situacija će se promijeniti.

Jednom sam u Parizu držao predavanje o neokrivljavanju salate. Nakon predavanja meditirao sam hodajući i, kada sam zašao za ugao zgrade, čuo sam kako osmogodišnja djevojčica govori majci: "Mama, sjeti se da me zaliješ. Ja sam tvoja salata." Bio sam toliko zadovoljan što je potpuno razumjela šta sam htio da kažem. Zatim je majka odgovorila: "Da, kćeri, i ja sam tvoja salata. Molim te da ni ti ne zaboraviš da zaliješ mene." Bilo je divno vidjeti ih kako vježbaju zajedno.

Razumijevanje

Razumijevanje i ljubav nisu dvije stvari, već jedna. Zamislimo da se vaš sin jednog jutra probudio i vidio da je vrijeme za ustajanje. Odlučio je da probudi mlađu sestru da bi imala dovoljno vremena za doručak prije škole. Ali ona je mrzovoljna i umjesto da mu zahvali šuta ga i kaže: "Prestani! Ostavi me na miru." On će se vjerovatno naljutiti, misleći: "Lijepo sam je probudio. Zašto me šuta?" Možda će željeti da dođe u kuhinju i ispriča vam šta se desilo ili će je udariti.

Ali tada se sjeti da je sestra tokom noći dosta kašljala i shvati kako mora da je bolesna. Možda se tako loše ponašala zbog prehlade. U tom trenutku on razumije i više se ne ljuti. Kad razumijete, ne možete odoljeti a da ne volite. Ne možete da se ljutite. Da biste razvili razumijevanje treba da posmatrate sva ljudska bića sa saosjećanjem. Kada volite prirodno se ponašate na način koji može ublažiti patnju drugih.

Prava ljubav

Zaista treba da razumijemo osobu koju volimo. Ako je naša ljubav tek želja za posjedovanjem, to nije ljubav. Ako mislimo samo o sebi, ako znamo samo za svoje potrebe, a zapostavljamo potrebe drugih - ne možemo da volimo. Moramo duboko pogledati da bismo vidjeli i razumjeli potrebe, želje, patnje osobe koju volimo. To je tlo prave ljubavi. Ne možete odoljeti a da ne volite drugu osobu kada je zaista razumijete.

S vremena na vrijeme, sjedite pokraj onoga koga volite, uzmite ga za ruku i pitajte: "Da li te dovoljno razumijem? Da li ti nanosim neki bol? Molim te da mi kažeš da bih te mogao bolje voljeti. Ne želim da patiš i ako se to događa zbog moje nepažnje molim te da mi kažeš da bih te volio bolje i da bi ti bila srećnija." Ako  to kažete glasom koji otkriva vašu istinsku otvorenost, može se desiti da druga osoba zaplače. To je dobar znak, jer pokazuje da se otvaraju vrata razumijevanja i sve će opet biti moguće.   Možda otac nema vremena ili nije dovoljno hrabar da ovo pitanje postavi sinu. U tom slučaju njihova ljubav možda neće biti toliko puna koliko bi mogla da bude. Potrebna je hrabrost da se postave ovakva pitanja, ali ako ih ne pitamo može se desiti da uništavamo  ljude  koje  volimo.  Pravoj  ljubavi  je  neophodno  razumijevanje.  Uz razumijevanje, onaj koga volimo će sigurno cvjetati.

Meditacija o saosjećanju

Ljubav je um koji donosi mir, radost i sreću drugoj osobi. Saosjećanje je um koji uklanja patnju u drugom čovjeku. Svi imamo sjeme ljubavi i saosjećanja u našem umu, i možemo razvijati ove dbre izvore energije. Možemo njegovati bezuslovnu ljubav koja ne očekuje ništa za uzvrat i zato ne dovodi do uznemirenosti i tuge.

Suština ljubavi i saosjećanja je razumijevanje, sposobnost da se u drugima prepozna fizičko i psihičko trpljenje zbog drugih, da se "uđe pod tuđu kožu". Mi "ulazimo" u njihovo tijelo, osjećanja, mentalni sklop i iznutra smo svjedoci njihove patnje. Nije dovoljno površno posmatranje da bismo uočili njihovu patnju. Moramo postati jedno sa objektom našeg posmatranja. Kada smo u kontaktu sa patnjom drugoga u nama se rađa saosjećanje. Saosjećanje bukvalno znači "sapatništvo".

