Dakle, Isus kaže jednu naizgled veoma proturjecnu stvar: “Sve ih nadoh pijane, a nijedan ne bijaše

žedan”. Nitko nije žedan zbog toga što svi misle da je žed odavno utoljena, jer svi su ubjedeni da je

unutrašnje blago razotkriveno. Ali, onda nema traganja; stvar je završena prije no što je uopce i pocela.

Bog je opijenost drugacijeg tipa. Kabir je jednom napisao: “Aisi tari lagi - Moje pijanstvo je takvo da ga

sada ništa ne može uništiti, ono je vjecno”. Ili upitajte Omar Hajama: on zna, i govori o vinu sa onoga svijeta.

Ficdžerald ga je potpuno pogrešno shvatio, jer Hajam nije pisao o vinu iz kavane. Pisao je o božanskom

vinu, jer Sufijima je alkohol simbol za Boga. Kada se jednom opijete Njime, žed vam se zanavijek gasi.

Ali ovaj svijet i njegova vina mogu da vas opuste samo za kratko. Ta vina vam stvaraju tek sicušne

razmake zaboravnosti. A razlika je potpuno suprotna: kada se netko napije Božjeg vina, on se njime trijezni,

osvješcuje, dok se vinom ovoga svijeta hipnotizira, uspavljuje, krece se kao guska u magli - citav njegov

život lici na mjesecarenje.

“Sve ih nadoh pijane a nijedan ne bijaše žedan. I sažali se duša moja na sinove covekove, jer

slijepi su oni u srcu svom i ne mogu vidjeti da prazni dolaze na ovaj svijet i prazni odlaze iz njega”.

“I sažali se duša moja...” Vi ni zamisliti ne možete kakva je Buddhina ili Isusova patnja kada vas vide

opijene ovim svijetom, kada spoznaju da nema u vama žedi za božanskim, za istinom. Neshvatljivo je

njihovo stradanje kada ugledaju sve vas, koji živite u lažima, vjerujuci da su laži istina - propuštajuci sve da

ne biste imali ništa, mijenjajuci rog za svijecu. Tada se dogada ovo: cak i vrlo male stvari postaju

nepremostive prepreke.

Jednom se dogodilo da je neki covjek bio ozbiljno bolestan. Bolest se sastojala iz vrlo neprijatnog

osjecaja - stalno je imao osjecaj da mu oci iskacu iz duplji i da mu u ušima nešto zvoni. Pošto je to trajalo

dvadeset i cetiri sata svakog dana, covjek je bio na pragu ludila. Nije mogao spavati, a za rad je bio stvarno

nesposoban.

Prvo je konzultirao jednog doktora, i ovaj mu je maltene naredio: “Slijepo crijevo se mora operirati”.

Stvar je sredena, ali ništa se nije promijenilo. Onda je drugi doktor posavjetovao jadnog covjeka: “Zubi se

moraju izvadeiti”. I to su ucinili, no stanje je bilo nepromijenjeno, covjek je postao jednostavno star, to je sve.

Desetine savjetodavaca prolazilo je kroz njegovu kucu svakoga dana, a covjeku je bilo sve gore i gore. Tih

dušobrižnika ima mali mlijun, i ako pocnete da ih slušate, ne preostaje vam mnogo od života. Netko je

predložio da se izvade krajnici, no ni poslije te operacije stvari se nisu pomjerile s mrtve tocke. I tako je

covjek bio prisiljen da se obrati najboljem doktoru na svijetu.

Nakon dijagnosticiranja, doktor je samo uzdahnuo i rekao: “Ništa se ne može uciniti, zbog toga što ne

možemo pronaci osnovni uzrok. Sve što vam je preostalo je šest mjeseci života. I, da budem iskren, sve što

je moglo da se izvede vec je izvedeno. Pomirite se s tim”.

Dok je izlazio iz njegove ordinacije, covjeku pade na pamet spasonosna misao: “Ako cu živjeti samo

šest mjeseci, zašto onda da ne proživim to vrijeme najbolje što mogu?” Jer, bio je sav jadan, i gotovo da

nikada i nije živio. Naredio je da mu nabave posljednji model najskupljeg automobila, iznajmio je najluksuzniji

bungalov, narucio trideset najfinijih odjela; cak se toliko potrudio da je osobno otišao kod krojaca.

Ovaj mu je uzeo mjeru, i na kraju mu saopcio: “Rukavi trideset šest, okovratnik šesnaest”.

“Kako šesnaest?”, pobunio se covjek. “Moj okovratnik je uvijek bio petnaest - od kada znam za sebe:

petnaest”.

