Temeljna Svjetlost se budi; za onoga koji prakticira, ona traje toliko dugo koliko on ili ona može mirovati, nerasijan, u stanju prirode uma.

Za većinu ljudi, međutim, ona ne traje dulje od pucketanja prstima, a za neke, učitelji kažu, „toliko koliko treba da se pojede jedan obrok".

Ogromna većina ljudi uopće ne prepozna Temeljnu Svjetlost, i umjesto toga oni zarone u stanje bez svjesnosti, koje može trajati sve do tri i pol dana. Tek tada svijest konačno napušta tijelo.

To je na Tibetu dovelo do običaja osiguranja da tijelo ne bude dodirivano ili ometano tijekom tri dana nakon smrti.

To je naročito važno u slučaju onoga koji prakticira, koji bi se mogao stopiti sa Temeljnom Svjetlošću i mirovati u tom stanju prirode uma.

Sjećam se kako je svatko na Tibetu jako pazio da održi tihu i mirnu atmosferu oko tijela, posebno u slučaju velikih učitelja ili praktičara, da bi izbjegli uvjetovanje i najmanje smetnje.

Ali čak i tijelo običnog čovjeka često se nije pomicalo prije nego što su protekla tri dana, budući da se nikada ne zna je li osoba „ostvarena" ili nije, i neizvjesno je kada je svijest odvojena od tijela.

Vjeruje sa da ako je tijelo dodirnuto na određenom mjestu -ako je, primjerice, dana injekcija - to može odvući svijest na tu točku. Tada svijest pokojnoga može otići kroz najbliži otvor umjesto kroz tjeme, i poprimiti jedno nesretno ponovno rođenje.

Neki su učitelji uporniji od drugih u ostavljanju tijela tijekom tri dana. Chadral Rinpoche, nešto kao -Zen tibetanski učitelj koji živi u Indiji i Nepalu, razjasnio je ljudima koji su prigovarali da bi tijelo moglo zaudarati ako se čuva tijekom vrućeg vremena: „ Nije to kao da ga trebate jesti, ili da ga pokušate prodati."

Strogo uzevši, dakle, autopsiju ili spaljivanje mrtvaca najbolje je učiniti nakon vremenskog razmaka od tri dana.

Međutim, danas, budući da nije praktično ili moguće čuvati tijelo tako dugo na mjestu, bar bi phowa praksa morala biti obavljena prije nego je tijelo doticano ili na bilo koji način pomicano.

       

nastavlja se...