Počinjemo tako što za objekat meditacije odabiramo nekoga ko fizički pati, nekoga ko je slab, često bolestan, siromašan, potlačen ili nezaštićen. Ta vrsta patnje se lako uočava. Kasnije možemo uspostaviti kontakt i sa suptilnijim oblicima patnje. Ponekad uopšte ne izgleda da osoba pati, ali možemo primijetiti skrivene tragove trpljenja na njoj. Ljudi koji žive u materijalnom blagostanju takođe pate. Treba duboko da se zagledamo u osobu koja je predmet našeg saosjećanja tokom sljedeće meditacije a i kada smo u stvarnom kontaktu sa njom. Moramo naći dovoljno vremena da bismo stvarno bili u dubokom kontaktu sa patnjom drugoga. Nastavljamo da ga posmatramo sve dok saosjećanje ne prožme naše biće.

Kada  na  ovaj  način  gledamo  drugoga  plod  naše  meditacije   će  se  prirodno

transformisati u neku vrstu akcije. Nećemo samo reći: "Ja ga jako volim" već "Učiniću nešto da manje pati”." Duh saosjećanja je istinski prisutan kada je uspješan u ublažavanju patnje druge osobe. Treba da nađemo načine njegujemo i izrazimo svoje saosjećanje. Kada dođemo u kontakt sa drugom osobom naše misli i akcije treba da izražavaju duh saosjećanja, čak i ako ta osoba govori i čini stvari koje nije lako prihvatiti. Činimo to sve dok jasno ne vidimo da naša ljubav nije zavisna od osobe koju volimo. Tada znamo da je naš duh saosjećanja čvrst i vjerodostojan. Osjećaćemo mir i lakoću, a naša meditacija će biti na dobrobit osobe koja je bila predmet saosjećanja. Njena patnja će se polako ublažavati, njen život će se razvedravati kao rezultat našeg saosjećanja.

Možemo meditirati i o onima koji uzrokuju našu patnju. Svko ko nam nanosi patnju bez sumnje pati i sam. Potrebno je da pratimo svoje disanje i da se duboko zagledamo pa da vidimo patnju te osobe. Dio njenih teškoća i trpljenja možda potiče od nevještih roditelja kada je ta osoba bila dijete. Ali i ti roditelji su možda bili žrtve svojih roditelja, patnja se prenosila sa generacije na generaciju i ponovo se rodila u toj osobi. Ako to vidimo nećemo ga dalje kriviti zato što nam nanosi bol, jer znamo da je i on bio žrtva. Duboko se zagledati znači razumjeti. Kada jednom razumijemo razloge zbog kojih se loše ponašao nestaće naša gorčina prema njemu i čeznućemo da on manje pati. Osjećaćemo se smireni i lagani, moći ćemo da se smiješimo. Da bismo oprostili, nije neophodno da druga osoba bude prisutna. Kada se duboko zagledamo mirimo se sa samim sobom i za nas taj problem više ne postoji. Prije ili kasnije on će vidjeti naš stav i pridružiće se u toku čiste ljubavi koji prirodno teče iz našeg srca.

Meditacija o ljubavi

Um ispunjen ljubavlju donosi mir, radost i sreću nama i drugima. Pažljivo posmatranje je elemenat koji njeguje drvo razumijevanja, a saosjećanje i ljubav su najljepši cvjetovi na tom drvetu.

Kada nam je um ispunjen ljubavlju treba da odemo do onoga ko je bio objekt našeg usredsređivanja, tako da naš um ljubavi ne bude samo zamišljanje, već izvor energije koja stvarno djeluje u ovom svijetu. Zvuci i svjetlost imaju osobinu da prodiru bilo gdje, tako je i sa ljubavlju i saosjećanjem. Ali ako je naša ljubav samo vrsta zamišljanja, nije vjerovatno da će imati bilo kakav realan efekat. Tek u kontaktu sa drugima, u našem svakodnevnom metežu, možemo znati da li je naša ljubav zaista prisutna i koliko je čvrsta. Ako je ljubav stvarna, to će biti očigledno u našem svakodnevnom životu po tome kako se odnosimo prema ljudima i svijetu.