Krojac ga je opet premjerio: “Pa vidite valjda i sami - šesnaest”.

“Ama jeste li vi normalni!” - krojac je vec bio ozbiljno ljut - “pa vidite valjda i sami - šesnaest!”

“Petnaest!”

“Šesnaest! “

“Petnaest i gotovo?”

27

Pošto više nije mogao da se prepire, uzdahnuvši, krojac mu pomirljivo rece: “Dobro, u redu, neka vam

bude, ali da vam nešto kažem: zbog uske kragne imati cete problema sa izbuljenim ocima i zvonjavom u

ušima!” Što ce reci, uzrok njegove bolesti skrivao se u okovratniku.

Vi ne propuštate božansko zbog nekih zastrašujuce velikih i znacajnih razloga - uopce ne! U pitanju je

kragna koja guši - zbog toga oci ispadaju iz duplji, a uši zvone li zvone. Covjekova situacija je jasna... on

zavisi od tako sitnih, majušnih stvari.

A one su zaista i više nego sitne: cak i ako osvojite kraljevstvo, što ste dobili time? Gdje su sve one

imperije iz prošlosti? Gdje je sada Babilon? Gdje je Asirija? Što se dogodilo s prostranstvima faraona? Sve

je to išcezlo; ostale su ruševine - a carstva su stvarno bila nemjerljiva. Ali, što su osvajaci ostvarili kroz to?

Što je dobio Džingis Kan? Što je dobio Aleksandar Veliki? Sve su kraljevine tako obicne stvari.

A ono što vi zaista propuštate je kraljevstvo nebesko. Cak i ako ste najuspješniji, što ste dobili kroz

vlastiti uspjeh? Gdje cete dospjeti kroz njega? Postavite dijagnozu uspješnim ljudima, proucavajte ih malo:

gdje su to oni dospjeli? Gdje su otišli oni što sjede na tronu uspjeha? I oni traže spokoj - cak i više nego vi. I

oni drhte pred smrcu - isto kao i vi.

Ako se malo bolje zagledate u te uspješne ljude, vidjeti cete koliko su ti “bogovi” prolazni kao i sve

ostalo. Smrt ce ili obrisati kao metlom, a sa njima ce nestati i sav mukotrpno ostvarivan uspjeh. Citava stvar

poceti ce da lici na nocnu moru: toliko napora, toliko jada - a dobitka nema. I na samom kraju, pojavljuje se

smrt, i sve išcezava kao mjehur od sapunice.

“I sažali se duša moja na sinove covjekove, jer slijepi su oni u srcu svom i ne mogu vidjeti da

prazni dolaze na ovaj svijet i prazni odlaze iz njega”.

Prazni ste došli, ali ne potpuno prazni: došli ste ispunjeni željama. Prazni cete i otici, ali ne do kraja:

ispunjenost željama ce da preživi. Ali želje su snovi, i vi i pored njih, ostajete prazni. Niceg supstancijalnog

nema u njima. Rodite se šuplji, a onda skupljate bezvezne stvari ovoga svijeta, priglupo vjerujuci da ce vas

one usreciti, da ce vam donijeti zadovoljstvo. No, bilo kako bilo, ostajete prazni. Smrt uništava sve bez

razlike, i opet morate u grob, ponovo prazni - kao na pocetku.

Do kog zakljucka sve to dovodi? Što je to što dostižete kroz vlastite; živote? Dostižete samo sažaljenje

jednog Buddhe, dolazite do Isusovog suosjecanja. Ljudi su slijepi - zašto? U cemu je njihovo slijepilo? To ne

znaci da nisu lukavi, pametni - cak, reklo bi se da su pametniji nego što je to nužno, i izgleda da je taj višak

nešto pogubno po njih. Zaista su pametni, prepredeni, bistri. No, problem je u tome što misle da su mudri.

Nije istina da oni ne mogu vidjeti - mogu, ali vide samo ono što pripada ovom svijetu. Srca su im slijepa - u

njihovim grudima srce ima sklopljene kapke.

Možeš li vidjeti srcem? Da ti si išta spazio kroz te unutrašnje oci? Možda si mnogo puta pomislio:

“Jutro je divno”, pa ti je to stvorilo utisak da vidiš srcem. Ne! Možda samo ponavljaš tude ideje. Jesi li ikada

shvatio da je jutro zaista divno – ovo jutro, pojava koja se dešava ovdje? Ili samo brbljaš o onome što si cuo

od tko ma koga?

