ZRELOST SVIJESTI ODREĐUJE PERCEPCIJU ISTINE. U stvari, Andrej je tog jutra bio krenuo ka mjestu gdje je dan ranije doživio viziju stvaranja svijeta, kada su u sam osvit života Tri bića pokušavala da sakriju Svetu Tajnu. Stigavši na mali trg, izdvojeni od centra grada i užurbanih prilika opijenih kolotečinom, sjeo je i pogledao oko sebe. Nigdje nikog. Baš kao ni jučer. Sjeo je na klupu, udahnuo duboko, opustio se. Iščekivao je nastavak priče. Što se međutim, nije desilo. Vrijeme je prolazilo i prolazilo. Sunce je skraćivalo sjene drveća u okolini, ali od vizije ništa. Ustao je i krenuo neraspoložen. Naravno, mislio je da je zauvijek izgubio mogućnost velikog otkrivenja. Baš tada je ugledao onog dugokosog starca. "Tražiš li Tajnu?"- njegov šapat dobro je iz sporedne uličice kojom Andrej godinama nije prolazio. Sjedobradi je već bio odmakao.

Plovio je niz kaldrmu kao da jedri. "Ah, tu si!"- povika Andrej jurnuvši za njim, kao da je stići ga, bilo pitanje života i smrti. Ali, avaj! Što je Andrej više ubrzavao hod, starčeva pojava bila je sve dalja. Svakim dodatnim naporom, svakim novim atomom odlučnosti više, cilj je bivao sve udaljeniji. Andreju je srce lupalo u grudima. Ojađen, stao je da se odmori. Starčeva kosa je odjednom zasvjetlucala na dohvat Andejeve ruke: "Zašto toliko jurcaš? Život je tu, svi su odgovori već u tebi." "Ali, događaju mio se čudne stvari. Danas vidim..." "Znam..."- starčeva je riječ težinom izgovorenog i spokojnim tonom prevagnula nad zbunjenim i usplahirenim mladićevim upadicama-""Danas vidiš onako kako nisi vidio jučer. Sutra nećeš gledati onako kako gledaš danas. Mijenjaš se stalno i mijenja se prizma tvog pogleda.

Ačli upamti jedno, dragi moj dečko, subjektivno gledanje spriječava objektivno viđenje." Mudrac zastade, pronicljivo mjerkajući sugovornika. "Život je mnogo više od onoga što su te u školama učili. Ali vrijeme je sazrelo i eto tebe tu." "A Tajna? Gdje je skrivena Tajna?" Pogledavši u nešto neodređeno gore u daljini, u nešto što običan svijet nije mogao vidjeti, niti je to htio, uostalom, starac ozbiljno odgovori: "Sam sebi si najveća zagonetka, Princip svih rješenja.." On pročeprka po mokrom tlu i u kamenčićima pronađe komad krede. Mekim, mačjim pokretima, priđe zidu i napiše običnu točku. "I?" Šta vidiš. Andrej?", upita on s poluosmjehom u kutu usana. "Točku, normalno." "To je uslovljen refleks. Ono čemu su te naučili. Stvari koje si prihvatio iskrivljuju razumijevanje Stvarnosti, one te udaljavaju od Istine u tebi samome. Djeca koja uče gotove činjenice, zaboravljaju Istinu koju intuitivno već žive." Andrej shvati da stoji pred oličenjem Mudrosti.

Bilo je dovoljno da čuje nekoliko mudroslovlja pa da se njegov svijet zaljulja iz osnova, nekoliko minuta prisustva ovog božanskog bića, pa da započne rušenje osnovnih konstrukcija na kojima je počivao njegov svijet. "Ali, tko je ovaj čovjek? Otkud on tako nenajavljen dolazi i useljava se u moj život?" I gdje je bio dosad?" Buđenje je pravilo lom u Andrejevom biću. Oluje su u njemu bjesnile i smjenjivale se sa neviđenim spokojem. "Ova ucrtana točkica je na zidu, zar ne? A zid? Zid je dio ove kuće, kuća je dio ulice, a ulica dio grada. Grad u kome smo sada je prosto dio jedne regije unutar granica ove države. Ali tvoja zemlja je samo jedan djelić jedne planete. Planeta Zemlja se vrti oko Sunca, male vatrene zvijezde u galaksiji koju zovemo Mliječna staza, a koja je opet mali segment čitavog sistema galaksija. A sve to zajedno, što je? Tek nevidljiva točka onoga što imanujemo kao svemir. Gledajući točku, jednoga dana ćeš vidjeti svemir, posmatrajući nebeske visine, shvatit ćeš što je točka. "Ma, tko si ti,"- upita konačno Andrej. "Tko sam ja? Spoznat ćeš. Da bi pokazao put ka Stvarnosti, poslužit ću se jezikom iluzije." Mudrac zakorači suž duge, prašnjave staze. Ozaren Suncem, on nestade pred mladićevim očima.

Nepoznavanje odredišta je sudbinski vodilo mladića u njegovoj potrazi za odgovorima na još nepostavljena pitanja. Na mjestu gdje je stotinu puta prolazio, podržavajući Svetog starca, podiže oči k nebu. Otkrio je da zgrada što je dtajala ispred njega ima šest katova. Nikada prije nije primjećivao prozore i ukrasnu oplatu gornjih katova. Bilo je dovoljno da podigne glavu za koji centimetar pa sa njegove oči ugledaju potpuno nov, izmijenjen svijet. Posmatrao je par ptica koje su se odmarale na nekoj od terasa prije nego što su se vinule gore i predale se predivnoj slobodi neba. "Ah, let! To je ono što nedostaje ljudskom biću". Radost je kratko trajala. Oduševljenje pogleda koji ispraća ptice najednom nestade i ustupi mjesto razočaranju. Spoznaja da isto kao što nije primjećivao gornje katove zgrada kraj kojih je prolazio, nije primjećivao život u njegovim višim i složenijim oblicima ispoljavanja, nevjerovatno ga je porazila.