Izvor ljubavi je duboko u nama i možemo pomoći drugima da dosegnu sreću. Jedna riječ, gest ili misao mogu ublažiti patnju drugoga ili mu donijeti radost. Jedna riječ mu može donijeti utjehu i samopouzdanje, razvijati sumnju, pomoći da ne pogriješi, izmiriti konflikt ili otvoriti put ka oslobađAnju. Jedan gest može spasiti nečiji život ili mu pomoći da iskoristi neku rijetku priliku. Jedna misao može učiniti isto, jer misli uvijek vode do riječi i akcija. Ako je ljubav u našem srcu, svaka misao, riječ, djelo može dovesti do čuda. Razumijevanje je u osnovi svake ljubavi, zato su riječi i djela

koji proizlaze iz ljubavi uvijek ljekoviti.

Meditacija i zagrljaj

Grljenje je divan zapadnjački običaj, a mi istočnjaci bismo željeli da mu doprinesemo našom praksom svjesnog disanja. Ako držite dijete u rukama, grlite majku, muža ili prijatelja i pri tom udišete i izdišete pet puta, vaša sreća će biti bar udesetostručena. Ako ste rastreseni, mislite o drugim stvarima, vaš zagrljaj će biti takođe rastresen, neće biti dubok i nećete u njemu uživati. Zato, kada grlite dijete, prijatelja, suprugu preporučujem vam da prvo svjesno udahnete i izdahnete i da se vratite u sadašnji trenutak. Tada, dok držite nekoga u zagrljaju, dišite svjesno tri puta i uživaćete više nego ikada.

Nakon što smo na jednom seminaru za psihoterapeute u Koloradu vježbali meditaciju kroz zagrljaj, jedan učesnik seminara je stigavši kući na filadelfijskom aerodromu zagrlio svoju ženu kao nikad ranije. Zbog tog zagrljaja ona nam se pridružila na sljedećem seminaru u Čikagu.

Potrebno je vrijeme da vam postane prirodno da zagrlite na ovaj način. Ako se iznutra osjećate malo prazni, možda ćete željeti da potapšete prijatelja po ramenu dok ga grlite da biste dokazali da ste zaista tamo. Ali da biste stvarno bili tamo, treba samo da dišete i odjednom ćete postati potpuno stvarni. Vas dvoje zaista postojite tog momenta. To može biti jedan od najboljih momenata u vašem životu.

Zamislite da je vaša kćer iznenada ušla u sobu. Ako zaista niste tamo - ako mislite o prošlosti, brinete o budućnosti ili ste opsjednuti bijesom, strahom - dijete, iako stoji pred vama, za vas ne postoji. Ona je kao duh, vi ste kao duh. Ako želite da budete sa njom morate se vratiti u sadašnji trenutak. Svjesno dišući, ujedinjujući duh i tijelo ponovo postajete stvarna osoba. Kada postanete stvarni i vaša kćer postaje stvarna. Ona je čudesna i u tom trenutku je moguć stvarni susret sa životom. Ako je držite u zagrljaju i dišete probudićete se pred dragocjenošću voljenog bića i života.

Investiranje u prijatelje

Vrlo lako možemo umrijeti od patnje čak i ako imamo mnogo novca. Zato je mnogo bolji izvor sigurnosti investiranje u prijatelja, pretvaranje poznanika u pravog prijatelja, izgrađivanje zajednice prijatelja. Imaćemo na koga da se oslonimo, kome da odemo kad imamo teške trenutke.

Možemo tako doći u dodir sa osvježavajućim, ozdravljujućim elementima u nama i oko nas zahvaljujući podršci drugih ljudi. Ako imamo dobre prijatelje, vrlo smo srećni. Da bismo stvorili dobru zajednicu prijatelja prvo bi sebe trebalo da transformišemo u dobar element društva. Zatim možemo pomoći drugome da postane dio zajednice. Tako gradimo mrežu naših prijatelja. Stvaranje društva prijatelja je naš najvrjedniji ulog. Prijatelji nas mogu utješiti i pomoći nam u najtežim trenucima, kao što mogu

dijeliti našu radost i sreću.

Velika je radost držati svoje unuče

Stariji ljudi su vrlo tužni ako moraju da žive odvojeno od svoje djece i unučića. To je jedna od stvari na Zapadu koje ne volim. U mojoj zemlji stariji ljudi imaju pravo da žive sa mladima. Babe i dede čitaju djeci bajke. Kada ostare njihova je koža hladna i izborana i za njih je velika radost kad mogu da drže svoje unučiće, tako tople i nježne. Kad neko ostari, njegova najdublja nada je da ima unuče i da ga drži na krilu. Tome se nada i danju i noću i veoma je srećan kad sazna da je unuče na putu. U današnje vrijeme stariji ljudi se upućuju da žive sa drugim starim ljudima. Jednom nedjeljno imaju kratku posjetu poslije koje su joštužniji. Treba da nađemo načine da mladi i stari opet žive zajedno. To bi nas sve usrećilo.