Došli ste, recimo, do nekog cvijeta - jeste li? Da li vam je on ijedanput dotakao srce? Da li je taj cvijet

ikada uhvatio korijena u najdubljem sloju vašeg bica? Ili ga samo pogledate i promrmljate: “Dobar je, baš

lijep, divan”? Sve su to samo mrtve rijeci, leševi sastavljeni od slova, i ništa od toga ne dolazi iz srca. Iz

njega ne dopire nijedna rijec. Iz srca dolaze osjecanja, a rijeci iz uma. Ali, mi smo slijepi u srcu. Zašto? Zato

što je rizik povesti se za srcem.

Upravo stoga, nikom nije dopušteno da srcem sagledava svijet oko sebe. Roditelji su se pobrinuli za

to - da živite u glavi, što dalje od tog opasnog vodica u grudima, jer srce vam može donijeti samo neuspjeh u

vanjskom svijetu. No, ako ne omanete izvana, nikad se u vama nece probuditi žed za onim svijetom.

Glava je za uspjeh u ovom obicnom svijetu. Ona je lukava, “pametna”, što bi se reklo, i zato svaka

škola teži da covjeka poduci kako da se zbije u glavi, kako biti samo tu i nigdje drugdje. Svi “glavati” osvajaju

zlatne medalje, kite se lovorikama, jer su uspješni, ali, ponavljam, samo u podrucjima ovoga svijeta.

Ali covjek koji slijedi srce jednostavno ce propasti, jer nece moci iskorištavati druge. Ljubav se ne

može eksploatirati. Covjek srca nije u stanju biti bijedni manipulant - on ce dijeliti, poklanjati, i uvijek ce prije

davati nego uzimati grabiti, otimati.

Propasti ce, jer je toliko istinit da vas ne može prevariti. Bice iskren i castan, istinit, ali sve te osobine

uciniti ce ga strancem za ovaj svijet, pošto u ovom svijetu uspijevaju samo oni koji su lukavi, licemjerni,

bijedni. Zbog toga sve porodice brinu samo jednu brigu: prije no što dijete zakoraci izvan doma, mora mu se

srce oslijepiti - bilo kako, bilo cime.

Ne možete moliti, ni voljeti niste u stanju. Pa jeste li? Možete li biti u molitvi? Naizgled je sve u redu -

nedjeljom idete u crkvu, ali sve je to lažno, zbog toga što sve to dolazi iz glave. Ljudi su to jednostavno

naucili, i to im ne dolazi iz srca: ona su mrtva, hladna, šuplja, i zato ti ljudi ne osjecaju ama baš ništa. Oni se

“vole”, stupaju u brak, djeca proizlaze iz svega toga - ali ne iz ljubavi nego iz proracuna, aritmetike, logike.

Svi se boje ljubavi, jer nitko ne zna kuda ce ona odvesti covjeka koji joj se prepusti. Putove srca nitko ne

pozna; oni su i dan danas tajanstveni i neosvijetljeni. Sa, glavom, u glavi, vi ste na autoputu. Sa srcem, u

srcu, krecete se kroz prašumu, kroz bespuca: putova nema, nema prtina, nema utabanih staza. Morate sami

pronaci put.

28

Sa srcem ste pojedinac, samotnik. S glavom ste samo dio društva. Glavu su vježbale socijalne

strukture, i zato je glava proizvod društva. Sa srcem ste samotnik, posmatrac. Svaka zajednica na ovom

svijetu ubija srce, a Isus kaže:

“... jer slijepi su oni u srcu svom i ne mogu vidjeti da prazni dolaze na ovaj svijet i prazni odlaze

sa njega”.

Samo vaše srce može vidjeti koliko ste prazni! Što ste dobili? Kakvu ste vi zrelost ostvarili? U kakvoj

ste ekstazi? Još uvijek se ne opijate od blaženstva. Citava vaša prošlost jednostavno zaudara, a buducnost

ce biti samo ponavljanje ukvarene prošlosti, i to je sve. Zar je moguce nešto drugo? E, baš otuda dolazi kako

Buddhino, tako i Isusovo suosjecanje. Kada su nesretni, oni su takvi iskljucivo zbog vas.

“Ali sada su svi pijani. Kada se otrijezne od vina, tada ce se pokajati”.

O tebi se radi. Nemoj misliti da su “oni” tamo neki - “oni”, to si ti: kada se malo otrijezniš i prizoveš

svijesti, kajati ceš se zbog svega.

Ta rijec “pokajati” vrlo je znacajna. Citavo Kršcanstvo pociva na pokajanju - od svih religija, ona

najviše zavisi od tog stanja. Pokajanje je divno ako dolazi iz srca, ako covjek shvati: “Zaista, Isus je u pravu -

mi samo tratimo vlastite živote!”

