Deseto poglavlje

TON UNIVERZUMA

Godine 1990. - nakon određenog vremena provedenog na specijalizaciji i u samoj medicinskoj praksi - dogodio mi se niz događaja koji su me iznenada vratili iskustvima s kraja 1970-ih.

Ovo je priča o tome kako je osnovan Centar za istraživanje izvanzemaljske inteligencije (engl. CSETI - Center for the Study of Extraterrestrial Intelligence).

Za punog mjeseca u siječnju, veljači i ožujku 1990. imao sam neka doista izuzetna iskustva koja su u meni nanovo probudila vezu od prije mnogo godina...

Prvo se dogodilo u spavaćoj sobi naše kuće u Biltmore Forestu. Hodao sam po sobi i razodijevao se. Sasvim neočekivano projicirana mi je ili mi je došla sljedeća, vrlo jasna misao: »Ponovno se lati onoga što si prekinuo«. Nije imala nimalo pejorativni ili optužujući prizvuk.

Bila je jednostavno podsjetnik da nastavim nešto što već neko vrijeme nisam radio. Bilo je vrijeme. Bila je vrlo određena, gotovo kao kodni izraz koji otvara čitav univerzum znanja. Teško je to riječima objasniti. No znao sam što znači.

Točno sam znao što znači. Stoga sam se odmah povezao s kozmičkom svijesti, s čitavim konceptom univerzalnog mira i s ekstraterestričkom prisutnošću. I pomislio sam: »Pa, pretpostavljam da je vrijeme...«. Nadalje, počeo sam se pitati što mi je činiti s takvim naputkom?

Isprva sam samo razmišljao o tome. Ponovno sam počeo pratiti teme povezane s izvanzemaljcima. A onda mi je jednog dana netko ispričao o skupini koja se sastaje u Ashevillu i mnogo meditira, te da žele da dođem na sastanak. I tako sam otišao. Tamo je bila jedna žena koja me nikad nije upoznala i nije znala ništa o mojim iskustvima.

Nakon što je nas tridesetak sjelo, pogledala me je ravno u oči i rekla: »Vi ste u kontaktu s izvanzemaljskim bićima iz drugih svjetova.«. A ja, liječnik hitne službe u tom gradu, počeo sam tražiti vrata! Rekla je: »Morate se ponovno toga latiti.«. Upotrijebila je gotovo iste riječi.

To je bilo za punog mjeseca u veljači 1990. godine. Za punog mjeseca u ožujku iste godine meditirao sam u svojoj spavaćoj sobi. Sutradan sam se morao rano ustati i ići u bolnicu, međutim odlučio sam napraviti nešto što nisam radio od 1977.:

 Protokol CE-5 (Protokol za bliski susret pete vrste; eng. Close Encounter-5; op. prev.). Izvršio sam protokol i pozvao izvanzemaljska bića da me posjete. Podsjetivši ih tko sam, pokazao sam im gdje se točno nalazim u Ashevillu u Sjevernoj Karolini. Pokazao sam im kuću, njezino veliko dvorište i točan smještaj. To je bila trokatnica u engleskom stilu, površine od oko 750 kvadratnih metara, smještena među predivnim golemim drvećem. Pokazao sam izvanzemaljcima sve pojedinosti i otišao na spavanje.

Kada sam se u gluho doba noći probudio, u dvorištu se nalazila prekrasna polumaterijalizirana letjelica: našao sam se kako svjesno lebdim u nju. Svi smo bili u kvazimaterijaliziranorn astralnom stanju i dok smo se dizali i odlazili u svemir, osvrnuo sam se i vidio predivnu Zemlju kako polako, lebdeći u beskraju, nestaje.

Zatim smo prošli kraj onoga što je, pretpostavljam, bio Mjesec. Nije bilo nikakvog znaka na kojem bi pisalo: »Ovo je Mjesec. Dobrodošli na Mjesec, 39 stanovnika«, ali meni je izgledao poput Mjeseca. Iznad njega je lebdjelo mnogo ogromnih brodova.