Zajednica svjesnog življenja

Osnova dobre zajednice je srećan i radostan svakodnevni život. U Šljivinom selu djeca su u centru pažnje. Svi odrasli su odgovorni za dječiju sreću, jer zna se: ako su djeca srećna, tada će i odraslima biti lako da budu srećni.

Kada sam ja bio dijete porodice su bile veće. Roditelji, ujaci, stričevi, tetke, babe, dede i djeca svi su živjeli zajedno. Kuće su bile okružene drvećem na koje smo mogli da okačimo ležanjke i organizujemo piknik. U novije vrijeme porodice su vrlo male mama, tata i dvoje djece. Kada roditelji imaju problem, cijela porodica osjeća posljedice. Čak i ako djeca pobjegnu u kupatilo, i tamo osjećaju tešku atmosferu. Može se desiti da odrastu sa sjemenom patnje i da nikad ne budu zista srećni. Ranije su djeca u situacijama kada mama i tata imaju problema mogla da se sklone kod tetke, ujaka ili drugih članova porodice. Neprijatna atmosfera ih nije toliko mučila, jer su imali utočište.

Ja mislim da zajednica svjesnog življenja, u kojima možemo posjećivati mrežu "ujni, ujaka i nećaka", može biti neka vrsta zamjene za velike, stare familije. Svako od nas ima potrebu "pripadanja" takvom mjestu gdje su predio, zvuk zvona, pa čak i građevine odabrani tako da nas podsjećaju na povratak svjesnosti. Zamišljam da će postojati lijepi centri sa stalnim seminarima, gdje će pojedinci i porodice moći da odlaze, uče i praktikuju umjetnost svjesnog življenja.

Ljudi koji tamo žive treba da zrače mirom, svježinom i plodovima življenja u svjesnosti. Oni bi bili kao divno drveće, a posjetioci bi željeli da dođu i sjednu u njihovu sjenku. Čak i kad ne mogu zaista da dođu, mogu da pomisle na njih, nasmiješe se i osjećaće se smireniji i srećni.

Možemo preobraziti našu porodicu i domaćinstvo u zajednicu koja praktikuje harmoniju i svjesnost. Možemo zajedno praktikovati disanje i smiješenje, zajedničko sjedenje, pijenje čaja uz njegovanje svjesnosti. Ako imamo zvono, ono je takođe dio

zajednice jer olakšava praktikovanje. Ako imamo jastuk za meditaciju, i on je dio zajednice, kao i mnoge druge stvari koje nam pomažu da praktikujemo svjesnost na primjer vazduh koji dišemo. Ako živimo u blizini parka ili rijeke, možemo tamo uživati u meditaciji u hodu. Svi ti pokušaji nam mogu pomoći da zajednicu zasnujemo kod kuće. S vremena na vrijeme, možemo pozvati prijatelja da nam se pridruži. Praktikovanje svjesnosti je mnogo lakše u društvu.

Svjesnost mora biti angažovana

Kada sma bio u Vijetnamu mnoga od naših sela su bila bombardovana. Zajedno sa mojom monaškom braćom morao sam odlučiti šta da činim. Da li da nastavimo da meditiramo u manastiru ili da napustimo salu za meditaciju i pomognemo ljudima koji su pogođeni bombardovanjem? Nakon pažljivog razmatranja odlučili smo da učinimo obje stvari da izađemo i pomognemo ljudima, ali da to činimo u svjesnosti. To zovemo angažovani budizam. Svjesnost mora biti nagažovana. Uvid mora pratiti akcija. Ako to nije slučaj, kakva korist od uvida?

Moramo biti svjesni stvarnih problema ovoga svijeta. Tada ćemo znati šta da činimo, a šta da ne činimo da bismo bili od pomoći. Ako izgradimo svjesnost o našem disanju i nastavimo praktikovanje smiješenja, čak i u teškim okolnostima, mnogi ljudi, životinje i biljke će imati koristi od toga. Da li masirate Majku Zemlju svaki put akada je vaša stopala dotaknu? Sijete li sjeme radosti i mira? Ja se trudim da uradim baš to svakim korakom i znam da Majka Zemlja to poštuje. Mir je svaki korak.

Hoćemo li nastaviti naše putovanje?