To tracenje je grijeh - ne ono što je Adam ucinio – grijeh je tracenje života, rasipanje energije,

mogucnosti za rast, grijeh je propuštena prilika sjedinjenja. A ljudi uništavaju vrijeme skupljajuci beskorisno

smece, no kada se osvijeste, pokajati ce se. Ako to osjecanje raste iz srca, ono ce vas procistiti. Ništa ne

stvara tako duboku cistocu kao pokajanje. U tom se stanju skriva ljepota cjelokupnog Kršcanstva.

Hinduizam nije pronikao u tu tajnu. Oni nisu ni naslutili znacaj tog osjecanja. Taj pronalazak pripada

Kršcanstvu. Ako se pokaješ u potpunosti, ako taj val dopire iz dubine tvog srca, ako citavo tvoje bice osjeca

da si propuštao toliko toga, da si protratio priliku koju ti je Bog dao - a nisi bio ni zahvalan, zloupotrebljivao si

vlastito Ja - ti onda osjecaš grijeh. A to i jeste grijeh! - ne da si nekoga ubio ili nekom ukrao nešto. Sve su to

sitni grijesi koji su tek posljedica onog najveceg grijeha: pijan si, hipnotiziran, uspavan. Otvaraš svoje oci,

srce ti je natopljeno kajanjem, i onda se pomalja krik i plac iz samog središta bica. Nema potrebe za bilo

kojim rijecima. Nije potrebno da se nekom tamo Bogu promuca: “Kajem se!”, ili: “Molim te, oprosti mi, smiluj

se”. To sve nije neophodno, jer samo tvoje postojanje postalo je stanje pokajanja. I odjednom, ocišcen si od

prošlosti.

To je ubjedljivo najveca tajna koju je Isus poklonio ovom svijetu. Daini su, recimo, uvijek govorili da je

put dug, mukotrpan, i da za svako zlo mora da se ucini nešto dobro, kako bi se stvorila ravnoteža. To je

jednostavna, matematicka stvar: za svaku grešku po jedna ispravka. Hindusi kažu da je grešaka toliko da je

budenje veoma teško. Tek nakon dugorocnog napora covjek se može ocistiti od prošlosti.

Ali Isusova tajna je predivna: “Pokajte se i slobodni ste od svega!” Sve to zvuci maltene nevjerojatno,

jer - kako se to može? U tome je sva razlika izmedu Hindusa, Budista, Daina i Kršcanstva. Ni Hindusi ni

Daini ni Budisti nisu vjerovali da samo uz pomoc pokajanja... jer oni ne znaju što to stanje znaci. Isus je

ponovo donio kljuc na svijetlo dana. On je jedan od najstarijih koji postoje.

Ali shvatite što je to pokajanje. Rijeci koje slute kajanje ne predstavljaju ništa. Takoder, ni pokajanje s

pola srca ne vodi razrješenju. Kada se citavo bice pokaje, ono se tad preporada, i svaka vaša žila, svaki nerv

i pora, sve to osjeca koju ste grešku napravili - a grijesi su nacinjeni u jednom apsolutno pijanom stanju -

nakon kajanja zbiva se strahovit preobražaj. Prošlost išcezava; sa njom nestaje i mogucnost da vaši buduci

dani postanu samo isprojektirana prošlost. Baceni ste u sadašnjost, u ovdje, u sada ka vlastitoj suštini.

Tada, po prvi put osjecate unutrašnje ništavilo. To ništavilo nije nešto negativno, vec prije podsjeca na

jedan beskrajni hram, nesagledivi prostor... Oprošteno vam je... Ako se pokajete, kaže Isus, oproštaj je

izvjestan.

Isusov Majstor bio je Jovan Krstitelj, a citavo Jovanovo ucenje može da se sažme u jednu jedinu stvar:

“Pokajte se - jer sudnji dan je blizu!” Bio je veliki buntovnik, jedna skoro divlja priroda, i išao je s jednog kraja

zemlje na drugi, svuda pronoseci samo jednu poruku: “Pokajte se! Približava se sudnji dan!” Zbog toga su

Kršcani u potpunosti odbacili teoriju reinkarnacije. Ta teorija - ta istina, u stvari - Isusu je bila poznata, sve je

on to dobro znao, ali ideju je odbacio samo da bi pokajanje dobilo na težini.

Jer, ako je života bezbroj, onda pokajanje ne može biti potpuno. Možete cekati, odlagati koliko hocete.

