DRUGI DIO



TRANSFORMACIJA I IZLJEČENJE



Rijeka osjećanja



Naša osjećanja su veoma važna za upravljanje svim našim mislima i akcijama. U nama



je rijeka osjećanja u kojoj je svaka kap vode različito osjećanje, koje zavisi od svih



ostalih. Da bismo ga posmatrali, treba samo da sjednemo na obalu rijeke i pratimo



svako osjećanje dok izranja, plovi pored nas i nestaje.



Postoje tri vrste osjećanja: prijatna, neprijatna i neutralna. Kada se osjećamo



neprijatno, možemo poželjeti da pobjegnemo od toga. Ali mnogo je efikasnije vratiti



se svjesnom disanju i samo posmatrati, prepoznati tiho, za sebe: "Udišući, znam da je



neprijatno osjećanje u meni. Izdišući, znam da je neprijatno osjećanje u meni." Kada



osjećanje imenujemo, npr. Riječju "ljutnja", "tuga", "radost" ili "sreća", to nam



pomaže da ga jasno identifikujemo i dublje prepoznamo.



Disanje nam može pomoći da se približimo osjećanjima i da ih prihvatimo. Ako nam je



disanje lako i mirno - prirodni rezultat toga je da naš um i tijelo postaju laki, mirni,



čisti kao i naša osjećanja. Svjesno posmatranje se bazira na principu "ne-dvojnosti":



naše osjećanje nije odvojeno od nas samih ili izazvano nečim izvan nas; naše osjećanje



jeste naše i za momenat mi jesmo to osjećanje. Ne utapamo se u osjećanje, ono nas ne



teroriše, niti ga odbacujemo. Veoma važan dio meditacije je nevezivanje za neko



osjećanje, kao i izbjegavanje njegovog potiskivanja, već mirno dopuštanje da se ono



javi, traje i samo od sebe umine.



Umjesto što se trudimo da odbacujemo dijelove sebe, treba da naučimo umjetnost



preobražavanja. Neprijatna osjećanja možemo transformisati u pozitivnu energiju koja



će nas njegovati, ako se pažljivo i bez neprijateljstva suočimo sa njima. Ako ih svjesno



posmatramo, mogu nam mnogo toga osvijetliti i omogućiti da bolje razumijemo sebe i



društvo u kojem živimo.



Preobražaj umjesto operacije



Zapadna medicina precjenjuje značaj operativnog pristupa. Ljekari žele da odstrane



sve što nije poželjno. Kada je nešto u organizmu poremećeno prečesto savjetuju



operaciju. Slično važi i za psihoterapiju. Terapeut želi da nam pomogne da izbacimo



nepoželjno, a zadržimo poželjno. Ako pokušamo da izbacimo sve što ne želimo,



možda ćemo izbaciti veći dio sebe.



Umjesto što se trudimo da odbacujemo dijelove sebe, treba da naučimo umjetnost



preobražavanja. Možemo preobraziti našu ljutnju u nešto drugo, npr. U razumijevanje.



Nije neophodna operacija da bi se ljutnja otklonila. Ako postanemo bijesni na naš



bijes, imaćemo dva bijesa u isto vrijeme. Treba samo da posmatramo s ljubavlju i



pažnjom. Ako tako brinemo o svom bijesu, bez pokušaja da pobjegnemo od njega,



preobrazićemo se. To je proces postizanja mira. Ako smo u sebi smireni, možemo se



pomiriti i sa svojim bijesom. Možemo izaći na kraj sa depresijom, strahom i bilo kojim



drugim neprijatnim osjećanjem.



Preobražaj osjećanja



Prvi korak u radu sa osjećanjima je prepoznavanje svakog osjećanja onako kako se



ono pojavljuje. To je zadatak za svjesnost. Ako se pojavi strah, vaša svjesnost pogleda



u strah i prepozna ga kao strah. Znate da strah izvire iz vas i da svjesnost takođe izvire



iz vas. Oni su oboje u vama i ne treba da se bore, već da brinu jedno o drugome.