Bili su ovalni, imali su potpornje koji su izlazili iz velike letjelice, a iznad i kod stražnjeg djela glavnog broda imah su dva slično oblikovana ovalna diska. Samo su tiho lebdjeli duž područja Mjesečeve sumračnice, odnosno između osvijetljenog i neosvijetljenog dijela Mjeseca.

Između površine Mjeseca i donjeg dijela tih letjelica prolazila je nevjerojatna količina energije nalik električnim izbojima grimizno-ljubičaste plazme. Bili su doista ogromni, i dok smo ih mimoilazili jedan od izvanzemaljaca mi je rekao da ti brodovi vrše pripreme za nadolazećih desetak godina.

 To se dogodilo 1990. godine, pa je očito da su vršili pripreme za neke velike događaje koji bi se trebali dogoditi otprilike u ovo vrijeme.

Otišli smo dalje u naš Sunčev sustav: iskustvo se preobrazilo na način da je materijalni aspekt broda nestao. Bilo je poput 1973. kada sam imao osamnaest godina, kada je sve postalo prozirno te sam se našao u svemiru bez letjelice oko sebe — a opet je nekako i dalje bila tamo. Bilo je vrlo višedimenzionalno, međutim u tom trenutku je prevladavajući osjet postala transcendentnost prostora/vremena.

To je poput najsavršenijih optičkih vlakana: zamislite da zidovi vaše sobe potpuno nestanu, ali su ipak tamo i vi ste i dalje zaštićeni u kontroliranom okolišu. Tada sam ušao u stanje meditativne svjesnosti i transcendirao u svijest jedinstva: bio sam bezgranično svjestan, cijeli svemir je bio svjestan i savršeno usklađen kao jedno.

Ušavši u to stanje počeo sam gledati po Sunčevom sustavu i vidio da je svaki planet okružen neizmjernom energijom i svjetlošću. Prazan prostor je bio doslovce prepun svjetlosti i energije. Neposredno sam vidio temeljnu energiju svemira: polje energije i svjetlosti iz kojeg cjelokupan materijalni svijet izvire iz beskrajnog uma — iz Boga.

Umjesto tame između zvijezda i planeta tamo se nalazila ogromna energija i svjetlost, s čvrstim planetima kao otocima energije u tom polju energije i moći. Zatim sam, gledajući svaki pojedini planet, izravno osjetio da svaki posjeduje svijest i da je svjestan, te da posjeduje točno određeni ton i osobnost.

Svaka materijalizirana sfera imala je vrlo specifičan ton; da sam skloniji glazbi mogao bih ga reproducirati. Sve su to bili čisti i vrlo određeni tonovi. Gledajući Merkur, vidio sam da je dosta androgin, ali ipak više muški; Venera je definitivno bila ženska. Jupiter je bio jednostavno fantastičan. A Mars definitivno muški. Zemlja - definitivno ženska.

Promatrajući Zemlju osjetio sam kako iz nje emanira prekrasan ton. Upamtite, svaki planet ima svoj vlastiti ton - ni dva tona nisu ista. Neki su prilično visoki, a neki su vrlo duboki i baritonski, međutim svi su predivni. Dok sam promatrao Zemlju povezao sam se s njom kao svjesnim bićem, a ona mi je prenijela bezgraničnu i poražavajuću - koristim riječ 'poražavajuću' jer godinama nisam tu priču mogao ispričati a da se ne rasplačem — ljubav.

 Bio je tu prisutan i osjećaj melankolije zbog onoga što joj se događalo, štete koja joj se nanosi i patnje čovječanstva na njoj. Bilo je duboko i neizrecivo. Jedno od najosjećajnijih i najganutljivijih iskustava u mom životu.

Zemlja mi je vrlo jasno govorila koliko je velika njezina ljubav prema djeci i da je njezina svrha biti maternicom života koji će postati prosvijedjen i rasti prema Božanskom. Međutim, ona je također strašno patila zbog bezobzirnosti i sebičnosti svoje djece.

Dakle, bila je prisutna ta golema melankolija, tuga koja nadilazi moju sposobnost da je opišem riječima. A opet, pred kraj naše komunikacije jasno mi je dala do znanja da ta patnja neće još dugo potrajati. Zemlja mi je dala na znanje da će taj teret biti iznenada podignut.