Jer tada sticete sljedeci utisak: “Ako sam ovaj Život propustio, to i nije tako strašno; u narednom životu...” To

je ono što su Hindusi ucinili: po lijenosti, ama baš nitko ne može se usporediti s Hindusima, i to samo zbog

ove teorije: vremena imamo na pretek. Cemu onda žurba?

Zbog toga se Hindusi nikada nisu lomili previše oko vremena. Oni nikako nisu mogli izmisliti sat. Da je

ta stvar povjerena njima, do izuma nikada ne bi došlo. Zbog toga je rucni sat, u glavi jednog Hindusa - strani

element, strano tijelo. Sat, makar bio i na zidu, jednostavno ne pristaje domu jedne Hindu porodice. On je

pronalazak Kršcana, a vrijeme je kratko, ono juri - ono nema veze sa satom, nego sa životom koji vam curi

kroz prste. Smrt ce biti kraj puta, a odlagati ne možete.

Samo da bi izbjegli odlaganje, Isus i Jovan Krstitelj, koji je Isusa i inicirao u misterije, citavu težinu

svog ucenja stavili su na samo jednu stvar: “Pokajte se, jer vremena više nema, jer ako odlažete, biti cete

izgubljeni”. Naglašavanjem tog osjecanja dali su novu snagu duhovnom putu.

Ako Isus iznenada kaže da je ovo posljednji dan, i da ce sutra biti bacena hidrogenska bomba, i ako

nakon svega uzvikne: “Pokajte se!” - citavo je bice fokusirano u trenutku, i biti cete odjednom u ovdje i sada.

29

I onda ce doci do krika, ne do rijeci. Stvar nece dolaziti iz glave - bice egzistencijalna, sveobuhvatna, iz srca.

Suze nece teci samo iz ociju srce ce biti ispunjeno suzama, jer ste odlagali.

Ako se takvo jedno pokajanje ostvari - a to je napor zasnovan na budnosti - svijest je ocišcena od

svekolike prošlosti. Nema potrebe da se stvara ravnoteža, jer to nikada nije bila stvarnost. Bio je to san.

Samo se probudite. Sve kroz što ste prolazili bila je nocna mora - vaše vlastite misli.

I nemojte biti lijeni - jer odlagali ste jedno te isto iz života u život. A odlaganje se može nastaviti: za um

je to tako prijatna stvar. Um obožava jednu rijec - “Sutra” - uvijek je izgovara. A to “sutra” je zaštita, zaštita za

sve grijehe, dok se vrlina nalazi u trenutku.

Cuo sam: sve se to dogodilo u kršcanskoj misionarskoj školi... U njoj je bilo i nekoliko djecaka koji nisu

bili Kršcani, no i oni su morali da uce sve one parabole i price iz Biblije. Jednoga dana, u razred je došao

školski inspektor i upitao nekog djecaka: “Reci mi, tko je bio prvi covjek na svijetu, a tko prva žena?”

“Adam i Eva”, bez dvoumljenja odgovori mali.

“Dobro je, vrlo dobro”, bio je zadovoljan inspektor. “Ali, reci ti meni - kojoj su nacionalnosti oni

pripadali?”

Pitanje je bilo veoma neobicno, no djecak se nije zbunio: “Bili su Indijci, naravno”.

Inspektor je bio donekle uznemiren odgovorom, ali nije dopustio da se to primijeti: “A što ti govori da

su pripadali toj nacionalnosti? Zašto misliš da su Adam i Eva bili Indijci?”

“Pa to je bar jednostavno”, rece decko. Nisu imali krova nad glavom, cak ni odjece nisu imali, za jelo

nisu imali ništa do jedne jabuke da je podjele medu sobom - a opet su vjerovali da su usred raja! Isto kao

Indijci! “

Indijci se ne brinu mnogo, ma što da se dogada. Zašto da pate kada ionako misle: “Život je beskrajan -

cemu brige? Zašto neprekidno žuriti? nema potrebe da se bezglavo juri - sve se može uraditi polako”.

Kršcanstvo je duhovnom radu dalo veliku snagu, jer je stvorilo ideju da je ovaj život prvi i posljednji. A

zapamtite dobro: što se teorije tice, Hindusi su u pravu, a Kršcani griješe, no samo što se teorije tice. Ali, oko

teorije se ne postavlja pitanje. Problem je, za Isusa, jedan jedini: ljudski um, i mogucnost njegovog

preobražaja. Ponekad je istina jednostavno otrovna, zbog toga što se covjek, kada cuje za odredene

cinjenice, odjednom ulijeni.

