TOLIKO KAZALIŠTA

4. prosinca

 

Kad neki ljudi napuste svoja četiri zida

i podu medu ljude, oni se uspinju

na visoko postolje, na nevidljivu pozornicu. Misle:

Sada će se upaliti reflektori, stajat ću obasjan svjetlom,

svi će u mene gledati. I dok sve drugo pred njima

tone u mrak, oni uživaju sjajno svjetlo:

Pogledajte, ovo sam ja, ovdje je moje ja.

Ljudi opčinjeni samim sobom drže sebe veličanstvenima.

Ne mogu ni zamisliti da bi osim njih

bilo uopće što drugo vrijedno pažnje.

Njihovo je mišljenje uvijek najpametnije,

njihov posao najvažniji, njihov doživljaj najnapetiji,

njihova bolest najgora.

Koliko često tijekom dana kažemo: ja? Što misliš?

Vjerujem, jako bismo se začudili nabrajanjem

našega tisućustruko ponavljanog ja.

Kako brzo stavljamo sebe u prvi plan

kad se ophodimo s ljudima.

Kako rado usmjerujemo reflektore na sebe

kad razgovaramo s drugima.

T o l i k o kazališta - nije li to smiješno?

Nije li mnogo jednostavnije sići s te pozornice

i ugasiti reflektore?

Sretni ćemo biti tek kad se oslobodimo

te smiješne jagme za umišljenom veličinom,

te ostanemo jednostavno čovjek, sasvim normalan čovjek.