Sada sam već bio u stanju tako duboke ljubavi i osjećaja da se moja srčana Čakra potpuno otvorila i pojavila se ogromna ljubav i nebeska percepcija. Uslijed te nebeske percepcije vidio sam svjetlo svijeta i da su sve stvari prožete ljubavlju, čistom ljubavlju Boga. I, ušavši u to stanje, čuo sam sve udaljene svjetove, svaku zvijezdu i planet i cijeli univerzum kako pjevaju kao jedno — poput milijarde tonova stopljenih u jedan čisti ton univerzuma.

Potom sam transcendirao u stanje koje ne mogu opisati. Stanje u kojem sam čuo jedan jedini ton, savršeno usklađen ton cjelokupnog univerzuma. To je bio prvobitni ton što emanira iz najranijeg izraza relativnosti, iz beskrajnog Božjeg tuna koji podržava univerzum.

Bilo je to najljepše iskustvo mog života.

Kada sam transcendirao u to stanje postao sam jedno s njim i ostao sam unutar tog stanja Bića. Ne znam koliko dugo sam bio u tom stanju, ali znam da je ono posvuda oko nas. Glazba sfera je stvarnost, a unutar tona čovjek može transcendirati u beskraj kozmičkog bića.

Prvobitni zvuk nije bio »OM« sam po sebi. Mislim da je OM ljudski pokušaj da reproducira to drevno iskustvo da percepcija zvuka prvobitne misli izvire iz bezgraničnog Bića koje stvara čitav univerzum.

Govorimo li o preobražavajućem učinku koji je ovo iskustvo imalo na mene, ono je bilo na razini iskustva na rubu smrti od prije mnogo godina. Nakon boravka u tom stanju svijesti potpunog jedinstva i Božje svijesti, moja individualnost se rastvorila. Postojalo je samo bezgranično Biće — čak su i kreacija i Kreator bili jedno, jedna te ista, bezgranična svjesnost. Boravio sam u tom stanju, ono je vibriralo kroz mene — jednostavno me prožimalo — čitavu vječnost.

Budući da sam bio onkraj vremena i prostora besmisleno je govoriti o tome u smislu koliko »dugo« je trajalo. Međutim, nakon toga ponovno sam se našao relativno svjestan (sebe). Iznenada sam opet bio u svojoj sobi i vidio bliještanje ispred prozora na mjestu gdje se nalazila letjelica. Spokojno sam ležao na krevetu i zaspao.

Sutradan sam saznao da je jedno od naše djece imalo lucidan san s malom izvanzemaljskom djecom. Mali izvanzemaljci poučavali su je igrama kakve igraju na njihovom planetu! Kći nije razumjela njihove igre pa je krenula voziti izvanzemaljsku djecu na stražnjem dijelu svog bicikla s banana-sjedalom amo-tamo po našem kolnom prilazu!

 Djeca me nikad nisu čula da govorim o izvanzemaljcima ili općenito o tim iskustvima! Stoga je to bila potvrda daje ono što mi se dogodilo bilo stvarno. Postalo mi je kristalno jasno da trebam nastaviti s čitavom tom pričom, baš kao što mi je bilo rečeno dva mjeseca ranije, u siječnju 1990.

U tom trenutku počeo sam se pitati: Što točno da radim? Kako ću to izvesti?

Odlučio sam da ću jednostavno početi ponovno istraživati tu temu i vidjeti na što ću naići. Saznao sam da postoji organizacija koja održava skup na Floridi gdje je bilo mnogo viđenja NLO-a, takozvana viđenja kod Gulf Breeza u blizini Pensacole. Taj se sastanak održao u srpnju 1990. godine. Imao sam predodžbu o tome što želim učiniti:

namjeravao sam uspostaviti međuplanetarne veleposlanike u svijetu koji će provoditi ono što se danas zove inicijativa bliskih susreta pete vrste - CE-5. Otišao sam na sastanak dijeleći te svoje zamisli i koncepte s drugima. Pravi ljudi jednostavno su iskrsnuli i ušli u moj život govoreći mi: 'Ne, nemoj to raditi preko neke postojeće organizacije, stvaraj vlastitu stvarnost.'