Dacu vam još jedan primjer da bi to bilo jasnije: Gurdijev je imao obicaj da kaže da vi nemate nikakvu

besmrtnu dušu. Pazite, vi je možete ostvariti, ali je nemate - propuštate mogucnost njenog stvaranja. Ako ne

dode do ostvarenja, umrijeti cete u potpunosti - ništa u vama nece biti u stanju da nadraste, da prevazide

smrt. A Gurdijev kaže da od milijun ljudi samo jedan covjek ostvari dušu, i onda ta duša pocinje da se

usamljena krece. Tijelo je odbaceno, a duša slobodna, no medutim, to se ne dešava svakom.

Duša nije nešto što vam je dano na nevideno - to vi sami morate ostvariti. Tek kada urade sve ono što

se uraditi može, Mahavir, Isus i Buddha postaju vjecni. Ali, vi ne! A Gurdijev kaže da se vi po vrijednosti ne

razlikujete mnogo od povrca. Biti cete pojedeni kao glavica kupusa, išceznuti cete sa ovoga svijeta ne

pojavivši se na onom. Ako niste ostvarili vlastito središte, kako onda uopce možete pricati o preživljavanju,

prevazilaženju smrti i slicnim stvarima?

Gurdijev je koristio Isusovu taktiku, jer vi imate dušu koja je vjecna, no ta je teorija veoma opasna, jer

jednom kada cujete da ste Brama, vi onda spokojno odete na spavanje. Istina je postala stvar koja

hipnotizira, i ako ste vi stvarno ono što se mora postati - cemu onda brige? Zašto se brinuti”” Kakva je

potreba za spiritualnom disciplinom? Zašto meditirati? “Aham Brahmasmi - ja sam Bog, i to odavno,

oduvijek, u stvari”. Idemo na spavanje! nema što da se radi. A tako ispada.

Svaka teorija može da ubije, pa cak i ona koja je potpuno istinita. Gurdijev, naravno, nije u pravu, ali je

pun suosjecanja - jer vi ste takvi lažovi da vam sada samo laž može pomoci. Iz unutrašnjih laži može vas

izvuci samo vanjska laž. Baš kao kada vam je neki trn zabijen u tijelo; ono što je potrebno je drugi trn, trn koji

ce uspjeti izvuci onaj prvi.

Isus je sa svim dobro upoznat, poznate su mu sve cinjenice u vezi reinkarnacije - nitko se po tom

znanju ne može usporediti s Isusom. Ali, on je sve to odbacio samo zbog toga što je bio u Indiji!

Proucavajuci indijski um, shvatio je da se on može odrediti uz pomoc jedne jedine rijeci: odlaganje. Kada je

shvatio da je osnovni uzrok za takvo stanje indijskog uma teorija o reinkarnaciji, odbacio je citavu stvar.

Gurdijev je takoder bio u Indiji - i u Tibetu - i kada je pogledao kakva se nesaglediva glupost izrodila iz

vjere da je u covjeku sve vec na svom mjestu, jednostavno je morao da odbaci teoriju o besmrtnosti duše.

Ako ste vi oduvijek ono božansko, i ako prosjaci misle da su imperatori - cemu onda zabrinutost? Gurdijev je

ucinio isto što i Isus prije njega, suštinska postavka je istovjetna: nitko nema dušu; možete je stvoriti, možete

je propustiti, i zato ne uzimajte sve te price o duši zdravo za gotovo - napravite je!

Samo ako je vaš napor veoma uporan, iskren i dubok, iznjedriti ce se istinsko središte bica. Ono ce

zaživjeti - ali ne kao što vi živite; vi ste obicno povrce, i da bi malo jace ubijedio ljude, stvorio je mit: “Vi ste

hrana za Mjesec”. Šalio se, naravno, ali vic je predivan, a i vrlo znacajan, smislen, isto tako.

On je govorio da je sve hrana necemu drugom: mala životinja biva pojedena od neke vece, ta veca od

još vece i tako dalje. A ako je sva hrana necemu, zašto bi covjek bio izuzetak? Za nešto bilo što, i covjek

mora biti hrana, i Gurdijev je zato smislio: “Covjek je hrana za Mjesec. Kada je Mjesec gladan, dolazi do

ratova na planeti Zemlji, jer mnogo leševa je potrebno da bi se glad utolila”. To u vezi Mjeseca samo je šala -

Gurdijev nije to ozbiljno mslio, no sljedbenici su uvijek slijepi; oni cak i viceve uzimaju bukvalno, kao istinu i

30

otkrovenje. Ti isti ljudi su na sva usta govorili kako je to u vezi Mjeseca jedna od najvecih duhovnih istina

koju je covjek ikada otkrio, no kada bi se Gurdijev vratio, poginuo bi od smijeha.