Drugi korak je poistovjećivanje sa osjećanjem. Nije dobro reći: "Strahu, bježi! Ne



volim te. Ti nisi ja." Mnogo je bolje reći: "Dobar dan, strahu. Kako si danas?" Na taj



način prizivate svoja dva aspekta, svjesnost i strah, da se rukuju kao dva prijatelja i da



postanu jedno. Možda vas plaši da ovako nešto učinite, ali ne bi trebalo. Sjetite se da



vi niste samo vaš strah. Osnovno je da njegujete svjesnost uz svjesno disanje, da to



stanje održite, živim i snažnim. Iako vaša svjesnost možda nije dovoljno snažna u



početku, ako je njegujete, postaće jača. Dokle god postoji svjesnost nećete potonuti u



svoj strah. Zapravo, vi počinjete svoj preobražaj onog trenutka kada se u vama rodi



Treći korak je smirivanje osjećanja. Pošto svjesnost prati vaš strah, počinjete da se



smirujete. "Udišući, smirujem aktivnosti tijela i duha." Smirujete vaša osjećanja samim



tim što ste sa njima, kao kad mati nježno drži svoju rasplakanu bebu. Beba osjeća



majčinu nježnost, smiruje se i prestaje da plače. Majka je vaša svjesnost, rođena iz



dubine svijesti i ona će umiriti bol. Majka je jedno sa bebom koju drži. Ako ona misli



o drugim stvarima, dijete se neće smiriti. Ona bi trebalo da stavi na stranu sve druge



misli i samo da drži bebu. Dakle, ne izbjegavajte svoja osjećanja. Ne recite: "Ti si



samo osjećanje, nisi važno." Postanite jedno sa tim osjećanjem. Možete reći "Izdišući,



smirujem svoj strah."



Četvrti korak je: pustiti osjećanje da ode. Zahvaljujući smirenju, osjećate se lakši čak i



usred straha i znate da vaš strah neće prerasti u nešto što će vas preplaviti. Kada znate



da ste sposobni da brinete o svom strahu, on je već redukovan na minimum, postao je



manje neprijatan. Sada mu se možete nasmiješiti i pustiti ga da ode. Smirivanje i



opuštanje su samo lijekovi za simptome. Sada imate priliku da idete dublje i radite na



transformaciji izvora straha.



Peti stepen je:duboko sagledavanje. Beba je prestala da plače, strah je nestao, pa ipak,



pogledajte dobro vašu bebu, vaše osjećanje straha, da vidite šta ne valja. Morate tragati



za uzrokom, jer bebu ne možete sve vrijeme držati. Posmatrajući, vidjećete, na primjer,



da bebina patnja ima mnoge razloge, u njenom tijelu i van njega. Gledajući bebu



uočićete elemente koji su prouzrokovali plač, a kada ih vidite, znaćete šta treba da



uradite da biste transformisali osjećanje i bili slobodni.



Ovo je proces koji liči na psihoterapiju. Terapeut zajedno sa pacijentom posmatra



prirodu bola. On često otkriva razloge patnje u načinu na koji pacijent vidi stvari, u



njegovim vjerovanjima o sebi, svojoj kulturi i svijetu u kom živi. Terapeut i pacijent



preispituju ove tačke gledišta i vjerovanja i zajednički oslobađaju pacijenta iz



njegovog zatvora. Ali suštinski važni su napori pacijenta. Učitelj bi trebalo da



pomogne da se rodi učitelj u učeniku, a psihoterapeut da se rodi psihoterapeut u



pacijentu. Pacijentov "interni psihoterapeut" može tada uspješno da radi "puno radno



Terapeut ne liječi pacijenta tako što mu jednostavno daje drugi sistem vjerovanja. On



se trudi da mu pomogne da uvidi koje su ideje i vjerovanja u njemu izazvali patnju.



Mnogi pacijenti žele da se oslobode svojih bolnih osjećanja, ali ne žele da se oslobode



svojih vjerovanja, stavova koji su zapravo izvor tih osjećanja. Zato terapeut i pacijent



moraju da ulože zajednički napor kako bi pacijent sagledao stvari onakvim kakve jesu.



Ovo važi i kada koristimo svjesnost da bismo preobrazili osjećanja. Nakon



prepoznavanja osjećanja, poistovjećivanja s njim, njegovog smirivanja i puštanja da



nestane, možemo tragati za uzrocima koji su često zasnovani na netačnoj percepciji.



Čim razumijemo uzroke i prirodu naših osjećanja, ona počinju da se preobražavaju.