Zatim mi je pristupio čovjek koji je radio na pitanjima nacionalne sigurnosti povezanima s tom temom i koji je bio odvjetnik. Rekao mi je Što trebam učiniti: »Utemelji organizaciju, hermetički je zapečati tako đa je nitko ne može penetrirati — drugim riječima, neka bude bez otvorenog upravnog odbora i otvorenog članstva; i čim prije možete, s obzirom na ono što planirate raditi i koja je vaša uloga — izađite u javnost. Morate milijune ljudi upoznati s onim što radite, u suprotnom nećete preživjeti. Ako ćete biti spori, mrtvi ste.« Najbolji savjet ikada.

Znao sam da je mnogo informacija na toj konferenciji pogrešno, da se radi o dezinformacijama. Odmah sam to uočio.

Zatim sam, u kolovozu 1990. godine, bio u radnoj sobi na katu naše kuće, preko puta glavne spavaće sobe, i spavao ondje jer je Emily bila na nogama s našim najmlađim djetetom, a mene je sutradan čekala dvadesetčetverosatna smjena u hitnoj pomoći.

Probudio sam se oko dva ujutro: bio sam smireno super-svjestan, vrlo pozoran. U kutu sobe nalazio se roj titrajućih svjetala koji je lebdio blizu stropa. Nakon što sam ih spazio, odmah sam se uspravio i uzeo komad papira koji je bio pokraj kreveta.

Zatim sam napisao cjelokupan plan i koncepciju onoga što radim posljednjih petnaest godina. To je uključivalo protokole inicijative CE-5, planove, sve. Kao da je to titrajuće svjetlo probudilo svu organizaciju i sav plan u meni i oni su jednostavno navirali iz mene. To je trajalo oko sat vremena, a zatim sam se vratio na spavanje te se probudio u šest ujutro i otišao na posao, u smjenu od dvadeset i četiri sata na odjelu hitne službe.

Tada sam bio osnivao CSETI, Centar za proučavanje izvanzemaljske inteligencije, osmislio to ime, inicijativu CE-5, potrebu za razotkrivanjem i čitav program međuplanetarnih veleposlanika. Sve se jednostavno razvilo u toj jednoj noći. Dakle, stvari mogu doći u paketima znanja, odjednom, tajanstveno.

Naravno, nisam nikoga poznavao i nitko nije poznavao mene. Hoću reći, bio sam samo provincijski liječnik sa četvero djece, zlatnim retriverom i dva automobila u Biltmore Forestu u Sjevernoj Karolini, samo sam živio svoj život. Međutim, iskustva su mi jasno dala do znanja: moram početi raditi na ovome. Ali, kako se latiti takve vizije i ostvariti je? Cijelu smo stvar morali iznijeti vlastitim silama, često improvizacijama.

Tijekom sljedećih nekoliko godina, kada bih artikulirao što trebam učiniti ili koga trebam susresti, na neki tajanstven način ta bi osoba došla do mene, često u roku od nekoliko sati.

Nikada neću zaboraviti zgodu kada sam rekao: »Stvarno moramo predstaviti ove informacije glavnom tajniku Ujedinjenih naroda...«, a za sat ili dva nazvao je netko za koga nikad nisam čuo i rekao: »Vi ne znate tko sam ja, ali vrlo sam dobar prijatelj s Boutrosom Ghalijem. Njegova supruga Leah Ghali želi da dođete na sastanak...«. Tako se sve to događalo, na vrlo zagonetan način. Sve je bilo vođeno, potpomagano tajanstvenom rukom iza kulisa.

Mogli smo prenositi istinu pravim ljudima jer su nam se vrata tajanstveno otvarala. I na taj način sam znao da je ono što radim ispravan smjer djelovanja.

Godine 1991. odlučio sam da trebam početi obučavati ljude za iskustva povezana s Inicijativom susreta pete vrste, Inicijativom CE-5.

Bliski susret pete vrste (CE-5) vrsta je susreta kada ljudi namjerno pozovu izvanzemaljce i uspostave s njima kontakt, koristeći skup protokola da bi ih vektorski naveli u područje na Zemlji gdje se nalaze.

To je bio prvi CSETI-ev projekt.