On se samo šalio, ali kada se šali covjek kakav je Gurdijev, u toj se šali skriva duboki smisao. Ali,

naglasak je bio na sljedecem: takvi kakvi jeste u ovom trenutku - ne razlikujete se od povrca. Sve što se s

vama može uciniti je da Mjesec bude ljubazan da vas pojede. Možete li naci išta gluplje od te teorije o

izgladnjelom zemljinom satelitu? Teško. Kada su se astronauti spustili na mjesecevu površinu, mislili su,

možda samo par minuta prije slijetanja, da ce ispuniti sve ljudske snove, snove cjelokupne zemaljske poezije

- jer covjek je oduvijek razmišljao o tome da dopre do Mjeseca. No, kada su astronauti stigli, razocarenje je

bilo nevjerojatno - tamo nije bilo nicega. Mjesec je ništa - a vi ste hrana ~ za veliko Ništa. Mjesec je

jednostavno naprosto jedna mrtva planeta, a vi ste hrana za nju, samo zbog toga što ste mrtvi koliko i ona!

Zapamtite dobro: Kršcanstvo, a pogotovo Isus, znaju sve o utjelovljenju, reinkarnaciji, sve. Život je

neprekidnost, a meduživotne smrti nisu konacne. No, kada vam se to jednom saopci, vi se opuštate. Citava

Isusova metoda pociva na trenju: opuštanje vam nije dozvoljeno, morate se boriti, zapoceti unutrašnji rat i

pobjedom kristalizirati sebe.

“Ali sada su svi pijani. Kada se istrijezne od vina, tada ce se pokajati”.

Isus rece: “Kada se tijelo rodi zbog duha, to je cudo, no ako se duh zbog tijela rodi, to cudo

nad cudima”.

Ja sa ubijeden da je Karl Marks to u potpunosti propustio! Razmišljao sam o tome što bi on rekao

kada bi došao do ovih Isusovih izreka. Isus kaže: “... tijelo se rodi zbog duha...”- to isto kaže i religija: Bog

je stvorio svijet. To znaci da je meso proizašlo iz duha, da je um uzrok a materija posljedica. Svijest je onaj

osnovni izvor, dok je ovaj svijet tek jedan uzgredni proizvod. Isus na kraju kaže: “... to je cudo...” - rijec je o

nerazjašnjivoj tajni.

“... no ako se duh rodi zbog tijela...” kao što materijalisti kažu, kao što kaže Carvak, Karl Marks i

ostali... Marks je tvrdio da je svijest usputno djelo materije. To ponavljaju i svi ateisti ovoga svijeta: svijet nije

nastao iz duha, vec je duh uzgredno stvoren iz materije.

Ali onda Isus dovršava: “... no ako se duh rodi zbog tijela, to je cudo nad cudima”.

Prva stvar je cudo - Bog je stvorio svijet, ali druga je stvar jednostavno cudo nad cudima - ako je svijet

stvorio Boga. Vjerovati u prvo je teško, ali vjerovati u ovo drugo apsolutno je nemoguce.

Moguce je da ono niže nastaje iz onog višeg - baš kao kada slikar stvara sliku. Kažemo: “Slika je

nastala uz pomoc slikara, i to je cudo, predivno djelo”. Ali, ako netko kaže da je slika iznjedrila slikara, to je

onda cudo nad cudima. Kako može duh proizici iz materije, ako vec nije prisutan unutar nje?.” Kako može

jedan cvijet da se pojavi iz sjemena - ako vec odavno nije u njemu? Ali Isus, bilo kako bilo, kaže da su to

cuda: jedno je samo cudo, dok je drugo cudo nad cudima.

Ali treca je stvar ubjedljivo najveca tajna:

“Ali ja se cudim kako se takvo bogatstvo skucilo u sirotinji”.

Siromašni ste, podsjecate na prosjaka, jer uvijek nešto želite, stalno tražite da vam se još nešto udijeli.

Želja je kao prošenje, a um ispunjen željama je prosjacki um. Možete biti imperator, ali to ne pravi nikakvu

razliku - tad ste samo postali nešto veci i uvaženiji prosjak, i to je sve. Malo veci prosjak, i stvar se na tome

zaustavila. Ali, zahtjevi se redaju nesmanjenom brzinom.

Jednom se desilo: Muhamedanski mistik Farid živio je u jednom malom selu u blizini Delhija, a veliki

imperator Akbar bio je njegov sljedbenik. Akbar mt je cesto navracao, a Farid je bio obican fakir, i to jedan od

najsiromašnijih. Kada je jednom prilikom Akbar navracao do Farida, seljaci su se obratili svom fakiru: “Akbar

ti dolazi u posjetu; traži nešto u naše ime. Potrebna nam je makar neka škola, ili bolnica Dovoljno je da

pomisliš, i imperator ce ti izaci u susret, jer on ti osobno dolazi kao gost”.

A selo je bilo strašno siromašno, neobrazovano, bez icega. Nije bilo ni škole ni bolnice, pa je Farid

rekao: “Dobro, pitati cu ga, ali ja nisam baš narocito uspješan u traženju, jer ne sjecam se kada sam

posljednji put nekom nešto tražio. Ali, ako vi zahtijevate, pitati cu”. I tako je otišao u Delhi...

Negdje oko jutra dospio je pred palacu. Svi su znali da je Akbar Faridov sljedbenik, pa su ga propustili.

A imperator je bio u hramu napravio je za sebe mali hram u kome je vršio svoje vjerske obaveze - i molio je,

bio je u nekoj molitvi, pa Farid nije imao namjeru prekinuti ga. Ionako je odlucio da ga pita kada ovaj završi s

onim što je zapoceo.

Akbar uopce nije bio svjestan da se Farid nalazi iza njega, te je pred sam kraj molitve zamolio Boga:

“Molim te, svemocni Bože, neka moje carstvo bude bar malo vece. Neka se proširi, i neka se bogatstvo moje

makar malo uveca”.

Kao gromom ošinut, Farid nije docekao ni da Akbar završi s molitvom, vec se odmah uputio prema

izlazu. Akbar ga je u posljednjem trenutku primijetio, i pošto je molitva bila gotova, potrcao je ka njemu sa

rijecima: “U cemu je stvar? kada si došao, i zašto sada bez objašnjenja ideš?”

“Došao sam da velikog imperatora zamolim za nešto, ali ovdje sam našao samo još jednog prosjaka -

i zato je moja molba potpuno izlišna. I ako i ti prosiš od Boga, zašto ga i ja ne bih izravno molio? što ce mi

posrednik? Akbare moj, mislio sam da si veliki car, ali sam se grdno prevario”.

Ovaj dogadaj Akbar je opisao u svojoj autobiografiji: “U trenutku sam shvatio da uopce ne pravi razliku

zbog cega covjek moli... jer um je taj koji traži sve više i više”.

31

Isus kaže da je to cudo nad cudima, najcudnije cudo: kako može takvo jedno bogatstvo - jedno

božansko bice, jedna srž samoga Boga - da se skuci u sirotinji?

Pijanice, spavaci, siromasi koji uporno mole citav svoj život, tražeci smrdljive stvari, sukobljavajuci se

zbog sitnica, opsjednuti bolestima i ludilom - a Bog se skucio u svemu tome, unutar vas je postavio svoj

hram! Isus je potpuno u pravu kada kaže da je to ubjedljivo najvece cudo, jedna nedokuciva tajna nad

tajnama. Cudo! Cudo nad cudima! Sve ostalo je smiješno kada se s tim usporedi.

Iz toga se sastoji sažaljenje Buddhe i Isusa: kada vas pogledaju - cak i veliki mocnici prose na

koljenima, roneci suze zbog bezvrijednih igracaka, gubeci vrijeme, rasipajuci vlastiti život, energiju,

mogucnost.

Pokajte se! Osmotrite malo što ste radili do sada. Sve ce vam izgledati imbecilno, i necete moci

vjerovati da ste vi osobno sve to radili. Sve ce da vam izgleda idiotski!

Pa, pogledajte malo što ste cinili citavog svog života? Što ste sebi cinili? Vi ste jednostavno ruševina

koja raste iz dana u dan. Na kraju cete biti sasvim usitnjeni, kao pepeo, kao prašina. A u srcu koje moli,

unutar uma koji prosi kao posljednji jadnik, nalazi se car, ono najuzvišenije, vrhovno. Pa, zar to nije cudo!?

A Isus osjeca toliko toga, i zato je tužan - njegove usne nisu nasmijane. To ne znaci da on ne umije

smijati se. Umije još kako - ali ne može se osmjehnuti kada vas pogleda. Toliko suosjecanja osjeca prema

vama da stalno pruža pomocna sredstva, želeci da vam pomogne u tome da napokon postanete ono što u

suštini jeste.

Krenite još jednom kroz ove izreke, ali zapamtite kljucnu rijec: pokajanje. Kada shvatite da je to tajni

kljuc, biti cete ocišceni od prošlosti. Biti cete opet sveži, djevicanski. A kada ste takvi, Bog se razotkriva. Jer,

Bog i nije ništa drugo do svježina, nevinost, djevicanstvo.